Svetkovina Presvetoga Trojstva

Slavimo danas svetkovinu Presvetoga Trojstva, časteći otajstvo živoga Boga koji nam je u punini otkrio svoje lice objavljujući se kao Otac, Sin i Duh Sveti, tri osobe jednakoga božanstva. No ovo otajstvo je ljudima izmicalo, i nikada ne bismo ni došli do spoznaje da je Bog trojstven, da nam se sam nije kao takav očitovao. Bog se, međutim, nije samo očitovao na intelektualnoj razini, već se je i darivao na sasvim životnoj razini ljudima. Ali valja znati da i njegovo očitovanje i njegovo sebedarje pretpostavlja unutarbožansku dinamiku, to jest odnos u koji su uključena Trojica. Jer Bog ne bi mogao biti prema vani, to jest za nas, ono što on nije u samome sebi. Upravo ova činjenica nam omogućuje uočiti koliko je životno važno otkriti Božju trojstvenost i pokušati je usvojiti u život, jer o njoj ovisi istinska kvaliteta našega života. Doista, prihvatiti da je Bog Trojstvo nije pitanje vjerskog natezanja ili intelektualnog dokazivanja, već je pitanje života i životnog dara.

Trojstveno očitovanje

U današnjem evanđeoskom odlomku slušamo Isusove riječi o tome kako im najavljuje poslati Duha istine koji će ih upućivati u svu istinu. U biti, Isus svjedoči pedagogiju Božje objave tijekom cijele povijesti ljudskoga roda. Znajući da ljudi ne mogu sve odjednom spoznati, ili kako Isus reče, ne mogu sada nositi, Bog je poštivao ljudske (ne)moći i prilagođavao se njima objavljujući otajstvo svoga života postupno. Bog je bio onaj koji govori, koji izgovara istinu o sebi i o čovjeku, ali čovjek nije bio spreman nositi cijelo breme spoznaje i njegove istine. Nakon grijeha, potom, nije bio kadar s njome se suočiti, pa je zato Bog morao, osim što se prilagodio ljudskoj spoznaji pedagogijom postupnog objavljivanja, morao prilagoditi njegovoj slabosti logikom neizmjernoga milosrđa. Unatoč grijehu odbacivanja Boga i otvorenoga neposluha kojim slabi svoje sposobnosti spoznaje Boga, Bog ipak ne napušta čovjeka, već se u svim milosrđu dodatno ponižava sa željom da ga vrati u puno zajedništvo za koje je bio stvoren.

A Bog koji je ne samo vječno očitovanje, već je on i trojstveno međuosobno očitovanje između Oca i Sina i Duha Svetoga, nije mogao ne biti niti prema čovjeku to što jest, bez obzira na ljudski grijeh. I kada čovjek griješi, Bog ne može sebe zanijekati, već nastavlja biti ono što jest: vječno trojstveno darivanje i primanje dare. To čitamo i iz onog što Isus govori u ekonomiji spasenja, jer ona je odraz trojstvenoga života: “Sve što ima Otac moje je.” Doista, to je mogao reći, jer je Otac odvijeke sebe potpuno dao Sinu, jednako kao što će Sin sve predati Duhu Svetome da od njegova uzima i daje apostolima i Crkvi. Otac, dakle, sve daje, a Sin sve prima i daje dalje Duhu Svetome, koji uzima u ljubavi i uzvraća i Sinu i Ocu zatvarajući božanski krug darivanja. Tako je Isus ovim riječima posvjedočio ne samo odnos između Oca i utjelovljenoga Sina, već njihov vječni unutarbožanski odnos. A jer je Bog u sebi vječno darivanje, on ne može drukčiji biti niti kad se objavljuje čovjeku, niti kad mu se daruje u vremenu. Bog je jednostavno darivanje i ne može biti manje od toga niti kada čovjek u nezahvalnosti odbije njegovo sebedarje, jer ne može zanijekati bit svoga života, a to je da je on trojstveno darivanje između Oca, Sina i Duha Svetoga.

