Štala je skromni seoski objekt
koji služi za smještaj životinja.
Ljudi zaziru od njezinih mirisa
ili je preziru jer je u nju čovjek
‘nastanio’ niži oblik života
– nerazumne životinje,
ali onaj neznani betlehemski seljak
je znao koliko mu je dragocjena.
Zato je pomno vodio brigu
o svojem blagu, kako se to
na selu zove, jer je baš blago
posjedovati životinje koje ti
služe u radu i u preživljavanju.
Oko njih se trudio, čistio i hranio ih,
kako bi jednom od njih imao
blagodat i blagoslov u većoj mjeri.
No jedne prosinačke večeri
kada je po svom običaju za laku noć
pozdravio svoga vola i magarčića,
osjećao je poseban ugođaj u zraku.
I dok je išao na počinak
kopkao ga je neobičan osjećaj
koji mu je ispunio dušu.
Probudivši se usred noći
čuo je svetu pjesmu i glasove,
otajstveno tihe, ali glasne u duši.
Požurio je do svoje štale,
jer je svijetlila neobičnim sjajem.
Vidjevši Majku koja drži Dijete
nije mogao doći k sebi od udivljenja,
jednako kao ni zbor anđela
i skupina pastira što se
smjerno klanjahu Novorođenčetu.
Njegovoj sreći nije bilo kraja
zato što je novorođeni Kralj
koji silazi na zemlju izabrao radije
njegovu štalu nego svratište.
Ubogi je Dječak blagoslovio
njegovu skromnost i jednostavnost,
postavši mu neizmjernim bogatstvom,
jer je bila milost da je njegova štala
postala prvi dom i prvi hram
utjelovljenoga Sina Božjega.

Božić – rođenje Gospodinovo (danja misa)

Već smo u prvom čitanju iz proroka Izaije čuli kako prorok naviješta dolazak na Sion Boga koji kraljuje, to jest donosi mir i sreću, radost i spasenje. Taj Bog koji kraljuje znak je da se Bog vraća na Sion, kako veli Izaija, to jest da se Boga vraća da utješi i otkupi svoj narod koji ga je ostavio i odbacio ne mareći za njegov Zakon i saveze. No taj događaj je bio toliko velik da nije mogao proći neopaženo niti drugima, to jest nije se mogao ne ticati i drugih naroda, ne samo okolnih, već i cijeloga svijeta. Zato Izaija veli: “Ogolio je Gospodin svetu svoju mišicu pred očima svih naroda, da svi krajevi zemaljski vide spasenje Boga našega.”

Upravo to što je već u duhu slutio Izaija i proročki nagovijestio, dogodilo se s Kristom Gospodinom koji je došao na zemlju kao Božji Sin i naš Kralj. Došao je na Sion, u svoj židovski narod da navijesti svime spasenje i pokaže Božje svjetlo koje izbija iz njegova bića. Ali nije došao na Sion samo kao Kralj svoga naroda, već je došao pokazati da nije zaboravio

Božić – rođenje Gospodinovo (misa ponoćka)

U ovoj svetoj božićnoj noći čuli smo radosni navještaj Božje riječi koja nam govori o Djetetu koji je obasjao narod, o čemu nam posvjedoči prorok Izaija: ”Narod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku; one što mrklu zemlju obitavahu svjetlost jarka obasja.” No poći nam je tragom proročkoga teksta da otkrijemo koji je to narod o kojemu govori Izaija, te što podrazumijeva time kada kaže da je bio u tmini i u mrklini. Jer sve što govori prorok pruža nam okvir razumjeti poruku ove svete noći u kojoj se klanjamo utjelovljenom Božjem Sinu, Betlehemskom Djetetu koje je došlo do nas, svjesno, slobodno i ciljano. Nije on tek tako pao s neba, već je došao sa zadatkom i poslanjem koje je od samoga početka očitovano onima koji su mu se došli pokloniti, kako nam govori evanđelist sv. Luka u evanđeoskom odlomku koji se čita u ovoj božićnoj noći.

