Kako bi bez ronjenja otkrivali
što se krije u dubinama mora
ljudi su izumili uređaj zvan sonar.
Akustička je to naprava
koja služi za osluškivanje zvukova
ispod vodene površine,
te za određivanje udaljenosti
predmeta pod vodom
uz pomoć zvučnih valova.

Sličnom se metodom
poslužio i sam Bog
došavši u ljudsku povijest.
Želeći detaljno istražiti
dubine ljudskoga srca
upotrijebio je sonar svoje riječi
jer je to jedina naprava
za mjerenje njegovih dubina.
Tako riječ Krista Riječi
odzvanja u našim srcima
mjereći dubine i pličine
našeg odnosa s Bogom.

32. nedjelja kroz godinu – B

Današnjim Evanđeljem Gospodin Isus se osvrće na jednu pojavu u društvu svoga vremena koja je bila višestruko bolna. Osim što je bolna bila je i opasna, te se tako Isus izložio opasnosti iznoseći svoje tvrdnje. On je naime uočavao kako postoje velike nepravde koje se nanose nezaštićenim osobama kao što su udovice kojima se na podal način otimala imovina. Da stvar bude gora, to su radili vjerski poglavari koji su imali i određene civilne ovlasti i odgovornosti, ili su u najmanju ruku utjecali na javni život svoga društva. Isus im predbacuje ne samo socijalnu neosjetljivost na potrebe najslabijih, nego, štoviše, optužuje ih da ih na lukav način pljačkaju. Pismoznanci, naime, dok su se šepirili zbog svoga položaja u društvu, s druge pak strane beskrupulozno su otimali imovinu udovica, i to pod izlikom pobožnosti i molitava, kako veli Gospodin. Premda su u službi Božjoj ne libe se niti od najgnusnijih čina, a sve s ciljem da se domognu imovine onih koje nema tko zaštititi. Vjerojatno su ih uvjeravali kako, služeći se njihovom imovinom, skrbe za opće dobro naroda, ili su ih uvjeravali da tako služe Bogu i ostvarenju njegova kraljevstva, dok su s druge stane napasli sebe i nastojali isključivo oko ostvarenja svojih političkih planova i ambicija. Kako bi napunili svoju zemaljsku riznicu, nisu prezali od toga da gaze one malene, i to pod dobrom izlikom općeg dobra, svetosti i pobožnosti. Tako su pismoznanci, umjesto da štite pravo obespravljenih i nezaštićenih, kovali planove kako da se domognu njihovih dobara čime su se uvlačili u opasne političke igre, umjesto da skrbe za dobro svakog čovjeka.

Danas nailazimo na istovjetnu situaciju u današnjim društvima kad vlastodršci ovoga svijeta, željni zarade i vodeći se isključivo logikom kapitala, ne vode računa o čovjeku, napose onom malom i skromnom, te po njegovu životu gaze beskrupulozno. I danas u svijetu djeluje toliko grabežljivaca, ne samo onih koji druge otvoreno pljačkaju, nego one koji to čine pod izlikom zakona i propisanoga prava. To mogu biti uglađena gospoda u kravatama koji po svjetskim središtima moći ili bankama smišljaju koji potez povući kako bi izvukli što više novca od siromašnih pojedinaca i naroda, koje potom drže u šaci jer su u nemogućnosti vraćati dugove i isplatiti kredite. Oni su ujedno tvorci tržišnog i prestižnog gospodarstva koje se najčešće vodi logikom bespoštednog pobjeđivanja suparnika, koje ne vodi računa o ugroženim ljudskim sudbinama. Slični njima mogu biti i zakonodavci koji smišljaju koje sve poreze i namete nametnuti svojim građanima kako bi napunili državnu kasu, i ne misleći na moguće tragedije konkretnih ljudi koji će biti žrtve tih zakona.

