Kapitulacija je ugovor
među zaraćenim stranama.
Točnije, kada slabija strana
osjeti da gubi rat,
te da nema više smisla
nastaviti neprijateljske borbe,
onda traži i pristaje potpisati
dokument o predaji
kojim prihvaća mir i uvjete
koje postavi jača strana.
I Gospodin Isus je bio
u velikoj smrtnoj borbi,
no, vjerujući u pomoć
svoga Oca nebeskoga,
nije potpisao kapitulaciju
pred zlom i Zlim
niti onda kad se činilo
da je sigurni gubitnik
u kalvarijskom grobu.
Ali ostao je vjeran do kraja
u borbi za život i slobodu,
uvjeren da će mu stići
obećana pomoć.

Zato se iznad svega držao
svoga saveza s Bogom
koji mu je i došao u pomoć
uskrisivši ga od mrtvih
i učinivši ga na zemlji
nepobjedivim svjedokom
Božjega nebeskog života.  

4. vazmena nedjelja – C

Četvrta vazmena nedjelja tradicionalno se zove Nedjelja Dobroga Pastira, jer se redovito čita neko od Evanđelja o Isusu kao pastiru ovaca – Božjeg naroda. Tako i danas imamo kratki odlomak iz Ivanova Evanđelja u kojem Isus govori o odnosu prema svojim ovcama. On je onaj koji poznaje ovce svoje, ali isto tako ima prepoznatljiv glas koji njegove ovce razaznaju među mnoštvom drugih glasova. No ono što je najposebnije kad Isus sebe predstavlja Dobrim Pastirom je činjenica da on svojim ovcama daje vječni život. Poradi toga je istinski pastir jer on daje ono što nitko ne može dati čovjeku, niti itko može to pribaviti na drugi način osim po njegovu daru. Upravo darom vječnoga života on uspostavlja čvrst odnos sa svojim vjernima, kao što je pokazao nakon uskrsnuća primjer na prvoj zajednici apostola i učenika. Oni su postali njegove prave ovce, prava zajednica i stado tek nakon uskrsnuća kad je učvrstio njihovu vjeru u vlastito uskrsnuće. Od tada vrijede ove riječi koje smo danas čuli:

Za druženja i susrete
ili pak događaje od važnosti,
potrudimo se pripraviti
i izvanjskim dotjerivanjem.
Jedna od važnih stavki
zasigurno je stavljanje mirisa.
Njime uklanjamo miris znoja
ili neugodan zadah tijela,
te oko sebe širimo osjećaj
privlačnosti i dotjeranosti.
A sve to što tako rado činimo
za izvanjsku pojavnost,
trebalo bi napraviti i na razini
duhovne skrbi o svome biću.
Uslijed grješnosti i slabosti
naše tijelo je podložno
smrti i raspadljivosti,
te oko sebe neizostavno širi
neugodan grobni zadah.
Isti možemo ukloniti samo
darom Uskrsloga Gospodina
koji nam je svojim uskrsnućem
podario neraspadljivost.
Kao što njegovo tijelo
nije bilo podložno raspadljivosti,
tako je i nas obdario
uskrsnim životom i svetošću
koja je jedini miomiris
prikladan za ljudsko biće.
Njime pouzdano uklanjamo
neugodne zadahe iz života,
a širimo opojni miomiris
Kristova slavnog uskrsnuća.

3. vazmena nedjelja – C

Događaj iz današnjega evanđeoskog odlomka i Ivanovu evanđelju je prikazan kao Gospodinovo treće ukazanje učenicima nakon što je uskrsnuo od mrtvih. Iz svega što se dogodilo vidimo da učenicima nakon ukazanja na dan uskrsnuća, kao i nakon onoga osam dana kasnije, ipak još uvijek nije bilo sasvim jasno što se dogodilo, ili bolje rečeno nisu znali to shvatiti i riječima izraziti. Drugo što je također vrlo uočljivo, učenici nisu znali što je to značilo za njih i njihovo poslanje u svijetu. To se vrlo jasno uočava upravo u liku Petra apostola. Naime, njemu je Isus, u trenutku kad ga je pozvao nakon čudesnoga ulova ribe, rekao: Ne boj se, od sada ćeš ljude loviti! No to što mu je Isus obećao, to jest što mu je nagovijestio, još se nije počelo događati. I dok je Petar u neizvjesnosti, odlučuje se ponovno vratiti mrežama i ribarenju. Stoga je i rekao okupljenim suučenicima i prijateljima: Idem ribariti. I oni jednako zbunjeni i nesigurni kao i on, prihvatiše jednoglasno i pođoše s njim.  No sav njihov napor bio je uzaludan i besplodan, sve dok se

2. vazmena nedjelja – C

U Evanđelju druge uskrsne nedjelje sveti Ivan nam opisuje kako se Isus ukazao apostolima na dan uskrsnuća, kao i osam dana nakon toga. Kako smo proteklih dana razmišljali o samom događaju uskrsnuća, to jest o pokušaju onih koji su Gospodina vidjeli da shvate što se dogodilo, tako danas dužnu pozornost usmjeravamo prema dobro nam poznatom događaju koji se zbio osam dana nakon uskrsnuća. Radnja je usmjerena prema apostolu Tomi koji nije bio s drugim apostolima na dan uskrsnuća, a čak je nakon njihovih svjedočanstava odbijao vjerovati da je Gospodin uskrsnuo. Da bi povjerovao Toma postavlja svoje uvjete: Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg čavala i ne stavim svoj prst u mjesto čavala, ako ne stavim svoju ruku u njegov bok, neću vjerovati. Toma, dakle, želi staviti svoj prst i ruku u Gospodinove rane. On očito zna koje je bila bolna ili

