Sipa je morski glavonožac
poznat po obrambenoj taktici.
Kad je napadnuta i ugrožena,
iz sebe izbacuje crni pigment
kojim protivniku zamuti vodu,
a sama dotle bježi na sigurno.

Poput sipe su i ljudi
koji ispuštaju iz sebe zlo i grijeh.
Duša im je crna od bezboštva
i um pomračen od zloće.
No postoji i velika razlika
između njih i morskog glavonošca.
Dok sipa ispušta crnilo za obranu,
ljudi se tom taktikom služe za napad.
Puštaju iz sebe crnilo opačine i laži
da onemoguće Božjem svjetlu
da sjaji u ljudskim životima.
Tako oni love u mutnome,
te crnilom grijeha i zarazom smrti
upropaštavaju nevine živote,
bez skrupula i odgovornosti.

Gospodin nas zato čuva
od takvog pogubnog crnila
što se širi ljudskim društvom
u kojem izopačeni ljudi love
u mutnim vodama bezboštva
sitne mrvice ovozemnosti.
Potrudio se isprati nam dušu
čistom krsnom vodom
i obasjao um svjetlom vjere.
Jasno nas je poučio
da se od grabežljivaca svijeta
bolje štitimo iskonskom čistoćom
nego naslagama prljavštine,
jer zavodnika koji lovi u mutnome
odbija jedino Božja čistoća.

Krštenje Gospodinovo – C

Današnji evanđeoski tekst započinje sljedećim osvrtom svetoga Luke na stanje iščekivanja u kojem je živio izabrani narod: Narod bijaše u iščekivanju i svi se u srcu pitahu o Ivanu nije li on možda Krist. Gledajući, dakle, prema budućnosti pobožni puk je imao određena očekivanja. Iščekivao je Krista – Pomazanika i spasitelja, a kako su uočili da Ivan Krstitelj ima određenu snagu duha, a i osjećaj poslanja, pretpostavili su da bi možda mogao biti Mesija, što je Ivan kategorički odbio. Kad promatramo kako fenomen iščekivanje naroda, pogotovo izabranoga, onda nije ništa neobično što su iščekivali. Oni su imali dvostruk razlog iščekivati, jer su kao i svi ljudi gajili određena očekivanja ljudska očekivanja o budućnosti, a povrh toga imali su dodatni razlog očekivati jer im je Bog dao obećanja, pa su čekali njihovo ispunjenje. No postojala je opasnost da oni Božja obećanja zamijene svojim očekivanjima, što bi bilo vrlo pogubno. Da se to ne dogodi, Ivan je brzo i otvoreno intervenirao upozoravajući da on nije Mesija, ali da je ipak Mesijin dolazak neposredan.

Kao nekada i Izraelci, tako i svi ostali ljudi iščekuju boljitak i napredak, te nije ništa neobično imati dobra očekivanja od budućnosti, kako od ljudi, tako i od Boga. Iščekivanje je odraz ljudske upućenosti prema budućnosti, što je s jedne strane priznanje ljudske nesavršenosti, a s druge otvorenosti prema Božjim obećanjima i ostvarenjima. No bilo bi opasno zamijeniti sadržaje očekivanja, pa od ljudi očekivati ono što bi trebali od Boga, a od Boga ono što bi trebali od ljudi. Jednako bi bilo pogubno uzdati se isključivo u ono što je ljudsko. Sve to bi kao rezultat u biti imalo odbacivanje Boga i njegove prave uloge u ljudskom životu.

A s obzirom na očekivanja od čovjeka, ni narod nema očekivanja od običnih ljudi, nego od onih koje drži posebnima, te su se zato i nadali da bi Ivan mogao biti Mesija. Ivan, znajući da je samo čovjek, a da valja prije svega očekivati Božji zahvati u svijet, ne želi da oni svoja očekivanja polažu u čovjeka nego u Boga. Na taj način, upućujući u otajstvo Mesijina života koji nije ljudski, nego božanski, te mu Ivan nije dostojan odriješiti remenje na obući, njih priprema da očekuju njegov dolazak. Upravo takvo očekivanje Božjeg dolaska trebalo bi biti središnje iščekivanje ljudskog života.

Ivan, svjestan te istine, naviješta zato sa svom odlučnošću veliki događaj dolaska onoga koji je jači od njega. Krstitelj zna da čovjek ne može čovjeku ponuditi radikalnu novost, niti čovjek može ispuniti ljudska očekivanja. Samo Bog može ispuniti autentična ljudska očekivanja. Zato je Ivan upućivao na drugoga za kojega je znao de je Mesija i Božji Sin. Samo Mesijin zahvat može biti takav da ostvari željeno i obećano, to jest da ispuni prava obećanja, ispravna očekivanja i svete snove.

Stoga jedino Mesiji treba dopustiti da zahvati u ljudsku dušu, da nas pročisti Duhom Svetim i ognjem, kako je najavio Ivan Krstitelj. Treba mu dopustit da nas kristi pravom vodom, a to možemo ako se dademo voditi Božjim očekivanjima. Kamo sreće kad bismo mi kršćani živjeli ozbiljno barem na razini onog Ivanova krštenja, svjesni da Bog od nas očekuje neporočan život. Ni njega nismo usvojili, a još manje nam je ušlo pod kožu krštenje naše svete vjere kojim Bog potpuno čisti naše biće od nečistoća i naslaga grijeha. Mnogo od onih koji se zovu kršćanima praktički nisu kršteni Gospodinovim krštenjem, niti njeguju Božja iščekivanja za ljudski život. Mnogi si samo poliveni vodom po glavi, jer im krštenje koje su primili ništa ne znači, budući da odbacuju njegovu neponovljivu snagu i ne prihvaćaju obveze koje iz njega proizlaze.

