2. nedjelja kroz godinu – C

Događaj opisan u današnjem evanđeoskom odlomku vodi nas na sam početak Isusova javnog djelovanja. Slučajno ili ne, jer kod Gospodina nema slučajnosti, početak njegova djelovanja vezan je uz početak bračnog i obiteljskog života jednog mladog para u Kani Galilejskoj. Time je očitova da se bitni dio njegova spasenjskoga plana ticao i učvršćenja obitelji i obiteljskoga života. Doista, došao je također, osim pojedinačnog spasenja, učvrstiti i vrlo izloženu zajednicu obitelji, te joj zajamčiti svoju pomoć i zaštitu. To je tako očito i danas kad se više nego ikada i više nego išta drugo,

Blagdan krštenja Gospodinova

Danas na Blagdan krštenja Gospodinova čitali smo Božju riječ koja nas uvodi u otajstvo Isusova života na koje se naslanja i naš kršćanski život. Dva novozavjetna odlomka su iz pera svetoga Luke, te se na neki način nadopunjuju u opisu svega što se dogodilo pri samom Gospodinovu krštenju, to jest onoga što je slijedilo nakon krštenja. Sveti Luka uredno ističe kako je Isus došao k Ivanu Krstitelju, premda je Ivan znao da mu nije dostojan odriješiti remenje na obući. Nadalje, Isus se daje krstiti kao i svi ostali koji dolaze k Ivanu, tako da se on ne izdvaja i ne bježi od ničega što je znao da je dobro za narod Božji. Potom odlomak iz Djela apostolskih svjedoči kako je od toga trenutka Isus, pomazan Duhom Svetim i snagom, prošao zemljom čineći dobro i ozdravljajući sve kojima bijaše ovladao đavao.

Stvorivši čovjeka
Bog mu je dao srce
koje je kao košara
čija je zadaća prihvatiti
puninu života.
No ljudi ga počesto pune
tek ljudskim željama
i zemaljskim ispraznostima,
čime ga u biti prazne.
A ono je stvoreno za obilje
Božje milosti i ljubavi,
za svetu puninu
od koje svi primamo
milost na milost.
Zato košaru svoga srca
trebamo puniti milošću
poput one koja je
bila ‘milosti puna’,
te je u svoje biće primila
svu puninu božanstva
utjelovivši Sina Božjega.

Bogojavljenje – Tri kralja

Slavimo danas svetkovinu Bogojavljenja ili Triju kraljeva, kako se još zove liturgiji i puku. Utemeljena je na događaju koji zapisa sveti Matej u svome Evanđelju. Prema njegovu svjedočanstvu došli su mudraci s Istoka u Jeruzalem tražeći novorođenoga kralja židovskoga, kako bi mu se poklonili i obdarili prikladnim darovima. Njihovo putovanje i dolazak do Betlehemskog Dječaka nije bilo tako jednostavno ni lagano, jer su naišli na mnoge ljudske prepreke, pogotovo tamo gdje ih nisu očekivali. Ali su ipak otvorenošću duha uspjeli prepoznati zamke koje su bile na putu, kako njima tako i Novorođenome Kralju, te su svoje putovanje okončali uspješno. Sretno su došli do svoga cilja, te se i vratili u svoju zemlju ispunjeni Kristovom prisutnošću. A ključ njihova uspjeha bio je baš u mudrosti. Bolje rečeno u Mudrosti kojoj su se otvorili, te su dopustili Bogu izliti na njih obilje te iste mudrosti.

Svetkovina Marije Bogorodice

Dok slavimo otajstvo Kristova rođenja, pred očima nam je u prvom redu Marija, ona koja ga je donijela na svijet dajući mu ljudsku narav. Stoga, dok se radujemo utjelovljenju u rođenju Božjega Sina, ne možemo ne promišljati o otajstvo Marijina majčinstva, jer je ono usko vezano s njegovim dolaskom među nas ljude. No isto tako, ne možemo ne povući određene paralele između njezina majčinstva i Božjeg očinstva, jer nam jedno pomaže bolje razumjeti drugo. Što bolje razumijemo Božje očinstvo, jer od Oca je svako roditeljstvo ima ime sukladno onome što će reći sveti Pavao: “Zato prigibam koljena pred Ocem od koga ime svakom očinstvu na nebu i na zemlji.” (Ef 3,14-15) Doista, ovo Pavlovo promišljanje ne možemo poistovjetiti samo s govorom o očevima u našem ljudskom smislu, kao da bi bila riječ o nekoj ‘muškoj’ kategoriji, već je riječ o roditeljstvu, budući da bit Božjega očinstva nije u spolnom obilježju, već u stvarateljskom daru života.  Stoga s pravom ovaj tekst možemo primijeniti na ljudsko roditeljstvo kao takvo, to jest kako na očinstvo tako i na majčinstvo, pri čemu će Marija biti najizvrsniji primjer roditeljstva koje nadvisuje ljudsko, a suobličava se onom Božjem. 