Bog utisnut u ljudski život

Ali što u Bogu postoji unutarbožansko darivanje, Bog je otajstvo koje je odlučilo proširiti svoje božansko obilje i na svijet, kojemu je Božja sebedarna ljubav jedini pravi uzrok. Samo ona može protumačiti zašto je stvoren svijet i zašto je stvoren čovjek, ali nadasve, samo ljubav može objasniti zašto je Bog otkupio i spasio čovjeka. Kad je stvarao čovjeka, Bog ga je obdario trojstvenom strukturom, jer ga je zadao s tri velike kreposti: vjerom, nadom i ljubavlju. Čovjek je trebao živjeti vjerujući svome Stvoritelju, u nadi biti protegnuti budućem ostvarenju sukladno slici Sina Božjega, te u ljubavi doživjeti puninu dara po izljevu Duha Svetoga. I premda ih čovjek nije koristio kao milosni dar i snagu života, Bog mu ih nije oduzeo, već ih je smrću svoga Sina u njemu obnovio. Zato će sveti Pavao reći Rimljanima da smo ‘opravdani vjerom i u miru smo s Bogom po Gospodinu Isusu’, jer nas je on darom vjere opravdao, to jest omogućio nam ponovno komunikaciju s Bogom Ocem. Po njemu imamo pristup u milost vječnoga života i slave Božje koju imamo u nadi. A upravo je Isus nada naša. On nas je osposobio za baštinu vječnu i neumrlu, koju sada po njemu primamo u nadi, dok ćemo je jednom primiti u punini u vječnosti. I naposljetku, sveti Pavao svjedoči da je ljubav Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan.

Apostol dakle uočava da tri velike teologalne kreposti kojima smo obilježeni imaju svoj trojstveni iskon. Čovjek je biće vjere, nade i ljubavi kojima je zadan kao trojstvenim darom. Otvarajući se u vjeri svome Stvoritelju, otvara se komunikaciji Boga koji je Trojstvo, te živi u nadi budućeg ostvarenja u vječnosti ispunjen već sada ljubavlju Duha Svetoga. Obilježeni smo, dakle, vjerom, nadom i ljubavlju kao trojstvenim znamenom po kojem otkrivamo koliko i sami vjerodostojno živimo. Tri teologalne kreposti su vrlo jasni trag Trojstva u našoj duši, po kojima je Presveto Trojstvo utisnuto u naš život. Naš Stvoritelj nas je stvorio da budemo bića vjere i povjerenja prema njemu, te da vlastito ostvarenje tražimo u nadi Sina njegova kojem se trebamo suobličiti, svjesni da je ljubav naš smisao o naše ispunjenje. Zato ova Isusova konačna objava Trojstva nije nevažna u našem ljudskom, jer koliko živimo slijedeći Božje tragove u duši, toliko se ostvarujemo i idemo prema punini života. Ove činjenice o kojima svjedoči naš Gospodin u Evanđelju, a i sveti Pavao u svojim poslanicama, u nama trebaju razbuditi dodatni ponos i potaknuti nas na gorljivi vjernički život koji je toliko ispravan i ispunjen milošću smisla i ostvarenja koliko smo u vjeri, nadi i ljubavi usmjereni Ocu i Sinu i Duhu Svetomu, Bogu trojstvenog samoočitovanja i sebedarja, kojemu neka je svaka čast i slava u sve vijeke vjekova. Amen

Duhovi – nedjelja Pedesetnice

Slavimo danas svečani dan Pedesetnice, pedeseti dan nakon uskrsnuća Gospodinova na koji je otajstvo Isusova očitovanja svijetu dovedeno do svoga vrhunca. A riječ je o Božjoj objavi koja nije samo neka vrsta intelektualnog otkrića, već se radi o Božjem daru po kojem je Bog dovršio svoje darivanje. Svemogući Bog koji nas je obdario darom svoga Sina i njegova uskrsnuća, doveo je do punine svoj plan šaljući nam i Duha Svetoga. I doista, Gospodin Isus je svoje djelo spasenja i objavljenja doveo do kraja po Duhu Svetome koji je dovršio Očev spasenjski naum i njegove mesijansko djelovanje. I ono što je vrlo zanimljivo, Isus je svojim učenicima uvijek govorio da će im poslati onoga tko će ih dovršiti njegovo djelo, tko će uzimati od Oca i od njega, a davati njima. To jest, isticao je da će ih Duh uvesti u svu istinu, za razliku od razdoblja u kojem su tu istu istinu poznavali tek djelomično, jer nisu bili još otvorena duha sve to razumjeti do kraja.

