Za druženja i susrete
ili pak događaje od važnosti,
potrudimo se pripraviti
i izvanjskim dotjerivanjem.
Jedna od važnih stavki
zasigurno je stavljanje mirisa.
Njime uklanjamo miris znoja
ili neugodan zadah tijela,
te oko sebe širimo osjećaj
privlačnosti i dotjeranosti.
A sve to što tako rado činimo
za izvanjsku pojavnost,
trebalo bi napraviti i na razini
duhovne skrbi o svome biću.
Uslijed grješnosti i slabosti
naše tijelo je podložno
smrti i raspadljivosti,
te oko sebe neizostavno širi
neugodan grobni zadah.
Isti možemo ukloniti samo
darom Uskrsloga Gospodina
koji nam je svojim uskrsnućem
podario neraspadljivost.
Kao što njegovo tijelo
nije bilo podložno raspadljivosti,
tako je i nas obdario
uskrsnim životom i svetošću
koja je jedini miomiris
prikladan za ljudsko biće.
Njime pouzdano uklanjamo
neugodne zadahe iz života,
a širimo opojni miomiris
Kristova slavnog uskrsnuća.

3. vazmena nedjelja – C

Događaj iz današnjega evanđeoskog odlomka i Ivanovu evanđelju je prikazan kao Gospodinovo treće ukazanje učenicima nakon što je uskrsnuo od mrtvih. Iz svega što se dogodilo vidimo da učenicima nakon ukazanja na dan uskrsnuća, kao i nakon onoga osam dana kasnije, ipak još uvijek nije bilo sasvim jasno što se dogodilo, ili bolje rečeno nisu znali to shvatiti i riječima izraziti. Drugo što je također vrlo uočljivo, učenici nisu znali što je to značilo za njih i njihovo poslanje u svijetu. To se vrlo jasno uočava upravo u liku Petra apostola. Naime, njemu je Isus, u trenutku kad ga je pozvao nakon čudesnoga ulova ribe, rekao: Ne boj se, od sada ćeš ljude loviti! No to što mu je Isus obećao, to jest što mu je nagovijestio, još se nije počelo događati. I dok je Petar u neizvjesnosti, odlučuje se ponovno vratiti mrežama i ribarenju. Stoga je i rekao okupljenim suučenicima i prijateljima: Idem ribariti. I oni jednako zbunjeni i nesigurni kao i on, prihvatiše jednoglasno i pođoše s njim.  No sav njihov napor bio je uzaludan i besplodan, sve dok se

2. vazmena nedjelja – C

U Evanđelju druge uskrsne nedjelje sveti Ivan nam opisuje kako se Isus ukazao apostolima na dan uskrsnuća, kao i osam dana nakon toga. Kako smo proteklih dana razmišljali o samom događaju uskrsnuća, to jest o pokušaju onih koji su Gospodina vidjeli da shvate što se dogodilo, tako danas dužnu pozornost usmjeravamo prema dobro nam poznatom događaju koji se zbio osam dana nakon uskrsnuća. Radnja je usmjerena prema apostolu Tomi koji nije bio s drugim apostolima na dan uskrsnuća, a čak je nakon njihovih svjedočanstava odbijao vjerovati da je Gospodin uskrsnuo. Da bi povjerovao Toma postavlja svoje uvjete: Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg čavala i ne stavim svoj prst u mjesto čavala, ako ne stavim svoju ruku u njegov bok, neću vjerovati. Toma, dakle, želi staviti svoj prst i ruku u Gospodinove rane. On očito zna koje je bila bolna ili

Kad bi ljudi uspjeli uskladištiti
energetski napon munje,
trajno bi riješili problem
električne energije.
Ali jer ne znaju munju
iskoristiti u pozitivne svrhe,
ona im je onda opasnost
od koje se nastoje zaštititi.
A zaštita se sastoji u tome
da odvedu u zemlju
njezinu moćnu snagu
i svedu njezinu golemu silu
na električni potencijal zemlje.
Na žalost ljudi ne znaju
iskoristiti potencijal neba
niti u duhovnom smislu.
Boje se energije i snage
koju Bog s neba šalje
za njihovo dobro i korist.
Umjesto da priznaju svoje
neznanje i nesposobnost
prihvaćatiti Božje milosti,
radije iskazuju nepovjerenje
i sumnjiče Boga za zloću,
prijetnje i strogoću.
Pa i onda kad im je poslao Sina,
odsjaj slave i otisak bića,
oni ga radije odlučiše ‘uzemljiti’
nego mu povjerovati
i iskoristiti za spasenje
neizmjerni potencijal
svete ljubavi Božje.
No njegova božanska snaga
bila je tako jaka
da se nije dala uzemljiti,
već je zabljesnula iz groba
i obasjala čitav svijet
slavom slavnog uskrsnuća.

Vazam – nedjelja uskrsnuća Gospodnjeg

Svima je dobro poznato kako u raspravama i sporovima bolje prođe onaj tko ima posljednju riječ. Posljednja riječ je i znak nadmoći i vještina otpora, kao i dokazivanja da je postojao dokaz više od suprotne strane koji je prevagnuo i odnio pobjedu. Posljednja riječ usmjerava prema donošenju konačne presude, to jest pravorijeka, utemeljenoga na snazi argumenta.

