5. nedjelja kroz godinu – C

Evanđeoski odlomak iz Lukina evanđelja o kojem razmišljamo opisuje dobro poznati ulov ribe na početku Isusova javnog djelovanja u Galileji u gradu Kafarnaumu gdje je Isus krenuo okupljati svoje prve učenike. U središtu poroznosti ovog događaja su ribari iz dvije lađe koji su noć uzaludno proveli na moru mučeći se uloviti nešto ribe, a da im nije pošlo za rukom. Nakon naporne i neuspješne noći provedene na moru, morali su oprati svoje mreže i pripremiti ih za bacanje iduće večeri, sukladno logici ribarskog života. No Isus će vlasnika jedne od njih iznenaditi svojim zahtjevom da prekine ispiranje i da mu stavi lađu na raspolaganje za poučavanje i propovijed. Rečeno jezikom samog događaja, Isus je od Petra tražio da prestane pripremati i prati ribarske mreža, jer ga je on htio uhvatiti u mrežu svoga djelovanja među ljudima. A ribarske mreže kojima se bavio sveti Petar predstavljale su skrb za svakodnevni život i preživljavanje, dok su Isusove mreže predstavljale skrb za duhovni život i spasenje. Zato, dok je Isus htio Petra udaljiti od posvećenosti svakodnevnome, s druge strane ga je htio posvetiti uzvišenijim životom i aktivnošću koja se ticala spasenja.

Služeći se simboličnim jezikom, možemo reći da mreže kao takve predstavljaju uronjenost u određenu djelatnost koja osobu tako veže, pa čak u određenom smislu i okolnostima i sputava svojim nitima. Jednako tako kada nekoga uspijemo povući za sobom ili ga učiniti dionikom naše djelatnosti i aktivnosti, kažemo da smo ga uvukli u svoje mreže ili ga uhvatili svojim mrežama. Najčešće takav izraz ima negativan predznak i prizvuk, jer redovito u pozadini ‘hvatanja u mreže’ stoji ljudska potreba da hvatamo i prikupljamo pristaše ili pak da kao ljudi zavodimo druge za sobom. Promatrajući iz tog kuta, možemo reći da čovjek nastoji i Boga uvući u svoje mreže, u mreže svojih potreba i odnosa, u mreže svojih probitaka i spletki. To znači da od Boga ne vidi ništa više od vlastitog koristoljublja i od potrebe da se Bogom posluži za svoje dnevne potrebe i djelatnost.

Prikazanje Gospodinovo – Svijećnica

Slavimo danas blagdan Gospodinova prikazanja u Hramu koji zovemo također i Svijećnica jer se u današnjem slavlju obavlja i blagoslov svijeća koje simboliziraju Krista kojega je starac Šimun u Hramu nazvao Svjetlom na prosvjetljenje naroda. Ovaj blagdan višestruko je znakovit, te nosi bremenitu poruku za vjernički život. Tu poruku najbolje izriču riječi upravo spomenutoga starca Šimuna koji je potaknut proročkim duhom ovom događaju dao jednu razinu više. Naime, dok su Marija i Josip nosili dijete Isusa u Hram da izvrše sve što je propisivao Mojsijev Zakon, jer su se kao vjernici držali i ispunjavali sve propise svoga naroda, Šimun je ovom događaju dao jednu novu razinu. On je dijete Isusa prepoznao kao Spasitelja i kao Svjetlo, te ga je obznanio svima koji su bili u Hramu. Naravno, i šire, jer se nakon toga nastavio pronositi glas o Djetetu kako u Jeruzalemu, tako i u cijelom onom kraju.

No osim što je Šimun u ushitu, držeći Isusa u naručju, izgovorio himan u čast Bogu koji je poslao svoga Sina kao ‘svoje spasenje i svjetlost na prosvjetljenje naroda i slavu puka izraelskoga’, on je izrekao i druge znakovite riječi upravljene Isusovoj majci Mariji: „Ovaj je evo postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan – a i tebi će samoj mač probosti dušu – da se razotkriju namisli mnogih srdaca!“ Ovim riječima sveti Šimun kao da je htio pojasniti prethodne riječi svoga hvalospjeva Bogu ističući da u duhu predosjeti i način na koji će se to dogoditi. Sin Božji je imao biti postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu time što će sam biti uzdignut na križ i podnijeti muku.