I upravo to što im je najavljivao i što su potom željno očekivali, zbilo se na dan Pedesetnica po izljevu Duha Svetoga, kako nam to opisa sveti Luka u Djelima apostolskim. Doista, snagom Duha Svetoga apostoli su primili neophodnu snagu i odvažnost, ali i dar spoznanja i ljubavi kojom su svim ljudima naviještali uskrslog Gospodina koji ih je osposobio za to djelo za koje im je navijestio da će mu biti svjedoci i dionici. A oni nakon toga nisu imali nikakvoga kompleksa propovijedati istinu evanđelja cijelome svijetu, jer su znali da svijet do te istine ne može doći bez njih,

Veliki vojskovođe i pobjednici
pravili su sebi slavoluke pobjede
kako bi uzdignute glave
svečano proslavljali povratak
iz ratnih pohoda i pobjeda.
No naposljetku, međutim,
na koncu života svaki je od njih
pognuo glavu pred grobom
i njegovim skromnim otvorom
kroz koji nijedan čovjek
ne ulazi uzdignute glave,
već ponizno pognut i tih.
Pogotovo što se kroz taj
‘slavoluk’ prolazi isključivu
u jednom smjeru,
bez nade u povratak nazad.
Jedino se je Isus kao
uskrsni pobjednik vratio nazad
i u suprotnom smjeru,
te je tako postao slavodobitnik
vječne nebeske slave.
A grobni otvor njegova groba
postao je pravim slavolukom
kojim se mjeri ona pobjeda
po kojoj se stječe vječna,
neprolazna slava besmrtnosti.

7. vazmena nedjelja – C

Kada mi ljudi nešto činimo, onda uvijek pred očima imamo i određeni dugoročni cilj. Znamo da ono što činimo ima i svoje značenje za budućnost. Tako određeni konkretni čin uklapamo u cjelinu svoga života i djelovanja kao sastavni dio velike cjeline koja ima svoje višestruke domete. Redovito nas i nadživi to što činimo, pogotovo ako živimo svjesni odgovornosti kako nam je sve svoje čine usmjeriti prema vječnosti. Osim toga, ne samo u osobnom, već i u zajedničkom životu ljudi i ljudskoga društva, njihovog zajedništva i zajednica, postoje ključni trenutci koji nadilaze prostor i vrijeme, a postaju nosivi temelji i imaju svoje veliko značenje za budućnost. Najčešće su to trenutci zdušnosti i zajedništva kadri iznijeti narod i društvo iz kriza i lomova i dati mu stabilnost i čvrstu podlogu za kvalitetan život.

Upravo takvo je bilo i Isusovo djelo spasenja. On je ispunio volju Očevu i izvršio spasenjski zahvat kojim je omogućio preporođenje svakom čovjeku. Ispred sebe je imao vrlo jasan dugoročan cilj: Nije učinio nešto čime bi obdario samo svoje suvremenike, već je napravio djelo spasenja koje traje u vremenu u vrijedi za sve ljude do konca svijeta. Nije učinio samo zahvat za vremeniti život, već je imao u vidu i ljudski vječni život, te svaki čovjek od toga trenutka

Uzašašće Gospodinovo – C

U vremenima u kojima živimo vidimo da su ljudi kao izgubljeni. Mnogo je onih koji lutaju besciljno. Ali ne zato što ne bi imali pravoga cilja i smisla ispred sebe, već zato što imaju previše isključivo zemaljskih ciljeva. Doista, današnji čovjek je vrlo dobro sebi odredio ciljeve, te točno zna što hoće ostvariti kada je riječ o zemaljskim dobrima, o uspjehu i karijeri. Današnji čovjek je izuzetno motiviran ambicijama, te se pošto poto želi ostvariti u svijetu konkurencije i probitaka. Kao da se boji da za nekim zaostane ako ne uđe u bespoštednu trku borbe za prevlast i zemaljska dobra, za uspjehe, radna mjesta i ostale utjecaje u društvu.

No upravo takva situacija je vrlo riskantan. Čovjek se opredijelio za vrijednosti zemaljskoga života, te ulazi u bespoštednu borbu za ta dobra. Spreman je u ime toga pogaziti i sva načela ljudskosti i moralnosti, kako bi se potvrdio i kako bi došao do svojih ciljeva. Iz dana u dan se u javnosti svjedoči takvom životu u kojemu najviše smetaju istine vjere kojima nas uči Bog za naše dobro. Taj isti Bog nas potiče da živimo ovaj život postojano i čestito, svjesni nebeskog poziva na koji smo pozvani i nebeskih ciljeva za koje smo određeni. Upravo na to nas podsjeća uskrsli Gospodin svojim uzašašćem k Ocu. On nam je posvjedočio da trebamo tako živjeti da zaslužimo doći u slavu nebesku, u vječno kraljevstvo Očevo. I to treba postati primarni cilj koji nas ne odvlači od odgovornosti za zemaljski život, već dodatno motivira, jer nam govori o tome da naš život nije samo stvoren i dan za vremenitu epizodu zemaljskog življenja, već je stvoren za vječnost i njoj otvoren. Zato i čitamo u današnjem Evanđelju kako su apostoli,