Međutim, ako ćemo se držati istine koju Gospodin iznosi u Evanđelju, ne može se reći da skrbi za društvo i opće dobro onaj tko ne skrbi za konkretnog čovjeka i za njegove istinske vrijednosti. Skrb za opće dobro koja ne obuhvaća skrb za ugrožene i nezaštićene je samo apstrakcija i ‘dobra’ izlika koja može biti i prilično opasna kako za pojedince i društvo. To može jednostavno biti dobra izlika, kao što su pobožne molitve bile izgovor pismoznancima. A kao što je njih Gospodin raskrinkao, tako bi valjalo raskrinkavati i današnje pismoznance koji vuku poteze kojima zakonito pljačkaju nezaštićenu sirotinju. Valja se suprotstavljati onima koji se poigravaju neupućenošću i naivnošću ljudi kako bi sebi zgrtali kapital. Svakome je jasno što je kriminal i pljačka, ali je daleko pogubnije kad se otimanje sirotinji ozakoni pod izlikom općeg dobra, kad to izvode navodni zastupnici općeg dobra i dobrotvori ljudskog roda u ime napretka i socijalne pravde. To se događa kad državne vlasti idu na ruku raznim krediterima, bankama i poduzetnicima, kojima su ljudi samo brojke i radna snaga koju treba iskoristiti.

Gospodin Isus je proročkim pogledom dodirnuo jednu vruću temu, no nije se bojao prigovora da se miješa u vjersku i nacionalu politiku, premda se i ovakve neugodne izjave pridonijele kasnijoj brzoj osudi. Spreman stati u obranu siromašnih i nezaštićenih nije se dao zbuniti, nego je oštro kritizirao nepravdu, bez obzira na izlike onih koji su je činili. Štoviše, još se time žešće na njih obrušio, jer su pod izlikom svetoga i općeg dobra činili zlo. No da bi mogao prozivati nepravde i ispravljati nepravilnosti on sam je morao imati čist obraz pred svijetom, jer nije dovoljno samo drugima dijeliti lekcije. Štoviše, i nedopustivo je da pojedinac drugima dijeli lekcije ako sam ne živi sukladno Božjoj riječi poštujući čovjeka i njegovo dobro, bez obzira kojem socijalnom staležu dotični pripadao. Nikada nijedan naš potez nije Bogu mio, pa i kad iza njega stoji izlika općeg dobra, ako će kao posljedicu imati ugrožavanje prava onih nezaštićenih. A i bezvjerce i moćnike ovoga svijeta Bog će pitati kako su se odnosili prema sirotinji, te će biti strože suđeni ako su odgovorni za paklene planove otimanja sirotinjskih dobara.

Pozivajući nas da se čuvamo pismoznanaca koji proždiru kuće udovičke, Gospodin nas je upozorio da se pazimo da ne postanemo žrtve takve grabežljive politike i gospodarstva koja pojedince navlači na tanak led dok ne propadnu, ne brinući što će biti s njima i njihovim obiteljima. Gospodinovo upozorenje, osim toga, nas upućuje da se pazimo izopačenog mentaliteta, to jest da ne dopuštamo sebi postavljati ciljeve u ime kojih smo spremni gaziti po drugima, a to su redovito slabiji, kako bismo ih ostvarili. Neka nam stoga budu poticaj i vodič da izgrađujemo pravednije i čovjekoljubivije društvo u kojem će nam na prvome mjestu biti dobrobit čovjeka, a ne zarada, pogotovo ne ona prljava, kako bi nam time primarni cilj bio zaštita sirotih i ubogih.

Uopće nije važno
je li uzrok brodolomu
olujno more ili ljudska greška,
važan je dobar poučak
koji se iz toga izvuče.
Jer kad se ljudi jednom nađu
u valovlju morskom,
jedino na što misle
je goli život.
Tada prolazi kroz glavu
njegova vrijednost,
a svijest odbacuje suvišno –
nebitno što je s vremenom
bez razloga postalo prebitno.
Na površinu onda izvlači
dugo potiskivani i zaboravljeni
odnos prema životu,
rasterećen nepotrebnih tovara.
Tada je čovjek bliži sebi,
a time i Bogu kao izvoru,
očišćen i opran od svih natruha
ljudske površnosti i prolaznosti.

Kako čovjeku pojedincu,
tako i društvu u cjelini,
neophodan je, na žalost,
upravo dobar brodolom
kako bi shvatio svoje lutanje
i uočio da njegov brod
ne vodi pravoj luci sreće.

31. nedjelja kroz godinu – B

Današnje Evanđelje dotiče jednu od nosivih tema kršćanske vjere, a to je odnos nas ljudi prema Bogu. Postavlja se pitanje kako se čovjek treba odnositi prema tome najuzvišenijem biću koje je uzrok našega postojanja. Koju vrstu osjećaja treba prema njemu pokazati ili pak što sve učiniti a da bude dostojno njega? Kao odgovor na to pitanje židovski je narod imao obrede i žrtve kojima mu je pokušao iskazati čast prinoseći ih u prvome redu u jeruzalemskome hramu. Mnogi su bili uvjereni da najviše što mogu učiniti da Bogu iskažu štovanje i zahvalnost je upravo određeni bogoštovni čin za koji su vjerovali da odgovara božanskoj volji.

