Između sreće i privida
Čovjeka kao biće možemo definiran bićem sreće. Jedna od najdubljih njegovih težnji jest težnja da bude sretan. Sve svoje čine i misli, želje i osjećaje upravlja i ravna prema toj želji. Što god da čini, čini radi toga da se usreći, da se ostvari i tako postane sretan. Svi, bez iznimke, žele biti sretni, samo svi ne idu istim putem i ne biraju ista sredstva sreće. Sreća je, gledano iz te optike, protegnutost želje prema ostvarenju. Zato neki drže da ne postoji potpuno sretan čovjek, kao što je to apostrofirao Gothe u svom Faustu, premda su svi u traganju za srećom. A i naš pjesnik reče: «Ljudskom srcu uvijek nešto treba, zadovoljno nikad posve nije. Čim željenog cilja se dovreba, iz njeg odmah sto mu želja klije” (P. Preradović).
A govoriti o usrećenju kao ostvarivanju željenoga znači govori o dimenziji srca. Srce je ono koje želi, koje ljubi, koje se proteže prema ostvarenju. Srcem se osjeća zadovoljstvo ili nezadovoljstvo izabranim. Zato se u starini u tradicionalnoj filozofiji i znanosti govorilo, pa i Sveto pismo govori tim jezikom, da je sjedište ideja razum, glava, a da je sjedište želja u srcu, u volji. Nama će to poslužiti slikovito kao početna postavka, premda danas znamo da se srce i pamet, volja i razum ne mogu tako dijeliti. No, o željama je u svakom slučaju ovisilo potpuno ostvarenje čovjeka, jer on u sebi nalazi imperative koji ga guraju i vode da bude, da se ostvaruje. Osjeća da nije samo dan, kao kamen ili nešto neživo, već je u životu i zadan, te se trudi tu svoju zadanost ostvariti. Ukoliko se ponaša kao da nema nikakve zadanosti, takav čovjek je beživotan.
Mladi ljudi su u posebnom položaju. Oni najbolje osjećaju ljudsku zadanost, budući da još nisu završili svoj razvoj i razvidno je da iščekuju što će biti od njih. Odrastajući osjećaju da se nalaze pred različitim raskrižjima života. A nije svejedno kojim će putem poći. Na svakom raskršću i u svakom pravcu se nudi ili sreća ili njezin privid, te treba pogoditi pravi put kojim poći. Kad se netko odluči ići određenim putem, odlučuje se jer mu se na njemu obećava ostvarenje sreće. No, tko malo razmisli mora barem shvatiti da je između dvije suprotne stvarnosti samo jedan ispravan put. Kad su u pitanju vrednote duha, ne mogu biti ispravna dva oprečna stanja i pravca koja se nude. Između dobra i zla nema kompromisa ni trećeg puta, isto tako između istine i laži, zauzetosti i lijenosti, iskrenosti i neiskrenosti. A sreća se ne ostvaruje idući bilo kako, nego birajući vrednote. Nekad nije ni lako izabrati jer se na svakom raskršću i pred svakim izborom pojavljuje i privid sreće. I kad biramo pogrešno, uvijek biramo misleći da će to biti dobro za nas. I redovito za svoj izbor pronalazimo ‘valjane’ razloge koji nas navode na to da mislimo da smo izabrali dobro i da ćemo se svojim izborom usrećiti. Treba znati prepoznati i razlikovati stvarnost od privida da ne postanemo nesigurna lađa koju valovi života bacaju.

Životno iskustvo jednog Sveca

Iskustvo života jednog sveca, kojemu ćemo na kraju otkriti ime, kreće se otprilike u okvirima koje iznesoh, a on sam to opisa u svojim djelima. Rođen u jednom malom mjestu u provinciji, bio je mladić iz ugledne, premda ne tako bogate obitelji, ali ipak zdrave, u kojoj je mogao zadovoljiti sve perspektive i zahtjeve vremena. Njegov životni put i traženje pogledat ćemo u nekoliko ključnih elemenata kako ih vidi i on sam.

Prijateljstva: već kao mladić živio je bezbrižno. Nadaren kakav je bio, nije mu bilo teško steći prijatelja s kojima je dijelio mladenačke pustolovine. Prijateljstvo je obećavalo učiniti ga sretnim. Povezao se s veselim društvom. Svoje prijatelje je smatrao mladićima koji su imali duha i mašte, s kojima nije bilo dosadno. Znali su se zabaviti, podvaliti nekome nešto, ukrasti (čisto iz đira). «Guštali» su načiniti zlo radi zla, prijestup radi prijestupa, jer ništa od svega toga im nije bila potreba. A on je uživao da i u tome bude prvi, da bude glavni. Volio je praviti se važan, te da ga prijatelji priznaju šefom.