6. vazmena nedjelja – C

U vremenima duhovne nestalnosti i nesigurnosti, kada mnogi ljudi i ne žele sigurnost jer tako mogu živjeti po svojim pristranim uvjerenjima, dogodi se da i sami kršćani osjete nesigurnost i nelagodu u različitim situacijama i problemima ljudi. No problem je što kršćani ne osjećaju samo nesigurnost glede samih sebe i svoje slabe ljudskosti, već je problem kada se počnu osjećati nesigurno jer nisu sigurni u nauk svoga učitelja i Gospodina i ispravnost njegova nauka i riječi. Vjerojatno je i naš Gospodin bio svjestan tog mogućeg problema sa svojim učenicima, pa je zato i svoje učenike htio ohrabriti, kako i čitamo u današnjem Evanđelju: “Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem. Dajem vam ga, ali ne kao što svijet daje. Neka se ne uznemiruje vaše srce i neka se ne straši.” Kao obični i jednostavni ljudi sigurno su sebi postavljali pitanje kako sve upamtiti što im je govorio. Pogotovo su morali biti zbunjeni kad im je rekao da će otići, te da više neće biti s njima. Bili su uznemireni i prestrašeni pred odgovornošću koju im je ostavljao. Nisu se osjećali u stanju nositi s tim problemom, jer nije bila mala stvar moći doći pred ljude i ponašati se suvereno imajući potrebno znanje i mudrost po kojoj bi mogli odgovoriti na sva pitanja i nedoumice. Zato im je Isus i rekao da će im poslati Duha Svetoga koji će ih poučavati o svemu: “Branitelj – Duh Sveti, koga će Otac poslati u moje ime, poučavat će vas o svemu i dozivati vam u pamet sve što vam ja rekoh.”

Tako im je bila zajamčena pomoć Duha Svetoga da će biti poučeni o svemu što im je potrebno za život, te su doista, nakon što su bili obdareni darom cjelovite istine, jer je Bog Istina koji im je dao samoga sebe.

5. vazmena nedjelja – C

Dovršivši svoje pashalno otajstvo Gospodin Isus je do kraja izvršio ne samo objavu Božju, već je i ispunio potpuno sebedarje. Točnije, ne samo da je objavio istine o Bogu, već je čovjeka obdario svojim životom i ispunio svojom ljubavlju. A to što je Isus napravio, doista je jedinstveno čudo s kojim se ništa ne može usporediti. Zato je Isus toliko naglašavao upravo potrebu ljubavi govoreći o njoj kao o novoj zapovijedi. Doista nije im je ostavio na dobru volju, na slobodan izbor, na sadržaj bez kojega se može ili na stvarnost koja nije životno važna i neophodna. Jer ono što je on činio, ne može biti nevažno niti prepušteno proizvoljnosti, već od jedinstvene životne važnosti. Zato je i rekao: “Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas tako i vi ljubite jedni druge.” Ako je on ljubav prema nama stavio u središte života, onda smo i mi pozvani staviti ljubav prema njemu i jedni prema drugima u središte svih svojih nastojanja.

A zašto je ljubav po sebi toliko važna? Zašto je Isus oko nje toliko nastojao? Jer je ljubav toliko čudesan sadržaj da omogućuje da netko u istim trenutku ostane u sebi, i da se preda drugome i potpuno uđe u njegov život. Ljubav je istinsko čudo koje omogućuje da se u isto vrijeme bude na više mjesta, kao što je i on bio u vječnom i punom zajedništvu s Ocem, ali u isto vrijeme i s nama. Po ljubavi je on bio uskrsli i proslavljeni Gospodin u nebu, ali opet trajno prisutan sa svojim učenicima na zemlji. Po ljubavi je bio u vječnom zajedništvu s Ocem, ali i u savršenom zajedništvu s ljudskom naravi u smrtnom tijelu. Ljubavlju koju je uživio kao Božji Sin obdario je i  svoju ljudsku narav te je i ona bila prožeta i natopljena svim božanskim darovima. Stoga ljubav nije samo božanska stvarnost,