Sve to vrijedilo je i za čovjeka koji je s mjesta prosuditelja, došao pod osudu. Stvoren posljednjom riječju stvaranja, dopustio je da nad njim zadnju riječ u raspravi ima smrt. On koji je svemu bio nadređen, podložio se

Uskrsno bdjenje

Već duže vremena se govori u našem društvu, a to je slučaj gotovo svih zemalja zapadnoga svijeta, da glasna manjina dokazuje svoju nadmoć nad šutljivom većinom podlažući je sebi, svojim uvjerenjima i utjecaju. I ne zna se kome treba više zamjeriti, toj glasnoj manjini koja na bezočan način u društvu ostvaruje svoje ciljeve ili onoj šutljivoj većini koja se ne zna izboriti za svoja prava i svoje vrijednosti. Pogotovo što mi ovu šutljivu većinu nazivamo kršćanskom i vjerničkom. Čudimo se, naime, tromosti te iste većine koja pasivno dopušta da je moćne vodeće elite na sramotan način izigravaju gurajući u zapećak ne samo vrijednosti, već ponekad i neotuđiva prava utemeljena u dostojanstvu ljudske osobe. Počesto se o tome raspravlja, pa se i ne zna gdje započeti djelovati, od čega krenuti kako bi se stvari pokrenule s mrtve točke. Ne zna se tko i što treba napraviti kako bi se prekinula šutnja šutljive većine i kako bi se čuo njihov glas u našem narodu i društvu kojega ponajviše ta ista većina sačinjava i bori se za njegovu dobrobit. Ne zna se kako nadglasati one koji su sebi uzeli pravo glasa i raspoloživa sredstva glasanja i glasovanja tako da pritiscima, podvalama i smicalicama ostvare svoje razorne ciljeve i planove.

No osim ‘političke’ dimenzije problema, veći problem može biti šutnja kršćana koji

Veliki petak muke Gospodnje

Obredi Velikoga petka tako su upečatljivi i znakoviti da nas pozivaju ozbiljnije promišljati svoj vjernički identitet. Pogotovo što se naš identitet jedino može promisliti pred križem Gospodinovim koji je danas u središtu naše pozornosti, kako duhovnih promišljanja, tako i obrednog čašćenja. Danas nam se križ nudi kao primjer, ali se i postavlja i kao problem. Doista, kao da se u novije doba navikavamo da je križ tek samo jedan simbol nekih davnih događaja i nekih davnih vremena, vrlo neprikladan za naše doba i naše vrijeme. Zato kao da ga i ne uzimamo dovoljno ozbiljno u obzir, već samo formalno i obredno. Kao da je postao simbol za jedan dan u godini, ali ne i prepoznatljivi znak kršćanskoga identiteta. Kao da suvremeni čovjek smatra

Veliki četvrtak – Misa večere Gospodnje

Ne znam jesmo li razmišljali o tome što sve drugima predajemo, to jest što im ostavljamo iza sebe. Što to najčešće ostaje iza nas na ovome svijetu? Je li to neko zdanje i kapital, poslovni uspjeh i veliko ime? Jesu li to znamenita djela, napisane knjige, športska slava i mnogo novca? Što ostavljamo drugima u zalog i naslijeđe kad idemo s ovoga svijeta? Ili pak, čime smo ispunjavali životni ambijent za života? Čime ispunjavamo i čime smo ispunjavali prostor vlastitoga življenja? Čime smo ispunjavali duše onih s kojima smo živjeli, dijelili vrijeme i prostor? Po čemu će nas pamtiti? Što će im biti u sjećanju

Cvjetnica – nedjelja muke Gospodnje

U Evanđelju kojim smo se prisjetili Gospodinova ulaska u Jeruzalem, sveti Luka nam je zapisao kako su stanovnici mjesta u okolici Jeruzalema pozdravljali Isusa s velikom radošću kao očekivanoga Mesiju Kralja uzvikujući: Blagoslovljen Kralj, Onaj koji dolazi u Ime Gospodnje! Na nebu mir! Slava na visinama! Osim toga, kraljevsku počast su mu iskazivali i na drugi način. Evanđelist zabilježi kako su učenici stavili svoje haljine na magare koje su doveli da Isus u njemu uđe u Jeruzalem, isto tako je i oduševljeno mnoštvo učenika prostiralo svoje haljine po putu kuda je Isus prolazio. A čak se i Isus očitovao glede svega što se događalo u trenutku kad su neki farizeji od njega tražili da prekori svoje učenike što mu iskazuju

Kažiprst je mnogostruk znak
i simbol za nas ljude.
Kada ga u nekoga upremo
prenosimo mu poruku:
ili ga za nešto prozivamo
ili ga ozbiljno opominjemo
ili mu čak prijetimo.
Sveto pismo takvu gestu
naziva ‘ispružen prst’,
najčešće usmjeren protiv bližnjega,
ali se podiže i protiv Boga.
Korizma je milosno vrijeme
kada nas Isus uči
ne usmjeravati prst
kao oružje protiv drugoga,
već ga radije okrenuti
prema sebi samome.
Dovedimo se stoga kažiprstom
pred prijestolje Božje
i do sudišta vlastite savjesti.
Propitajmo se temeljito,
te nakon toga bez straha
skupimo prste u šaku
i udarimo se njome u prsa
u znak kajanja pred Bogom.
Tako ćemo iz svoje sredine
ukloniti ispružen prst,
a sam Bog će nam pružiti
svoju ruku spasiteljicu.