32. nedjelja kroz godinu – C

Današnji evanđeoski odlomak je zapis jedne rasprave koju je Isus imao s jednim od saduceja, koji je očito predstavljao sve svoje istomišljenika. Osim toga smislio je i način kako da Gospodina uhvati u raskoraku ili da ga u najmanju ruku zbuni svojim pitanjem. Pokrenuo je pitanje o mogućem bračnom životu nakon smrti, uvjeren kako bi prirodni ili čak i Mojsijev zakon trebali vrijediti i nakon smrti. No pretpostavljajući kako bi tada došlo do velike zbrke i do nemogućnosti ispunjanja svih pretpostavki, radije su onda nijekali uskrsnuće mrtvih nego da se potrude shvatiti stanje zagrobnoga života. Zato je i postavio ovo pitanje o sedmorici braće koji su imali jednu te istu ženu, moleći da mu Isus odgovori čija bi ona bila o uskrsnuću.

Naravno, Isus mu nije ostao dužan odgovor i pouku o vječnome životu, to jest o

31. nedjelja kroz godinu – C

Premda smo danas čuli dobro poznati evanđeoski događaj o Isusovu susretu s jerihonskim nadcarinikom Zakejom, ipak ga nije lako iscrpiti poradi bogatstva poruke i sadržaja, te ostaje uvijek svjež svojom porukom za nova razmišljanja. U svakome od nastaje osjećaj radosti i topline kad slušamo ovu potresnu priču o obnovi jednoga života zahvaljujući susretu s Isusom, te nitko od nas ne ostaje imun na njezin sadržaj. Vrlo je zanimljivo kako je Isus uspio preokrenuti Zakejev život jednim pogledom i jednom rečenicom, da svatko od nas poželi osjetiti isto što i Zakej. Očito je tom rečenicom i tim pogledom Gospodin pogodio bit njegova života, došao mu do dubine, nakon čega više ništa

Svi sveti

Slavimo danas svetkovinu Svih svetih kojom nam Crkva želi posvijestiti najprije kako svetost nije samo za izabrane, već je svetost za svakoga čovjeka. Kad je Bog pozivao ljude na život i kad im je davao konkretne zadaće i iznosi pred njih svoja očekivanja, onda je jasno htio da hode putem svetosti slijedeći primjer njegove svetosti. No time što je Bog stvorio ljude za svetost i pozvao ih da idu putem svetosti, on je ujedno i naznačio koji je to konkretni put, tako da nije čovjeka ostavio neupućena i u neznanju glede toga što je istinska svetost i kako je postići. U tom smislu nam i danas odjekuju riječi evanđeoskih blaženstava u kojima Isus iznosi put svetosti, ali ne samo za neku izabranu elitu, već za sve one koji njega doživljavaju kao Učitelja i slušaju njegov glas.

Doista, Isus je u blaženstvima naznačio koji je to put kojim trebaju stupati oni koji žele postati sveti. To je put kojim se dolazi do kraljevstva nebeskoga, bez obzira

Kad se nađete u tuđemu svijetu,
a niste do kraja vični njihovu jeziku,
dobro vam dođe pomoć prevoditelja
koji vam pomogne prevoditi,
a i snalaziti se u svakodnevnici.
Jer u govornom jeziku nije dovoljno
samo teoretsko znanje,
već treba i živa komunikacija
kojom se dođe do željenih rezultata.
I u duhovnom životu vrijede
slična ‘prevoditeljska’ pravila.
Mnogi ljudi poznaju samo
duhovnu teoriju i principe,
ali to ne znaju prevesti
u praksu za vlastiti život.
Za tuđi bi ponekada i mogli,
ali najteže je primijenit na sebi
na vrlo konkretan način.
Zato nam je i došao Gospodin,
jer smo mi ljudi skloni živjeti
kao da ne razumijemo Božji jezik.
On pravi Bog i pravi čovjek
govorio je savršeno tečno
i našim ljudskim jezikom,
te je uspijevao prevesti
u konkretnost ljudskoga života
svu ljubav zapisanu u Božjemu srcu.
Tako je na naš ljudski jezik
preveo savršeno jasno
i Božje odredbe i Božju volju,
tako da više nemamo izgovora
kako nismo razumjeli
što je Bog uopće htio reći
ili eventualno što se odnosi na nas.
Uz njegovu pomoć možemo
dobro razumjeti što nam Bog govori,
a ujedno smo mogli poboljšati
vlastito znanje Božjega jezika.

30. nedjelja kroz godinu – C

Kad čitamo ovaj evanđeoski odlomak onda se nameće više logičkih i vrlo problematičnih pitanja od kojih ne smijemo bježati dok i ako želimo razumjeti Gospodinovu poruku iz današnjega Evanđelja. Videći kako on ukazuje na kontrast između carinika i grešnika, te ih opisuje karakterističnim i prepoznatljivim odlikama, dužni smo nastaviti propitivati. Naime, premda farizeja opisuje kao čovjeka koji izvršava svoje vjerske obveze i građanske dužnosti, njegovo ponašanje izvrgava kritici i odbacuje kako neprihvatljivo. No zbunjuje nas upravo činjenica da u farizejevu ponašanju, barem na popisu stvari kojima se hvali nema ništa neobičnoga i neurednoga. Sam Isus mu stavlja u usta da je čovjek koji posti i daje desetinu, te se ne ponaša kao grabežljivci, nepravednici i preljubnici.

