Vidikovci ili vidilice su posebna mjesta,
redovito uzvišice s kojih puca pogled
na cijelu okolicu ili na pojedina mjesta,
gradove i sela, ili pak na prirodne ljepote.
S vidikovaca imao bolju uvid u cjelinu
i bolji pogled na pojedino mjesto,
nego da se nalazimo u samome mjestu
gdje blizina predmeta onemogućuje
dobar pregled nad cjelinom.
Tako je slično i u životu, gdje treba
odmak od svijeta u koji smo uronjeni
kako bismo bolje vidjeli gdje živimo,
ali jednako tako i kuda nam je ići.
Zato nas je Gospodin podario
pogledom vjere, ali i obdario
vidikovcem svetoga križa s kojega
puca pogled na obzorja života,
te se bolje razaznaje pravi smisao
i nebeski cilj življenja na zemlji.
Tko iskoristi ovu svetu ponudu
i iskoristi povlasticu da se popne
na uzvišeno drvo križa, imat će
neizrecivu atrakciju na kojoj će
steći nezamjenjivo iskustvo duha.
Osim toga, kada jednom okuša
što znači imati pregled nad životom,
neće više živjeti bezglavo i beznadno
u vrtlogu svijeta, nego će
pozorno sa svoga vidikovca
birati put koji vodi u vječnost.
30. nedjelja kroz godinu – C
Među ljudima koji nemaju istinskog duhovnog iskustva života pred Bogom, postoji neka vrsta natjecanja ili mjerenja vlastite veličine, te ponekad i neko odmjeravanje snaga. Takvi ljudi su skloni promatrati drugoga i uvijek u njemu tražiti ono najgore, a prema sebi ne znaju biti kritični da bi se dobro procijenili i bili svjesni svoje malenosti i ograničenosti. Ljudi kojima nedostaje duhovnoga iskustva s Bogom redovito promatraju tuđe mane i tješe sami sebe da ih imaju manje ili da ih nemaju nikako, a kod sebe nekritički vide samo ono pozitivno i stavljeno na veliku potenciju. Takvima duhovnost služi za samohvalu, umjesto da je dožive kao rast pred Gospodinom i u Gospodinu. Osim toga, njima duhovni rast nije rast srca, to jest vjere, nade i ljubavi, već samo izvanjskih tehnika kojima se pokazuju prema vani i prema svima drugima. Za njih je duhovno rast samo ono vidljivo i opipljivo, a ono može biti tako varljivo i lažno, jer može sebe smatrati dostatnim, bez onog unutarnjeg. A to unutarnje se na poseban način naziva duhovnim, jer dolazi iz duha, iz duše, te svemu što se čini daje posebnu dimenziju. To duhovno u konačnici određuje vrijednost svakoga čina, te ako ono izostane, onda je ono izvanjsko samo zavaravanje sebe i drugih.
U takvoj zabludi je živio i farizej iz Isusove prispodobe iz današnjega Evanđelja. Toliko je bio uvjeren da živi ispravno, da se onda i umislio kako je to najbolji mogući način života. A kad se jednom umislio u ispravnost svojih čina, onda se i oholo pravio boljim i svetijim od ljudi koje je imao prigodu susretati. I ne samo to, to mu je bio razlog da uzdignute glave, ponosno stane pred Gospodina u Hramu, te da se i njemu pohvali svojom neporočnošću i revnošću.
Današnji čovjek i društvo posjeduju
dobro dozu društvene osjetljivosti.
Osjetljivi je na to kada pojedinci
zlorabe svoj položaj i moć,
te beskrupulozno otuđuju i
prisvajaju društvenu imovinu.
Nema toga tko ne reagira kada se
dogodi kriminal ili pljačka na
skrovit i neprimjetan način
od onih od kojih se nije očekivalo,
što je doista za svaku osudu,
te se time i bave sudovi i
druga tijela državne uprave.
No s druge pak strane sam
čovjek je neizmjerno vrijedan,
te daleko vrjedniji i svetiji
od sve zemaljske imovine.
Danas se mnogo češće nego
što se događaju zemaljske pljačke
događa pljačka i pustošenje
samog čovjeka, njegove duše
i svih mu darovanih vrednota.
No za razliku od zemaljskih pljački,
ove nitko ne primjećuje
niti na njih uopće reagira.
Osim Gospodina koji je prokazao
velikog pljačkaša naših duša
– Sotonu, želeći zaštiti iskonsko
bogatstvo ljudskoga života.