3. nedjelja kroz godinu – C

Današnji evanđeoski odlomak sastavljen je iz dva dijela, to jest zasebna odlomka: od prvih nekoliko redaka iz Lukina Evanđelja, te od opisa o početku Isusova javnog djelovanja u Galileji, točnije u samom Nazaretu. I u prvom odlomku u kojem sveti Luka iznosi razloge poradi kojih se odlučio napisati Evanđelje, i u drugome u kojemu je opisan događaj u nazaretskoj sinagogi, u središtu pozornosti je odnos prema Božjoj riječi. Potrebno je to istaknuti pogotovo danas kada ovu nedjelju u Crkvi slavimo kao Nedjelju Božje riječi, jer iz toga i sami trebamo sve više i dublje shvaćati koji i kakav treba biti odnos prema Božjoj riječi.

Iz opisa Isusova prvog javnog nastupa u Nazaretu razaznajemo da je on spoj svakodnevnog, uobičajenog života u jednom mjestu s novošću koju Isus započinje svojim propovijedanjem. Vidimo, dakle, da je Isus redovito išao u sinagogu i po svoj prilici je bio na raspolaganju za čitanje Božje riječi koja se svake subote čitala u sinagogi. Njegova zadaća kao mladog i učenog čovjeka bila je da stavi na raspolaganje vjerničkoj zajednici sve svoje sposobnosti, što je on i činio. Osim toga, vidimo da on poštuje uobičajeni ritam života, te ne skreće pozornost na sebe prije nego je potrebno i ne na način na koji nije potrebno, premda nije prošao neopažen nigdje od mjesta na kojima se pojavio. Svjestan je da u središtu pozornosti treba biti Božja volja i Božji plan koji je objavljen i zapisan u svetim knjigama. Zato on svoje propovijedanje u Nazaretu gdje su ga svi poznavali započinje subotom kada je okupljena zajednica vjernika na svoje redovite molitve i čitanje Božje riječi. A jer je i sam običavao dolaziti redovito u sinagogu i čitati Božju riječ, tako je napravio i te subote: I uđe po svom običaju na dan subotni u sinagogu te ustane čitati. No očito on Božju riječ nije samo mehanički čitao, već ju je vrlo dobro poznavao do mjere kad su mu pružili svitak proroka Izaije on ga odmotava i pronalazi točno mjesto koje im je htio pročitati i protumačiti te subote. Cilj mu je bio da se oni sami počnu sve više zanimati za Božju riječ i za njezino dublje shvaćanje.

No jednako tako nije mogao isključiti niti činjenicu da je on došao ispuniti Pisma, te da stoga postoji poseban odnos između njega i riječi Božje do tada objavljene i čitane. A taj poseban odnos je tome da je došao ispuniti Pisma, pa je zato svjesno i odvažno, nakon što je pročitao traženi odlomak iz proroka Izaije, to rekao: Tada savi knjigu, vrati je poslužitelju i sjede. Oči sviju u sinagogi bijahu uprte u njega. On im progovori: “Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima.” Tvrdnjom da se ispunila pročitana proročka riječ kojom je prorok Izaija najavljivao Mesijin dolazak, on usmjerava njihovu nadu i njihova očekivanja, njihove poglede i njihove taženje sa zapisane proročke riječi na sebe kao živu Božju Riječ koja je punina i smisao svega što je zapisano. Zato dok su ga netremice promatrali jer im je pročitana riječ sa svom snagom odzvanjala u ušima, iz čega su mogli osjetiti da je taj put pročitana s posebnom pozornošću i naglaskom, jer je napokon došlo njezino ispunjenje, morali su ih proći trnci kad je potom progovorio tumačeći što je pročitao: “Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima.”