No očito da takav odgovor nije bio krajnji domet, te se onda tražilo i druge moguće odgovore. Odgovoriti na pitanje ispravnog odnosa prema Bogu, ma koliko može biti jednostavno, postaje ipak vrlo problematično. Da nije bio problematično riješiti spomenute upite i da se o tome nije raspravljalo, onda ni pismoznanac iz današnjeg Evanđelja ne bi ni postavio Gospodinu pitanje o najvažnijoj zapovijedi u Zakonu. Ali jer su se pismoznanci oko toga sporili, pokazatelj je da se nisu svi slagali oko toga što bi trebalo biti najvažnije u Zakonu. Gospodinov odgovor je vrlo jasan i nedvosmislen, te ne ostavlja prostora manipulacijama i drukčijim tumačenjima. Najvažnija i prva zapovijed od svih je ljubiti Gospodina Boga iz svega srca, iz sve duše i iz sveg uma svoga. No premda Gospodin ne ostavlja prostora dvojbi, ipak nam se s pravom nameću neka pitanja na koja valja tražiti odgovor. Kao prvo valja se upitati zašto Bog od čovjeka traži baš ljubav? Zašto bi to morala biti najveća zapovijed? Zašto se ne zadovoljava našom poslušnošću? Zašto nije dovoljna vjernost zapovijedima? Zašto se ne zadovoljava činima bogoštovlja? Zašto se ne bismo i mi, poput tolikih koji Boga ne priznaju, zadovoljiti da kažemo kako smo humani i činimo dobro, te da uopće sebi ne postavljamo pitanje ljubavi prema Bogu? Osim toga valja se upitati i s kojim pravom traži ljubav? Može li se uopće nekome zapovjediti da nekoga ljubi?

Premda prihvaćamo samorazumljivim da Bog zapovijeda ljubav, ipak valja znati da takva zapovijed nije samorazumljiva jer se ljubav ne može zapovjediti. Tko bi drugome htio zapovjediti da ljubi ili mu nametnuti ljubav, ispao bi smiješan. Doista nitko to i ne pokušava, jer se ljubav prije svega događa među osobama. Prava ljubav stoga pretpostavlja uzajamnost, te je kvalitetna onoliko koliko se osobe mogu pratiti u tom uzajamnom odnosu. Uzajamnost je važnija od zapovijedi, jer nitko do sada nije drugoga natjerao na ljubav, ali ga je mogao svojom ljubavlju privući i potaknuti da ljubi. Zato do kraja ostvarena ljubav pretpostavlja ostvarenje osobnog međusobnog zajedništva. Ako ovo vrijedi i za Boga, a vrijedi, onda se s prvom moramo čuditi da je Bog zapovjedio ljubav, te se onda naši upiti sasvim opravdani.

Bog od čovjeka traži ljubav, jer je ljubav najsvetiji sadržaj života, sadržaj kojim se život osmišljava i dolazi punini sreće, a Bog se ne može zadovoljiti primajući od čovjeka nešto usputno i sporedno, nego upravo ono središnje i najuzvišenije. Samo ostvarenjem ljubavi se osmišljava život i dolazi k punini sreće, te ona predstavlja mnogo više od bilo kojeg drugog uspjeha u životu. Da se u odnosu prema Bogu zadovoljimo samo time da nismo činili nikakvo zlo, to može biti eventualno iskaz straha i pokornosti, te ne govori samo po sebi ništa o ljubavi. Dok s druge strane je samorazumljivo da onaj koji ljubi ne čini zlo drugome, ali je ujedno upućen na drugoga i svojom sposobnošću da čini dobro. Ljubiti stoga znači aktivno željeti dobro drugome, te sve činiti da drugi ostvari svoje dobro.

Upravo ova istina ne bi nam smjela dopustiti da svoj odnos s Bogom živimo u duhu ljudske površnosti, polazeći od onih minimalističkih pretpostavki. Nije dovoljno ne činiti zlo, pa da budemo u miru s Bogom, jer je velika razlika između tog ‘biti u miru s Bogom’ i onog bitnog životnog cilja i imperativa ‘ljubiti Boga’, na koji nas i Gospodin Isus poziva. U miru možemo i trebamo biti i s nekim koga ne poznamo, ali dok dođemo do toga da možemo reći da ga volimo, potreban je dug proces koji se brusi u konkretnom odnosu.

