Kad je ljudski um projektirao
zrakoplove i druge letjelice
promatrao je životinje koje je
Bog obdario krilima, te je uočio
da imaju posebne linije
koje im omogućuju nadići
silu teže i vinuti se u visine.
A da bi pojedina letjelica
snagom uzgona pobijedila
protivne sile, morala je,
uz potrebnu snagu motora,
imati i aerodinamične linije,

pri čemu su nadasve važna
dobro oblikovana krila.
U protivnom bez savršenih linija,
ne bi bilo moguće da se
otisne od zemlje i poleti
u nebeska prostranstva.
No ovom se strategijom
još davno prije izuma
zrakoplova i drugih letjelica,
poslužio sam Gospodin
kada je na svoju sliku
stvorio čovjeka i udahnuo mu
besmrtnu dušu za let do neba.
Za let mu je dao linije
savršeno oblikovanih krila
– dvije zapovijedi ljubavi –
pozivajući ga i potičući da se
po njima vine u nebeska
prostranstva vječnoga života.

8. nedjelja kroz godinu – C

Današnji evanđeoski odlomak donosi nam više kratkih Isusovih pouka u slikama – prispodobama. Nemoguće je posvetiti se iscrpno svakoj od njih, onda je korisnije ovim razmišljanjem produbiti jednu konkretnu misao. A kako se nekoliko ovih izričaja i slika tiče oka, vida i gledanja, Isus time pruža dovoljno razloga da se upravo tu temu izdvoji za središnju poruku ove nedjelje. Gospodin, naime, ističe da ne može slijepac slijepca voditi, inače će obojica pasti u jamu. Time nam sugerira da ne budemo slijepi, ali isto tako da ne budemo slijepi vođe, to jest slijepi pomagači slijepcima. No kako pomoći slabovidnim osobama ili onima kojima je neki predmet upao u oko pa im onemogućuje dobar vid, kao što može biti zrnce prašine ili nešto slično? Nije li logično da ga pokušamo odstraniti i tako pomognemo svome bratu otklanjajući mu zapreku za dobar vid? Ali čini se da je sam Isus kritičan prema takvom pokušaju da pomognemo svome bratu, jer nam osporava pravo na takvu inicijativu govoreći: “Što gledaš trun u oku brata svojega, a brvna u oku svome ne opažaš?” Kao da bi bilo bolje ostaviti trun u oku bratovu, nego mu pomoći izvaditi ga.

Međutim, već u drugom dijelu rečenice naslućuje se i razlog takvog Isusova stava. Naime, on je govorio o duhovnoj sljepoći i o duhovnim slijepcima. Doista, ima ljudi koji se usredotoče promatrati samo drugoga, a da ne promatraju sebe, te time dokazuju svoju dvostruku sljepoću. A najveći slijepac je onaj tko ne vidi svoje sljepoće, onaj tko ne vidi da je duhovno slijep. Tko se pravi učiteljem drugima, a ne prizna Boga za učitelja, uistinu je zahvaćen velikim sljepilom.

Utrka skupine natjecatelja
koji uzastopce zamjenjuju
jedan drugoga zove se štafetom.
Štafeta može biti u plivanju,
skijanju, atletici i nekim drugim
športskim disciplinama.
U atletici trkači čak nose
i predaju štafetnu palicu
jedan drugome koju
trebaju donijeti do cilja.

Slično športskoj štafeti
i u prenošenju vjere postoji
kao neka duhovna štafeta.
Za prenijeti vjeru valjano,
treba uspostaviti kontinuitet
i fizički doticaj između onih
koji su je primili i onih
koji je dalje prenose drugima.
Isus je svojim apostolima,
darovao vjeru i obilje milosti,
a oni su svojim učenicima
i nasljednicima dalje prenosili
duhovno blago koje su primili.
Za valjanost tog procesa
neophodan je ne samo duhovni,
već i stvarni fizički kontinuitet,
koji se u Crkvi jamči i njeguje
po apostolskom naslijeđu,
to jest neprekinutom nizu
biskupa i njihovih nasljednika.
Imajući sakramentalne ovlasti
oni prenose cjeloviti život vjere
sa svim duhovnim obiljem
koje je utjelovljeni Božji Sin
podario ljudskome rodu.