A od trenutka kada je on ispunjenje Pisma, onda nam njegov život postaje središte života, to jest Pismo koje se utjelovilo i uosobilo. Doista, njegov život je najjasniji izričaj, ostvarenje i punina objavljene Božje riječi. On sam je poznavao i živio sve ono što je zapisano, da nama ostavi svoj život kao put i cjelovitu objavu Božje volje. Jer ako je prethodno objavljena Božja riječ bila objava Božje dobrote i ljubavi, utjehe, skrbi i blizine, onda je u njemu sve to primilo novu dimenziju, jer se napokon sve u potpunosti ostvarilo. Ako je Božja riječ bila istinski razgovor Boga sa svojim narodom, u njemu je taj razgovor napokon bio spoj ravnopravnih sugovornika koji su se mogli vrlo jasno čuti, razumjeti i dogovoriti. Eto zašto je u njemu ispunjeno i sadržano cijelo Sveto pismo. A po njemu, ispuniti cijelo Sveto pismo ne znači neophodno do u tančine poznavati svako slovo, već njegovo sveto bogočovještvo, to jest njegov sveti život. Poznavati Pismo ne znači poznavati doslovno stotine zakona i odredbi, već nasljedovati njega koji je ispunjenje svega.

U njemu je bio istinski razgovor Boga i čovjeka, te i nas potiče na taj osobni razgovor s Bogom, gdje primamo objavljenu riječ i služeći se njom uzvraćamo Bogu na njegov sveti poziv. I kao što je on rekao u Nazaretu da se ‘danas ispunilo Pismo što odzvanja u ušima’, tako bi trebalo biti i s nama. I mi smo pozvani primati Božju riječ na osoban način, kao riječ upućena svakome ponaosob. Ona se treba i u nama uosobiti i ispuniti na sličan način kao što se Pismo ispunilo u Gospodinu. Jer ta nam je riječ upravljena i povjerena da je živimo životom, a ne pukom izvanjskošću, to jest vršenjem izvanjskih odredbi. Kao što se u njemu utjelovila, a potom ga vodila do trenutka da su njegova muka, smrt i uskrsnuće bili vrhunac ispunjenja, tako i nas vodi tim istim putem, kojim i danas idu mnogi kada ispunjenje Božje riječi traže samo u izvanjskim događajima i događanjima, a ona se treba ispuniti u nama. A primjer takvog živog i dinamičnog odnosa prema riječi Božjoj bili su Isusovi apostoli i učenici za koje Luka u uvodu svoga Evanđelja veli da su bili ‘od početka očevici i sluge Riječi’. Doista oni su služili Riječi da pokažu da su nade Izraelove ispunjene u Isusu, te da od njegova uskrsnuća svaki kršćanin treba biti svjedok Riječ koji u vjeri i ljubavi svjedoči i životom potvrđuje da se Pismo ispunilo u Isusu, te da se slično ispunja i u svakome od nas ako ga nasljedujemo vlastitim životom vršeći volju Božju.

2. nedjelja kroz godinu – C

U današnjem evanđeoskom odlomku čitali smo izvještaj iz pera sv. Ivana o svadbi u Kani Galilejskoj. Za vrijeme svadbe dogodila se jedna sporna situacija: svatovima je ponestalo vina, te su se poslužitelji našli u nevolji što dalje učiniti, jer bi sigurno to narušilo raspoloženje svatova, ali i ugled mladenaca na početku njihova obiteljskog životnoga puta. To je bila prigoda da intervenira Presveta Djevica bilo kod poslužitelja, bilo kod svoga Sina koji će potom pomoći da se ova situacija razriješi. On će pretvoriti vodu u vino, kako je već opisano, te će tako održati dobro raspoloženje među svatovima, spasit će domaćine od sramote, a poradi kvalitete vina nastalog iz vode, ponukat će ravnatelja stola na komentar: “Svaki čovjek stavlja na stol najprije dobro vino, a kad se ponapiju, gore. Ti si čuvao dobro vino sve do sada.”