Kad bi ljudi uspjeli uskladištiti
energetski napon munje,
trajno bi riješili problem
električne energije.
Ali jer ne znaju munju
iskoristiti u pozitivne svrhe,
ona im je onda opasnost
od koje se nastoje zaštititi.
A zaštita se sastoji u tome
da odvedu u zemlju
njezinu moćnu snagu
i svedu njezinu golemu silu
na električni potencijal zemlje.
Na žalost ljudi ne znaju
iskoristiti potencijal neba
niti u duhovnom smislu.
Boje se energije i snage
koju Bog s neba šalje
za njihovo dobro i korist.
Umjesto da priznaju svoje
neznanje i nesposobnost
prihvaćatiti Božje milosti,
radije iskazuju nepovjerenje
i sumnjiče Boga za zloću,
prijetnje i strogoću.
Pa i onda kad im je poslao Sina,
odsjaj slave i otisak bića,
oni ga radije odlučiše ‘uzemljiti’
nego mu povjerovati
i iskoristiti za spasenje
neizmjerni potencijal
svete ljubavi Božje.
No njegova božanska snaga
bila je tako jaka
da se nije dala uzemljiti,
već je zabljesnula iz groba
i obasjala čitav svijet
slavom slavnog uskrsnuća.

Vazam – nedjelja uskrsnuća Gospodnjeg

Svima je dobro poznato kako u raspravama i sporovima bolje prođe onaj tko ima posljednju riječ. Posljednja riječ je i znak nadmoći i vještina otpora, kao i dokazivanja da je postojao dokaz više od suprotne strane koji je prevagnuo i odnio pobjedu. Posljednja riječ usmjerava prema donošenju konačne presude, to jest pravorijeka, utemeljenoga na snazi argumenta.

Sve to vrijedilo je i za čovjeka koji je s mjesta prosuditelja, došao pod osudu. Stvoren posljednjom riječju stvaranja, dopustio je da nad njim zadnju riječ u raspravi ima smrt. On koji je svemu bio nadređen, podložio se

Uskrsno bdjenje

Već duže vremena se govori u našem društvu, a to je slučaj gotovo svih zemalja zapadnoga svijeta, da glasna manjina dokazuje svoju nadmoć nad šutljivom većinom podlažući je sebi, svojim uvjerenjima i utjecaju. I ne zna se kome treba više zamjeriti, toj glasnoj manjini koja na bezočan način u društvu ostvaruje svoje ciljeve ili onoj šutljivoj većini koja se ne zna izboriti za svoja prava i svoje vrijednosti. Pogotovo što mi ovu šutljivu većinu nazivamo kršćanskom i vjerničkom. Čudimo se, naime, tromosti te iste većine koja pasivno dopušta da je moćne vodeće elite na sramotan način izigravaju gurajući u zapećak ne samo vrijednosti, već ponekad i neotuđiva prava utemeljena u dostojanstvu ljudske osobe. Počesto se o tome raspravlja, pa se i ne zna gdje započeti djelovati, od čega krenuti kako bi se stvari pokrenule s mrtve točke. Ne zna se tko i što treba napraviti kako bi se prekinula šutnja šutljive većine i kako bi se čuo njihov glas u našem narodu i društvu kojega ponajviše ta ista većina sačinjava i bori se za njegovu dobrobit. Ne zna se kako nadglasati one koji su sebi uzeli pravo glasa i raspoloživa sredstva glasanja i glasovanja tako da pritiscima, podvalama i smicalicama ostvare svoje razorne ciljeve i planove.

No osim ‘političke’ dimenzije problema, veći problem može biti šutnja kršćana koji

Veliki petak muke Gospodnje

Obredi Velikoga petka tako su upečatljivi i znakoviti da nas pozivaju ozbiljnije promišljati svoj vjernički identitet. Pogotovo što se naš identitet jedino može promisliti pred križem Gospodinovim koji je danas u središtu naše pozornosti, kako duhovnih promišljanja, tako i obrednog čašćenja. Danas nam se križ nudi kao primjer, ali se i postavlja i kao problem. Doista, kao da se u novije doba navikavamo da je križ tek samo jedan simbol nekih davnih događaja i nekih davnih vremena, vrlo neprikladan za naše doba i naše vrijeme. Zato kao da ga i ne uzimamo dovoljno ozbiljno u obzir, već samo formalno i obredno. Kao da je postao simbol za jedan dan u godini, ali ne i prepoznatljivi znak kršćanskoga identiteta. Kao da suvremeni čovjek smatra

Veliki četvrtak – Misa večere Gospodnje

Ne znam jesmo li razmišljali o tome što sve drugima predajemo, to jest što im ostavljamo iza sebe. Što to najčešće ostaje iza nas na ovome svijetu? Je li to neko zdanje i kapital, poslovni uspjeh i veliko ime? Jesu li to znamenita djela, napisane knjige, športska slava i mnogo novca? Što ostavljamo drugima u zalog i naslijeđe kad idemo s ovoga svijeta? Ili pak, čime smo ispunjavali životni ambijent za života? Čime ispunjavamo i čime smo ispunjavali prostor vlastitoga življenja? Čime smo ispunjavali duše onih s kojima smo živjeli, dijelili vrijeme i prostor? Po čemu će nas pamtiti? Što će im biti u sjećanju