Stoga i prema Bogu, nije dovoljno to što mu nismo protivni ili što ne kršimo njegove zapovijedi, kako bismo rekli da smo u zajedništvu s njima i da ga volimo. Istinska ljubav pretpostavlja svakodnevni rast u dobru, u zajedništvu i razumijevanju. Ljubav je proces darivanja u kojem nemamo zadrške ni dvolične računice, nego potpuno predanje, što je mnogo zahtjevnije od nekog izvanjskog bogoštovnog čina, te je ujedno nešto najčasnije čime možemo iskazati štovanje Bogu živomu. Pogotovo što on ne traži od nas ljubav, a da nam je nije prije dao. Naprotiv, on je nas prvi ljubio, te stoga s pravom očekuje da mu uzvratimo, kako bismo ostvarili uzajamnost zajedništva. U protivnom, bila bi doista besmislena njegova zapovijed da ga ljubimo.

U biti kad nam zapovijeda da ga ljubimo, prije svega nas poziva da se dademo ljubiti, to jest da prije primimo njegovu neizmjernu ljubav koja je jedina kadra učiniti da uzvratimo. On nas tako ne tjera na ljubav nekom zapovijedi, nego nas svojom ljubavi privlači da  mu uzvratimo za neizmjernu ljubav kojom nas je ljubio i otkupio poslavši svoga Sina da nas spasi od grijeha. Onaj pismoznanac koji zna da je najvažnija zapovijed upravo zapovijed ljubavi prema Bogu, još uvijek nije dionik kraljevstva Božjega, prema je vrlo blizu, dok smo mi, spoznavši Božju ljubav za nas u Kristu, već postali djeca Božja i baštinici njegova kraljevstva. Prihvatimo njegovu ljubav, te kao djeca uzvratimo mu stoga iskrenom i dubokom ljubavlju, kako njegova ljubav za nas ne bi ostala jednosmjerna, nego se ostvarila u potpunom zajedništvu i prihvaćanju, u uzajamnosti i međuovisnosti. Uzvratimo mu žarkom ljubavlju na taj nezasluženi dar, jer ljubav se može samo ljubavlju uzvratiti.

Svetkovina Svih svetih

Svetkovinom Svih svetih Crkva danas uzdiže naše poglede prema onima koji su doživjeli puninu radosti vječnoga života, a ne častimo ih javno jer se za njih nikada nije pokrenuo postupak za proglašenje blaženim i svetim. No time što nisu službeno proglašeni svetima ne znači da su manje bitni u Božjim očima, ili da bi trebali biti nama manje važni kao svjedoci vjere i uzori življenja. Naprotiv, trebalo bi biti baš suprotno, te činjenica da je postojalo mnoštvo vjernih tihih Božjih svjedoka u svijetu trebala bi osnažiti našu vjeru i potaknuti želju za svjedočenjem, ali ne samo u okolnostima izuzetnih zahtjeva, nego u običnim malim stvarima svagdanjeg života.

Zato spoznaja da ima toliko neproglašenih svetica i svetaca i nama je dodatni poticaj da se ne bojimo opredjeljenja za svetost i kad smo svjesni da se ne možemo podičiti nekim osobitim junačkim kreposnim djelima, jer se iz dana u dan trebamo susretati i nositi sa svojom slabošću. Sveci su nam nadahnuće da dodatno razmislimo o svom životnom stilu i vrijednostima koje izabiremo u svakodnevnici, jer se svetost ostvaruje isključivo kroz konkretno opredjeljenje za Božje vrijednosti. Zato su sveci poticaj da i sami dar vjere koji nam je dan od Boga konkretiziramo u svojoj svakodnevnici, jer svetost ne pretpostavlja neophodno i čudotvorstvo, nego prije svega jasnoću i snagu odrediti se pred Bogom i pred svijetom, to jest spram Boga i spram svijeta.