Ovaj evanđeoski događaj svjedoči o mogućim previdima u ljudskom životu kojih se svi boje. Riječ je o previdima koji mogu prouzročiti pomanjkanje bitnih životnih sadržaja. Jer nitko od ljudi ne voli nestašice, te se svi žele osigurati protiv njih. Zato se i pripremaju za važne trenutke života, kao što je u ovom slučaju svadba koja ima svoje standarde, te je logično da domaćini ne želi zakazati u takvim trenutcima života koji se pamte dugo i traju do vječnosti. Unatoč svemu može se dogoditi pokaji previd ili može doći do nepredviđene situacije kao što je pomanjkanje vina na svadbi. Takvo pomanjkanje mogući je znak loše procjene ili pak nedostane odgovornosti prilikom pripremanja važnih događaja.

Krštenje Gospodinovo – C

Premda je mnogo razlika po kojima se razlikuje krštenje koje je Isus primio od Ivana Krstitelja na Jordanu od krštenje koje je potom on sam ustanovio za svoje vjernike, ipak blagdan njegova krštenja koji danas slavimo nosi višestruku poruku za naš kršćanski život. Naime, kršćansko krštenje koje primamo zahvaljujući Gospodinovu nalogu apostolima da idu i da krste sve ljude, snažnije je i uzvišenije u svojim učincima od Ivanova krštenja u onoj mjeri u kojoj je naš Gospodin uzvišeniji od Ivana Krstitelja koji ga je krstio. To nam danas u evanđeoskom tekstu potvrđuju riječi Ivana Krstitelja: „Ja vas, istina, vodom krstim. Ali dolazi jači od mene. Ja nisam dostojan odriješiti mu remenje na obući. On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem.“ Unatoč spomenutim razlikama koje postoje između ova dva krštenja, ipak iz današnjega blagdana možemo iščitavati poruke koje se tiču našeg kršćanskog života i zadaća koje izviru iz sakramenta svetoga krštenja kojim smo se ucijepili u Kristov život.

Ispunjenje iščekivanja

Jedna bitna poveznica koja postoji između Isusovog i našeg krštenja je očekivanje koje je vezano uz ostvarenje mesijanskih nagovještaja i dolazak samoga Mesije. U prvom čitanju glede toga čitamo da prorok Izaija svjedoči da „otoci žude za njegovim naukom“, a u Evanđelju evanđelist Luka će to očekivanje izraziti riječima: „Narod bijaše u iščekivanju i svi se u srcu pitahu o Ivanu nije li on možda Krist.“ Pojavak Gospodinov je doista bio ispunjenje očekivanja koja je imao narod, koji se čak pitao nije li možda Ivan Krstitelj najavljeni Pomazanik, što je on odlučno odbio. Na ovo očekivanje naroda, odgovorio je sam Ivan svjedočeći da će iza njega doći jači od njega, jednako kao što je za Isusa posvjedočio glas Očev s neba i Duh Sveti u liku golubice koja se spustila na njega. Time je Ivan posvjedočio narodu, te upravio njegova očekivanja prema nebu, to jest pokušao je ukazati da onaj koji ima doći na svijet nije čovjek poput njega, već je daleko veći i uzvišeniji. Štoviše, jedina stvarnost dostojna naših očekivanja nisu zemaljski probitci i stremljenja, već nebeske nade i očitovanja.

Bogojavljenje – Tri kralja

Poznato je da su oduvijek ljudi pridavali snovima određenu važnost, pa i danas stoji činjenica da su snovi izazovna i zanimljiva stvarnost. Upravo zato jer nisu jednoznačni, moglo se dogoditi da im se pripisuje važnost koje nemaju, ali je isto tako mogao postojati i rizik da ih ljudi ne znaju pročitati na dostatan način. Pogotovo ako ljudi nisu bili u stanju razumjeti što su snovi, kako nastaju i, pogotovo, kako ih tumačiti, padali su u iskušenje iskriviti njihovo značenje. Zato se događalo da im se pripisuje značenje i važnost koju nemaju, a da s druge strane nisu u njima pronalazili pomoć onda kad je to bilo moguće. Jer i snovi imaju svoju draž, moć i ulogu čak u Božjim planovima i njegovoj objavi čovjeku, o čemu nam Božja riječ na više mjesta svjedoči. No na žalost, malo tko zna razumjeti kada nam Bog progovara i u snovima, pa se odnos čovjeka prema snovima sveo na one upitne i štetne, a nerijetko i mračne i grešne razine. Nije rijetkost da im se i danas pripisuje neko magijsko značenje, pa se onda mnogi ljudi obraćaju vračevima, gatarima i drugim osobama sličnog ‘zanimanja’ da im odgonetnu značenje pojedinih snove koje su sanjali. U pozadini takvih potreba je strah od neke sile, manje ili više božanske, ali svakako tajanstvene sile koja nadvisuje čovjeka, te uvjerenje da im je takva ‘sila’ progovorila tajanstvenim putem preko snova koje treba onda ispravno protumačiti da bi se došlo do dobrog ishoda i izbjeglo moguće pritiske i kazne tih skrivenih sila.