Doista nama kršćanima danas treba ozbiljno krštenje Duhom Svetim i ozbiljno pročišćavanje ognjem od prljavštine i zaraze ovoga svjetovnog mentaliteta koji sustavno odbacuje Božju riječ te nas želi okaljati prljavštinom svjetovnosti i grijeha. Jer živimo u svijetu koji ljudima postavlja božanska očekivanja, daje ovlasti da si prisvajaju Božja prava, te na taj način Boga razvlašćuju njegove vlasti u svijetu. Osim toga uz to mu pripisuju ljudske ovlasti, jer od njega imaju samo ljudska očekivanja i zemaljska potraživanja.

Međutim, samo iz radikalnog čišćenja kao što je krštenje Gospodinovo može doći velika novost za ljudski rod, pa i za naše društvo. To ne novost koju nam donosi Krist Gospodin i koji jedini može biti ključ preobrazbe. Ako mi krštenici ne živimo krštenje Duha Svetoga i ognja, onda je on zaludu sišao u vode Jordana. Nama je Krist Gospodin postavljen kao znak, za njega je svjedočio Otac i Duh Sveti kako bismo mi imali sigurnost vjere i Božjeg dara. Poći nam je stoga putem odgovornosti koju smo preuzeli na krštenju, te, polazeći od preobrazbe svoga duha, ostvarivati očekivanja Božja u svijetu. Krist Gospodin je došao među nas da nam objavi kako i Bog ima očekivanja prema nama, te se naše ostvaruju kad mi pristajemo ostvariti njegova. Sin Ljubljeni u kojem je sva Očeva milina nam je putokaz jer on ispunjava volju Očevu, te i nas osposobljava da i sami idemo ispunjenjem Božjih očekivanja preobražavajući svijet u kojemu živimo.

Kad osoba dođe do određene dobi
biva proglašena punoljetnom,
te stječe pravo dobiti osobnu iskaznicu
kao potvrdu zrelosti i samosvijesti.
Tako pojedinac stječe priznanje
postajući ravnopravni sugovornik
i punopravni član društva.
Međutim, dobna punoljetnost
ne znači istovremeno i stvarnu zrelost
koje nema bez izgrađene vjere u Boga.
Zato samo vjera može biti
osobna iskaznica svakog kršćanina,
na kojeg se može preinačiti
poznatu izreku i reći:
Reci mi kako vjeruješ
i reći ću ti tko si!
No iskaznicu vjere
ne dobivamo kad smo zreli,
nego da postanemo zreli.
Ona je ujedno obrazac
po kojem oblikujemo osobnost,
jer nam ju je napravio Otac
prema otisku svoje ljubavi
i po sadržaju svoje želje.
U nju je unesena sva ljubav
i utkane najljepše želje,
te se osvješćujemo i sazrijevamo
koliko se njima suobličavamo.
I znat ćemo tko smo
samo kad spoznamo po vjeri
i doživimo u ljubavi
da smo istinska djeca Oca nebeskoga.

Svetkovina Bogojavljenja

Svetkovina Bogojavljenja bila je jedna od najznačajnijih u kršćanskoj starini, napose zbog bogatstva sadržaja koji je bio u nju utkan. Nosila je iznimno snažnu poruku tako da je u liturgiji prve Crkve bila slavljena prije nego se počelo slaviti Gospodinovo rođenje. A ovom svetkovinom slavio se zanimljiv događaj, koji nam je evanđelist Matej ostavio opisan u svome Evanđelju, a upravo smo ga pročitali. U dolasku trojice mudraca u Betlehem da se poklone Gospodinu Crkva je promatrala mnogo više od slučajnosti ili pak od samo pojedinačne prisutnosti ove trojice u Betlehemu. Ovaj događaj je bio do te mjere znakovit da su prvi kršćanski naraštaji u njemu iščitavali znakovitu poruku svim ljudima. Njihov dolazak u Betlehem bio je svjedočanstvo da su tek rođenoga Krista Gospodina mogli i predstavnici poganskih naroda doživjeti kao svjetlo na prosvjetljenje svih naroda, a ne samo naroda Izraelova. Traženje i poklon mudraca Gospodinu privuklo je tako pozornost od samoga početka, te je potvrđivalo da oni koji iskreno traže, mogu, s pomoću Božjom, u Kristu Gospodinu prepoznati Božjeg Sina. Premda još nije počeo očitovati svoje božanstvo, onima koji dobro promatraju, bilo je dovoljno vidjeti ga kao Betlehemsko Dijete, te spoznati da je u njemu prisutna božanska moć i uzvišenost. Time se očitovalo Gospodinovo univerzalno poslanje kao kralja svega svijeta i spasitelja svih ljudi koji svojim sjajem prosvjetljuje svakoga čovjeka privodeći ga Božjoj istini i spasenju, i to je bilo očito ne samo nakon javnog djelovanja i slavnog uskrsnuća, nego i u Dječaku u kolijevci.

No ovaj događaj je imao vrlo neobičan tijek i zanimljiv rasplet koji se doživljava napose u njihovu susretu, a potom i kontrastu s Herodom. Oni su se najprije došli raspitati u Jeruzalem o novorođenome kralju, da bi potom proslijedili svoj put dalje prema Betlehemu slijedeći naznake svetopisamskih tekstova i zvijezdu koja ih je vodila. No u Jeruzalemu su upoznali jednog u nizu od tolikih nevjernih kraljeva i drskih lokalnih moćnika, koji se i sam raspituje, kad je čuo od njih novost o rođenju kralja židovskoga. Ali za razliku od njih, njegove namjere nisu čiste, jer se on tom informacijom osjeća ugroženim, te stoga pokušava lukavstvom prikupiti što je moguće više informacija o novorođenčetu kako bi se obračunao s njime, kao što se obračunavao s članovima svoje obitelji za koje se bojao da ga ne ugroze na prijestolju.