7. nedjelja kroz godinu – C

Danas mnogi ljudi žele biti posebni razvijajući neku osobinu po kojoj će se razlikovati od drugih. U ime toga postaju, ako treba, i čudaci, te se i izlažu i raznim rizicima. A sve u ime toga što ne žele biti jednoobrazni, i uniformirani poput drugih ljudi. Sebe doživljavaju posebnima i tako se predstavljaju drugima. A svoju posebnost izražavaju na više načina: odjećom i obućom, noktima i frizurama, različitim uresima i tetovažama. U svakom slučaju čovjek u sebi nosi potrebu biti drugačiji od drugih i ne činiti ono što drugi čine, već se razlikovati barem nekom nijansom od njihova stava i ponašanja. Mnogi kao da se boje redovitog života u kojemu će biti poput ostalih. Kao da je taj redoviti život dosadan do te mjere da nitko ne želi takva redovita iskustva, već teži nečemu posebnom. Uslijed toga traže neka nova, neredovita i drukčija iskustva kojima žele ispuniti svoj život, jer doista i stoji činjenica da je život dan za ona važna i snažna iskustva za koja se isplati živjeti.

Ove istine, želje i potrebe bio je svjestan i Isus kad je poučavao svoje učenike nauku i životu koji je doista bio poseban. Nitko nije imao takav nauk kojim je htio i mogao čovjeka uzdignuti do božanskih dimenzija potičući ga da živi svakodnevni izazov na sasvim poseban način. Iz njegova nauka je najprije razvidno da je od svih životnih stvarnosti i iskustava ljubav ona najvažnija stvarnost kojoj treba dati prednost ispred svih stvarnosti. Ljubav je nezamjenjivo i neprocjenjivo iskustvo bez kojega život ne bi imao smisla, što je jasno svakome čovjeku. Ali i glede toga,

6. nedjelja kroz godinu – C

U današnjem evanđeoskom tekstu Isus pravi razliku između onih kojima izgovara riječi blaženstva i onih kojima izgovara riječi prijekora i osude. Nakon što je izgovorio pohvale jednima, a prijekore drugima, Isus ih uspoređuje s pravim i lažnim prorocima. Kako bi se bolje shvatilo tko su oni kojima je blago, a tko oni kojima je jao, trebalo bi bolje razlučiti tko su bili pravi proroci, a tko su bili lažni proroci o kojima se dosta može pronaći u Starom zavjetu. A kada se pogleda što o tome govori povijest naroda Božjega, onda se vidi da nije razlika u tome što bi jedni govorili o Bogu, a drugi pozivali na bezboštvo. Naprotiv, i jedni i drugi su govorili o Bogu, ali ne na istovjetan način. I jedni i drugi su se pozivali na Boga, a jednako tako su uzimali u usta i njegove odredbe i tumačili ih puku, premda ne na isti način. Jer da su samo jedni govorili o Bogu, nikada ovi drugi ne bi stekli naslov proroka. I baš zato što su i lažni priroci bili proroci koji su se pozivali na Boga i na zapisane odredbe koje su postojale kao njegov zakon, bilo ih je teško na prvi pogled razlikovati od pravih proroka i prokazati kao zavoditelje i prevarante u narodu.

Doista, lažni proroci su znali biti vješti na jeziku, uvjerljivi u raspravama, zanimljivi u govoru, te je sve što su govorili djelovalo vrlo logično i slušateljima prihvatljivo. Budno su pazili da budu takvi da nikoga ne prozivaju svojim nastupima, već radije su pokušavali svima udovoljiti. Izbjegavali su govoriti o bolnim situacijama i davati rješenja koja bi bila isto tako bolna. Zato među temama o kojima su govorili ne pronalazimo riječ obraćenje, a nisu zahtijevali od svojih slušatelja da se upuštaju u dubinu duhovnoga života.