U tom kontekstu poimanja snova čitamo u današnjem Evanđelju da su i mudraci bili upućeni u snu da se ne vraćaju Herodu, već otiđoše drugim putem u svoju zemlju. No ovi ljudi su bili mudraci, što će reći i filozofi koji su se bavili znanošću i znanstvenim tumačenjima stvarnosti, pa se doista postavlja pitanje kako to da su tako lako potpadali pod utjecaj snova prema kojima su se ravnali. Za pretpostaviti je da su kao mudri ljudi bili upućeni u filozofsko-znanstveno tumačenje snova, te su mogli znati da snovi nastaju kada smo intenzivno usredotočeni na pojave oko sebe, te se zna dogoditi da sanjamo ono što nas je tijekom dana mučilo ili nam je izazivalo vrlo snaže osjećaje i doživljaje. Međutim, oni kao pametni ljudi koji su htjeli saznati gdje je i tko je Mesija nisu mogli ne razgovarati o tome. Jednako tako nisu mogli ne razmišljati o svemu što su čuli i vidjeli u Jeruzalemu. Bili su puni dojmova nakon susreta s Herodom i pismoznancima, ali sigurno i s mnogim drugim ljudima koje su susreli, te su trebali složiti mozaik o svemu što su čuli i saznali. Nisu mogli ne saznati da je Herod imao izopačen život i mračne planove, te da je u više navrata prolio krv nevinu u strahu za vlastiti položaj.

2. nedjelja po Božiću

Dok nam sveti Ivan govori o Kristu Božjem Sinu kao o Riječi koja bijaše od početka, te koja bijaše u Bogu i koja bijaše Bog, on nas potiče da razmišljamo o njemu kao o Božjoj Misli ili Božjoj Mudrosti. Zato ga i zove imenom Logos – Riječ. Doista Božji Sin je vjekovna Božja Riječ u kojoj Otac izrazi cijeloga sebe u ljubavi Duha Svetoga. Sve što je mislio bio je On, njegova vječna misao. Sve što je ljubio bio je On, njegov ljubljeni Jedinorođenac. To je pretpostavka svega onoga što potom slijedi. A potom doista slijedi sve ostalo, bez ikakvoga izuzetka. Jer bez ove Riječi Božje ništa ne postade. Doista, živi i svemogući Bog u svojoj ljubavi i slobodi odlučio je stvoriti svijet, te ga je stvorio po svojoj vječnoj Riječi u kojoj je sva mudrost i sav život, jer je u njemu sva istina i sva ljubav. Tako Bog koji čini sve, pokazuje da je u samome sebi posvemašnje predanje, te da iz obilje unutarnjeg trojstvenog predanja stvara svijet u dimenziji i dinamici dara, to jest predanja. Kao što Otac u sebi sve posjeduje i sve predaje Sinu ne tražeći ništa nego potpuni cjeloviti uzvrat ljubavi, teko isto stvara iz ničega sav svijet ne tražeći za uzvrat ništa, nego da svijet živi u skladu određenom ljubavlju. To na poseban način vrijedi za čovjeka.

No znamo da se to nije dogodilo prema Božjemu planu, jer su ljudi više ljubili tamu nego svjetlo, smrt nego život, laž nego istinu, ludost nego mudrost, nered nego red, nesklad nego sklad, mržnju nego ljubav. Ali ljudi nikada neće reći da ljube na nerazuman i nerazborit način, već ljube lažne sadržaje pod krinkom tolikih izgovora i obrazloženja. Točnije, oni su za sebe tamu proglasili svjetlom, smrt životom, laž istinom, ludost mudrošću, nered redom, nesklad skladom, mržnju ljubavlju, i tako redom. Samo su prestali s Bogom održavati djetinji odnos povjerenja i ljubavi i čudo života je tu prestalo postojati. Od tada čovjek laže samoga sebe tražeći svoj put, ali ga ne može naći, jer za čovjeka nema puta bez Boga.

