1. korizmena nedjelja – A

Događaj opisan u današnjem evanđeoskom odlomku ponekad nas kao ljude iznenadi i začudi do mjere da sebi postavljamo pitanje: Zar je moguće da je i Božji Sin bio izložen sotonskoj kušnji? Zašto je on trebao ići u pustinju da bude kušan ako je bio svet i savršen? Zar je njemu bio potreban boravak u pustinji i četrdeset dana posta? Zašto je dopustio da mu se Sotona približi i kuša ga? Zašto ga je i kako kušao u tri spomenute točke, i još mnoštvo drugih pitanja koja naviru dok slušamo ovaj odlomak iz Matejeva Evanđelja. No nakon toliko pitanja, potrebno se sabrati i krenuti prema odgovorima koje nam sama Božja riječ daje kad o njoj dosljednije razmislimo.

Jer u konačnici ovdje nije u prvom planu riječ o Bogu, već o čovjeku. Utjelovljeni Božji Sin je došao na područje na kojem je čovjek vodio svoje bitke i živio svoj život. I nije bez razloga u prvome čitanju opisano stvaranje i pad prvoga čovjeka stvorenoga od praha zemaljskoga, ali milošću Božjom postavljena u raj zemaljski. U trenutku kada čovjek odbija slušati Boga dovodi sebe u situaciju da ga Bog udaljuje iz raja i dosuđuje mu život na zemlji koja rađa trnjem i korovom i izmiče njegovoj kontroli. Upravo zato dolazi Božji Sin među nas kako bi započeo povratak u raj, to jest omogućio čovjeku da napravi suprotan proces od onoga kojem je bio podložan do toga trenutka. Zato Isus svoju borbu protiv Sotone započinje

Premda sama riječ karneval
označava razdoblje kad nastupa
uzdržavanje od mesa,
danas se pod tom riječi pretpostavlja
manifestacije maskiranja.
Još su se nekada maškare okupljale
pod okriljem narodnih običaja,
kojima se iskazivala svijest
da je karneval ovisio o nastupajućem
liturgijskom vremenu korizme.
Danas međutim, prevladavaju
prilično vulgarne poganizirajuće
i vrelo neukusne manifestacije
koja svoje pokriće traže u izgovoru
da je potreba da se čovjek
odrekne vlastitog identiteta
i skrije ispod maske barem
nekoliko dana u godini.
A sve se čini pod krinkom
iznimnog kulturnog događaja
i čuvanja starih običaja!
Ali kako se čovjek može ili treba
dodatno skrivati iza maske,
kad to i tako čini svakodnevno
površnim i grešnim življenjem?
Grijeh je takvo maskiranje naravi
koje izobliči osobnost do granice
prepoznatljivosti i opstojnosti.
Kao da smo malo namaškarni,
i to tijekom cijele godine,
pa nam trebaju i pokladne maškare!
Kao da je malo razuzdanosti,
pa treba tražiti i još koju prigodu
da se ljudi bez mjere raspuste,
umjesto da ponizno dođu do mesopusta
– svetog uzdržavanja od mesa.
A koliko smo namaškarani,
malo nam je i korizma da skinemo
sve neljudske naslage zlih namaza
s vlastite ljudskosti i savjesti
i vratimo joj autentičan izgled
određen voljom Božjom.

7. nedjelja kroz godinu – A

U današnjem evanđeoskom odlomku slušamo nastavak pouke koju je Gospodin Isus upravio u svome Govoru na gori. I u današnjem tekstu slušamo kako on ispravlja stav ljudi pred Božjim Zakonom, prema može djelovati da ispravlja sam Zakon. Svojim riječima on je došao otkriti pravi smisao Zakona ukazujući kako nije dostatno vršiti ga doslovno, već tražiti pravu nakanu i volju zakonodavca. Ako to ne otkrijemo, ne možemo uopće pogoditi bit odredbi koje su donesene. A ljudi kao ljudi često su u doslovnome tumačenju imali pokriće za svoje jeftine i lagane interpretacije kojima su navodili vodu na svoj mlin, umjesto da se potrude razumjeti dušu onoga koji je propisao Zakon. A jer je svakome čovjeku bilo lakše uzvratiti na nanesenu nepravdu, nego oprostiti, onda su radije isticali kako je pisano: Oko za oko, zub za zub. Ili pak, jer je bilo lakše ljubiti prijatelja, a mrziti neprijatelja, držali su se doslovno jednoga teksta, zanemarujući kako sam Bog ljubi i dobre i zle, pravedne i nepravedne, imajući sa svima strpljenje i želeći da se svi spase. Osim toga, dobar i jeftin izgovor je bio: ponašamo se onako kako se ponašaju svi ostali ljudi. Ne činim ništa što bi bilo gore od drugih, te sebi dopuštam reagirati onako kako i oni reagiraju.

