Ljudski život je poput bačve,
u koju Bog nalijeva vino
svoje milosti i ljubavi.
Poradi toga ona mora biti
natopljena u krsnoj vodi
i obručeva dobro stegnutih
kako bi mogla sigurno držati
povjereni božanski sadržaj.

U trenutku kad ljudi
odbace krsnu milost,
ona se suši i počne gubiti
božanski sadržaj.
A ako potom nastave,
kako bi je sanirali,
natapati je zemaljskim obiljem,
ona se tek tada brže suši
i neminovno raspada.
Jer život se ne može održati
snagom zemaljskog obilja,
već jedino Božja milost
može biti pravi sadržaj
koji natapa njegove stjenke
da se ne rasuše potpuno,
nakon čega može primiti
otajstvo Božjega života.

12. nedjelja kroz godinu – C

U današnjem društvu jedna od važnih stvari je javno mnijenje. Gospodari društva uvijek ulažu napora i sredstava oblikovati ga po svome, te dovesti ljude do toga da misle kako i što oni žele, te im nakon toga ostaviti privid da sami odlučuju o svojim životima, u budućnosti i sudbini. No upravo oni koji vjeruju da su slobodni u svojim uvjerenjima, dali su se najviše zavesti, te su postali marionete u rukama onih koji vuku konce iz pozadine. Štoviše, postali su oruđe onih koji kreiraju javno mnijenje i način razmišljanja u društvu sukladan ‘trendovima’ to jest ‘modama’. Zato je danas mnogima važno što se kaže na forumima i na blogovima, što kažu mediji ove ili one vrste, što se

Tijelovo – svetkovina presvetoga Tijela i Krvi Kristove

Živimo danas u svijetu u kojem se u prvi plan stavlja tijelo i ističe ono tjelesno. Čak se u današnje širi kao neki mit o oslobođenju tjelesnoga kao da je dugo bio zarobljeno uslijed utjecaja kršćanske vjere koja je, navodno, stavljala naglasak na duhovno. No takva tumačenja su samo dobar izgovor onima koji s ljudima, a napose s ljudskom tjelesnošću, imaju svoje izopačene demonske planove. Jer takve teorije oslobađanja tijela od spona koje su mu navodno nametnute duhovnošću i ćudoređem u biti promiče kao poželjne tolike bolesne stavove i poglede na tijelo, njegov smisao i cilj. Stoga i vidimo rezultat: tijelo je svedeno na mjeru novca i zarade, strasti i pohote; ljudi okreću glave

Opisujući stvaranje čovjeka,
Sveto pismo će reći da je
stvoren na sliku Božju,
ali ne samo kao pojedinac,
već i kao muškarac i žena:
Na svoju sliku stvori Bog čovjeka,
na sliku Božju on ga stvori,
muško i žensko stvori ih.
A jer po objavi znamo
da je Bog trojstvena ljubav,
onda je sasvim razvidno
zašto su muškarac i žena
u svom životnom zajedništvu
njegova vjerna slika.
Jer kao što je Bog Trojstvo
u kojemu postoji Onaj koji ljubi,
Onaj koji je ljubljen
i njihova međusobna Ljubav,
tako je čovjek od početka
nosio pečat Trojstva.
To znači da je bio stvoren
za međusobnu ljubav
i potpuno zajedništvo života.

Svetkovina Presvetoga Trojstva

Kad danas izgovorimo riječ istina, onda najčešće većina ljudi pomisli kako je sada to tema isključivo za neke učene i mudre glave koje zovemo filozofima. No kako vidimo iz Evanđelja, za Isusa i nije baš tako. On je sebe smatrao mjerodavnim govoriti o istini, i to zato što je za njega govor o istini pretpostavljao govor o ‘svoj istini’, kao što smo čuli u današnjem odlomku: No kada dođe on – Duh Istine – upućivat će vas u svu istinu. Dakle, govor o istini pretpostavlja uvid u cjelovitu istinu, u protivnom ni ono djelomično ne znači mnogo. S druge pak strane i ta djelomična ili samo jedan segment ili vid istine može biti tako sjajan i značajan ako smo ga otkrili kao dio cjeline. Štoviše, ako smo otkrili njegovo mjesto u cjelini,

Prolom oblaka je kao pojava
iznimno jak kišni pljusak,
često dužeg trajanja,
uslijed čega se sruči na zemlju
velika količina kiše.
Zato i nosi takav naziv
jer se stvara dojam
kako je tolika voda bila
nagomilana iznad oblaka
samo spremno čekala
da padne na zemlju.
Potom kao da se u trenutku
oblak otvorio i odjednom
svu kišu izlio na zemlju.