Sveta Bogorodica Marija

Dok u liturgiji današnjega dana, osmoga nakon Božića, čitamo čitanja koja govore o Božjem blagoslovu i smilovanju nad čovjekom i čovječanstvom, u središtu naše pozornosti je lik Presvete Djevice koja je, ne prestajući biti djevica, postala ujedno i majkom. Točnije, postala je majkom Božjemu Sinu, te je zato častimo kao Bogorodicu. Marija iz Nazareta postaje primjer koji potvrđuje da je Bog htio u izobilju izliti svoj blagoslov na svako pripadnika svoga naroda. Jer ako je nekoga Gospodin blagoslovio u punini, onda je blagoslovio nju koju je predodredio i izabrao za majku svome Sinu, a ona je u potpunoj vjernosti vršila svoje poslanje. Primila je izobilje blagoslova po punini milosti kojom ju je obdario, te su se svi oni pobožni zazivi kojima su Izraelci trebali zazivati blagoslov jedni na druge, u njoj došli do cjelovitog ostvarenja. Nju je Gospodin blagoslovio i čuvao, na nju je svratio svoj pogled i ispunio je svojim mirom, te je od tog trenutka ona bila nositeljica milosti, mira i blagoslova koji su se nastanili u njezinom biću snagom Duha Svetoga i utjelovljenjem Sina Božjega. Ako je postojalo ljudsko biće obasjano licem Gospodnjim, onda je to bila ona koja je rodila na svijet Svjetlo svijeta, to jest Svjetlo koje je od vijeka izišlo od Svjetla.

No čin rađanja ne određuje samo onoga koji je rođen, već određuje i onoga koji rađa. Onaj tko rađa koristi svoju moć života, to jest moć koju je primio od Boga izvora svakoga života. Onaj tko rađa koristi moć da daje primljeni život, no tim darivanjem života uspostavlja jedan novi odnos. Osoba koja rađa postaje majkom, roditeljkom jednom novom biću. Rađanjem je ušla u novi životni odnos koji do toga trenutka nije postojao. A taj novi odnos je zahtijeva njene dodatna snage i odgovornost. Tako Marija iz Nazareta nije više samo Nazaretska Djevica Bogu potpuno posvećena, već je ona ujedno i Majka koja ipak nije izgubila svoje djevičanstvo. A jer je rodila Sina Božjega kada je došao trenutak da ga Bog pošalje na zemlju da izvrši poslanje u svijetu primila je najuzvišeniji naslov Majke. Time se između Boga i čovjeka, ali i čovjeka i Boga ostvario jedan novi odnos: Bog se sveo na mjeru čovjeka, a ljudsko biće je primilo uzvišeno dostojanstvo po mjeri Božjega očinstva. Božji Sin se ponizio da postane čovjekom, a Mariju je uzvisio do mjere da je postala Bogorodicom, to jest Majkom Božjom.

Sveta obitelj Isusa, Marije i Josipa

Utjelovivši se i rodivši se kao čovjek, Sin Božji je došao u ljudsku obitelj, te stoga Crkva u nedjelju nakon Božića slavi blagdan Svete obitelji Isusa, Marije i Josipa. Time produbljuje svijest da je živi Bog postavši članom jedne ljudske obitelji istaknuo neizmjernu važnost obitelji, koju ni sam nije htio zaobići. Živeći kao čovjek u obitelji svim ljudskim obiteljima je skrenuo pozornost na model života koji predstavlja Sveta obitelj, o čemu je pružio i živi primjer. U tom duhu čitali smo i današnja čitanja koja nam govore o otajstvu ljudske obitelji koje postoji po volji Božjoj od stvaranja čovjeka. Ali postoji kao otajstvo koje je nerijetko ugroženo i zapostavljeno među ljudima i u ljudskom društvu kao neki kamen spoticanja koji smeta tolikim pojedincima, skupinama, pa nerijetko i društvu u cjelini. Nije slučajno da se upravo obitelj nalazi na vjetrometini i na udaru različitih struktura moći. Baš zato Sin Božji pokazuje svoju opredijeljenost za obitelj i za život kojemu ona služi, te je zbog toga htio ne samo uzeti tijelo i postati čovjekom, već u pravome smislu riječi biti dio ljudske obitelji. Time je prihvatio i sve one izazove koje nosi život u obitelji, kao što nam to pokazuje i današnji evanđeoski odlomak, ali i drugi odlomci koji opisuju njegovo začeće i rođenje u obitelji.