6. nedjelja kroz godinu – A

U naše vrijeme uopće nije problem razumjeti evanđeoski odlomka koji čitamo ove šeste nedjelje kroz godinu, a u kojem Isus govori o svom odnosu prema nauku koji je po Zakonu i Prorocima bio prisutan u Božjem narodu dugi niz stoljeća prije njegova dolaska. Kad je on započeo propovijedati s posebnom snagom i svježinom, mnogi su bili uvjereni kako je on došao donijeti radikalnu novost i prekid sa svime što je bilo prije. Zamišljali su ga kao nadobudnog naprednjaka koji će raskrstiti sa starim, konzervativnim navikama i običajima, te napraviti reformu zakona i odredbi. Istina je da je zakon bio jedno veliko breme, te su ga mnogi htjeli skinuti s leđa. Ponadali su se da je to upravo Isusova zadaća, jer kad je on govorio, onda se riječ Zakon nije često čula na njegovim usnama. Ali kad je osjetio kako ljudi glede reforme koju je on činio imaju kriva očekivanja, odlučio je

Navesti nekoga na tanak led
znači dovesti ga lukavstvom u tešku
i gotovo bezizlaznu situaciju.
Jer kad govorimo o ledu,
osim što je riječ o skliskom terenu,
riječ je i životnoj opasnosti.
Ukoliko dođemo na tanak led,
vlastita nam težina postaje uteg
koji je uzrok pucanja leda
i potom neminovne propasti.
Tako svoju naivnost i neopreznost
plaćamo cijenom života.

U takvom suodnosu za nas ljude
stoje slabost i grijeh.
Zli nas slabošću mami
na sklizak i opasan teren
uvjeravajući nas da imamo pravo
ići upravo tim izazovnim putem,
te da nam se ništa neće dogoditi.
A kad previše odmaknemo
pogrešnom i skliskom stazom,
onda prije ili poslije dođe
vrijeme pucanja leda – grijeh
u koji potonemo bez snage
i mogućnosti izvući se
sami iz takve situacije.
No ipak, valja zahvaliti Bogu
što nas nikad ne napušta
niti kad nas led grijeha
okuje u smrtonosni zagrljaj.
On ga svojom ljubavlju rastapa
kako bi nas oslobodio
smrtonosnog stiska
kojim smo sami sebe
stavili na put propasti.

5. nedjelja kroz godinu – A

Na početku svoje propovjedničke aktivnosti Gospodin Isus je izložio svoj plan i svoja očekivanja od onih koji budu prihvatili njegov navještaj i povjerovali u njega. On je za ljude pripremio izuzetno lijep plan i pozvao ih da se odazovu i da izvrše svoje važno poslanje u svijetu, jer im je sa svoje strane htio skrenuti pozornost na to da svijet ne može bez njih i njihova doprinosa. No s druge strane, slušajući Isusove navještaje i videći novost koju je svjedočio i donio svijetu, mnogi su mogli pomisliti kako će imati veliku i važnu ulogu pred drugima a koja se mjeri ljudskom veličinom i zemaljskim kriterijima. Možda su očekivali kako će svima biti vidljive njihove zasluga, pa su možda očekivali i biti ponosni na svoje buduće djelovanje. No da si ne bi kršćani umišljali u vlastitu veličinu i ulogu u svijetu, pa i krivo tumačili smisao svoga poslanja, Isus odmah u svom Govoru na gori, kako nam prenosi evanđelist sveti Matej, pokazuje kakvu prisutnost i kakvu aktivnost očekuje od svojih vjernika. Odmah na početku, dok ih poziva da se otvore radosnoj  vijesti, određuje im

