4. nedjelja došašća – C

U središtu današnjih čitanje je lik Nazaretske Djevice koja dolazi u pohode svojoj rođakinji Elizabeti noseći u svome krilu začetog Spasitelja. Sveti Luka tek jednom rečenicom opisuje njezin odlazak iz Nazareta u Judeju, ali tako sadržajnom da nam prenosi vjerodostojne osjećaje svega što se dogodilo: U one dane usta Marija i pohiti u Gorje, u grad Judin. Uđe u Zaharijinu kuću i pozdravi Elizabetu. Sveti Evanđelist nam tako prenosi osjećaje Nazaretske Djevice koja prepoznaje svojom žurnom zadaćom biti na usluzi svojoj rodici Elizabeti. Marija koja u svome krilu već nosi Spasitelja najbolje može osjetiti potrebu onih kojima treba prisutnost živoga Boga, kako bi se još više okrijepili njegovom blizinom, te kako bi otkrili svoje poslanje u svijetu.

Pred ovim događajem Marijina dolaska u Elizabetinu kuću, bilo bi vrlo korisno da se i mi preispitamo u ovo sveto vrijeme došašća o stanju naših kuća, to jest obitelji. Tko nam ulazi u kuću i na koji način? Što nam donosi u obitelj, a što iz nje odnosi? Jesmo li zatvorili vrata (a time i srce!) možda pred nekim pred kime nismo trebali, a jesmo li otvorili nekome kome nismo trebali? Jer živimo u vremenu u kojemu nam više niti susjedi ne dolaze na neposredan način, te se čak ne zanimamo ni za život ni za smrt niti onih koji žive pored nas, pa bi se trebalo preispitati jesmo li time uljuđeniji i čovječniji. Štoviše, živimo čak i u nekom vremenu straha tko će nam sve pozvoniti na vrata, te dobro razmislimo prije nego pustimo nekoga da nam prekorači kućni prag. Mnogo puta to činimo s pravom, jer kućni prag i obiteljski dom bi morao biti svetinja, te dobro znamo da svakome nije mjesto u našoj obitelji, a napose ne za obiteljskim stolom.

Kućni prag bi doista morao biti istinska granica i razmeđe svjetova. Ali ta razlika i razdioba bi trebala biti između onoga što je sveto i svjetovno, a ne samo da bude između onoga što je privatno i javno. Jer nam se može dogoditi da strance i nepoznate osobe promatramo kroz zirak na vratima, te s njima saobraćamo s pristojne udaljenosti ili preko plota i kapije, jer nas je strah da nam ne provale i ne otuđe imovinu. Iz istog razloga su vrlo jasna pravila i za službene osobe, koje tek s dopuštenjem mogu prijeći preko kućnoga praga. No u isto vrijeme će nam se dogoditi da mi u svojoj svijesti, duši i srcu donesemo preko vlastitoga praga hrpu nečistoće kojom onečišćujemo taj sveti prostor obiteljskog življenja. Nadalje, putem medija bit će zagušen stvarni obiteljski život, zajedništvo i razgovor. Nametnuti će nam se kojekakve medijske zvijezde sumnjiva života kao pravi članovi obitelji, koje poznajemo bolje nego svoje ukućane, a da nisu uopće pozvonili i zatražili ući i prebivati u našem domu.

Elizabeta je svojom reakcijom na Marijin dolazak pokazala do čega je držala i što joj je bilo vrlo važno u životu, čime nama daje pravi primjer. Najvažnija stvar u njezinu domu bila je svetost i vjernost Gospodinu, te se zato i obradovala svojoj rođakinji Mariji koja joj je u svome krilu donijela živoga Boga. Samo ono što je Božje u njezinoj je kući moglo pronaći mjesta, te je tako i Marija bila najdraži gost, jer je u srcu nosila živoga Boga. I ne samo gost, ona je bila pravi član Elizabetine obitelji i doma, što je zaslužile ne samo po rodbinskoj vezi, nego po Božjoj milosti i daru kojim je ispunjavala sveti prostor njezine obitelji. Budimo stoga i mi poput Elizabete gostoljubivi prema Mariji i trudimo se ne otjerati je iz svojih domova psovkom, vulgarnošću i grijesima. Neka ona svojom svetošću bude dio naših misli, života i prostora. Njegujmo duhovnost čistoga uma, srca i odgovorno skrbimo o svojim obiteljima kako bi se u njima mogao nastaniti Božji Sin koji dolazi i želi s nama prebivati. Ne dopustimo da ljudske zabave i umjetni sustavi razonode prekriju i zaguše izvornu radost i oduševljenje poradi Boga koji se među nama nastanjuje.