Obitelj i rodbina: Jedini problem mu je bio što je imao dosadnu mater koja mu nije dala mira. Gnjavila ga na svakom koraku, tražila da se popravi, da ne ide s lošim društvom. Držala je da je u opasnosti upropastiti svoj bogati talent za školu i knjigu, te da će mu promaći karijera koju su svi očekivali od njega. Kolikogod mu je s jedne strane smetalo što mora slušati roditelje i mora živjeti kako oni žele i biti ono što oni žele, ipak je i njemu godila ambiciozna pomisao na dobru karijeru. Da mu omoguće da ostvari svoje želje bilo je neophodno kvalitetno školovanje za koje nisu imali dovoljno novca pa su tražili su mecene – sponzore. I kad su već sve nade bile skoro pokopane, našao se jedan bogati rođak koji je bio spreman ekonomski pomoći da mladić dođe u velegrad i da nastavi studij.
A on, student, više od svega, pa i od samog studija, želio je doći u velegrad, želio je probati sve njegove kutke i ponude, slasti i užitke (kina, kazališta, bazeni, trgovi, restorani, raznorazni spektakli…). Išao je on i u crkvu, ali ne toliko iz uvjerenja. Više iz radoznalosti i radi druženja. A usput počeo je promatrati djevojke i o njima sanjariti. Put mu ipak nije bio tako ravan ni okolnosti sklone. Naime, u tom razdoblju umre mu otac, i ostane živjeti samo od mamine «mirovine» i od pomoći koju mu je pružao rođak. Nije mogao sebi dopustiti gubiti vrijeme, nego se morao prisiliti na marljivo učenje da što prije završi.

Ljubavni nemir: već prije kao srednjoškolac pokušao je svoje traženje ispuniti kojekakvim ljubakanjima, ljubavnim avanturama, zabavama, izlascima, lagodnim životom. Sad kad je to želio izbjeći, jer je morao odraditi studij što prije, odjednom je izgubio glavu za jednom djevojkom. I to da je bila ne znam što! Skroz prosječna, iz više nego skromne obitelji i skromnog statusa, a tako inteligentan mladić kojemu se smiješila karijera mogao je biti u poziciji i naći nešto bolje, držali su mnogi. No kako ljubav ne pozna granice, misleći da će ga to potpuno ispuniti i smiriti, a opet bio je premlad za ženidbu, odluči se na suživot s njom, a da uopće nisu sklopili ni crkveni ni civilni brak. Važno je bilo da su njih dvoje tvrdili da se vole. I da stvar bude gore, ona zatrudni i rodi mu sina, sina kojega nije želio jer se nije uklapao u njegove ambicije i planove. Na kraju ga je prihvatio jer je morao.
Kad se ovaj student vratio iz grada svojoj kući i majci, dogodio se pravi skandal: završio je doduše studije, ali bio je to mladić potpuno izmijenjenih moralnih i duhovnih pogleda i vidika u odnosu na ono što je primio u obitelji. A majka, tradicionalno usmjerene, naravno uskratila mu boravak u roditeljskoj kući, te je tek kasnije na nagovor jednog odličnika odlučila primiti ga pod roditeljski krov. Proživio je i tu fazu života, ali nije se mogao smiriti. Srce ga je vuklo da traži daljnje zadovoljenje svojih apetita.

Profesionalni nemir: Premda rođen u provinciji, glas o talentima i slava o pokazanoj sposobnosti doprli su i do europskih metropola, barem što se tiče profesionalnosti i stručnosti u zvanju i znanju, a za moralni život nitko nije pitao. Po profilu je bio intelektualac, nemiran dok nije postao najbolji u svojoj struci: profesor književnosti, govornik. Vukla ga je želja za dokazivanjem. Nemirno srce mu nije dopuštalo da se uljulja, da se zadovolji prosječnošću. Tražio je ideale, uzore, poznate ljude, pisce, govornike, svakoga od njih je nastojao nasljedovati, postati jednako dobar i poznat kao i oni, ako ne i bolji. I kad je sve to ostvario opet je osjećao da nije došao do kraja svoga istraživanja i ispunjenja. Karijera je bila privlačna i puno je obećavao, ali njegovo intelektualno poštenje mu je govorilo da ona nije mogla biti sve što je tražio. Nije mogla zadovoljiti njegov nemir, ispuniti njegovu dušu. Pogotovo nije mogao prihvatiti da mu naobrazba postane tek sredstvo do dobre zarade. Osjećao je da još ima što tražiti i raditi.

 Intelektualni nemir: A s intelektualne strane mučio ga je problem Boga i duše, smisla i besmisla, problem svemira, njegova nastanka i njegova uzroka. Gutao je knjige koje su mu dolazile pod ruku, strastveno je izučavao filozofiju. Pronalazio odgovore, ali su mu se namećala nova pitanja, pa je opet dolazio do odgovora i do novih pitanja. Toj igri skrivanja i otkrivanja nije bilo kraja.