No svaki svetac koji je došao u kraljevstvo Božje danas bi nam potvrdio da ključ proslave leži u tome što je u svojim konkretnim prilikama u svijetu živio posebnim intenzitetom duhovnog života, to jest da nije želio proživjeti nijednu životnu situaciju a da ujedno ne zauzme stav prema Bogu. Tako se većina svetih ne može podičiti nekim velebnim djelima na temelju kojih bi im se trebali divit i niti pljeskati, ali se mogu podičiti darom vjere koju su primili od Gospodina. Svaki od njih koji sada u nebu slave Gospodina posvjedočio bi da je živio svetost u svijetu i poradi spasenja svijeta, ne dopuštajući se zavarati njegovom svjetovnom pojavnošću, nego težeći prema dužnoj dubini na koju Bog poziva svakog čovjeka. Živio je u svijetu svjedočeći da svijet nije prepušten samome sebi, nego da u svijetu postoji i Božja prisutnost koja ljude poziva na poseban stav prema životu. Svetac je stoga onaj tko živi u svijetu, ali ne prema zakonima svijeta, nego prema zakonom vjere u Boga koji se objavio kao Otac koji ljubi svijet, kako nam to veli sveti Ivan u današnjem drugom čitanju. Zato je za prve kršćane riječ svet i svetac bila sinonim za riječ vjernik, te su sebe nazivali kako vjernicima, tako i svetima.

Kao što nekada svetopisci upozoravahu, tako bismo i mi danas trebali znati da svijet u kojemu živimo nije ni idealan ni idiličan, nego se vodi nekom logikom samostalnog postojanja i postupnog odvajanja od Boga, tako da je sveti Ivan morao zaključiti kako svijet ne pozna Boga. A posljedica nepoznavanja Boga je potom i nepoznavanje i odbacivanje kršćana. Svijet koji reagira tako ratoborno prema Bogu i Božjim vrijednostima srlja u propast, te je potreban stoga dužni napor kako bi ga se proželo darom nove svijesti. Potrebno je navijestiti mu Božje vrijednosti kako bi se svijet humaniziralo, jer samo ljudske vrijednosti nisu dostatne. A taj proces obogaćenje svijeta Božjim vrijednostima ne događa se sam po sebi, nego žrtvom onih koji posvećuju sebe toj svetoj zadaći. Točnije rečeno taj se proces događa po svecima koji unose Boga u svijet svetošću života, u protivnom svijet bi ostao svjetovan, a čovjek s njime i u njemu posvjetovnjačen, umjesto pobožanstvenjen.

Zato se svetost pokazuje prvenstveno kao stvarnost živoga odnosa prema ljudima, ali odnosu koji izvire iz zajedništva s Bogom. Na žalost mi ljudi se češće opredjeljujemo za svjetovnost nego za svetost. Jer svijet i svjetovnost nas od bića usmjerena na susret s čovjekom kao bratom vodi prema tome da smo usmjereni prema stvarima. Upravo zato su oko nas mnogi obespravljeni, zaplakani, neutješeni, jer neki ne znaju regulirati svoju želju za stvarima, pa su čak spremni preko tuđih leđa ostvariti svoje potrebe. Da nije takve zle ljudske želje koja pravi taj veliki raskorak i odmak od pravih vrijednosti, svijet bi bio mnogo plemenitiji i ispravniji.

Sveci su oni koji znaju tako živjeti u svijetu da ne gube Boga iz vida. Svjesni su da je ljudski život nešto više od zemaljske pojavnosti, a to nešto više nam je dano na dar. Upravo zato se i ne očekuje da svetac mora činiti nadljudska djela i čudesne zahvate, nego najobičnijem životu dati novu dimenziju zajedništva s Bogom. Zato nas Bog poziva na svetost odnosa, kako bi nam odnos prema njemu zajamčio i odnos prema ljudima u svoj snazi njegova dara, čime onda slijedi ostvarenje svih mogućnosti kojima je čovjek zadan. Na žalost kod mnogih je ljudi prisutnija težnja prema zemaljskoj dobrobiti, nego prema ljudskom dobru. Ali sveci ne dopuštaju sebi da im svijet izmijeni kriterije, nego se uporno bore za provoditi u život ono čemu ih je Bog poučio. Zato prihvaćaju najprije za sebe blaženstva na način na koji ih je Gospodin Isus izložio, pri čemu je uočljivo odricanje od zemaljskih interesa, te prianjanje uz vječna dobra. Takvim stavom ostvaruju istinski odnos prema Bogu, ali isto tako i prema ljudima kojima ostavljaju svoj život kao svjedočanstvo i svojevrsnu žrtvu. Neka nas stoga primjer svetaca nadahnjuje da se i sami opredjeljujemo za svetost života umjesto da dopuštamo da nas svijet posvjetovnjači.