I oni su bili kraljevi poput njega, ali se u svojoj službi nisu bahatili glumeći bogove na zemlji, nego su iskreno tražili Boga, želeći ga upoznati. Nisu bili samoživi i samodostatni, nego su imali potrebu svoju egzistenciju podložiti pred Božje prijestolje. Dok se oni nazivaju mudrima jer svoj razum polažu Božjoj istini, dotle je Herod čovjek izopačena i pomračena uma. Dok se oni prosvjetljuju Božjim svjetlom, dotle je on samozvani prosvjetitelj koji ne preže niti od izrugivanja i zloporabe Božje istine. Dok se oni iskreno nadahnjuju na Božjoj riječi, Herod prima ‘nadahnuće’ samo kako bi činio zlo. Dok su oni traženjem i hodom do Boga pokazivali koliko je velik čovjek, dotle je on sebi gradio lažno prijestolje popločano ljudskim tjelesima. Dok su oni vjerovali kako se svaki trud u izgradnji čovještva isplati, pa i njihov napor i dolazak iz daleke zemlje, kako bi upoznali Boga koji je sišao na zemlju, dotle je on uzdizao do neba zemaljske interese. Dok su oni poštivali život, dotle njemu nije bio problem niti ubijati djecu svoga naroda.

Herodovo lukavstvo kojim se predstavlja mudracima slika je lukavstva moćnika ovoga svijeta koji traže pošto poto zavesti naivne i neupućene ljude pred njima glumeći veliku humanost, čovjekoljublje, pa čak, ako je potrebno, i bogoljublje, samo da bi došao do korisnih informacija i smislio najpodliji put da napakosti čovjeku i njegovu stvarnom dobru. Takvo lukavstvo je na djelu i u ovo naše vrijeme i u ovom našem društvu. Moćnik koji ne mari za Boga doista nema stvarnih ljudskih vrijednosti, pa je stoga spreman nemilosrdno pogaziti, bez imalo stida i skrupula, toliko nevinih i nezaštićenih života. Na žalost ondašnji naroda nije imao mogućnosti birati kojega će mu moćnika staviti na čelo rimski vlastodršci, ali onima koji mogu birati tragedija je to veća što sami sudjeluju u izboru onih koji uništavaju dušu vlastitog naroda i tolike nevine živote kvare svojom prljavštinom i ispražnjavaju ih od svake vrijednosti i ideala. Na žalost, tek kad se dogodi zlo i zločin, tek kad zaplaču majke i kad nastradaju nevini, tek onda narod dolazi k sebi i spoznaje što se dogodilo.

I kao što su kraljevi  bili svjedoci poganske civilizacije koja se, tražeći Boga, približavala Kristu Gospodinu, dok je Herod bio predstavnik one civilizacije otpada od vjere koja se poganizirala, tako se događa i danas u takozvanom kršćanskome svijetu koji se vraća svome poganstvu. Mudraci su bili predstavnici civilizacije i kulture života koja je tražila uzdignuti ljudski život do Boga, a Herod civilizacije i kulture smrti koja je rušila ljudski život na razinu životinjstva i u ponor smrti. Dok su oni bili ljudi poštivanja Božjih vrijednosti, on je bio predstavnik bezboštva kojem je jedini interes bio novac, vlast i moć. Dok pred nama stoje izazovi našeg vremena i trenutka, bilo bi dobro da poput mudraca pođemo za zvijezdom put duhovnog Betlehema, te da nakon toga širimo Božje svjetlo svojom zemljom, koja zbog kojekakvih Heroda, licemjernih čovjekoljubaca, tone lagano u mrak bezboštva i zabluda. Poklonimo se poput njih Kristu Gospodinu, jer on je cilj našega traženja, on je mir naših nemira, on je kruna naše ljudskosti.

Naša nebeska Majka Marija živjela je u svojoj skromnosti i skrovitosti svoj život u Nazaretu. Ne znamo što je ona sve znala o sebi, o tome koliku joj je milost iskazao do trenutka kad ju je anđeo nazvao ‘milosti punom’. No znamo da nije znale sve, te da nije znala pojedinosti o otajstvu koje je Bog namijenio izvesti u njoj i po njoj. Ali ipak znamo da je imala čvrstu vjeru u Boga kojom je od njega prihvaćala sve, pa i mnogo toga što nije mogla sama od sebe razumjeti, jer je nadilazilo ljudske domete i okvire.

Marijina vjera u Božje očinstvo

Upravo jer se odlikovala vjerom u Boga, valja naglasiti da je njezina vjera u Boga bila živa vjera u živoga Boga. Nije bila ona formalna, ni vjera u Boga Zakona, da bi se prema Bogu odnosila samo u okviru zadanih odredbi. Njezina vjera nije bila tradicionalna, nego živa vjera u koju je unijela cijeli svoj život. To se očitovalo po tome što Marija od prvoga trenutka svoga života živi potpuno vjerna Bogu i njegovoj riječi, doživljavajući njegovu prisutnost u svijetu i svome životu. Tom svetom prisutnošću hranila je svoju dušu i štovala ga kao istinskog Oca, stvoritelja i svedržitelja svijeta i čovjeka. Premda još nije znala da ju je on oslobodio ljage istočnoga grijeha, ali znala je da joj se najozbiljnije čuvati da ne padne u grijeh, jer je grijeh tragična nevjernost prema Bogu. Osim toga znala je da joj je on nadahnuo osjećaj za svetost, pa mu je zato neobično zahvalna, jer je i na taj način očitovao svoju skrb za nju. Zahvalna mu je i zato što je osjećala veliku spremnost slušati ga i biti poslušna njegovoj volji, jer dijete pred ocem i ne može imati drugi stav i osjećaj. A Bog je za nju doista bio Otac, a ne neko apstraktno biće s kojim je održavala tek nekakav formalni odnos, u propisane dane i vremena. Vjerujući u Boga kao živoga Boga i stvarnoga Oca Marija se osjećala potpuno ispunjenom.