Na razne načine netko može biti u tmini i na različitim razinama prebivati u mrklini. No kad prorok govori o tminama i mrklini onda je neizostavno

Trublja ili truba je
limeno puhačko glazbalo,
poznato još u starini.
No nekada je imala primjenu
ne samo u glazbi i zabavi,
već i u drugim važnim
životnim trenutcima.
Tako su se trubom koristili
glasnici koji su imali zadaću
u ime svojih gospodara
pronijeti važne vijesti
za život društva i građana.
Trubom se davao signal
za okupljanje građana,
nakon čega je glasnik
prenosio poruku.
Ona je nadomještala jačinu,
to jest slabost njegova glasa,
no nije bila u stanju
prenijeti riječi poruke.
Čula se bolje i dalje
od glasnikova glasa,
ali njezin zvuk nije sadržavao
artikulirane riječi i govor,
pa su ljudi znali, kad je čuju,
da se trebaju okupiti
kako bi čuli poruku koju
šalje mjerodavni autoritet.
Tako je i Ivan Krstitelj
bio trublja Gospodnja,
jer je okupljao narod
kako bi mogli čuti riječ Božju,
pa čak je bio i glas koji
prenosi poruku Božju,
ali poruka nije bila njegova,
već Onoga koji ga posla.
On je bio trublja i glas,
ali sadržaj glasa je bila
vječna i neizreciva
Očeva Riječ koja se
utiskivala u pameti i srca
onih koji su slušali navještaj.

4. nedjelja došašća – B

Prethodnih nedjelja došašća slušali smo kako je Bog po ljudima pripremao svoj narod za skori dolazak svoga Sina na zemlju. Ivan Krstitelj je bio najbolji primjer kako se pripremiti i kako u Božje ime pripremati narod za Mesijin dolazak. Premda je Ivan pripremao narod ne za Kristovo rođenje, već za njegovo javno djelovanje, ipak je izvrstan primjer kakve osjećaje duše trebamo mi kao vjernici njegovati pred blagdan rođenja našega Gospodina. No ove četvrte nedjelje došašća dolazimo do samoga vrhunca priprave, te nam Bog više ne nudi za uzor čovjeka koji pripravlja narod, već danas čitamo evanđeoski odlomak o jednoj preskromnoj ženi – Mariji koja je u skrovitosti svoga srca primala Gospodina, a da pri tom nije nikome javno propovijedala, kao što je činio Ivan. Ali bez obzira na sve ona je zaslužila da ova nedjelja kojom se približavamo vrhuncu božićne priprave bude posvećena njoj i njezinu stavu, jer u njezinu stavu nije ona glavni junak događaja, već sam Bog.

A zašto je to tako? Zato što Mariju nisu pripremali ljudi za neki događaj, pa niti oni sveti i pravedni. Ona je meditirala Božju riječ, ali nisu je samo proroci i sveti tekstovi pripremali za poslanje koje joj je Gospodin imao povjeriti. Doista,

Valjak je korisna naprava,
gotovo neizostavna kad je
riječ o gradnji cesta.
On poravnava neravnine
i zbija podlogu da bude tvrda
kako je ne bi odnijela voda
ili je oštetile druge nepogode.
A ako se radi asfalt,
njime se izravnava i zbija prije,
ali i naknadno se utvrđuje
i izravnava gornji sloj da
ostane tvrd i kompaktan.
Za našu dušu nerijetko bi bio
neophodan duhovni valjak,
jer ne vodimo uvijek računa
o kvaliteti putova svoje duše.
Ne pazimo na to koliko su
uravnani i uglađeni,
prohodni i utabani,
te dopuštamo da se pretvore
u bespuća slabosti i grijeha.
Zapuštajući putove duše,
i samome Bogu onemogućujem
pristup u naše srce i dušu.
Tjeramo ga da se probija
kroz šikaru i kamenjar,
vododerine i jaruge,
umjesto da mu valjkom obraćenja
poravnamo pristupne staze,
kao što zapisa prorok Izaija:
Pripravite put Gospodinu,
poravnite mu staze!

3. nedjelja došašća – B

I treća nedjelja došašća liturgijskog ciklusa B nudi nam evanđeoski odlomak kojemu je u središtu lik Ivana Krstitelja. Nakon što smo prošle nedjelje razmišljali o opisu iz pera sv. Marka, danas imamo ispred sebe opis događaj kako ih je doživio sv. Ivan Evanđelist. Ovaj posljednji svjedoči kako se Krstiteljevim nastupom počeo događati neki pomak. Mnogi su se pokrenuli i htjeli su doznati je li on obećani Mesija – Krist, jer su s Kristom imali svoje naume. A kako su htjeli te naume htjeli pretočiti u planove, pomno su se raspitivali o Ivanu, vjerojatno da ne bi uludo trošili snagu i mašu na njega, ako nije obećani Krist. No Ivan im je bio prezagonetan i tajnovit, jer nije trošio mnogo riječi na sebe, već na to da svjedoči za Boga. A oni navaljivali pitanjima da saznaju tko je on, umjesto da se posvete slušanju svega što je naviještao. Ipak toliko je bio iskren i prema njima da im nije uskratio niti bitne informacije o samome sebi, jasno ističući da nije Krist, već da je glas koji viče u pustinji da se poravni put Gospodinu.