S pravom si trebamo postaviti pitanje zašto ga onda Isus kritizira, jer ni on sam nije nikome rekao da treba biti grabežljivac, nepravednik i preljubnik. Jednako tako znamo da se nije nikada suprotstavio davanju desetine, postu i molitvama, već naprotiv, znao je kako svatko treba izvršavati svoje obveza prema široj zajednici i ozbiljno skrbiti za svoj duhovni rast. Te stoga ne smijemo previdjeti upite i ne tražiti odgovor na svoje dubioze: Što ima loše u tome što netko živi pravedno? Zar nije mnogo gore od toga da netko živi nepravedno? Zar je problem biti ponosan na vlastita djela i neporočno ponašanje? Zar je zlo živjeti pošteno, te zar bi trebalo promijeniti i živjeti drugačije? Osim toga, ako želimo realno sagledati situaciju u društvu u kojemu živimo, zar možemo ne vidjeti kako je rak rana našega društva upravo to što oko nas ima i previše grabežljivaca i nepravednika? A nije li problem naše osobne duhovnosti i obiteljskoga života raširena nevjernost, preljubi, neuredni bračni odnosi, labave veze i ljubakanja, slobodni brakovi i raspušten život, nevjenčani parovi i koješta drugo što ugrožava pojedince i obitelji, društvo i narod? Zašto onda Isus nije istaknuo farizeja kao primjer, umjesto da ističe kako je carinik otišao opravdan? Je li htio osporiti krepostan život i pozvati nas na grešan? Misli li on doista kako je veći problem društva što ima onih koji žive pravedno poštujući zakone i odredbe, nego što ima onih koji žive kao grešnici?

Međutim, Isus nije nigdje, pa ni ovim evanđeoskim odlomkom, dao za pravo niti bio pokriće, nikome tko živi grešno kao grabežljivac, nepravednik ili preljubnik. On je uvijek jasno osuđivao grijeh i borio se protiv grijeha. Stoga ni danas nije pokriće nijednom grabežljivcu koji otima tuđe i na lagan način dolazi do probitka, niti opravdava ičiju nepravdu. Nadalje, svojim riječima nije imao namjeru reći da je bolje biti preljubnik nego čovjek koji poštuje svoj i tuđi kako bračni status, tako i spolni život uopće. Isus je samo ukazao na to kako često oni koji žive neporočno zaboravljaju pravi smisao svoga izbora za neporočnošću i vrijednostima. Jer netko drži svoj neporočan život i živi samo kako bi se hvalio da je bolji od drugoga ili u najmanju ruku kako bi se s drugima uspoređivao i nadmetao. Problem farizeja nije u tome što živi neporočno, već zato što druge prezire i smatra grešnicima. Vrhunac njegova problema je u tome što nije znao stati pred Boga u svojoj pravednosti, već ju je išao pokazati ljudima. I to ne ponizno i skromno kao svoje svjedočanstvo, već kao sredstvo omalovažavanja i podcjenjivanja drugih. Problem je bio u tome što je sebi dao za pravo druge etiketirati imenom grešnika, a zaboravio da smo pred Bogom svi grešnici.

Nakon svega rečenoga jasno je kako nas Isus ne poziva da budemo grešnici, već naprotiv, očekuje da se odvažimo biti pravednici na pravi način. Jer on je, uostalom, pohvalio onoga koji ode kući opravdan, to jest koji zadobi opravdanje. Time potvrđuje kako smo na svijetu kako bismo živjeli ‘opravdani’ pred Bogom, te potom kao pravednici koji su svjesni štetnosti grijeha. Ovo je poziv da izabiremo pravednost i da uvijek pravedno živimo, no jednako tako da se ne uspoređujemo s drugima. Doista, za takav život pravednosti koja nije hvastanje svojom vanjštinom, već smireno duhovno iskustvo koje svjedočimo životom, potrebna je velika hrabrost. Isus očekuje od nas da se odvažimo biti pravednima, ali ne kako bismo druge podcjenjivali, već kako bismo im svjedočili, te zajedno s njima rasli u pravednosti pred Bogom. Bolje rečeno, kako bismo zajedno dopuštali Bogu da nas obdaruje darom svoje pravednosti iz koje jedine nastaje prava krepost pravedna života. Evanđeoski odlomak s prispodobom o molitvi farizeja i carinika više je nego poticajan, te ga nastojmo primijeniti u svakodnevni život, ne tražeći izgovora grijehu niti povoda preuzetnosti, već u poniznosti rastimo pred Gospodinom i ispunjavajmo se svakim njegovim darom na dobrobit svih. Budimo odvažni tući se u prsa poradi vlastitih grijeha, te ponizni pred Bogom čiji nas milosni darovi vode prema uzvišenju i nebeskoj slavi.