Mnoštvo ljudi se slijevalo
u raskošnu koncertnu dvoranu
kako bi čulo svjetski poznatog tenora
i uživalo u iznimnom koncertu
prepušteni ljepoti njegova glasa.
Ali treba također reći
da je i publika izvrsno reagirala.
Kao pravi glazbeni znalci
i ‘sladokusci’ dobroga glasa
i uzvišenih opernih arija
svi prisutni su bez daha
vrlo pozorno slušali,
opijeni opojnim glasom
koji ih je dizao u nebeske visine.

Misao odluta spontano
na stanje u društvu
koje najčešće ne pozna odnos
kakav vlada na koncertu.
U javnosti se ne sluša
glas onih koji imaju što reći,
kao što publika na koncertu
sluša omiljenog pjevača.
U društvu se snaga glasa
mjeri kriterijem mase
i logikom bukača.
Istini za volju,
bukači mogu biti glasniji
od vrsnog pjevača,
ali ne i otpjevati
skladnu ariju života
od koje duša živi.

30. nedjelja kroz godinu – B

Današnje Evanđelje daje nam uvid u vjeru jednog slijepog čovjeka iz Jerihona koji je živio proseći, jer poradi sljepoće nije uspijevao drukčije skrbiti za život. Sveti Marko mu spominje čak i ime, izvještavajući nas da se radilo o Bartimeju, sinu Timejevu. Ovaj čovjek, kad je čuo da u blizini prolazi Gospodin Isus, bio je na svome uobičajenom mjestu, pokraj puta na izlazu iz grada, gdje je iščekivao milostinju prolaznika. Očito nije bio neupućen u aktualna duhovna zbivanja, nego je dobro poznavao tko je Isus kad nije dopustio da Isus prođe, a da on sam ostane pored puta. Premda je samo sjedio i prosjačio, ali nije bio gluh da ne bi slušao o događanjima u svom kraju i narodu. Ako i nije vidio očima, vidio je duhom i vjerom da se približilo vrijeme da dođe obećani Mesija – Sin Davidov. Nije mogao šutjeti jer je to bila jedinstvena prilika za susret s onim u kojega je već u srcu bio povjerovao. A vjerovao je da mu taj koji mu je upali u srcu svjetlo vjere i spoznaje može dati i očinji vid koji mu je nedostajao. Zato je, kad je čuo da se radi o Isusu, počeo glasno vikati i zazivati: Sine Davidov, smiluj mi se! Pa i onda kad su ga ušutkivali, on je još glasnije vikao i vapio.

A njegova upornost se isplatila. Usprkos velikog meteža, galame i buke koja se zbog mnoštva stvarala oko Isusa, on je, kako vidimo, ipak uspio doći do spasonosne informacije o tome tko tuda prolazi. Ali i Isus je uspio čuti njega i vapaj njegove vjere kojom je vapio za pomoći. Zato je ovaj susret bio susret vjere koji je nadvladao sve nedaće koje su postojale u okolini zaglušujući govor vjere i onemogućujući njihov susret. Gospodinova reakcija je pokazatelj koliko mu je stalo do glasa vjernika koji vapi za pomoći. Isus ga ne ostavlja, niti prolazi nagluh za njegov vapaj, nego se zaustavlja i poziva slijepca, kako bi ga nakon kratkog razgovora iscijelio.

U društvu u kojem živimo i sami se navikavamo da se glas vapeće vjere prigušuje mnoštvom drugih, nerijetko nesklonih i protivnih glasova. Ne otkrivamo uvijek ljepotu i snagu ovog glasa, nego se radije osvrćemo na količinu, to jest broj drugih glasova koji se javljaju u društvu i pred njima se povijamo. Tako postaje presudan broj, a ne kakvoća glasa u sebi. Na žalost to je kao da kažemo da 100 bukača bolje pjeva od vrsnog opernog pjevača samo zato što ih je više pa ga mogu bukom nadglasati.

Ali umjesto da samo kritiziramo dežurne bukače, valja nam poći i od nas samih, u našem konkretnom društvu i situaciji. Čuje se također često kako mi kršćani nismo dovoljno glasni, s čime se uistinu valja složiti. Doista nismo glasni niti u odnosu na broj, niti u odnosu na inicijative, maštovitost i poduzetnost. Kao da nas je još uvijek strah reći svoje mišljenje i zauzeti stav u javnosti. Kao da nas je strah glasno braniti svoje vrijednosti na način na koji to čine drugi, pa i oni koji potiču nevrijednosti. No, očito da je to samo posljedica, a da uzrok treba potražiti negdje drugdje. Uzrok takvog stava je duhovne naravi i leži u nama samima.