Sveti Luka, naime, u današnjem evanđeoskom tekstu opisuje Marijinu i Josipovu odgovornost u skrbi oko ljudskog odrastanja i odgoja Sina Božjega. Njihova ljubav i poštovanje bili su mu najbolje ozračje u kojem je rastao kao dječak prema mladenačkoj i zreloj dobi. Njihova vjernost Bogu bila je svakodnevna hrana kojom su hranili svoje duše, te i njemu kao dječaku osiguravali ono najpotrebnije za ispunjen i dostojanstven život. Zato Evanđelist i kaže, s ciljem da opiše njihovu pobožnost, da su svake godine o blagdanu Pashe išli u Jeruzalem. No kada je Isusu bilo dvanaest godina, on je ostao u Jeruzalemu bez njihova znanja, dok su se oni bezbrižno vraćali misleći da je među suputnicima. Kad su shvatili da ga nema, bili su prisiljeni vratiti se i puni žalosti ga tražiti pomišljajući uvijek na onaj najgori scenarij.

Božić – rođenje Gospodinovo

Lako nam se može dogoditi da se zavaravamo i da mislimo da poznamo život. Doduše, logično bi bilo da poznamo što je život kad ga već živimo, ali to nije uvijek tako. Doista, najčešće svi znamo samo onu površnu stranu ili dimenziju života, što nije dovoljno da možemo reći da poznamo život kao takav. A opet, ponašamo se kao da znamo što živimo i što nam je stavljeno na raspolaganje kad nam je bio povjeren život. Ili uzimamo zdravo za gotovo da sve znamo o životu, a da prije toga nismo ozbiljno i temeljito razmatrali o njemu. Pa i onda kad najozbiljnije kažemo da volimo život, najčešće volimo samo neke od njegovih pojavnosti koje nam se sviđaju, ili neke od njegovih sastavnica koje smatramo korisnima, ali ne i život u cijelosti. U tom smislu često govorimo da volimo i želimo bolji život, kako sebi tako i drugima, kako svojoj obitelji, tako i cijelome društvu. Štoviše, čak mnogo toga činimo i poduzimamo jer nam je stalo do boljega života, te nam to postaje pokriće ili izgovor za stavove i odluke. A u stvari izvanjski tehnološki napredak i društvo zabave poistovjetimo s ‘boljim’ ili ‘kvalitetnijim životom’, te je onda nemoguće da kao ljudi i društvo živimo dobro i ispravno ako ne znamo niti što je to život.

Tako na primjer, radimo i mučimo se, provodimo dane i trošimo vrijeme, a da ne znamo točno što je život, te čemu služi i kamo vodi. Ako i imamo neku uopćenu predodžbu, ipak ne razbijamo previše glavu oko toga što bi to moralo značiti za naše konkretno djelovanje. Nije nam uvijek jasna zadaća glede života, kao ni cilj što nam je činiti s njim. U nekoj mjeri znamo čemu nam služe ruke i noge, čemu osjetila i sve što posjedujemo, ali ne znamo čemu služi život. No ako nam nije dano shvatiti odakle dolazi i čemu služi život, onda ne znamo niti toliko dobro čemu nam služe ruke i noge, čemu osjetila i razum, čemu srce i volja. Zato nam se dogodi da život podredimo potrebama nogu i ruku, ili bolje rečeno stomaka i drugih osjetila, umjesto da sve što imamo služi životu kao takvome, njegovom smislu i cilju.