Slaveći blagdan Prikazanja Gospodinova, postavlja se veliko pitanje o Marijinoj motivaciji kod ovog događaj. A motivacija koja je vodi najbolje odražava i njezinu dušu i duhovnost. Iz naglasaka koje nam nudi sv. Luka moglo bi se zaključiti da je Marija bila veliki legalist, te da je, zajedno s Josipom, obavila sve što je trebalo prema Zakonu Gospodnjemu samo zato što je Zakon to propisivao. Moglo bi se zaključiti da je njezina duhovnost onda bila kruto legalistička, to jest obično izvršavanje Zakona, a da se ne osjeti njezin stav ili njezina duša pri tome. Kao da bismo mogli zamisliti da obavlja obred u Hramu samo zato što je tako naređeno, a da ona pri tome ne uranja u ono što čini i ne doživljava osobno. Na pomisao da je bila legalist navodi nas i činjenica da ona s obzirom na prikazanje svoga Sina ‘sve obavlja’ po Zakonu, dakle do najmanjih tančina. Ona tako pazi na četrdeset dana čišćenja, te tek kada oni prođu, odlazi prikazati svoga Sina u Hram. Jednako tako se, glede Isusova prikazanja, ponaša u skladu sa svim odredbama kako ih je propisao Zakon. Ona doista ne dovodi u pitanje propise, već se ponaša sukladno njima. No veliko pitanje pokreću li Mariju propisi i odredbe i što je njoj istinska nakana. Ako je njoj stalo isključivo do izvršavanja Zakona, kako bi se dalo naslutiti iz evanđeoskog odlomka, onda je legalist koji se ponaša poput dobrog farizeja, a ne sveta i pobožna osoba koja prvenstveno misli na Boga. Zato je nama istraživati dublje u njezinu osobnost kako bismo otkrili pravi odgovor na ovo pitanje i samu poruku evanđeoskog teksta. Upravo iz cjeline Evanđelja znamo da ni ona ni Josip nisu bili legalisti, već da su bili pravedne, pobožne i svete osobe. Za Josipa se izričito kaže da je bio muž pravedan, te znamo da je se ponašao na način da je nadilazio slovo zakon. A Mariju će anđeo pozdraviti riječima “milosti puna”, iz čega se razabire da je drži uzvišenijom osobom od ijedne druge na zemlji. Spomenuti nam evanđeoski odlomci samo daju naslutiti da, s obzirom na Mariju, treba pozornije iščitavati i dublje tumačiti tekstove koje nam je ostavio sv. Luka, to jest imajući u vidu i druge tekstove koji nam pobliže opisuju njezinu osobnosti i krepost duhovnoga života. Doista, kao osoba milosti puna nije se mogla zadovoljiti time da izvršava slovo Zakona, već da proniče i živi njegov duh. Uostalom sam Isus nam je kasnije pokazao, jer je mnogo puta ušao u rasprave s farizejima, tumačima Zakona na legalistički način. Zato i Marija, s obzirom na četrdeset dana čišćenja poštuje zakonske odredbe kojima je samo potvrdila da je stvarno rodila, te se u ničemu nije izuzela od obrednog zakonika. Uostalom, usredotočena na Sina Božjega kojega je rodila, nije joj bio teret prihvatiti te dane svojevrsne izolacije od izlaska u javnost, jer je u potpunoj čistoći srca mogla njega razmatrati i uživati u njegovoj blizini. Njoj koja je bila milosti puna i koja je bila srca čista do te mjere da je zaslužila roditi Sina Božjega nije trebalo vrijeme čišćenja, ali je poštivala norme i običaje svoga naroda, ne želeći praviti pobunu, niti dati povoda drugima, koji nisu toliko pobožni i sveti, da krše taj isti Zakon Božji, već da ga vrše. Opslužujući Zakon davala je primjer i bila je poticaj onima koji su ga kršili, da ga vrše i ne podcjenjuju, jer im je on bio prva i neophodna stepenica hoda prema Bogu. Tek kad su vršili Zakon, mogli su ga i nadići te živjeti, kao što je činila i ona koja je dušom vršila Zakon Božji, te ga je time nadilazila. Isto vrijedi i za prikazanje prvorođenaca i njihove posvećenje Gospodinu. Doista, i dok je vršila Zakon, nije bila usredotočena na formalizam, već na samoga Boga – izvor Zakona. Stoga, da i nije bilo zakonskih odredbi o prikazanju prvorođenaca u Hramu, ona bi svoga Sina prikazala nebeskome Ocu, jer je i sama bila prikazana, a i jer je bila njemu zahvalna za sve darove u svome životu, pa kako ne bi bila zahvalna za ovaj neizmjerni dar kojim je po njoj obasuo čovječanstvo. Premda kao tako predana i Bogu posvećene nije bila prisiljena to činiti, jer je i prije i bez te odredbe ona vršila smisao predanja i posvećenja. Pogotovo što je sam Isus bio posvećen u punini od majčine utrobe, to jest od začeća pomazan Duhom Svetim. Štoviše kao Bog je bio izvor posvete i nositelj dara Duha Svetoga, te mu nije bilo neophodno prikazanje u Hramu, ali je u svojoj poniznosti to prihvatio da pruži primjer poniznosti nama ljudima i da nas prati u našem hodu. Osim toga, ako ćemo poći od činjenice da je istinski Zakon Božji sam Isus, koji je objavio konačni zakon Božje ljubavi, onda je jasno koliko je Marija imala Zakon Božji u srcu, a nije ga tek legalistički izvršavala. Vršeći bit i smisao zakona, pa i onda kad se podvrgavala zakonskim odredbama zapisanim po Mojsiju za Božji narod, istinski je putokaz kako hoditi do Boga ne zaobilazeći Zakon.
U današnjem Evanđelju čitamo kako pred Isusa dolazi jedan gubavac i ponizno ga na koljenima moli za ozdravljenje: “U ono vrijeme: Dođe k Isusu neki gubavac, klekne i zamoli: ‘Ako hoćeš, možeš me očistiti’.” Kada ga je Isus vidio, to jest kad je vidio ne samo njegovo stanje, već i pristup i poniznu zamolbu, nije mogao ne doživjeti ganuće. Vjerojatno je Isus u njegovim molećivim očima pročitao umor od nemoći da traži pomoć, a nitko mu nije mogao pomoći. Vjerojatno je zaraženi čovjek bio umoran od svih pokušaja i traženja, od svih nadanja i razočaranje koja su ga pratila. Vjerojatno je bio i umoran od borbe s opakom bolešću koju nije mogao pobijediti, već je samo čekao kada će ga ona polako dokončati. Sve skupa je očito djelovalo na Isusa da je ostao ganut i da je tog čovjeka očistio od gube koja ga je bila zahvatila.