Religiozni nemir: Nemirno srce je ostalo nemirno i u svom nemiru je tražilo doći do potpune istine, a grad u kojem se nalazio obilovao je raznim ponudama na ulicama i trgovima. Činilo mu se da bi moderne religioznosti, uvožene s istoka i zapada, mogle upotpuniti sliku i dati presudne odgovore. Djelovale su ozbiljnije, intelektualnije, stručnije nego religija u kojoj ga je odgojila majka. Sve mu se činilo bolje od njegove religije. Doživljavao je svoju religiju u kojoj je bio poučavan kao stereotipnu, otrcanu, nezanimljivu, jednom riječju religijom za djecu i žene, a on je tražio ozbiljnu istinu, istinu za muškarce. A svaki pokret koji mu se nudio na ulici, koji ga je mamio, obećavao mu je sreću, uspjeh, spoznaju istine…
I kad bi došao do nekih spoznaja, kad bi se upustio u religiozne eksperimente, ali do kraja iskren priznati sam sebi je li došao do onoga što je tražio, morao je priznati da ništa od svega toga nije ispunjavalo očekivao, bez obzira koliko ga «prodavači religioznosti» u to uvjeravali. Mogao je ostati članom kakve sljedbe samo iz inata da ne bude članom svoje vjere, jer se plašio da ga ne proglase staromodnim, zaostalim, da ne bude poput mase. Kolikogod je tražio neku elitističku religioznost, nijedna elita ga nije zadovoljila. Mogao je zavaravati sama sebe uvjeravajući se da pripada religioznoj eliti, a ne religiji za malene, ali intelektualno poštenje mu je govorilo da nije dotakao istinu koju je tražio, te da ne može biti miran dok je ne pronađe.

Pronađena sreća: Imao je mnogo elemenata, ali ne i cjelinu. Ono što ni uz najveće napore nije uspijevao složiti, odjednom je slučajno otkrio. Neki prijatelji s kojima je dijelio svoja intelektualna razmišljanja ponukali su ga da intenzivnije razmisli o Bogu koji se objavio, da upozna kršćanskoga Boga, te da s njim uspostavi savez prijateljstva. Na njegovo zaprepaštenje upalila mu se lampica: to je bio Bog i vjera njegova djetinjstva koju ju uporno odbijao i omalovažavao. Odjednom su svi fragmenti njegova života sjeli na svoje mjesto, uklopili se u cjelinu. Bog je tada prestao biti tek predmet istraživanja, intelektualno-filozofska fikcija, neosobni religiozni problem. Doživio je Boga kao prijatelja, oca i stvoritelja s kojim je u trajnoj osobnoj vezi i iz kojeg mu struje izvori radosti. Shvatio je da je i Bog tražio njega. I pronašao ga. Doživio je ispunjenje i osjetio se sretnim čovjekom. Proplakao je od sreće i izgovorio jednu veliku istinu: Ti nas potičeš da tražim radost hvaleći tebe, jer si nas stvorio za sebe i nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi.
Potom je krenuo nazad, svojim tragom, sagraditi porušeno, pronaći izgubljeno, okajati propušteno, rekapitulirati vlastiti život. Postao je novi čovjek, čovjek cjelovita srca koji je pamtio rane i promašaje da bi iz njih učio. Htio je da njemu budu trajna uspomena i opomena, a onda je napisao priču svoga života nazivajući je Ispovijestima, da ne bi i drugi bespotrebno lutali i riskirali, nego da uče od njegovih promašaja. Opisao je kako je tražio i upinjao se. Kako se upuštao u razne avanture. Dodirnu bi tu i tamo komadić sreće, ali bi nakon toga opet negdje raspršio što bi dobio, punio se i praznio. Sanjao bi mir i zadovoljstvo, ali kad bi pomislio da je sreća na pomolu, shvaćao bi da su mu ruke prazne.
Srećom, za nj se sreća pretvorila u traženje Boga: sam je priznao kako je mnogo tražio i posvuda tražio, a nije niti bio svjestan da je Bog u njemu, da se trebao samo vratiti u svoju nutrinu i pročistiti je od suvišnoga, nepotrebnoga, štetnoga. Trebao je počistiti ogledalo srca na kojem se zrcali slika Boga koji mu se osmjehuje. Postao je svjestan koliko je lutao i kako nije znao ljubiti. Osjetio se kao posuda koju je vlastitim izborima nagrdio, oštetio, izbušio, a Gospodin ga je samo pokušao zaštiti od njega samoga. Zato je i mogao žaliti i reći: O kasno sam te upoznao, ljepoto tako stara i tako nova, o kasno sam te upoznao, Bože moj!
Gospodin je pokušao zalijepiti pukotine i zakrpati rupe na njegovu srcu i popraviti štetu, Gospodin ga je držao nad provalijom i nad ponorom kad je nesvjesno hodio putem nesreće, dok ga nije izveo na put sreće. Njegov život je od toga trenutak pošao sasvim drugim tijekom, ne više isfrustriran vlastitim izborima, već putem čovjeka koji se iz dana u dan sve više ostvarivao i obogaćivao vlastitim ostvarenjem, te je postao velikan uma i duha, jedan od najvećih kršćanskih mislilaca – sveti Augustin.