Velika subota – vazmeno bdjenje

U posljednjih nekoliko godina i kod nas u Domovini imali smo iskustvo razornih potresa, ali jednako tako pratimo i kad se takve nedaće dogode negdje u svijetu. Potres nam redovito ostavlja poruku straha i ukazuje na ljudsku nemoć nad silama koje su iznad njega, te pomalo čovjek strepi da se ne dogodi i još nešto teže i pogubnije. Ovi potresi koji dolaze od tektonskih poremećaja iz utrobe zemlje, upozoravaju nas na našu zemljanost, to jest zemaljsku nestabilnost na koju se nikad do kraja ne možemo osloniti i pouzdati, premda smo dio nje i ona dio nas. A kao plod njihove razorne snage ostaju mnoga razaranja, poginuli, ranjeni i pod ruševinama zarobljeni.

No možda bi nam takvo stanje i ‘potresne okolnosti’ mogle pomoći da bolje shvatimo događaj i poruku Kristova uskrsnuća. Jer kada sveti Matej opisuje Gospodinovo uskrsnuće, između ostaloga će reći da je se u osvit prvoga dana u tjednu dogodio žestok potres na njegovu grobu. No ovaj potres je bio drugačiji od zemaljskih potresa utoliko što nije pokrenut ni došao iz zemlje, kako to redovito biva kada je riječ o potresima, već ga je pokrenuo anđeo Gospodnji koji je sišao s neba. Dok oni zemaljski potresi nastaju u utrobi zemlje, te su izraz i plod njezine nestalnosti i nestabilnosti, ovaj potres je došao iz neba kao pokazatelj da je Bog Gospodar i neba i zemlje. Dok zemaljski potresi dolazeći iz zemlje ruše sve što se izdiže iz zemlje prema nebu, sve što nije dobro učvršćeno ni solidno izgrađeno, dotle ovaj potres silazeći s neba potresa sve do u dubinu zemlje. Dok zemaljski potres donosi rušenje i smrt, dotle ovaj nebeski vraća život i obnavlja ga u svoj njegovoj ljepoti, premda je i on zastrašujuć za protivnike i mrzitelje života, za sve one koji odbacuju božanski život i Boga pokušavaju ubiti i gurnuti u grobnicu zaborava.

Kako u ribolovu, tako i u lovu na
divlje zvijeri, pa i druge životinje,
treba znati odabrati mamac,
te ga vješto postaviti da privuče
željenu životinju u pogubnu zamku.
Poznato je kako su nekada lovci
ostavljali janje u kavezu nasred tora,
što je bio mamac za krvoločnog vuka
koji bi ušao u labirint sve do janjeta,
ali nakon toga nije mogao lako vani,
pa bi stradao kao žrtva svoje krvoločnosti.
Nešto slično je napravio i Gospodin
kada je kao nevino Janje bio izložen,
ali za razliku od janjeta u lovu na vuka,
bio je potpuno nezaštićen.
Želeći usmrtiti krvoločnu smrt kojoj
se nitko nije mogao ispriječiti,
on je izložio svoje tijelo kao mamac
na koji se ona naivno uhvatila.
I kad je već pomislila da ga je
pobijedila usmrtivši ga na križu,
te u grobu rastočila propadljivošću,
on je nju u svome grobu usmrtio.
Pošla je za njim slavodobitno u grob,
ne misleći da će njegova smrt
njoj nanijeti smrt, te da će on nju
u svome grobu konačno pokopati,
a svoje tijelo zaštititi blaženom
neraspadljivošću i uskrisiti na
neprolazan i vječan život.

Veliki petak

Vrlo je znakovit razgovor koji naš Gospodin vodi s Pilatom u trenutku suđenja, neposredno prije same osude. Pilat ga ispituje o njegovu djelovanju, a na poseban način o optužbi glavara i pismoznanaca koji ga optužiše i predadoše na sud s optužbom da se pravio kraljem. Isus ne opovrgava ovu istinu koju su oni izrekli i nesvjesno, s time da on svoju kraljevsku službu nikada nije ni pomislio vršiti u smislu zemaljske časti i vlasti. Zato on Pilatu govori da je kralj, ali da njegovo kraljevstvo nije od ovoga svijet: „Isus odgovori: ‘Ti kažeš: ja sam kralj. Ja sam se zato rodio i došao na svijet da svjedočim za istinu. Tko je god od istine, sluša moj glas.’ Reče mu Pilat: ‘Što je istina?’“