Prikazanje Gospodinovo – Svijećnica

Slaveći blagdan Gospodinovog prikazanja u Hramu, valja nam razmišljati ne samo o Gospodinu koji je prikazan, već i o Marijinoj aktivnoj ulozi koju je ona imala u tom činu. Na koji će način, naime, Gospodin biti prikazan u Hramu, ovisilo je u dobroj mjeri o njoj i o Josipu. Jer njih dvoje su u svojoj revnosti prema Bogu donijeli Isusa iz Betlehema u Jeruzalem kako bi ga prikazali, te kako bi se i tim činom ispunio Zakon Gospodnji u svim neophodnim odredbama koje su se u tom trenutku tražile. No, nije Marija prikazala svoga Sina samo iz pukog formalizma ili potreba da izvrši odredbe, već sve što je činila, ona je činila sa sviješću da stoji pred živim Bogom kojemu služi, te je smisao svega što je činila pronalazila upravo u živome zajedništvu s njime. Kao ona koja zna što znači biti prikazan u Hramu, što znači biti Bogu posvećen na njegovu svetome mjestu, ona nosi svoga Sina najprije kako bi izvršila smisao odredbe, a ne samo izvanjsku normu. Ona je svjesna da svako biće Bogu pripada, te bi svima trebala biti nasušna potreba izraziti svoju pripadnost i povezanost s Bogom njemu se prikazujući.

Oni koji su nekada radili
s tovarnim životinjama
poput konja ili magarca,
te su koristili samare,
dobro znaju što je to antrešelj
– mjesto između dva dijela
natovarenoga samara.
U taj slobodan prostor
na sredini samara moglo se
još ponešto staviti,
neki dodatni teret.
Zato staviti u antrešelj znači
staviti još nešto povrh svega,
to jest povrh ostalog bremena.
U tom duhu nas je Božji Sin,
došavši k nama kao Spasitelj,
obdario obiljem milosti koju
primamo iz njegove punine.
A kad nam je povjerio
dragocjeno breme darova
stavio nam je milosti
u izobilju i u antrešelj,
te zato sveti Ivan zapisa:
Od punine njegove
svi mi primismo,
i to milost na milost.

3. nedjelja kroz godinu – A

U današnjem evanđeoskom odlomku imamo opisan početak Isusova javnog djelovanja u Galileji u koju se vratio nakon krštenja na Jordanu. On nije pasivan, već odmah poduzima korake neophodne za navještaj kraljevstva nebeskoga. Božji Sin dolazi kao čovjek među ljude te živi normalnim ljudskim životom, premda je pokazivao da on na sasvim drugačiji način zamišlja normalan život. No i onda kad je živio normalan život kao i svi ljudi, on nije pod tim pretpostavljao da ih treba pustiti da se uljuljaju u svoju ljudskost. Naprotiv, došao je kako bi ih dijelom izazvao, to jest pozvao na život u kojemu nema mjesta za uljuljanost. To nam otkriva njegov nastup i propovijed puku: Obratite se jer približilo se kraljevstvo nebesko; ali i poziv prvim učenicima: Hajdete za mnom, učinit ću vas ribarima ljudi.

Postoji rašireno vjerovanje
koje je dovelo i do izreke,
da noj kad se prestraši
gura glavu u pijesak.
Stoga i postoji izreka:
Gurati glavu u pijesak kao noj.
Pa onda kad znamo da
to ne odgovara istini,
barem što se tiče nojeva,
vidimo, međutim, da nije
sasvim isključeno za ljude.
Oni zabijaju glavu u pijesak
kada ne žele sagledati
bolnu istinu koja bi ih
morala dovesti do preispitivanja
stavova i postupaka.
Bijegom od činjenica i istine,
jer ne žele i ne mogu
pogledati stvarnost u oči,
guraju glavu u pijesak.
Kao da će se problemi riješiti
ili pogreške popraviti
samo time što se od njih
skrivamo ili bježimo.
Zato nas Gospodin poziva
da radije podignemo
glavu prema nebu,
nego da je zabijamo u zemlju,
jer nam od Neba može doći,
po svjetlu Božje istine,
ne samo veća jasnoća
o stanju vlastitog života,
već i pravo rješenje svih
problema i poteškoća.