Poradi toga je u poniznosti
oplijenio samoga sebe,
te je nas ljude obogatio
darom svoga siromaštva,
oduzevši tako Sotoni svaku moć,
a oslobodivši nas ljude
koji mu bijasmo lagani plijen
i žrtve njegovih spletki.
29. nedjelja kroz godinu – C
Kad govorimo o molitvi, onda najčešće ne dovodimo sebe u pitanje. Ne dvojimo oko zaonitosti svojih traženja, niti o ispravnosti svoga načina molitve. Zato počesto ostajemo začuđeni zašto nam se molitve ne uslišavaju kada molimo za sebe i za svoje najbliže i najdraže. Na žalost, molitvu i u tom slučaju, kada imamo ozbiljnih razloga i kada nismo odlučili moliti iz dokolice, doživljavamo kao automatizam, a ne živu stvarnost koja svjedoči o našem životu, pa i onom Božjem. Jednako kao što smo mi živi, te iza našeg života postoje procesi, kako oni dobri tako i oni zli, isto vrijedi i za Gospodina. On je živi Bog koji pozna naše procese, te ih poštuje i na njih djeluje u suglasju i s našom voljom i spremnošću da mu otvorimo vlastiti život.
Upravo o tome nam Isus govori u prispodobi koju ispriča svojim učenicima. A prispodoba govori o sucu koji se Boga nije bojao, a za ljude nije mario. No siromašna udovica koja je tražila zaštitu uporno je dolazila. I premda on ne htjede zadugo, ona nije odustajala, već je ustrajala u svojim traženjima, računajući na to da će se on možda ipak smilovati njoj i njezinim molbama. I doista, njezina je upornost urodila plodom, te je taj sudac odlučio je obraniti je, te tako privesti njezin slučaj kraju, a sve s ciljem da je se riješi. Ključ uspjeha je bio njezino ustrajno pojavljivanje pred njim,
U raznim institucijama i poduzećima
danas važno mjesto zauzimaju
PR menadžeri ili jednostavno PR.
Njihova zadaća je višestruka:
svakodnevno prate medije i javno
mnijenje kako bi bili spremni dati
savjet svojim nadređenima kako
se ponašati, koji stav zauzeti,
te što reći u svojim izjavama.
Oni svakodnevno pišu PR objave,
umiruju javnost, pružaju
vjerodostojne informacije i trude se
vratiti povjerenje građana ako
je zbog nečega bilo narušeno.
Uvijek su dobro obaviješteni
kako bi procijenili što i kako reći,
te održavaju dobru komunikaciju
s medijima i prate istraživanja
javnoga mnijenja, proučavaju
ciljne grupe, provođenje
reklamnih kampanja, poučavaju
nadređene za javne nastupe
i mnoštvo sličnih stvari.
Pa čak i ljudi Crkve podliježu
takvim iskušenjima te svoje
javne nastupe drže u skladu s
medijskom logikom i trendom,
predbacujući čak Crkvi da
ne komunicira dobro s medijima.
No danas bi bila nasušna potreba
zapitati se kako komuniciramo
s Gospodinom, trudeći se s njime
uspostaviti dobru komunikaciju.
Zato bi bilo poželjno slušati
duhovne PR menadžere za
ovo zahtjevno područje,
a to su sveci koji su pozorno
osluškivali sve zahtjeve i ispunjali
potrebne uvjete za iskreno
i uvijek veće zajedništvo s njime.
To će biti ključ rješenja i drugih
problema koje ne mogu u Crkvi
riješiti stručnjaci za medijski PR.
28. nedjelja kroz godinu – C
O važnim životnim stvarima često ljudi uopće ne razmišljaju dubinski, već ih doživljavaju kao samorazumljive. Jedan od tih sadržaja je i zdravlje za koje se ljudi brinu, ali najčešće isključivo na onoj naravnoj razini. A to znači, ili da uopće ne misle, već ga žive i ne misleći uopće da ga imaju. I to sve dok ne dođu do trenutka kada ga izgube. Tek tada shvate koliko je značajno i dragocjeno imati zdravlje, a sami sebi ga ne mogu zajamčiti, a mogu ga izgubiti. No ima i onih koji vode veliku brigu o zdravlju, usredotočujući se na čuvanje istoga. Poduzimaju mnoge korake i izdvajaju mnogo vremena za zdrav život, bilo da jedi brižno odabranu hranu, bilo da dosta vremena provode u prirodi ili pak održavajući tjelesnu kondiciju. Naravno, oni, za razliku od onih prvih, redovito ističu i svakodnevno sebi i drugima posvješćuju kako je zdravlje vrlo važno. Ono što je zajedničko i jednoj i drugoj skupini ili načinu odnosa prema zdravlju je činjenica da i jedni i drugi promatraju zdravlje kroz prizmi naravnog života. Ni jedni ni drugi se ne trude u njemu vidjeti nešto više od stanja koje je neophodno za zadovoljavanje tekućih životnih potreba.