Ako smo u društvu pretihi, to je zato što ni pred Gospodinom Isusom nismo uvjereni ni glasni, i to je ono što zabrinjava. Naš glas je pred njim do te mjere tih da je nezamjetan. I ne  samo glas s usana, nego još više glas srca i života. Mi kršćani bismo trebali biti doista glasni, to jest imati živu vjeru koja dopire do Božjih ušiju, poput one Bartimejeve, a onda bismo se lako nosili i sa glasnoću u društvu. Preslabo je i pretiho naše osobno svjedočanstvo, naše uvjerenje u vjeri, naše zajedništvo s Bogom. Da smo mi vjernici uvjereniji u svojoj vjeri, onda bismo nadglasali buku svjetine, onda bismo oduševili druge za istinu i Božje vrijednosti.

Budimo stoga poput Bartimeja i dajmo Isusu prigodu da se očituje kao pravi i moćni Bog, koji na molbe naše vjere uslišava naše zazive otvarajući nam oči da progledamo. Zamislimo koliku je sreću imao Bartimej jer je prvo lice koje je ugledao bilo lice Sina Božjega, svoga stvoritelja i otkupitelja, svoga liječnika i učitelja. Vidio je prvo onoga čiju je prisutnost jasno osjetio u srcu, te i nas poziva da idemo istim putem vjere u ovoj Godini vjere, časteći svoga Gospodina u srcu, kako bismo doživjeli iste radosti gledajući lice njegovo. Neka glas našega srca bude glasan, a onaj duše neka bude oduševljen, kako bismo mogli ovom svijetu glasno navijestiti radost svjetla i ozdravljenog vida, kao što ju je osjetio Bartimej.

Bilo da je potrebno
osvježenje usred ljetnih žega
ili da treba isprati
znoj, prašinu i prljavštinu
od mukotrpnog posla,
prva misao nam ide na tuš.
Prema ne mislimo o tome često,
pozornijim promišljanjem shvaćamo
da je on mjesto prisnosti
na kojem ostvarujemo
neposredan kontakt s vodom
što ima gotovo ljekovit učinak.
Zato se okrepljujućem mlazu
izlažemo neposredno, bez odjeće.

Isto vrijedi i za onaj
spasonosni izljev Božje milosti
što ispire biće od nečistoća grijeha.
Djelotvoran je samo
ako mu se izložimo neposredno,
u prisnosti srca, jer nas je Tvorac
tako i poslao u svijet.
U njemu nam je čistoća jedina zaštita,
a ostvarujemo je samo
u prisnosti božanskog zajedništva,
neposredno izloženi ljubavi
što odnosi naše opačine.

29. nedjelja kroz godinu – B

U središtu pozornosti današnjeg evanđeoskog odlomka je jedan, iz evanđeoske perspektive gledano, neobičan zahtjev. Naime, dvojica Isusovih učenika, braća Jakov i Ivan, traže povlasticu da mogu sjesti Isusu zdesna i slijeva u njegovoj slavi. Ovaj zahtjev je neobičan za one koji znaju sadržaj Evanđelja, ali sasvim naravan u ljudskoj svakodnevici. Jer kao ni onda, tako ni danas, malo tko vidi nešto loše u tome da postane slavan ili pak da bude dionikom slave slavnih osoba. Koliki samo sanjaju estradnu slavu i proslavu koja bi ih lansirala u javnost u kojoj bi ih ljudi uzdizali padajući u trans pri samom spomenu njihova imena. Tako su zamišljali život i Jakov i Ivan, tražeći prikladan put do slave. A kao i toliki drugi i oni su držali da je najlakši put do slave da se drže slavnih, iz čijeg obilja slave može i njima sinuti neka zraka ili pasti u dio barem komadić slave koju bez njega ne bi imali.