Gorki kompromisi

Takav upit na koji nije čekao odgovor, a Isus mu ga je doduše već bio dao, mogao je izgovoriti čovjek koji je u ustima nosi okus gorčine kompromisa koje je u životu radio. Bio je podložan ljudima iznad sebe, te je u ime to podložnosti, a i potrebe da se održi na vlasti, morao toliko puta pogaziti očevidnost i činjenice. Nakon toliko kompromisa i oportunizma vjerojatno mu nije više nije ni padalo na pamet vjerovati u istinu i misliti da može biti toliko jaka da išta promijeni u životu čovjeka i društva. To se dogodi ljudima kada žive u svome relativizmu, to jest apsolutiziraju okolnosti svoga života i kompromis kao način življenja. Zato im ostaje okus gorčine u ustima nakon svakog od takvih kompromisa za koji znaju da nije ispravno rješenje, ali sebe su doveli u takvu situaciju da nemaju snage za zaokret i poći putem na kojemu svijetli istina.

Veliki četvrtak

Dok večeras u ovom slavlju slavimo Isusovu pashalnu večeru koju zovemo i posljednjom, jer je to bila posljednja pashalna večera koju je blagovao na zemlji sa svojim učenicima, ne možemo zaobići niti događaje koji su se dogodili više od tisuću godina prije u vrijeme kada su Izraelci izišli iz Egipta. Od toga vremena su Izraelci imali Božju odredbu da se prisjećaju izlaska iz zemlje egipatske blagujući pashalno janje, gorko zelje i beskvasni kruh.  To sjećanje je moralo ostati živo jer nije bilo samo sjećanje, već je bio spomen na događaje koji su ih otvarali budućnosti. Stoga su Izraelci, prisjećajući si Božjih čudesnih djela i oslobođenja iz kuće ropstva, živjeli u nadu budućeg Božjeg konačnog zahvata kojim će se ispuniti sva Božja obećanja dana narodu. Pashalno janje je bilo simbol oslobođenja iz Egipta, ali i znak mesijanske nade da će se sam Bog očitovati na neopoziv način i izvesti konačno spasenje svoga naroda.

Upravo takvu narav ima Isusovo slavlje kojeg se večeras spominjemo. Ono je s jedne strane bilo kao i svako drugo pashalno slavlje jer je uključivalo sjećanje na Božju osloboditeljsku moć, kada je Gospodin po krvi zaklanoga janjeta izveo svoj narod iz ropstva. No s druge pak strane je bilo posebno i drukčije, jer nije više bilo slavlje protegnuto i usmjereno prema nekom budućem ostvarenju, već je bilo slavlje tog istog Božjeg ostvarenja koje se stoljećima iščekivalo. U tom smislu je Isus i izmijenio postojeći obred, usredotočivši ga na riječi vlastitog predanja svojim učenicima koje večeras čitamo iz Prve poslanice svetoga Pavla apostola Korinćanima. U darovima kruha i vina koji su bili na stolu za ovu prigodu, Gospodin je darovao samoga sebe svojim učenicima. Za kruh je rekao da je to njegovo tijelo, a za čašu vina da je to njegova krv.

Govoreći o potrebi otkupljenja,
sveti Pavao je stanje pada
i grijeha prvoga čovjeka
prispodobio potpisivanju zadužnice.
Adam je, dakle, vlastoručno
potpisao ispravu o zaduživanju
kod sotone koji ga je svjesno
doveo do sloma, pri čemu se
svjesno i voljno lišio svih
Božjih dobara, otišavši pri tom
u neizdrživo dužničko ropstvo.
No dobro Bog u svojoj ljubavi
nije ga ostavio pod vlašću sotone,
već se po svome Sinu patniku
očitovao kao milosrdni spasitelj,
te će sveti Pavao napisati Kološanima:
„Milostivo nam je oprostio prijestupe,
izbrisao zadužnicu koja propisima
bijaše protiv nas, protivila nam se.
Nju on ukloni pribivši je na križ.“
Od tada je, po Križu Kristovu,
čovjek ponovno zadobio slobodu,
te uživa obilje darova koje mu je
Otac nebeski pripravio.