Nešto slično možemo iščitati u događaju koji sveti Luka opisa u Evanđelju. Desetorica gubavaca su izgubili nepovratno zdravlje, te su im nade u ozdravljenje bile gotovo nikakve. Slamka spasa koju su ugledali bio je Isus, Učitelj koji je diljem Palestine liječio razne vrste bolesti, pa su mu se s tog naslova približili vapeći: „Isuse, Učitelju, smiluje nam se!“ I Isus im je učinio to što su ga tražili. Ali je zanimljivo da ih takve dvije važne lekcije nisu ničemu naučile. Jer dok su bili bez zdravlja imali su prigodu razmišljati kako je zdravlje dar nad kojim nemam apsolutnu vlast, jer taj dar dolazi odozgor, od darovatelja života. Premda su bili dobro zabrinuti za ishod vlastitoga života, ipak su bili većinom usredotočeni na vremenitu i privremenu funkciju zdravlja, umjesto da stupe u trajnu vezu s onim od koga dolazi.
27. nedjelja kroz godinu – C
U današnjem evanđeoskom odlomku apostoli upućuju Isusu jedan neobičan zahtjev: „Umnoži nam vjeru!“ Neobičan je utoliko što su oni svi odreda bili vjernici. Pripadali su židovskom narodu koji je sebe smatrao narodom vjere, pa su se tako i oni osjećali kao narod vjere. I ne samo to: oni su sebe smatrali vjernim dijelom vjernoga naroda. Nitko od njih nije bio prekršitelj zapovijedi ni čovjek koji odbacuje Boga i njegov Zakon, već se svatko od njih trudio u granicama svojih mogućnosti živjeti vjerno Bogu. Kada kažemo u granicama svojih mogućnosti, onda se time misli i na granicu spoznaje kojom su bili omeđeni, kao i na mjesto koje su u svome društvu zauzimali. Upravo zato i nama može djelovati čudno da oni mali i obični ljudi koji su mogli biti sasvim uvjereni da sasvim dovoljno čine u vjeri, traže još nešto dodatno što nadilazi granice njihovih mogućnosti i odgovornosti.
To nam je utoliko čudnije kada povučemo paralelu sa svojim životom i otkrijemo da se i mi sami zadovoljimo činjenicom da vjeru zamišljamo prilično površno i monotono. Čudimo se njima da žele jaču vjeru, jer i mi sami vjeru najčešće doživljavamo i poimamo na najobičniji i niži način. Tako vidimo i danas da je nekim kršćanima ‘čin vjere’ jednom u životu primiti krštenje i nikada se više ne približiti crkvi, niti živjeti vjerskim životom smatrajući da je dovoljno biti kršten bez ikakvoga prakticiranja. Uz takve imamo i one koji se jednom u deset godina, kada dođe popis stanovništva, izjasne kao kršćani, te misle da izvan toga nije više potrebno ništa više poduzimati i činiti jer su time dovoljno ispovjedili tko su i što su. A ima i oni koji vjeru prakticiraju od neke crkvene prigode do prigode, te misle da je možda i to previše, pa paze
26. nedjelja kroz godinu – C
U prispodobi današnjeg Evanđelja Isus priča primjer čovjeka koji živi život utemeljen na lažnim sigurnostima. Riječ je o raskošnu i bogatu životu koji mu muti pogled te zbog toga ne vidi jasno. Raskoš i bogatstvo ga toliko obuzmu da ne može dobro vidjeti, te bi trebalo pravo čudo koje bi ga prodrmalo da bi progledao i oslobodio se tih lažnih sigurnosti koje se temelje na zemaljskom blagostanju. A zemaljsko blagostanje je samo privid, te je ujedno prolazno dobro koje bismo trebali staviti na svoje mjesto u životu, a ne se ponašati kao da je vrijednije od ljudskosti i drugih vrijednosti života. Zemaljsko blagostanje nije vrijednije od čestitosti, od milosrđa, od dobrote i ljubavi, kao od nijedne druge kreposti. Ali nas može učiniti slijepima za vrednote, te ujedno ograničiti i skučiti naš pogled koji je stvoren za promatranje širine života i cjelokupne perspektive, a ne samo da bude pogled usmjeren prema zemlji, iz kojeg nastaju uvijek veći zemaljski apetiti i želje, do mjere da zaboravimo na stvarni život, to jest zaboravimo biti ljudi, zaboravimo da život zemaljski tako brzo prolazi, a ovo zemaljsko mu postaje samo teret koji ga neće otkupiti niti će mu pomoći da uđe u puninu života.
