5. vazmena nedjelja – B
U današnjem evanđeoskom odlomku Isus tematizira motiv povezanosti vjernika s njime služeći se slikom mladice povezane s trsom. To je značajna tema koja se tiče biti ljudskoga postojanja i kršćanskoga života. Isus ne polazi od pretpostavke, već zna da je uzvišeni smisao ljudskoga života doseći razine vječnosti. Zato sve što što govori, govori s tom sviješću o smislu poziva ljudskog života. Taj smisao se tiče svih ljudi, jer je svaki ljudski život neprocjenjiv i usmjeren prema neprolaznoj vječnosti, to jest onoj plodnosti kojom ljude obdaruje sam Bog. Zato će Isus i reći da je pravi vinogradar Otac nebeski koji u svome božanskom planu mudrosti hoće da se svi ljudi ucijepe na božanski život i dođu do spasenja. To ucjepljenje započinje već na zemlji, i to upravo po njemu, Sinu Božjemu koji se utjelovljuje i uskrisava kako bi ljudima omogućio takvo životno ucjepljenje. Jer bez njegova utjelovljenja, bilo bi nemoguće da se čovjek združi s Bogom prisno i neposredno, na način na koji je mladica loze sjedinjena s trsom.
No kad je riječ o plodnosti, onda je divljenja vrijedna Božja poniznost. Gospodin nije htio donositi plodove u svijetu bez nas, to jest po njegovu naumu mi postajemo plod koje on donosi. On po sebi već ima besmrtnost i prebiva u nedostupnu svjetlu, ali je htio i nas privući k sebi u život vječni i sjaj svoga svjetla. To je je njegova plodnost kada učini da i ljudi postanu dionicima njegova života. Na žalost, tragedija je kada mi ljudi to ne shvaćamo, te ne vidimo njegovu posvemašnju poniznost i ljubav, a s druge strane mi se ponašamo oholo i preuzetno uvjereni da mi možemo biti plodni bez njega. Umjesto da se divimo poniznosti onoga koji je bio tako ponizan da je svoju plodnost vezao uz nas, mi se bahatimo u svojoj siromašnoj i ispraznoj ljudskosti. Istina je, međutim, velika, kao što on ne želi biti plodan bez nas, tako mi ne možemo bez njega. Doista, nikako ne možemo biti plodni bez Boga, uvjereni kako je dovoljna naša ljudska snaga, znanje, volja, razum, dometi za plodnost ljudskoga života.
Uzalud sve što posjedujemo ako ne crpimo na Božjoj mudrosti, na njegovu životu, na njegovoj ljubavi, tada ni plodovi koje donosimo ne mogu biti dugotrajni niti na razini društva. A posebno plodnost svoga života ne smijemo ni podrediti ni podcijeniti, ni zanemariti, jer bez obzira što mi vidjeli u društvu, plodnost osobnog života je daleko važnija od društvenih sustava i mehanizama. Zato bismo više vremena kao vjernici trebali skrbiti oko plodnosti osobnoga života, jer plodnost i bolje stanje u društvu donosimo samo time što sebi omogućujemo plodnost u Bogu. Naša životna plodnost ne ovisi o plodnosti sustava, o političkim strankama i društvenim uvjetima života, već isključivo o našoj ucijepljenosti na Krista. A donoseći duhovne plodove u Kristu, mijenjamo i stanju u društvu, a što ne ide obrnuto. Štoviše, kao vjernici nemamo pravo stati pasivni i čekati da nam netko treći stvori uvjete života kako bismo bili bolji ljudi, a napose ne bolji vjernici. Isključivo ucijepljenošću na Krista mi primamo pravi život. Ako odbijemo ucijepiti se na Krista, onda će nas društvo ‘cijepiti’ prema svojim kriterijima, to jest učinit će nas suobličenima mentalitetu ovoga svijeta, učinit će nas ljudima prema ljudskim standardima, umjesto da budemo kao vjernici izgrađeni prema Božjim mjerama. Istinska tragedija je ako smo kao kršćani tek formalno ucijepljeni na nj, a u biti ne dopuštamo njegovom neprolaznom životu da struji u našim venama.
U svome odnosu prema Bogu mnogi ljudi, a nije iznimka ni današnji čovjek, potkopavaju božanski temelj, to jest nasilno iskorijene božanski trs iz zemlje, nakon čega misle da mogu sami od sebe donijeti ploda. Boje se Boga kao da ih on ugrožava, a ne vide da tek s njime mogu biti plodni. A onda kada dođe vrijeme plodova, i kada počnu brati kiselo grožđe i postanu svjesni da nema pravoga vina, onoga koje simbolizira život vječni, onda se tješe nekim svojim ‘kemijama’, od kojih kasnije boli glava i truje se život. Jer do života vječnoga se ne može doći ljudskom kemijom, već samo Božjim darom. Ljudski život stoga, može biti plodan samo ako je ucijepljen u Boga, kao što nas jasno uči naš Gospodin, što se ne može na nijedan način drukčije ostvariti. Pitanje je samo što želimo od svoga života: želimo li donositi plodove za život vječni, ili se suobličiti zemaljskim vrijednostima i zadovoljiti zemaljskom plodnošću. No onome koji u srcu ćuti poziv vječnosti, te zna da je Krist do te mjere uzvisio čovjeka da mu je dao mogućnost i otvorio vrata spasenja, premalo je biti samo biće koje iz zemlje crpi svoju životnu snagu i smisao. Takav svim silama nastoji ucijepiti se na božanski trs koji je sišao s neba na zemlju za nas kako bi nam omogućio uzvišenu nebesku plodnost.
Bez otezanja prihvatimo ne samo Kristovu riječ, već i njegov uskrsli život koji je za nas trs iz kojega crpimo svoju plodnost. Budimo i ostanimo u njemu dopuštajući da božanska milost struji iz njegova bića u naš život, te budimo plodni plodovima života vječnoga ovdje na zemlji, kako bi jednom naš zemaljski život bio prenesen i ubrojen među istinske plodove neba.
Svojim uzašašćem k Ocu Isus je svoje učenike lišio svoje tjelesne prisutnosti, ali to ne znači da ih je napustio. Naprotiv, kao i u procesu ljudskoga rasta, postoji trenutak kada se mlada osoba treba odvojiti od roditelja i osamostaliti. Bilo bi doista nepravilno da dijete ostane živjeti cijeloga života uz svoje roditelje na istovjetan način kako je živjelo u djetinjstvu. Roditelj donese na svijet novi život s ciljem da ga izgradi u cjelovitu osobu, te stoga, prihvaćajući to kao svoje poslanje, služi svome djetetu u izgradnji do trenutka kada ga može otpraviti u život kako bi živjelo samostalno. Ono će uvijek ostati dijete svoga roditelja, ali će na drugi način, ovisno o dobi, prihvaćati zahtjeve života, te ako je kreposno i čestito odgojeno, ono će u nekom trenutku prihvaćati odgovornost za stare roditelje i skrbiti o njima, umjesto da doživotno živi kao nedorasla osoba, bez stava i uvjerenja, bez zrelosti i samostalnosti u odnosu na roditelje.