Cvjetnica – nedjelja muke Gospodnje

Danas na nedjelju Cvjetnicu spominjemo se Gospodinova javnog i svečanog ulaska u Jeruzalem nekoliko dana prije nego će podnijeti svoju muku. Dok je u svim svojim prethodnim dolascima dolazio otvoreno, ali ne i svečani i službeno, za ovaj dolazak on se priprema na poseban način. Jer je odlučio dovršiti djelo spasenja, sada ulazi svečano i želi pokazati da dolazi s poslanjem. A to poslanje je kraljevski ulazak najavljen po prorocima koji su prorokovali da će doći krotki kralj jašući na mladom magarcu. Zato je Isus i poslao učenike pred sobom da mu pronađu i dovedu to magare na kojemu je ušao svečano i javno u Jeruzalem. I doista, mnoštvo mu je mahalo, klicalo i pozdravljalo ga kao Sina Davidova koji dolazi u ime Gospodnje. Dakle, pozdravljali su ga kao potomka iz kraljevske loze Davidove koji će sjesti na prijestolje Davidovo, kako je anđeo svojedobno rekao presvetoj Djevici, s obećanjem da će kraljevati nad domom Jakovljevim uvijeke i da njegovu kraljevstvu neće biti kraja. Tako je on došao kao kralj i prorok naočigled cijeloga naroda, jer poslanje koje je imao izvršiti bilo je javno mesijansko poslanje i javno proročko-kraljevsko služenje narodu.

Iz njegova javnog poslanja pred Bogom i ljudima, proizlazi i potreba da ga i narod javno prepozna i počasti kao svoga Mesiju, kralja i proroka. Zato mu je mnoštvo klicalo i slavilo ga, a on je primio kao krotki kralj to iskazivanje počasti jer je znao da je došao njegov čas da preda život za spasenje ljudi. No iz njegovog javnog služenja i poslanja koje ostaje trajno, ostaje trajna obveza i naroda da ga javno slavi i časti kao Mesiju. To javno čašćenje i slavljenje događa se danas u ophodu i svečanim pjevanjem i ulaskom u crkvu kao što je on ušao svečano u Jeruzalem. Ali to nije sve, jer samo izvanjsko slavljenje nije dovoljno, jer Isusa slaviti znači slaviti ga vlastitim životom živeći kreposno i sveto. Javno slaviti Isusa pretpostavlja unutarnji duhovni život i unutarnju svjedočanstvo vjere i zajedništva, te prisni odnos s Isusom. 

Ljudi kojima je u društvu povjereno upravljati i presuđivati, ali eventualno i poučavati, redovito su imali posebna mjesta ili sjedišta na kojima bi se pokazivali i s kojih bi vršili službu. Takva povlaštena mjesta na koja su mogli sjesti samo spomenuti pojedinci zvala su se prijestolja. Njima je u prvom redu bila svojstvena vlast upravljanja, a jer se za takvu vlast predviđa i određeno znanje i umijeće, onda su im ljudi povlađivali i davali im titule umnika i mudraca, premda to po sebi nisu morali biti. Bilo je poželjno da vladar ima ne samo krutu ili sirovu vlast, već i znanje. Kako bi se upravljalo društvom, carstvom ili kraljevstvom, nije dovoljna samo vlast, već je potrebno i znanje, dužno i sposobno donositi ispravne odluke, procjene i prosudbe, pa je utoliko s likom vladara bila povezana i mudrost, to jest prijestolje je postalo slika ne samo onoga koji vlada već i onoga koji poučava.

Starozavjetne mudrost

Zato je već kralj Salomon, kao kralj mudrac, kada se išao pomoliti Bogu nakon što je trebao preuzeti kraljevsku službu od svoga oca Davida, nije tražio ni duga života, ni vojne moći, ni ekonomske snage, već je tražio mudro i pronicavo srce. Time je pokazao da je ona vrjednija od svega što je mogao kao kralj imati i steći. Važnija je od bogatstva i slave i svake druge ljudske stečevine. Tko posjeduje mudrost može sve to steći i sačuvati, a tko nema mudrosti, vrlo lako izgubi i to što misli da ima. Tko ima mudrost i razboritost, njegova vladavina ostaje trajna, jer ima misao koja je postojana i u Bogu ukorijenjena. O tome govori i Knjiga mudrosti 9,1-6 kada prenosi riječi Salomonove molitve: „Bože otaca naših i Gospode milosrđa, ti koji si riječju svojom stvorio svemir i koji si sazdao čovjeka mudrošću svojom da vlada nad stvorovima tvojim i da svijetom upravlja u svetosti i pravednosti i da sud sudi dušom pravičnom: daj mi mudrost, prisjednicu svoga prijestolja i ne odbaci me između djece svoje. Jer sam sluga tvoj, sin sluškinje tvoje, čovjek slab i malovjek, nesposoban shvatiti pravdu i zakone. Jer ako bi tko od sinova ljudskih bio i savršen, ali bez mudrosti koja od tebe dolazi, opet ne bi ničemu vrijedio.“