Sveta obitelj Isusa, Marije i Josipa 

Slaveći danas blagdan Svete obitelji, čitali smo odlomak iz Lukina Evanđelja u kojem je opisano kako su Marija i Josip za vrijeme hodočašća u Jeruzalem izgubili dvanaestogodišnjega dječaka Isusa. Kad su ga nakon tri dana našli u Hramu između njih se odvio dramatičan dijalog. Na Marijin upit zašto je to napravio, jer su ga ona i Josip žalosni tražili Isus je uzvratio neobičnim odgovorom: Zašto ste me tražili? Niste li znali da mi je biti u onome što je Oca mojega? Iz njegovih riječi moglo bi se na prvi pogled zaključiti da im predbacuje određeno neznanje. Njegov ‘niste li znali’ zvuči kao prijekor nekoga tko je smatrao kako trebaju imati uvida u njegov život i njegovo ponašanje. Tako se on, premda dvanaestogodišnji dječak, ponaša kao onaj koji zna što hoće, a njih kao da proziva zato što nisu dovoljno dobro znali gdje je on mogao biti i što je mogao raditi. No prije nego konačno odgovorimo u kojoj mjeri Isus Mariji i Josipu predbacuje neznanje, korisno je poradi ravnoteže ovome dodati jedan drugi detalj. Ovaj drugi detalj je sasvim običan i razumljiv, za razliku od gornjega. Riječ je o sljedećoj rečenici: I siđe s njima, dođe u Nazaret i bijaše im poslušan. Doista, postavlja se pitanje: zašto im je bio poslušan ako su oni bili u neznanju, poradi čega se osjećao nadmoćnijim od njih? 

Nije lako biti stari panj,
beskoristan i isluženi,
pun rana i ožiljaka,
bez ikakve predodžbe
o smislu i budućnosti.
Nekad je sanjao budućnost
punu moći i slave,
a sada životari preživljavajući,
bez unutarnje snage i života,
bez podmlatka i grana
preko kojih pružiti ruke
boljoj i sretnijoj budućnosti.
Nekada je stajao čvrsto i ponosno,
nošen nadanjima i obećanjima,
a sada se nadanja
pretvorila u beznađe.
Očekivanje ostvarenja
svih primljenih obećanja
u njemu je ostavljalo trag
velike gorčine i tuge.
I kad je već izgubio svaku nadu,
jer u sebi nije pronalazio
više nikakvoga razloga
vjerovati u snagu života,
u njemu je naglo
zastrujao čudesan život.
Taj život nije bio plod
njegovih malaksalih sila,
jer ga nije imao odakle
takvoga iznjedriti,
već mu ga je podarila
moćna Božja Desnica
ucijepivši u njega
neizrecivu mladicu.
Tada se sjeti proročke riječi:
Evo isklijat će mladica
iz panja Jišajeva,
izdanak će izbiti
iz njegova korijena.
Bi mu sasvim dovoljno
da nastavi radosno živjeti
videći napokon smisao
svoga postojanja.

Božić – rođenje Gospodinovo 

Upravo smo čuli Prolog Ivanova Evanđelja, napisan tako uzvišeno da ga mi slabi i grješni ljudi nismo dostojni niti čitati, a kamoli tumačiti. No utjelovljeni Bog, čije rođenje u ljudskom obličju danas slavimo, snaži nas iznutra i poziva upraviti nekoliko riječi o velikom otajstvu njegova utjelovljenja i rođenja, opisanom tako biranim riječima. Rođenje Isusovo u Betlehemu sveti Ivan je razmatrao polazeći od Gospodinova božanstva, koje je nezaobilazno premda nevidljivo u betlehemskom događaju. Zato sveti Ivan i govori o Riječi koja bijaše u Boga i Riječi koja bijaše Bog, a koja se utjelovila postavši tijelom. Tu istu Božju Riječ nazvao je Životom po kojemu živi sve što postoji, kao i Svjetlom koje prosvjetljuje sve ljude. 

Misa ponoćka 2018. 

U svetoj božićnoj noći anđeo je pastirima navijestio nevjerojatnu vijest: Ne bojte se! Evo, javljam vam blagovijest, veliku radost za sav narod! – Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj – Krist, Gospodin. I evo vam znaka: naći ćete novorođenče povijeno gdje leži u jaslama. Ovaj prvi navještaj Gospodinova rođenja ni danas ne gubi na svojoj svježini i aktualnosti, jer i danas u našem vremenu i društvu živimo u istoj noć ljudske moći, poput one u kojoj je i onda bilo čovječanstvo u moćnome Rimskom carstvu. Živjeli su u noći jer su bili u svjetlu ljudske moći i sile, koja tek bljesne i prođe kao da je nikad nije bilo. A zaboravljali su onu Božju neprolaznu moć i silu koja se ne pokazuje oružjem i sirovom ljudskom silom, već silom dobrote i ljubavi Duha Svetoga. Živjeli su u svjetlu ljudske slave, napretka i dostignuća, uvjereni kako ljudi mogu voditi čovječanstvo putem budućnosti, mira i spasenja, zaboravljajući u isto vrijeme slavu Božju koja je jedini svijetli putokaz čovječanstvu kojim putem mu je ići.

4. nedjelja došašća – C

Kao ljudi svi smo podložni utjecajima jednih na druge, kao i utjecajima okruženja u kojemu živimo. Nikome stoga ne pada na pamet osporavati utjecaj okoline na nas. Oni s kojima živimo i kojima smo okruženi prenose na nas svoja raspoloženja, kako dobra, tako i loša, kako pozitivna tako i negativna. Nije stoga nebitno s kime se susrećemo i družimo, to jest u kakvom okruženju živimo. Jer utjecaj koji osjećamo i koji se događa, utjecaj je na našu dušu u koju se utiskuju podražaji izvana. Nije svejedno hoćemo li biti samo podložni utjecaju ili ćemo biti u isto vrijeme izloženu utjecaju zla i grijeha. Neizbježno je biti okružen drugima,