4. vazmena nedjelja – C

U današnjem evanđeoskom odlomku iz Ivanova Evanđelja pred nama je jedan dio teksta u kojemu Gospodin Isus uspoređuje svoje vjernike i pozorne učenike s ovcama koje slušaju glas svoga pastira. Gospodin nije ravnodušan prema svojima, već im želi otkriti i ponuditi ključ istinske snage i sigurnosti u svijetu. Jer, na žalost, ljudski život u svijetu nije bezazlena idila ni bajka sa sretnim završetkom. Pa i kada svijet pokazuje izvana uglađeno lice, ipak valja znati da, gledano iz duhovne perspektive, život nije bezopasan. Na čovjeka i njegovo duhovno dobro vrebaju tolike opasnosti, jer postoje zle sile kojima nije u interesu da čovjek bude u čvrstom zajedništvu s Bogom. I zato Zli i njegove zle sile sve čine da ga otrgnu iz ruke Božje, te da ga time učine nezaštićenim i bespomoćnim, premda to nikada neće reći izravno.

Doista, oni koji ne žele čovjeku dobro, danas ga neće na silu odvlačiti iz ruke Božje, ali će sve učiti da se sam udalji od Boga. Poticat će ga na različite načine da izgubi povjerenje i da izrazi nepovjerenje prema Bogu. Usmjeravat će ga da se usredotoči sam na sebe i na svoje snage, uvjeravajući ga kako mora biti samostalna i zreo odlučivati o sebi i svojoj sudbini. Svojim će mu glasovima zaglušivati uši i učit će ga da sluša samo sebe i da sve odluke izvlači iz svoga osjećaja i na temelju svojih procjena.

Vjerodajnica je formalno pismo
šefa države pošiljateljice
kojim predstavlja šefa
diplomatske misije šefu
države primateljice.
U pismu se navodi
ime šefa misije i razred
u kojem je imenovan,
te molba da se spomenutom
diplomatu pokloni povjerenje
i omogući ispunjavanje misije.
Takve vjerodajnice koje služe
kao legitimacija i punomoć
primio je i naš Gospodin
kad ga je Otac nebeski
poslao ispuniti poslanje
među ljudima na zemlji.
Zato je on jedini pravi,
vjerodostojni i ovjerovljeni,
Očev poslanik i zastupnik.
Snagu svojih ovlasti
pokazao je uskrsnućem
kada se svojim životom
zauzeo za povjereno mu
stado Božje istrgnuvši ga
iz ralja grijeha i smrti.
A kada se vraćao k Ocu,
nakon što je dovršio poslanje,
ostavio je svoje ovlasti
pastiru kojega je sam odredio,
ponavljajući mu triput:
Pasi ovce moje!

3. vazmena nedjelja – C

Kao vjernicima može nam se dogoditi da ne znamo čemu nam ‘služi’ vjera. To jest da ne znamo zašto nas je Gospodin pozvao ili što od nas hoće. Često se može susresti vjernike koji ne znaju koje poslanje imaju pred Bogom, to jest što bi trebali u njegovo ime činiti za ljude. Stoga bi se moglo reći da u našoj vjerničkoj stvarnosti ima mnogo nesnalaženja i zbunjenosti. Promatrajući u današnjem Evanđelju kako se osjećaju i ponašaju apostoli nakon uskrsnuća Gospodinova, može se doći do zaključka da su i oni jednako zbunjeni i pogubljeni. Naime, Gospodin je uskrsnuo i ukazao im se u nekoliko navrata u Jeruzalemu, ali oni se još uvijek ne snalaze. Poručio im je da idu u Galileu gdje će ga dodatno vidjeti, ali nisu znali što još očekuje od njih. Još nisu otkrili što njegovo uskrsnuće znači ne samo za njega, već i za njih. Nije im bilo jasno da je uskrsnuće bile doista vrlo bitno, važno i snažno za cijeli ljudski rod. Još im nije dopiralo do svijesti da je događaj uskrsnuća bio središnji događaj ljudske povijesti, vrlo konkretan i poticajan za svakog čovjeka.

Umjesto toga oni su bili sasvim zbunjeni i izgubljeni do mjere da nisu znali što im je činiti. Vrtjeli su se oko sebe, nesposobni znati što bi uskrsnuće trebalo značiti u njihovoj svakodnevnici. U svom nesnalaženju nisu otkrivali pravi smisao Gospodinove uskrsne prisutnosti, koje očito još nije prodrlo do dubine njihove svijesti i spoznaje, nije prodrlo do dubine srca i nije proželo svaku poru njihova bića.