Razmišlja o Božjem zahtjevu

Postojalo je, međutim, još jedno skriveno otajstvo koje joj nije moglo biti niti u primisli, a ticalo se i njezina života. Tek kad joj dolazi anđeo, Marija će početi razumijevati do kraja Božje naume u kojima je trebala potpuno sudjelovati. Sve što joj je anđeo navijestio ona je trebala prihvatiti snagom vjere, jer nije bila riječ o ljudskim događajima niti o izvanjskoj pojavnosti koja se vidi tjelesnim okom. Sve što se imalo dogoditi, ona je trebala prihvatiti kao Božji plan i Božje naume, stavljajući mu se potpuno na raspolaganje. Znajući Božju misao i vidjevši njezino raspoloženje duha, anđeo joj naviješta da je našla milost u Boga, te će potom shvatiti da je ta milost u njoj počela djelovati od samoga začeća, dok je još nije bila ni svjesna u bezmjernoj mjeri. Ponizno je znala da nije pronašla milost po svojim djelima i zaslugama, nego je pronašla milost jer je on nju zamilovao poradi svoga ljubljenoga Sina.

A sada, njoj koja je bila milosti puna, Bog po anđelu Gabrielu povjerava i jednu posebnu zadaću, a to je da začne i rodi sina kojem će nadjenuti ime Isus. Ovaj dio navještaja postaje najdelikatniji, jer Marija sa svoje strane nije pravila planova o majčinstvu. Glede toga sveti Luka jasno piše da je Bog poslao anđela Gabriela u Nazaret k djevici koja se zvala Marija (usp. Lk 1,26-27). Ona je živjela sveto pred Bogom kao djevica, te nije poznavala muža, niti je imala takvih namjera, što nam otkrivaju riječi njezina dijaloga s anđelom: „Kako će to biti kad ja muža ne poznam?“, iz čega se jasno razabire da nije imala namjeru bračnoga odnosa. Jer da je imala takvu namjeru, onda ne bi postavila takvo pitanje, budući da bi samo po sebi bilo jasno kako će se sve zbiti što anđeo najavljuje. Da je sve trebalo ići ljudskim redovitim putem, to jest da je Marija imala namjeru dijeliti s muškarcem bračnu ložnicu, onda ne bi pitala kako će roditi spomenuto dijete. Marija ovim pitanjem očituje stanje svoga duha i svojih raspoloženja pred Bogom, to jest spremnost da i dalje kao djevica ostane potpuno posvećenja njemu, izvoru svakoga dobra.

Ali Marija ne postavlja samo pitanja radi pitanja. Ona intenzivno razmišlja i pristupa svemu što je anđeo rekao s punom sviješću i povjerenjem u Boga, koji od nje traži pristanak na majčinstvo. Znajući da je po Božjem nadahnuću zavjetovala svoj život i djevičanstvo, a s ciljem da mu potpuno predano služi, nije joj odmah bilo jasno kako se onda ima zbiti Božji zahvat. Jer u sebi je osjećala da je učinjeni izbor bio po Bogu, te se sada morala pitati kako to može biti, jer Bog nije od nje mogao tražiti dvije suprotne stvari. Upravo jer nije sumnjala u ispravnost opredjeljenja za Boga, pitala se kako Bog onda misli izvesti, jer on nije mogao doći do ostvarenja svojih planova po ljudima, tražeći od njih da odustanu od opredjeljenja koja su učinili po njegovu nadahnuću. Bog doista nije mogao od nje tražiti da donese drugu odluku koja bi bila drukčija od one koju je već prije napravila želeći mu biti potpuno vjerna, koja bi bila suprotna njezinu potpunom posvećenju za Boga. Zato je imala pravo na dodatna anđelova objašnjenja kako bi uopće mogla prihvatiti da je poslan od Boga, a to je mogla prepoznati samo ako je ono što traži bilo sukladno s uzvišenošću Božjega života za koji se opredijelila.

Prihvaća bogomajčinstvo

Kad joj anđeo potom tumači da to što se ima zbiti, dogodit će se po Božjem zahvatu, kao Božje čudo po sili Duha Svetoga koji će je osjeniti, a ne po ljudskom činu, Marija više neće dvojiti. Bit će joj jasno da anđeo koji joj se predstavio nije napasnik prerušen u anđela svjetla, nego doista Božji poslanik. Konačno joj je bilo jasno da ovaj novi događaj i nju dublje određuje u njezinu postojanju, te da je u biti cijeli život rasla u vjeri kako bi bila sposobna prihvatiti ovaj zahtjev. Onaj koga je ona trebala roditi, određivao je i njezino biće i njezin identitet na nov način. Ona koja se opredijelila biti djevica, sada je prihvatila i biti majka kad je dobila jamstvo da neće svoje djevičanstvo izgubiti, nego posvetiti. Jer, uostalom, njezino djevičanstvo nije bilo radi nje, nego radi Njega, pa stoga nije bilo ništa normalnije nego da joj ga prikaže, ovaj put, doduše, na nov način.

Nakon što joj je anđeo pojasnio da će onaj kojeg će ona roditi  biti Sin Božji, jasno joj je da njezin odnos s Bogom stječe novu dimenziju. Ako će njezin Sin biti i Sin Svevišnjega, to jest Sin Božji, onda je ona, postajući majkom Sinu Božjemu, stekla pravo na naziv bogomajka. I to sasvim s pravom, jer ako je njezin Sin i Sin Božji, onda je on pravi Bog koji je izabrao od nje se roditi i nju zvati majkom na zemlji. Ako je taj što dolazi u njezino krilo trebao ujedno sjesti kao kralj na prijestolje Davidovo, te ako njegovu kraljevstvu ne će biti kraja, onda to znači da je ona izabrana biti majkom vječnoga Kralja.

Tako je Marija iz anđelovih riječi shvatila da se ima zbiti izvanredno čudo, to jest čudesno rođenje, koje ipak nije ni sukob volje, ni planova ni interesa s Bogom, nego je upravo djelo Boga Svemogućega. A Bogu doista ništa nije nemoguće kad se ljudska volja do kraja podloži njegovoj, te kad mu poput Marije spremno kaže: Evo službenice Gospodnje. Zato Bogu nije nemoguće da Djevicu učini Majkom, a da ne umanje ni ugrozi njezina djevičanstva. Zato se čudo prihvaćanja bogomajčinstva dogodilo po sili Duha Svetoga, te je i njezino čedo bilo Sveto, poput Svetoga kojeg je štovala kao Oca. Od tog trenutak nije više strahovala, jer je znala da je pozivom na majčinstvo nije iznevjerio Bog koji je od nje prije tražio zavjet djevičanstva, te tako ni njezin pristanak nije dovodio u pitanje njezinu vjernosti niti je ugrozio Božju svetost.