Krenimo ususret Gospodinu, to jest u veliki preporod i obnovu, ali počnimo od sebe i od svojih obitelji. Očistimo najprije sebe i sveto tlo obiteljskoga življenja, oslobodimo svoje umove i domove od uljeza koji ih onečišćuju i od svake zle i škodljive prisutnosti. I to će već biti mnogo kako bi nam Božić mogao zasjati u radosti i svetosti. A dopustimo Mariji da uđe u našu kuću, da je ona postupno pretvori u Betlehem, u kuću kruha Božjega, to jest mjesto rođenja Božjega. Poput Marije i Elizabete budimo ushićeni zbog Gospodinove blizine, jer nam je neposredan. Pobijedimo mlitavost i bezvoljnost, trgnimo se i ne budimo usporeni i uspavani, nego oduševljeno hrlio ususret Spasitelju, te ga još oduševljenije dajimo kad ga primimo u srce. Neka u nama ne bude žurnije zadaće od one da po Kristu donesemo drugima istinsku radost Božje blizine, kao što je učinila bezgrješna Nazaretska Djevica.

Kod većine žičanih instrumenata,
kako bi poslužili svojoj svrsi
i punudili uzvišenu melodiju
u punom rasponu mogućnosti,
izvođaču je neophodno pomagalo
zvano trzalica po svojoj funkciji.
Radi se o posebno oblikovanom
komadiću metala, plastike ili drva,
kojim se prebiru žice instrumenta
za ljepši i profinjeniji zvuk.
Premda je po sebi kruta,
tako je stručno obrađena
da vješta ruka blagim dodirom
proizvodi željeni zvuk
a ne dovodi u pitanje žice.

Govoreći u tom glazbenom duhu,
a polazeći od gore spomenute slike,
možemo govoriti o ljudskom biću
kao o citri, gitari ili liri,
sastavljenom od sklada žica.
No da bi zasvirao melodiju života
neophodan je vješt prst
i pomoć prikladne trzalice
koja svakoj noti daje dušu.
A trzalica ljudskog biće je
blagi dodir Duha Svetoga
na čiji pokret cijelo biće titra
i odzvanja radosnim tonovima
melodije života vječnoga.

3. nedjelja došašća – C

U današnjem evanđeoskom odlomku odzvanja pitanje koji su mnogi postavljali Ivanu Krstitelju kad su čuli njegov navještaj dok ih je krstio vodom obraćenja: Što nam je dakle činiti? Na postavljene upite Ivan je strpljivo i jasno odgovarao dajući savjete svima zainteresiranima među kojima je bilo i carinika i vojnika. Njih je poticao da ne čine nepravde i bezakonja, dok je cijelom mnoštvu davao savjete da dijele svoja dobra s potrebnima. Tako se je Ivan pokazao duhovnim vođom mnogima koji su bili nesigurni i izgubljeni po pitanju konkretnih čina ne samo prema Bogu, nego prije svega prema svojim bližnjima.

Pitanja postavljena Ivanu bila su potpuno usredotočena na aktivnost, to jest na djelovanje, pa bismo s pravom mogli reći da odražavaju i mentalitet današnjega čovjeka radoholičara. Doista, danas smo svi mi usmjereni prema praktičnim djelima, u njima se iscrpljujemo i njima se do kraja posvećujemo ne primjećujući da djelima prethode ispravna uvjerenja. Uglavnom prevladava mišljenje kako je smisao života u ispravnom djelovanju, te se u ime toga zapostavlja ispravno vjerovanje. U tom smislu bismo možda mogli protumačiti i današnji odlomak kao poticaj da se više bavimo onim što je činiti, a manje onim unutarnjim duhovnim pitanjima, razmatranjima i promišljanjima koja se tiču vjere. Shodno tome pronalazimo mnoge vjernike koji ne prakticiraju vjeru u vidu molitve i pobožnosti, jer to smatraju gubitkom vremena i nepotrebnim teoretiziranjem, neaktivnošću i nedjelotvornošću, a s druge strane se diče izjavama kako su oni dobri ljudi jer oni čine dobro drugima.