29. nedjelja kroz godinu – C

Ima nečeg dramatičnoga u Isusovim riječima koje slušamo ove nedjelje. U njima najprije odjekuje dramatičan poziv na ustrajnu molitvu, a još dramatičnije zvuči njegovo pitanje kojim završava današnji evanđeoski odlomak: A Sin Čovječji kad dođe, hoće li naći vjere na zemlji? Kao da je i prije nego je dovršio svoje poslanje i čovječanstvo učvrstio u vjeri, počeo sumnjati u vlastiti uspjeh. I to ne radi sebe i svega što je govorio i činio, nego radi načina na koji ljudi pristupaju njegovim riječima i djelima. Vjerojatno dobar dio ljudi nije smatrao tako dramatičnim, to jest važnim i ozbiljnim to što je on govorio, te je onda i živio na svom kolosijeku ne hajući za njegove riječi. Većinu ljudi vara idiličan privid života, potpomognut zasićenjem zemaljskim dobrima koja u nama stvaraju sigurnost i guše autentičnu žeđ za Bogom, te ne uočavaju dramatičnost

Kada krene vrijeme godišnjih odmora,
onda mnogi iskoriste prigodu
provozati se u većoj ili manjoj
lađi ili brodici od luke do luke
upoznajući obalu i mjesta
kroz koja se prođe i obiđe.

Poput takve plovidbe je
i život u kojemu idemo
od jednog do drugog mjesta,
od jedne do druge luke.
A jer more zna biti i nemirno,
onda je vrlo bitno imati
prikladnu lađu za te poduhvate.
Život je takvo putovanje
u kojem je prijeći nemirno more
i doći do luke i obale vječnosti.
Ali nijedan čovjek nema lađu
kojom može ostvariti
takav pothvat i doći do cilja.
Samo Krist mu svojim križem
priprema pouzdanu lađu
koja mu uvijek omogućuje
sigurnu plovidbu do luke spasenja.

28. nedjelja kroz godinu – C

Vršeći svoje navjestiteljsko poslanje, Isus je imao priliku doživjeti različite situacije i susresti se s potrebama tolikih osoba. U jednoj takvoj situaciji susreo je deset gubavaca na prostoru između Samarije i Galileje. A njih je nevolja natjerala da budu zajedno i da mu zajedno uprave svoju molbu za ozdravljenjem. Isus im u prvi mah ne odgovora ni pozitivno ni negativno, već ih šalje da se pokažu svećenicima, te oni idući putem očiste se, to jest ozdrave od svoje gube. No povod da sveti Luka Evanđelist zabilježi ovaj događa nije samo ozdravljenje koje je Isus učinio, već je ono što se dogodilo nakon toga. Naime, nakon ozdravljenja desetorice gubavaca, samo je jedan od njih došao zahvaliti se Isusu za primljeno dobročinstvo. Isusa je to ponukalo da dotičnoga pohvali, a nezahvalnoj devetorici uputi prijekor što su bili nezahvalni za iskazano im dobročinstvo: Zar se ne očistiše desetorica? A gdje su ona devetorica? Ne nađe li se nijedan koji bi se vratio i podao slavu Bogu, osim ovog tuđinca?

Svojom poukom Isus želi i u nama potaknuti ispravne stavove i osjećaje koje

Ljudi iz našega podneblja
vrijeme godišnjih odmora
koristi kako bi otišli na more,
pri čemu je jedna od
neizostavnih obveza
dobro se osunčati.
Liječnici ističu mnoge
koristi od sunčanje,
kao što je stvaranje
zaliha vitamina D,
no s druge pak strane
zagovaraju i oprez jer
sunčanje može izazvati
i negativne posljedice.
I dok se ljudi izlažu
sunčevim zrakama
kako bi im tijela pocrnila,
dotle se vjernici izlažu
Kristu – pravom Suncu
kako bi upili njegov sjaj
i toplinu ljubavi kojom
ih svesrdno obasjava.
Zato vjernici ne bi smjeli
propuštati dnevnu terapiju
i dozu duhovnog sunčanja
u molitvi i klanjanju
pred ovim Suncem
koje nikad ne zalazi,
a vjerničku dušu
čini potpuno bijelom

ne škodeći joj ni na koji način.

27. nedjelja kroz godinu – C

Isusove riječi iz današnjeg Evanđelja zvuče nam, a vjerojatno i jesu, kao svojevrsna retorička figura uveličavanja, te ih tako i tumačimo u svjetlu književnih vrsta i govorničke vještine. Uslijed toga se može dogoditi da umanjujemo snagu i važnost poruke i da je gotovo smatramo nestvarnom samo zato što se Isus služio takvim izričajima. Ali umjesto da se prema njegovim riječima odnosimo kao prema nestvarnoj mašti, potrebno se zamisliti nad njima, jer i činjenica da se Isus izražava tim načinom govora, svjedoči nam o važnosti teme za naš kršćanski život.

Živeći s njim i pored njega učenici su osjetili kako nemaju dostatnu vjeru. Zato su i zatražili