Uz ono redovno osiguranje,
osiguravajuće kuće nude,
za vozila svake vrste,
kao jednu od posebnih ponuda
takozvano kasko osiguranje.
Njime unaprijed jamče
zaštitu i pokriće štete
nastale mogućom nepažnjom
ili neželjenom nezgodom.

Na isti način je dobri Bog
osigurao naš ljudski život,
neminovno krhak i izložen,
na dugom hodočasničkom putu.
Dao nam je svetu vjeru
kao policu kasko osiguranja,
zajamčenu vlastitim životom.
Uzvraćajući mu povjerenjem
znamo da će se on zauzeti,
te kao dobri i pouzdani Otac,
sanirati štete nastale
zbog slabosti i nepromišljenosti.
Ma koliko proces uozbiljenja
mogao biti bolan i opasan,
zbog našeg necjelovitog življenja,
imamo sveobuhvatno osiguranje
da nas neće ostaviti na cjedilu,
nego nam osigurati dolazak do cilja
u njegovo vječno kraljevstvo.

Ljubav Božja je kao ledeni brijeg.
Vidljiv joj je tek mali površinski dio
na liniji vremena i plohi svijeta.
No ona je mnogo dublja i obilnija
nego što pojavnost dopušta
na prvi pogled spoznati.
A tijekom cijele povijesti
Bog nije pokušavao drugo
nego dozvati u pameti čovjeku,
dužinu i širinu, visinu i dubinu
svog predanja i ljubavi.
A kad je poslao svoga Sina
da objavom rasprši tmine
ljudi su s još više nevjerice
gledali Betlehemsko Dijete
– taj vršak i krunu Božje ljubavi,
snebivajući se i odbijajući povjerovati
da je upravo on vidljivi dio
brijega nesagledive Neizmjernosti.
Ne računajući da u njemu može
prebivati sva punina božanstva,
a želeći ga ukloniti iz povijesti,
našli su se u ratu s Bogom,
te sami završili na dno mora.
Preuzetnim nevjernicima tako postade
santa na kojoj neizbježno razbijaju
lađe svoje bezbožnosti i oholosti.

Sveta obitelj – 2012.

Današnji evanđeoski tekst na svetkovinu Svete obitelji opisuje nam jedan događaj iz Gospodinova života, koji može i treba biti znakovit i današnjim obiteljima u njihovoj odgojnoj svakodnevnici. Iz ovog događaja iščitavamo kako je Sveta obitelj Isusa, Marije i Josipa živjela svoju obiteljsku stvarnost, ali možemo prepoznati i bitne odgojne naglaske. Već prvi redak današnjeg teksta daje nam dragocjene informacije, jer veli kako su Gospodinov poočim Josip i majka Marija svake godine o blagdanu Pashe išli u Jeruzalem na hodočašće. Evanđelist se, dakle, ne zanima za to koliko su psiho-pedagoških tehnika koristili Josip i Marija pri Isusovu odgoju, niti nam opisuje kojim su sve vještinama učili Isusa, kao ni kojim se hobijima Gospodin bavio kao dječak. Sveti Luka insistira, međutim, na nečem drugom. On, naprotiv, svojim tekstom govori kako su ga odgajali u vjeri, koja je bila nezaobilazna sastavnica njihova života.

Očito je da su Josip i Marija imali svoj odgojni cilj i ideal, te nisu dvanaestogodišnjeg dječaka Isusa sažalijevali kao premalena za hodočašće u dvjestotinjak kilometara udaljeni Jeruzalem, jer su dobro znali koja je uloga vjere u odgoju osobnosti. Nisu stoga propuštali skrbiti o njegovom vjerskom životu, nego su mu davali i svoj ljudski primjer, ali ostavljajući, nadasve, time i nama put kojim hoditi u odgoju i traženju vrijednosti. Njihovoj obitelji, koja je živjela u bezbožnom poganskom rimskom režimu i pod bezbožnom upravom domaćih izdajnika koji bijahu u prvom redu nevjerni Bogu i svojoj vjeri, jedini je oslonac bio živi Bog. Njega su upoznali kao ljubitelja čovječanstva i obitelji, te su onda svoju obitelj hranili vjerom u njega, svjesni kako je vjera nezaobilazan oslonac i nezamjenjiva snaga svakom biću i svakoj obitelji.

Da je to tako pokazuje se i u današnjem društvu koji se naizgled predstavlja humanim, ali je u biti društvo koje se vraća starom poganstvu bez vrijednosti i bez lica. I danas živimo u društvu koje nije, ne samo kadro zaštititi obitelj skrbeći o njoj kao istinskoj vrijednosti ili biti neutralno i pustiti je da se sama snalazi, nego, proturječno, vuče tolike poteze protiv nje. Pa kad bi društvo i pokušalo zauzeti neutralan stav, to bi bilo neprimjerena dvoličnost, ali je nevjerojatno tragično kad društvo drsko i bezočno vuče bezbožne poteze nauštrb same obitelji. Danas bi društvo, na žalost, htjelo prekrajati obitelj prema zahtjevima nastranih pojedinaca i skupina, a djecu preodgajati po mjeri bezbožnog mentaliteta tražeći načina i iznalazeći sredstava da je obezglavi oduzimajući joj vjeru u Boga i božanske vrijednosti na kojima se temelji. Htjelo bi se da danas članovi obitelji zaborave kako imaju odgovornost jedni za druge, ali ne samo za ovaj, nego i za vječni život.