No time što on nije bio Krist, postao im je nezanimljiv, jer oni su

Zaštitar je ovlaštena osoba
kojoj je povjereno čuvati život,
imovinu i druga dobra.
On mora biti pozoran danju
i budan noću, da bi drugi mogli
mirno živjeti i spavati,
imajući povjerenja u njegovu
sposobnost i stručnost.
Na sličan način je i nama svima
Gospodin povjerio blago života
i druge svoje darove.
Pozvani smo zato duhovno bdjeti
i pozorno ih štititi kao zaštitari
da ih netko ne ugrozi
i ne otuđi nam povjerenu baštinu.
U svijetu na žalost postoje
tolike ugoze i opasnosti
kojima je ugroženo naše
duhovno i vječno dobro,
te se stoga ne smijemo
ni opustiti ni spavati misleći
da je život bezopasna idila.
Naprotiv, povjerena su nam
neizmjerna dobra s kojima
se nije poigravati, jer na njih
vreba naš duhovni protivnik.
Trebamo ih stoga na najbolji način
čuvati i štititi kao zaštitari
kojima je Gospodin povjerio
tako važnu stvar, pozivajući nas
da budemo posve budni
da nas neprijatelj ne iznenadi
i liši povjerenih dobara.

Svetkovina Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije

U Knjizi Postanka čitamo da je Bog stvorio čovjeka za neposredno zajedništvo, što nam jasno svjedoči i odlomak koji nam se nudi u svetoj liturgiji danas na svetkovinu Bezgrešnoga začeća Blažene Djevice Marije. Takvo zajedništvo je pretpostavljalo čistoću duše i odnosa, jer je čisti Bog stvorio čovjeka u čistoći i za čistoću. Svaki odmak od toga projekta bio je odmak od Boga. Kada Adam i Eva padnu u grijeh, oni na sebe navlače sjenu zla koja je išla dotle da je postala sjena smrti koje se više nisu mogli osloboditi. Ta čudna sjena osjenila je njihova bića iznutra, tako da su odjednom otkrili da su goli, te su se najednom morali skrivati, dok su prije živjeli pred licem Božjim sasvim otvoreno, bez skrivanja. Ta sjena u njihovu životu bila je pravo proturječje, jer umjesto da ih sakrije, jer sjena ima takav učinak, ona ih je potpuno ogolila do mjere da i međusobno, a i pred Gospodinom, dolaze do svijesti da su goli, te se moraju prekrivati i skrivati. Ta ljudska sjena oduzela im je mogućnost vječnoga života u koji ne može ući ništa obilježeno takvom sjenom.

Marija protiv sjene

Kada nakon ovih razmišljanja dođemo do evanđeoskog odlomka, pred nama izranja Marijin lik. Ona je sasvim suprotstavljena svemu što se dogodilo u početku s Adamom i Evom, te se predstavlja kao snažni dosljedni odgovor na pad prvoga čovjeka i žene koji se očitovao kroz poruku sjene i tame i njihovom biću.

2. nedjelja došašća – B

Jasan je sveti Marko Evanđelist kada započinje svoje Evanđelje navodeći riječi proroka Izaije kojima poziva narod na pripravu Božjega dolaska. Ali u toj pripravi Bog je onaj koji sve izvodi i čini: on šalje svoga glasnika pred svojim Pomazanikom, jednako kao što šalje i samoga Pomazanika kojemu Ivan Krstitelj nije dostojan odriješiti remenje na obući. Dakle, Bog se zauzima za spasenje svoga naroda i sam hiti da spasi taj isti narod. u cijelom ovom naporu da dođe i objavi svoju slavu, da kao Bog pokaže svoju moć i da se kao pastir zauzme za svoje stado, ima ipak jedna stavka koju traži od svoga naroda, a to je da mu pripravi put: Glas viče u pustinji: Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze!

S pravom se valja upitati, što to Bog traži kada traži da se za njegova Pomazanika priprave putevi i poravne staze. Radi li se o Bogu koji želi na gospodski način ušetati među svoj narod, sa svim počastima i sa svim komoditetom? Trebaju li njemu ravne staze, to jest naše ljudske usluge poravnavanja putova i staza? Ako je on Bog, može li on hoditi i neprohodnim cestama, ili je baš neophodno naše služenje i naša usluga? Postoji li za Boga nešto što se