Ova Salomonova molitva ispovijest je velike istine o mudrosti Božjoj koju Bog daje ljudima, i za koju se Salomon kao kralj opredijelio, podredivši sva druga dobra ovom vrhovnom dobru. No opredjeljujući se za mudrost, Salomon je potvrdio da sluti i da vjeruje u Mudrost Božju, pa i kada nije sve do kraja mogao pojmiti. No ipak je vjerovao da je to posebna Božja snaga i poseban dar bez kojega se ne može upravljati ni svojim životom, a kamo li kraljevati nad drugima i voditi cijeli narod.

Mudrost se utjelovljuje

A ova istinska Mudrost o kojoj u slutnji svjedoči ovaj, a i više drugih starozavjetnih tekstova je Božja Mudrost koja se utjelovila. Ona je bila pri Božjem sjedištu, te je došla s nebesa među ljude. Te je za nju Bog pripremao mjesto i način da pred ljudima zasja i zablista u punome sjaju. No ako kralj koji vodi narod zavrjeđuje sjesti na prijestolje jer je mudar, razborit i pravedan, to jest jer se dao poučiti Božjom mudrošću koju doživljava ‘prisjednica Božjeg prijestolja’, što li je tek zavrijedila na zemlji ta ista Mudrost Božja koja stoluje na nebeskom Božjem prijestolju? Kojom počašću je treba počastiti i kakvo joj prijestolje pripraviti?

Doista, čovjek nije mogao pripraviti dostojno sjedište za Božju Mudrost, pa je zato sam Bog odlučio pripremiti sjedište, to jest prijestolje na koje može njegova Mudrost doći i sjesti, te tako izvršiti naum spasenja poučavajući svijet svojom istinom i vodeći ga svojim sudovima i odlukama.

To prijestolje bila je presveta Djevica Marija. Ona je bila prijestolje Mudrosti, one Mudrosti za koju je Stari zavjet najavio da će se utjeloviti, to jest ušatoriti u Božjemu narodu. No kako je Mudrost Božja toliko dostojna, tako je trebala imati dolično prihvatilište, to jest prijestolje, sjedište, katedru na koju doći i s koje poučavati. Tako da je naš prijevod prijestolje prijevod latinske riječi sedes – što označava uzvišeno sjedište na koje je sjeda samo netko tko je dostojan tog prijestolja. Mariju zato i zazivamo u litanijama kao „Sedes Sapientiae – Prijestolje Mudrosti“, uvjereni da ju je Gospodin pripravio za to djelo.

Ona je to sveto sjedište, ponizno prijestolje dostojno Božje mudrosti, jer je ona svoj um potpuno njoj podredila, svoju pamte potpuno njemu otvorila i izložila njegovu sjaju. Zato je i molimo da nam kao prijestolje Mudrosti isprosi onu pravu božansku mudrost, mudrost koja nije prolazna i hirovita, koja nije ljudski isprazna, već trajna, čvrsta i do kraja božanska.

5. korizmena nedjelja – A

Istina da je korizma vrijeme ozbiljnog truda i nastojanja na zemlji, ali jer je usmjerena prema nebeskoj slavi, tako je razumljivo da je jedna korizmena nedjelja posvećena razmišljanju o uskrsnuću i životu vječnome.  Korizma je i podsjetnik na sve ono što nas čeka nakon ovoga života, te nas motivira da ozbiljno nastavimo hod koji smo započeli s Gospodinom. Upravo zato Crkva danas nudi čitanje iz Ivanova Evanđelja o Lazarovu uskrišenju kao svojevrsnoj pripravi na uskrsne blagdane i poticaju na razmišljanje o nagradi života vječnoga prema kojoj i sami težimo za ovog zemaljskog hoda. A sam događaj Lazarova uskrsnuća zbio se na veoma neobičan način. Naime, dok je Isus bio u Galileji javili su mu da mu je bolestan prijatelj Lazar iz Betanije. No on, ne pokazujući namjeru da će nešto poduzeti, nije odmah požurio put Judeje, već je ostao još dva dana u mjestu gdje ga je zatekla vijest o Lazarovoj bolesti. No kada je napokon odlučio krenuti put Betanije, rekao je svojim učenicima sljedeće: „Lazar, prijatelj naš, spava, no idem probuditi ga.“