Jakov i Ivan su bili tek samo ljudi poput svih ostalih koji su prvenstveno mislili na zemaljsko, te su se dali voditi takvim mislima. Bili su uvjereni kako je dovoljno, to jest najvažnije, skrbiti za ovu zemaljsku slavu, dok bi do one nebeske bilo mnogo lakše doći. Naime, nebesku su ili pretpostavljali kao logičnu posljedicu i ispunjenje zemaljske ili da je nešto samo po sebi razumljivo. A da su oni bili uvjereni u svoje potvrđuje nam njihov stav u više prigoda. Tako su se oni čudili i snebivali kad je Isus rekao kako će se teško bogataši spasiti, čime su potvrdili da su držali kako se bogataši lakše spašavaju. Pretpostavljali su da tko je bogat na ovome svijetu, da će biti bogat i na drugome. U kontekstu današnjeg evanđeoskog teksta i zahtjeva apostola Jakova i Ivana da Isusu budu u slavi jedan s jedne a drugi s druge strane, značilo bi da tko je slavan na ovome svijetu, bit će slavan i na drugome. Oni su pretpostavljali da je bogatstvo i slava dar Božji, to jest koliko je tko slavan na ovome, toliko će biti i na drugome, te su sukladno tome izišli sa svojim zahtjevom. Stoga kad traže sjesti zdesna i slijeva u njegovoj slavi u biti žele prizemljenu slavu.

No Isus im remeti koncepciju, ne osporavajući ipak da se do nebeske slave dolazi zemaljskim putem. On se međutim ne slaže s njima glede puta ostvarenja željene slave. Dok oni drže kako treba ostvariti najprije zemaljsku, kako bi se lakše došlo u nebesku, Isus im se suprotstavlja i pokazuje da treba bježati od zemaljske kako bi se došlo u nebesku. Upravo zbog njihovih ljudskih poimanja Gospodin veli da ne znaju što ištu, te iz toga iščitavamo kako on izokreće mjerila po kojima su ljudi procjenjivali. Što se njega tiče, put do slave je sasvim različit od puta kojim idu ljudi k svojoj slavi.

Bili su u pravu utoliko ukoliko su se držali njega kao slavnoga, očekujući i sami doći do slave, ali su bili u zabludi jer su pomišljali isključivo na zemaljsku slavu. Isto tako bili su u zabludi glede puta kojim im je bilo ići kako bi došli do slave. A u konačnici pokazali su veliko nepoznavanje Isusova poslanja na svijetu, te isto tako božanskog života. Put prave slave nije život ljudskog ugađanja, nego je pravi put nastojanja ugoditi drugima, ali ne dodvoravajući se kako bi primili zemaljsko uzdarje, nego služeći iz čistog sebedarja. Zato ih on poučava ističući da im je primarna zadaća služiti jedan drugome, a ne gospodovati jedni nad drugima. Njegov nauk graniči tek načelno s ljudskim, ali u biti temeljni zahtjevi su nadljudski, čak suprotni logici prirodnog razmišljanja, jer prije nego ih nagradi obećanom slavom, očekuje od njih da služe čovječanstvu i privode ga otkupljenju. Štoviše, očekuje da i sami nose križ i prođu kroz patnju, kao što je i on morao proći, kako bi po muci i patnji zaslužili nebesku nagradu.

Nema stoga ni za nas boljeg puta do slave od onog koji je naš Gospodin Isus zacrtao svojim učenicima. Neka u nama raspali želju za nebeskom slavom veću od one koju ljudi imaju dok hlepe za zemaljskom. Pođimo odvažno naznačenim putem, ne zaboravljajući da je on naš Put po kojem jedinom možemo doći do vječnog spasenja i nebeske slave.

Skrbeći za društvo i okoliš,
napose u velikim urbanim središtima
i drugim napučenim mjestima,
odgovorni planeri prostora
dužni su izraditi generalne i detaljne
urbanističke i prostorne planove.
U protivnom, kad bi svatko
radio po svom nahođenju,
suživot bi bio vrlo otežan,
pa čak i onemogućen.
A logiku planiranja koja vrijedi
za izgradnju stambenih i drugih objekata,
davno je izradio sam Bog
za čovjeka i čovječanstvo.
On je htio da čovjek živi
u uređenom svijetu, a ne u kaosu,
pa je tako i uredio svemir.
Htio je da čovjek bude
ne samo tjelesno i površno,
nego i duhovno i temeljito
nastanjen u stvorenom svijetu.
U tom duhu je predvidio
duhovno uređenje okoliša
i stambenog prostora
praveći generalni humanistički,
kao i onaj detaljni osobni plan.
Zato je čovjeku bitno slijediti ih,
za skladan osobni i društveni razvoj
koji je ispravan i moguć
jedino kad se ljudi vode
predviđenim Božjim planovima.
Nakon toga čeka ih nagrada
neprolaznog života u vječnosti
u onom savršeno uređenom društvu
čijim se članom postaje
slijedeći prostorne i vremenske
Božje planove na zemlji.