Doista začuđuje koji sve lukavi izgovori postoje kako bi se progonilo obitelj, umjesto da ju se zaštiti, no mi vjernici poučeni Božjom poukom znamo da takvo lukavstvo dolazi od Zloga. Istina da je obitelj krhka i slaba, istina da je osjetljiva na grijeh iznutra i prijetnje izvana, istina da je nagriza pa i razara način života, ali to nije razlog da je onda odgovorni u društvu uništavaju. Ako postoje i problemi u odgoju i na relaciji roditelji djeca, to nije razlog da država diskvalificira roditelje proglašavajući ih nesposobnima odgajati, nego da im pomaže u vršenju zadaće. Ne može se ne reći da je u pitanju đavolski plan kad se vidi nastojanje da se odvoji djecu od roditelja, umjesto da se potiče roditelje da ih još više ljube i da o njima bolje skrbe. Ne može se nazvati božanskim htjenje da se obitelj proglasi nesposobnom odgajati djecu jer želi usaditi svijest o nepromjenjivim životnim vrijednostima, a da se u isto vrijeme državu proglasiti nadležnom za pojedince i obitelji, kao da je država neko posebno biće time što je nedodirljiva sveta krava. I država je samo institucija sastavljena od ljudi, manje ili više poučenih, manje ili više odgojenih, te njezine ustanove trebaju biti na usluzi pojedinaca i obitelji da dođu do svojeg istinskog cilja, a ne da budu smetnja i kamen spoticanja.

Jer i kad pođemo od činjenice da nema savršene obitelji, niti one izuzete od rana ili zaštićene od udaraca, onda bi bilo najjednostavnije zaključiti i odlučiti da srušimo njezinu vjerodostojnost i da je uništimo do kraja. Ali Bog nije tako razmišljao, nego se odlučio sanirati je. Srećom Gospodin prema njoj nije nastupao ni agresivno ni osvetoljubivo, a imao je dobrih razloga da upravo tako postupi, jer je njemu prvi čovjek i prava obitelj okrenula leđa. Zato joj je kao uzor pružio Svetu Obitelj Isusa, Marije i Josipa da oni usmjeravaju korake svake naše obitelji na putu prema vječnosti. Danas nam Bog koji poziva obitelj na vjeru doziva u pamet da je grijeh protiv Boga ujedno i grijeh protiv obitelji. On nas poziva da mu se vratimo živom vjerom, te će onda naše obitelji biti zdravije, cjelovitije, zacijeljene od rana i udaraca koji su u svijetu neminovni, jer ih donosi vrijeme i tolike okolnosti u koje smo uronjeni. Doista je neophodno shvatiti da obitelj bez Boga ne može i ne smije, jer drugog pomoćnika u biti i nema. Jer ovaj svijet je nemilosrdno zapostavlja, iskrivljuje njezinu ulogu, oduzima ovlasti, usmjerava krivom cilju, oblikuje prema lažnom modelu.

Upravo zato, svjestan ljudske slabosti koja se odražava i u obitelji, Gospodin joj je dao još jednu šansu posvetivši je dolaskom svoga Sina u ljudskom tijelu. Gospodin Isus se utjelovio da osnaži obitelj, te je zato i ostao poslušan Mariji i Josipu iskazujući im veliko povjerenje. Time što im se stavio u ruke, svima nama je posvjedočio da je prava odgojna zadaća odgajati Boga u obitelji, jer je obitelj i stvorena kako bi bila zajednica božanskog života. Na ovaj uzvišeni dar i nama je reagirati osjećajem vjere, svjesni koliko je vjera neprocjenjivo bitna u obitelji, jer se samo vjerom može održati zajedništvo s Bogom i okrenutost prema njegovu životu. Stoga ako volimo svoje obitelji, te ako im želimo dobro, ako smo se odlučili postaviti odgovorno prema njima, prigrlit ćemo svetu vjeru, te po njoj dopustiti Božju prisutnost koja nas krijepi i branu na životnom putu. Neka naše obitelji budu svete, neka budu prave hodočasnice na putu prema Bogu i njegovu kraljevstvu, a mi molimo danas zagovor svetoga Josipa i Bezgrešne Djevice da pomognu našim obiteljima danas obraniti se u svijetu od bezbožnog mentaliteta, te prispjeti u vječno zajedništvo s Bogom u njegovu kraljevstvu.

Božić – 2012.

Danas ovim svečanim slavljem svetkujemo blagdan rođenja našeg Gospodina Isusa. Čitanja koja smo čuli nešto su drukčije intonirana od sinoćnjih čitanja u kojima smo čuli opis Gospodinova rođenja u Betlehemu. Sveti Ivan u današnjem odlomku opisuje njegovoj rođenje posebno uzvišenim jezikom, jer nam je htio predočiti ne samo ono što se odigralo s Marijom u Betlehemu, nego je htio predočiti što se to dogodilo u vječnim odnosima s Ocem. Ivan je na htio obuhvatiti svojim razmišljanjem vječni odnos Oca i Sina, te je htio predočiti kako je to bilo moguće da je Sin došao na zemlju utjelovivši se. Evanđelist je htio iznijeti kakvo je značenje ovo zemaljsko rođenje imalo prema onom nebeskom, koje nismo mogli vidjeti ljudskim okom, ali koje nam je objavio Gospodin Isus time što nam je otkrio da je on Sin Božji.  Ivan najprije govori o vječnom rođenju Riječi koja sve stvara i svemu daje život, a onda i tome da je ta vječna Riječi vrelo svega što postoji.

Pa ipak, premda se evanđeoska izviješća razlikuju, među njima je podudarnost velika, jer nas i Evanđelje svetog Ivana poziva da razmišljamo o dolasku Božje Riječi na svijet koja je ljudima svjetlo, kao što smo i sinoć čitali o velikoj Svjetlosti koje je zasvijetlilo narodima koji hodahu u mrklini, te im je podarilo svjetlo vjere. No s druge strane Rođenje Gospodinovo je veliki događaj života, jer govori o vječnoj slavi našega Gospodina Isusa koji je kao Božja vječna, neizreciva i svemoćna Riječ svemu dao život. Napose je dao život ljudima, koje je od početaka obdario svojim duhom, no oni su grijehom odbili njegovu prisutnost u svojoj sredini, odbili su živjeti kao djeca Božja, odbili su priznati da postoji i jedno drugo rođenje i jedan drugi život od ovog zemaljskog. Upravo zbog takvog stanja ljudske svijesti i stava prema životu, zbog čega su ljudi završili kao robovi smrti jer su prestali živjeti od Boga i za Boga.