Kvaliteta života je pojam
kojim se opisuju čimbenici
koji utječu na životne uvjete,
bilo pojedinca bilo društva.
Pod kvalitetom života se
najčešće misli na stupanj
blagostanja bilo neke osobe
ili društvene skupine.
A konkretni čimbenici
prema kojima se vrednuje
su zemaljskog blagostanje,
tjelesna dobrobit i zdravlje,
mogućnost zapošljavanja,
obrazovanje, društveni status…
No kad bismo Isusa pitali
što je to kvaliteta života,
onda bi nam on odgovorio
sve suprotno od ovoga
što kao ljudi činimo.
Jer kvaliteta života je u
činiti kvalitetnim život,
a ne poboljšati izvanjske
okolnosti života i rada.
A život se može učiniti
kvalitetnim samo Životom
– to jest Isusovim darom,
ljubavlju, krepošću i milošću.
A on je mnogima dao
kvalitetan život onda
kad im je oduzeo onu
lažnu kvalitetu na koju su
bili navezani u svakodnevnici.
Zato bez Boga nema
prave kvalitete života.

5. nedjelja kroz godinu – C

Kad je Isus započeo svoje propovijedanje u Galileji, nije se isključivo posvetio samostalnom propovijedanju okupljajući sljedbenike, već mu je cilj bio prikupiti i vrijedne suradnike kojima može povjeriti svoje poslanje. No način na koji ih je izabirao bio je u najmanju ruku neobičan do mjere da postaje gotovo neprotumačiv. Štoviše, moglo bi se zaključiti da je birao svoje suradnike nasumce, bez ikakvih kriterija. Jer da je htio primijeniti kriterije kojima se vode ljudi, onda bi otišao bio u rabinske ili gradske škole, tražio kvalificirane ljude s diplomom i doktoratom. Potrudio bi se saznati gdje postoje dobri profesionalci, vješti i poduzetni ljudi, imućni i sposobni menadžeri, govornici i demagozi, filozofi i profesionalci komunikacije koji će plijeniti pozornost svojim nastupima. Tražio bi ljude kojima će se običan čovjek moći diviti i čijim će riječima i stavovima povlađivati i oduševljeno im pljeskati.

No Isus ne čini ništa od svega toga, jer je htio sam stvoriti zajednicu uvjerenih navjestitelja svoje riječi koji će na vjerodostojan i vrlo originalan način vršiti povjerenu zadaću. A to znači da je birao one koji se nisu trebali oslanjati na ljudske metode ‘osvajanja’, to jest uvjeravanja ljudi, već im je prioritet bio usredotočiti se na bit Božje poruke, te je prenijeti vjerno. Prenijeti Božju poruku vjerno značilo je da neće ići na ljudske kompromise, da je neće ni onečistiti ljudskim idejama ni ublažiti razumskim dvojbama, već da će je prenijeti onako kako su je čuli od samoga Boga. Pa i kada im zvuči kao nemoguće ili nevjerojatno, trebali su joj

4. nedjelja kroz godinu – C

Današnji evanđeosko odlomak nastavak je odlomka od prošle nedjelje u kojem je sveti Luka opisao Isusov prvi nastup u sinagogi u Nazaretu. Dakle, nakon što je Isus rekao da se na njemu ispunilo Pismo koje je pročitao, to jest tekst iz Knjige proroka Izaije, dogodio se ovaj nesporazum i spor. Vrhunac tog spora je bio u odluci njegovih slušatelja i sugrađana da ga izbace iz sinagoge i “iz grada i odvedu na rub brijega na kojem je sagrađen njihov grad da ga strmoglave”. Njihov otpor prema svemu što je on govorio i naviještao bio je tako velik da nisu mogli suspregnuti svoj bijes, ne prežući niti od toga da ga ubiju. U trenutku kad im je htio skrenuti pozornost da je njihova pobožnost prema Bogu na samome rubu vjere, to jest da je njihov život na samome rubu zajedništva s njime, oni su se pobunili i njega odveli na rub svoga mjesta, to jest izgurali ga iz svoje sredine. Jer nisu htjeli da im njegova pouka i njegova osoba bude u središtu života, gurnuli su ga na rub svoga življenja. Želeći ga strmoglaviti s brijega, pokazali su koliko je dubok ponor grijeha i bezbožnosti u koji su sami pali.