Slikom proloma oblaka
može se opisati
i događaj Pedesetnice
– silaska Duha Svetoga
na apostole i sabranu Crkvu.
Otac je nebeski željno čekao
da se njegova vjekovna ljubav,
nagomilana na nebesima
za ljudski rod izlije na zemlju.
U Jeruzalemu se dogodio
pravi izljev ljubavi Duha Svetoga,
jer se nebo do kraja otvorilo
i ispunilo srca učenika
i cijelu zemlju do konca vjekova
tim uzvišenim Darom.

Duhovi – nedjelja Pedesetnice

Kada sveti Luka opisuje blagdan Pedesetnice, dan kada je sišao Duh Sveti na apostole, to će opisati kao vrlo dinamičan događaj: I eto iznenada šuma s neba, kao kad se digne silan vjetar. Ispuni svu kuću u kojoj su bili. I pokažu im se kao neki ognjeni razdijeljeni jezici te siđe po jedan na svakoga od njih. Svi se napuniše Duha Svetoga i počeše govoriti drugim jezicima, kako im već Duh davaše zboriti. Kako je očito iz ovoga opisa dogodilo se čudo otvaranja nebesa nakon čega je uslijedio izljev Duha Svetoga na apostole i okupljenu braću jeruzalemske zajednice. I ma koliko je naš ljudski jezik vrlo ograničen izraziti sve obilje i neizmjernost Božjega dara, ipak se iz opisanoga dobro razumije bit samog događaja kojem su svjedoci i dionici bili apostoli. U trenutku silaska Duha Svetoga nebesa su se rastvorila i duše su se okupljenih učenika

Podmetači su vrlo korisna
pomagala u domaćinstvu
koja prođu gotovo neuočljiva
u odnosu na sve ostale
važne predmete i naprave.
Kako bi se sačuvalo
radne plohe od oštećenja
vrućih lonaca i posuda,
na njih se postavljaju podmetači.
Oni su dobar izolator temperature,
a služe i protiv klizanja
čaša, zdjela i tanjura.
Podmetnuvši sebe,
osiguravaju dobru potporu
i nesmetan tijek blagovanja.

I ljudi bi se trebali staviti
u službu jedni drugima
kao podmetači, te
umjesto da jedni drugima
podmeću noge i klipove,
trebali bi biti kadri podmetnuti
leđa pod breme života.
Tako bi svojoj braći i sestrama
omogućili mirniji hod kroz život
na putu prema vječnosti.
A uostalom, tako je
napravio i naš Gospodin
kad je podmetnuo svoja leđa
pod naš križ, čime se
izložio za naš mir i spasenje.

7. vazmena nedjelja – C

Na dan svoga uzašašća k Ocu, Isus je naložio svojim apostolima da se vrate u Jeruzalem i da ostanu u njemu dok se ne obuku u Silu odozgor. Oni su, poslušni njegovoj riječi to i učinili, te su se vratili u grad puni radosti i iščekivanja glede Božjeg obećanja koje se imalo na njima ispuniti. Nastavili su se moliti i blagoslivljati Boga za sve što je za njih učinio, spremno se stavljajući na raspolaganje za sve kasnije potrebe služenja narodu Božjemu. Njihovo poslanje i zadaća nije bilo nimalo lako i jednostavno, te je stoga i sam Gospodin imao potrebu kao Glava za njih moliti, što smo čitali u današnjem evanđeoskom odlomku. Ponajprije je htio izmoliti da budu jedno, i to savršeno jedno kao što je jedno on s Ocem nebeskim. Potom je molio da prime Božju slavu i Božju ljubav, što znači da je htio da steknu

Uzašašće Gospodinovo – Spasovo

Otajstvo Gospodinova uzašašća jedno je od važnih otajstava njegova života kojem su nazočili Apostoli i kojem su trebali biti svjedoci u svom kasnijem navještaju. Doista je nedvojbeno kako su oni bili dosta zbunjeni i izgubljeni nakon uskrsnuća, te nisu znali što bi činili i kuda bi krenuli. Očekivali su od Gospodina upute glede toga ili eventualno neki jasni znak koji bi im bio smjerokaz od tog trenutka pa nadalje. Jer dok je Gospodin bio s njima, bilo im je lako: on je znao kamo ide i što hoće, pa je, shodno tome, i njih mogao upućivati dajući im posebne zadaće. Tako im je, dok su bili s njime, bilo vrlo lako znati koje im je poslanje. Ali nakon uskrsnuća su se našli