A kako vidimo, njegovo tjelesno rođenje nije onda samo veliki događaj života za njega, nego je prije svega veliki događaj života za nas ljude, koji često živimo na rubu stvarnog života, ma koliko mislili da smo u središtu zbivanja. Svaki život, kojemu Bog nije u središtu, u biti je život na marginama života, udaljen od stvarnog središta u kojem bi mogao naći svoje ispunjenje. A ako je Božji Sin izvor života on i nas poziva da razmišljamo o svom rođenju i životu, te da tražimo pravo utemeljenje i ispravan način življenja. U tom smislu nam je njegovo drugo rođenje, ovo ljudsko, na poseban način znakovito jer i nama ljudima rječito govori o našem pozivu na život. Ovo njegovo ljudsko rođenje govori nam o novom životu koji je on uzeo radi nas ljudi, kako bi nam se suobličio i pozvao da i sami živimo poput njega, to jest da se ozbiljno vratimo životu koji najčešće zaboravljamo i podcjenjujemo. On koji se iz vječnosti rodio u ljudsku povijest i čije rođenje danas slavimo, uči nas kako se mi iz povijesti rađamo za vječnost. Ne možemo zanemariti da smo kao kršćani odgovorni za rođenje u Božjoj milosti, te nemamo prava za nemar prema roditelju, jer on nas čeka da se vratimo svome cilju, kući Očinskoj iz koje smo pošli u svijet. Eto zašto sveti Ivan u današnjem tekstu reče da mi koji vjerujemo u njegovo Ime „nismo rođeni ni od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego – od Boga“!

No u svijetu u kojemu živimo ne možemo ne opaziti da su tako jake i drske sile zla koje se na lukav i zavodljiv način obrušavaju na ljudski život, što ne mimoilazi i naše društvo i naš narod. Više je nego očito da postoje sile smrti kojima bezrazložno smeta božanski život kojim mi vjernici živimo, te bi ga htjeli pošto poto zagušiti potičući i ozakonjujući nemoral i tolike oblike grešnog života kao da su normalni. Htjelo bi se pošto-poto ovaj ljudski život proglasiti jedinim oblikom i dimenzijom života, te se onda blagonaklonije gleda na one ljude koji su svoju ljudskost sveli na životinjstvo, nego nas vjernike koji vjerujemo i naviještamo da ljudskost valja uzdignuti do Božjeg života.

Zato se Bog rodio među nama ljudima da nam bude potpora u našem mukotrpnom traženju i borbi za život. Upravo sad kad se čovječanstvo smatra sposobnim i pametnim preuzimati život u svoje ruke, upravo sada vidimo koliko je to tragično i kako smrt žanje ljudske živote. Upravo sada nam postaje jasno zašto se Bog mora roditi, jer se prestrašimo kad vidimo u kolika zastranjenja ide ljudsko društvo i ovaj svijet. I da mi kršćani se ne držimo iskreno vjere u Boga, da se ne trudimo živjeti njegovim životom, pitam se što bi ostalo od svijeta i u što bi se pretvorio čovjek.

Zato nas u ovom trenutku povijesti i odgovornosti Kristovo rođenje tješi i snaži da ne klonemo na putu vlastitog svjedočenja vjere, nego da odvažno i ponosno držimo život koji smo primili. Gospodinovo drugo rođenje postoje nam model rođenja i života. Rodio se drugim rođenjem onaj koji je i nama htio omogućiti da se rodimo ponovno, odozgor. Rodio se kao čovjek onaj koji nas je htio poučiti da se rađamo za božanski život. Rodio se u tijelu onaj koji je htio da se po vjeri preporađamo u duhu. Rodio se u povijesti onaj koji je htio da se mi rađamo za vječnost. Postao je podložnikom Zakona da nama ozakoni Božje sinovstvo. On je izabrao roditi se u život stvarnim i naravnim rođenjem od Djevice Marije, kako bi nas naučio da nam bude naravno živjeti od vjere, to jest rađati se na novi život u Bogu.

Zahvalimo stoga Bogu koji nam je dao svetu vjeru, koji nas je njome preporodio na novi život, te nas poziva trajno da i mi budemo svjesni da nam je živjeti ne dvostrukim životom dvoličnosti i nemorala, nego sukladno i jednom i drugom rođenju, sukladno rođenju i svetom preporođenju u vjeri. Otvorimo se vjeri i čuvajmo se bezbožnosti ovoga svijeta koja bi nam htjela ugušiti vjeru. Kristu Gospodinu, živom Bogom koji se nastanio među, i čiju prisutnost tako intenzivno osjećamo, dopustimo da se nastani i u našim srcima, kako bismo, sigurni i zaštićeni od navala ovoga svijeta, bili ispunjeni već sada slavom njegovom na zemlji, te doživjeli njezinu puninu na nebu.

Božićna polnoćka – 2012.

U ovoj svetoj božićnoj noći slavimo blagdan rođenja našega Gospodina Isusa Krista koji nam večeras, prema riječi proroka Izaije koja još odjekuje u našim ušima, umnaža radost, uvećava veselje, te daje da se radujemo kao što se raduju oni koji su ostvarili cilj svoga života i ugledali plodove svojih nastojanja i zauzetosti. Večeras nam sveti tekstovi govore o Dječaku koji nam je zasinuo kao svjetlost velika kako bi raspršio tamu našega života, te nam ga prorok Izaija predstavlja kao Savjetnika čudesnog, Boga silnoga, Oca vječnoga i Kneza mira. Njegovo je svjetlo toliko jako da obasjava cijeli narod koji je u tmini hodio, te je bio jarka svjetlost onima koji obitavahu mrkli kraj smrti. Doista, rodio se onaj kojega nam anđeli opisuju kao Spasitelja, Krista i Gospodina koji je došao među nas ljude da nam prenese Božji blagoslov i život, da bude naš Dan, naša zvijezda Danica i naše Mlado Sunce s visine.