Takve pojave to jest događaji, kao što je bio taj nazaretski, nisu izoliran slučaj. Njih ima i u našem vremenu, premda na nešto drukčiji način nego u ovom evanđeoskom događaju. Ako se ne događa često i čovjeku našega vremena da ga netko odvede na neki rub brda ili litice da ga strmoglavi, postoji, međutim, toliko drugih načina na koje jedni druge dovodimo do ruba, to jest izlažemo smrtnoj opasnosti ili u nju dovodimo. Naši sebični izbori i potraživanja mogu dovesti bližnjega na rub egzistencije. A život u materijalnom obilju i u užicima mogu ga dovesti na rub ispravnog poimanja života, te, umjesto da ga izgrade u kreposti i ćudoređu, mogu ga razgraditi i uništiti mu volju za životom. Usmjerenost prema nevažnim sadržajima i davanje važnosti sporednim stvarima kao da su bitni i kao da se bez njih ne može, dovodi čovjeka do ruba uravnotežena ponašanja. A da ne spominjemo kako često jedni druge dovodimo do ruba živaca i strpljenja, umjesto da

Punomoć je pravno ovlaštenje
što ga opunomoćitelj daje
zakonskom opunomoćeniku.
Na temelju njega opunomoćenik
može poduzimati pravne poslove,
isključivo one za koje je ovlašten,
te zastupati svoga opunomoćitelja.
Takvu punomoć primio je i
naš Gospodin Isus od svojega Oca
kad je došao među nas ljude.
Otac ga je zadužio da iskupi
sve stvorenje iz vlasti zla,
a napose mu je dao ovlast
i poslanje da spasi čovjeka.
Poradi toga ga je opečatio
– pomazao Duhom Svetim –
da bude ovlašten izvesti
djelo njegova spasenja i
ispuniti njegovu svetu volju.
Samo on je imao takvo
Očevo spasenjsko poslanje,
koje je potom prenio na
svoje apostole i svetu Crkvu.

3. nedjelja kroz godinu – C

Svima nam je dobro poznato da za baviti se nekom aktivnošću ili poslom, trebamo biti ovlašteni, to jest imati potvrdu o potrebnoj struci i kvalifikaciji. Pa i za svakodnevne potrebe, čak i ono tehničko servisiranje predmeta i strojeva, vrlo često nas jamstva obvezuju da ih servisiramo u ovlaštenom servisu, a ne bilo gdje ili kod bilo koga. Takav pristup je dodatna sigurnost da nismo prepušteni varalicama i šarlatanima, već da uživamo kvalitetnu potporu i vjerodostojnost onih s kojima surađujemo. Dakle, i od nas i od drugih traži se sigurnost da s jedne strane živimo odgovorno i pružamo potrebno jamstvo drugima u profesionalnim dimenzijama života, ali jednako tako da možemo i za sebe osigurati potrebne usluge na isto takvoj razini. Time što netko bdije nad kvalitetom i što postoje oni koji dodjeljuju potvrde ili ovlasti, shvaćamo da možemo živjeti s više pouzdanja da nam neće biti podvaljena nekvalitetna usluga ili sadržaj, to jest da nećemo biti tretirani na nekompetentan način.

Dok je to tako u redovitom životu, slično se pitanje može postaviti i za život vjere. Može li bilo tko sebe smatrati kompetentnim govoriti o Bogu? A ako se netko i smatra, postoji li mogućnost razumjeti je li to ispravno? To jest, postoji li mogućnost od nekoga dobiti ovlast, te znati da je riječ o kvalificiranom i zakonitom zastupniku koji zna što govori i koji ima sve službene ovlasti nastupati, svjestan da ne improvizira, već da u potpunosti savjesno i kvalitetno vrši svoje poslanje. A kad je riječ o naviještanju Boga, onda bi doista sam Bog morao dati ovlasti onima koje šalje u svoje ime da pronose njegovu riječ i pozivaju na vjeru. Jer ako u nijednom području života nemamo prava činiti što nas volja, već samo ono što je ispravno i za što smo ovlašteni, onda tim više bi to moralo vrijediti i za vjeru. Ako netko zastupa Bog na zemlji, onda bi morao pokazati vjerodostojnu ‘ispravu’