Na žalost živimo u svijetu bezbrižnosti, kako reče prorok Amos, a iz vlastite bezbrižnosti rađa se bezobzirnost prema ljudima, poput one koju je imao bogataš iz evanđeoske prispodobe. A ta bezbrižnost i bezobzirnost se krije u svakome od nas jer zemaljska dobra promatramo kao svoja, a oko sebe prebrojavamo određeni broj izuzetno bogatih i imućnih ljudi za koje mislimo da bi oni trebali nešto poduzeti, a ne mi.
Pozivnica je najčešća papirnata
kartica, kartončić ili pismo
kojima se ljudi služe da pozovu
rodbinu i prijatelje, susjede i znance
na važne životne događaje.
Ovisno o vrsti i važnosti događaja
ovisi i nijanse njihova ukrašavanja.
Jer u važnim trenucima života
jedni drugima ne dolazimo
neobaviješteni, niti na proslave
ulazimo slučajno, već pozvani,
s pozivnicom na kojoj su ispisani
svi potrebni podaci, a nadasve
volja i želja pozivatelja da nas
u određenom trenutku ima
uza se u svojoj blizini i prisutnosti.
Ako ima nešto važno za čovjeka,
onda je to čudo života.
Ali život nije nastao sam od sebe,
nego ga je Gospodin pripremio za nas
i stvarajući nas poslao je
pozivnicu na naše ime i prezime
da uđemo u puninu svega
što je kao Otac pripremio za nas.
Zato nismo nepozvani stranci
ni lutalice bez cilja na zemlji.
Mi smo djeca Božja s pozivnicom,
ispisanom rukom i ljubavlju
Boga živoga koja želi da dođemo
na sveto mjesto punine života,
u njegovu vječnom zagrljaju.
25. nedjelja kroz godinu – C
Jedna od čestih tema svakodnevnoga života je sposobnost snalažljivosti. Ljudi se rado vole pohvaliti kako su se snašli, često i za sitne stvari života. Hvale se kako su imali nekog prijatelja koji ih je negdje proveo preko reda, koji im je iskazao dobročinstvo, dao popust ili učinio neku drugu uslugu. Imati poznate i utjecajne ljude na određenim mjestima, koji će nam u datom trenutku pomoći da što bolje i jeftinije prođemo u životu da zaobiđemo određene dadžbine i slično, smatra se vrlo važnim dijelom života. Zato se to drži i samorazumljivim da računamo na pomoć prijatelja i poznanika kada nam zatreba u životu, te tada često zažmirimo i na pitanja koja to povlači za sobom, kao što je veliko pitanje o ispravnosti takvog postupka. I doista, moralno je pitanje ako sam išao preko reda, jer time očito nisam mislio na nekoga kome sam oduzeo red i učinio da duže čeka. Ako sam preko poznanstva uzeo radno mjesto, moralno je postaviti pitanje: a što je s čovjekom kome sam ga oduzeo. I tako redom: svaka pohvala naše snalažljivosti morala bi nam u savjesti pokrenuti pitanje o moralnosti čina koji činimo, a najčešće sebi ne postavljamo nikakvo pitanje i prigušimo savjest, zadovoljni da je nama upalila naša snalažljivost, te da smo se mi domogli svoga cilja.
A to nije tako samo u naše vrijeme, čemu gotovo nitko ne može doskočiti kako bi napravio potpuno pravedan i pošten sustav. Tako je bilo i u Isusovo vrijeme, te je on ispričao i prispodobu koju smo čuli u Evanđelju, polazeći od ‘snalaženja’ koje je on uočavao oko sebe u društvu.
Propovijed
Bog u ljudskim mrežama
5. nedjelja kroz godinu – C Evanđeoski odlomak iz Lukina evanđelja o kojem razmišljamo opisuje dobro poznati ulov ribe na početku Isusova javnog djelovanja u Galileji u gradu Kafarnaumu gdje je Isus krenuo okupljati svoje prve učenike. U središtu poroznosti ovog događaja su ribari iz… »
Meditacija
Navodnjavanje
Da bi biljke donijele svoj rod, nije ih dovoljno posaditi, već ih između ostaloga treba znati pravovremeno i prikladno zalijevati. Jedan od najkvalitetnijih sustava navodnjavanja je navodnjavanje kap po kap, jer se izravno i neprekidno vlaži tlo u blizini korijena biljke, što potiče… »