Tim riječima Isus kao da je htio opravdati svoje oklijevanje nakon što je čuo vijest, jer ako je samo spavao, onda nije bilo nikakve žurbe da se što prije upute u Judeju. Upravo to su i zaključili učenici nakon što im je rekao da Lazar samo spava, no Evanđelist potom sam bilježi opasku govoreći da „Isus to reče o njegovoj smrti, a oni pomisliše o spavanju, o snu“. Isus je, dakle, Lazarovu smrt usporedio sa spavanjem. No budući da je on bio gospodar života i smrti, smrt za njega nije drugo doli običan san iz kojega je on moćan probuditi one koje smatra dostojnima tog ‘buđenja’, zato je i mogao ustvrditi da Lazar nije umro,

4. korizmena nedjelja – A

Ljudi su vrlo čudna bića jer su uvjereni da mogu bez Boga dobro vidjeti. Ponašaju se da im je vid i pogled savršen, te da su im oči takve da im se otvaraju neprekidno za nove spoznaje. Tako sebe uvjeravaju kako napreduju i kako uvijek iznova otkrivaju nove sadržaje i stječu nove uvide u život. U takvom uvjerenju živi i današnji čovjek koji sebi predstavlja uvijek nova otkrića o ljudskom životu, te je razvio sustav uvjerenja koji počiva isključivo na ljudskim uvidima. Na tragu tih uvida, koje danas naziva znanstvenima, uvjeren je da je bolje otkrio sebe i da je bolje upoznao svoju dubinu. Na žalost svi ljudski uvidi u život i u vlastite dubine, bez Boga ostaju vrlo oskudni i plitki. Tako se i u današnje vrijeme pokazuje istinitom ona situacija koju Sveto pismo opisa s Adamom i Evom: Kad su sagriješili, ‘otvoriše im se oči i spoznaše da su goli’. Čovjeku se, dakle, oči otvaraju samo za spoznaju vlastitoga grijeha i pada, vlastite golotinje i bijede. Oni nisu bili kadri spoznavati uzvišenu stvarnost, i nisu se htjeli prepustiti Bogu da ih vodi, već se sami opredijeliše otkrivati nova, do tada neistražena područja, te tako padoše u grijeh. Nisu stekli nikakvo novo bitno iskustvo, osim iskustva grijeha i propasti. Tada, kako to redovito biva, kad su udarili glavom u zid, otkrivaju nešto o sebi – da su goli. A svoju golotinju mogu tek prekriti, ali je ne i riješiti. To jest svoju sljepoću mogu maskirati, ali je ne mogu izliječiti.

Slično je ostalo i do danas: jedino progledavanje koje je u ljudskoj moći, je otkriti da je čovjek bez Boga gol. Buđenje na novu svijest je ništa drugo nego ovo otkriće koje se dogodi nakon bolnog procesa u koji ljudi upadnu kada hode protiv Božje volje i njegovih odredbi. Uvjeravaju se da prave iskorake i da su pioniri napretka, dok ne otkriju kako su se ogolili i izložili bez ikakva rezultata, smisla i cilja. Spoznaje grijeha i spoznaje o grešnosti nisu nikakve spasonosne spoznaje niti napredak u izgradnji čovjeka, već tek svijest o potonuću

Slikarstvo je grana umjetnosti,
a umjetnici koji se njome bave
nastoje unutarnji doživljaj
i umjetničku viziju staviti na
papir ili platno, drvo ili zid.
Tako slika nastaje i izranja
iz umjetnikove tišine,
te bez riječi, svojom tišinom
glasno svjedoči o dinamizmu
koji se zbio u umjetnikovoj duši.
No slikarstvo je božanska stvarnost,
jer je sojom metodom tek odraz
onoga što se zbiva u Božjoj duši.
U vječnim božanskim odnosima
Presveta Trojica se ljube na
savršen način do mjere da je Sin
savršena i potpuna slika Očeva.
On je odraz Božje tišine i u tišini,
bez riječi, izriče savršeno lice Očevo.
Kao takav, u jednostavnosti i tišini,
došao je među nas kao vidljiva slika
vječnoga i nevidljivoga Boga.
U nama je time obnovio svijest
da smo i sami stvoreni na sliku Božju,
te da uz njegovu pomoć trebamo
i možemo vjerno i vjerodostojno
svjedočiti da smo i sami izišli
iz dubine i tišine njegova bića.