I dok nam ga proročki i evanđeoski tekstovi predstavljaju u tolikoj uzvišenosti, ne smijemo zaboraviti koliki je put prešao i koliki je napor uložio da bi došao do nas. Ne bi bilo dobro previdjeti da je on svjetlo koje se probijalo kroz tamu ljudske povijesti i kroz mrklinu ljudskih srca i života kako bi nam ipak zasjalo punim sjajem i kako bi nam omogućio živjeti u sjaju Božjega svjetla. S Kristom Gospodinom zasjalo je Božje svjetlo punim sjajem u mrklini povijesti i naroda, svjetlo koje ne dopušta da ga tama uguši i mrak obavije. I premda ga, na žalost, suvremena civilizacija i društvo odbijaju, on je mlado Sunce s visine koje je utjelovljenjem od Djevice Marije i rođenjem u Betlehemu sebi priskrbio puno građansko pravo na zemlji, kako bi nas opskrbio građanskim pravom za nebo.

I koliko god se divimo čudesnom njegovu rođenju i pojavku među nama ljudima, s druge strane se ne možemo načuditi samima sebi, svome narodu i cijelom ljudskom rodu, da pred tim svjetlom zatvaramo oči, da ga želimo prigušiti i ugušiti. Zastrašujuća je činjenica da čovječanstvo ne želi da ga vodi Božje svjetlo, nego radije posrće u tami svoje ljudskosti. Zaprepašćujuće je kako čovječanstvo sve dublje tone u mrak nepoznavanja Boga i tamu ravnodušnosti. Sve više se izgrađuje društvo bez Boga, a ljude se svim sredstvima pokušava odvojiti od božanskog života veličajući nadasve i isključivo svjetlo razuma, dok se osporavaju istine vjere i odredbe ćudorednog života. Daje se prostora agresivnim i polemičkim skupinama i pojedincima, te se za račun interesa moćnika ovoga svijeta ljude opija ovozemnim zamamnostima. Živimo u društvu gdje nas se sve više i više zasljepljuje grijehom i površnošću kao nečim sasvim normalnim, kako bi nam onda lažni učitelji prodavali svoja svjetla, lampe i lampice kojima potom ne vidimo dalje od vlastitog nosa. A na žalost, mnogi su ljudi spremni ići za samozvanim zemaljskim učiteljima koji su toliko slijepi da ne vide svoje sljepoće, te onda u jamu strovaljuju i sebe i druge. Na žalost živimo danas u civilizaciji pomračenog uma koji ne bira sredstva do cilja, koji je sebe postavio za suvremeno božanstvo čovjeka te ujedno odvraća ljude od klanjanja Bogu živomu.

No mi koji se večeras radujemo rođenju svoga Gospodina znamo i ispovijedamo jednu drugu istinu života. Svjesni smo da samo kad nam Bog zasvijetli onda smo istinski raspršili tmine svoje pameti i sjene života. I dok su oholi i umišljeni ljudi i u vrijeme Gospodinova rođenja odbijali čuti o tom događaju, anđeli se objavljuju jednostavnim skromnim ljudima kao što su pastiri, koji vijest o Božjem dolasku primaju sa strahopoštovanjem, radošću i povjerenjem. Oni su jasno znali da ne mogu biti bešćutni na događaj Božjeg dolaska, jer su iskreno vjerovali da ljudski život izvire iz Boga i da samo s Bogom ima smisla. Za razliku od njih ima onih koji su usredotočeni na navodno velike i važne stvari života, da nemaju vremena za svjetlo Božje vjere. Nisu bili nepromišljeni kao oni umišljeni, nego su u svom životu računali s Božjom prisutnošću, te su jasno znali da Bog može izvesti spasenjski zahvat u ljudskoj povijesti. Kao jednostavni, neopterećeni i neiskvareni ljudi znali su da je najveći događaj koji im se može dogoditi u životu upravo to da im Bog zasvijetli u duši.

Zato mi večeras ne tražimo za se nikakvu ispriku, jer nas nije briga koliko je tame oko nas, nego se mi krećemo k izvoru svjetla. Neka stoga i nama noćas zasja Božje Svjetlo po tome što ćemo uočiti važnost vjere u svome životu, te ćemo odbaciti sve one prizemljene ljudske stavove koji su nam kamen spoticanja, spone laži i odvlačenja od Boga. Primajući svetu vjeru primili smo Kristovo svjetlo u dušu, koje je svjetlo što osvjetljuje naše pute i vodi naše duhovne i ćudoredne izbore. Kad bismo više Bogu vjerovali, bili bismo manje u tami, te bi nam onda i budućnost bila svjetlija. A ovako, sanjamo bolju i svjetliju budućnost, a odbacujemo Svjetlo Božje i strovaljujemo se u ljudsku tamu i odlazimo u mrkli kraj smrti.

Poput pastira budimo radije ljudi dobre volje koji se raduju dolasku Božjemu među nas, jer je on posvetio naš ljudski život i prosvijetlio naš ljudski razum, te želi da čovječanstvo živi u svjetlu njegove istine. Kao i pastiri prihvatimo navještaj vjere i radujmo se Božjem svjetlu koje smo primili upravo po vjeri. Odbacimo od sebe sva ljudska zavaravanja, te se držimo svete vjere i po njoj živimo, jer nam ona osvjetljava put života. S vjerom u srcu pristupimo Djetetu povijenom u jasle, te se snagom vjere poklonimo Bogu koji nam je u njemu i skriven i otkriven. Neka nas obasja njegov sjaj da rasprši tmine uma i života, da uništi mrak koji se u nam nastanio grijehom i koji se slabošću taloži u duši, a uvećava se mlakošću i nevjerom. Budimo narod vjernika koji svojim svjetlom obasjava prostore života svim ljudima svijetleći im na putu života vječnoga.