I ma kako se treba čuvati napasti da pitanje o tome ‘što nam je činiti’ sagledavamo samo kroz prizmu ljudskog aktivizma, ipak ga treba postaviti radikalno i ozbiljno, što vrlo rijetko činimo. Naime, češće se pitamo što nam je ne činiti da bismo bili vjernici nego što nam je činiti. To jest, češće se pitamo što je onaj minimum koji ne smije prekršiti, koje su minimalne odredbe protiv kojih ne smijem griješiti da bih mogao ostati i dalje članom Crkve ili kako ne bih morao biti isključen iz vjere. Tako se u biti pitamo koji je minimum da ne budemo otpadnici, a ne što moramo činiti kako bismo bili pravi vjernici. Zato mnogo manje postavljamo ovo pitanje koje bi trebali imati pozitivan prizvuk i aktivan pristup vjeri: Što iz dana u dan mogu bolje i savršenije činiti da bih bio bliži Bogu i braći ljudima? Iz toga vidimo da vrlo površno postavljamo pitanje o tome što nam je činiti.

Onaj, naprotiv, tko traži put hoda prema Bogu ne može se ne upitati sa svom ozbiljnošću što mu je činiti. Međutim, činjenica je da onaj tko ne pozna Boga teško može doći do jasnog odgovora glede toga. Naprotiv, onaj tko nije svjestan Božjeg postojanja, uopće si i ne postavlja to pitanje. A preduvjet da bismo postavili ovo pitanje je da znamo što je ispravno i dobro, a što neispravno i loše. Nije dostatno samo ne činiti zlo, nego je potrebno činiti dobro kako bi netko bio dobar vjernik. A da bi se činilo dobro, potrebno je znati što je dobro i ispravno. U tom duhu i onaj koji kaže da ne čini zlo, morao je učiniti prvi korak svijesti prema dobru i zlu, te otkriti što je to dobro a što zlo. Ako slučajno ne pozna Boga, teško može onda govoriti o dobru i zlu, te teško može znati što mu je činiti. Jer tko ne zna što mu je činiti, jednako s teškom mukom otkriva što ne bi trebao činiti. Samo tko ima jasnu ideju o dobru, može znati i što ne bi trebalo činiti.

U tom smislu vidimo da Ivan ima savjet i za jedne i za druge. I za one koji se pitaju što bi trebali činiti, pa im veli da odvajaju i daruju od svojih dobara kako bi izišli ususret potrebnima, kao i onima kojima je već mnogo da u svom poslu nisu učinili zlo nikome i nikoga nisu oštetili svojim ponašanjem. Pojedinci mogu biti velikodušni u dijeljenju vlastitih dobara samo ako poznaju Boga, kao što i oni koji su u prigodi nekažnjeno počiniti nepravdu, to neće učiniti ako su svjesni Božje prisutnosti i odgovornosti za svoju braću, čemu nas poučava sam Bog. Ivan kao pravi Božji čovjek zna s lakoćom i jedno i drugo, a onaj tko ne pozna Boga završi tako da dovede u pitanje i smisao naravnog zakona koji bi mu trebao biti poznat već u savjesti, te tako postane nesvjestan i onoga što u nikojem slučaju ne bi smio činiti. Tko ne komunicira s Bogom olako prekrše njegove zapovijedi, premda su mu upisane i u narav, te ne poštuje ni tuđe vlasništvo ni cjelovitost života. Kako bismo odgovorili što nam je činiti, ključ je, kako vidimo, poznavati pravoga i živoga Boga. Tada je do kraja, i s lakoćom i jasnoćom, moguće odgovoriti što treba, a što ne treba činiti.

Doista, teško da se može činiti nešto dobro bez čvrstih uvjerenja i dobrog poznavanja Boga. Tako da pitanje iz Evanđelja nije samo pitanje prakse, nego pitanje koje zadire u dubinu naše duše gdje bi se trebao dogoditi susret s Bogom koji nas obraća i preokreće. A to nam pokazuje i konkretan život jer i u našem konkretnom društvu ako postoje oni koji čine za druge iskazujući milosrđe, onda su to vjernici koji svojim odricanjem i odvajanjem od vlastitih usta čine mnoga dobra djela. Pa ako samo nepristrano promotrimo koliko konkretnih stvari kao vjernici činimo za dobrobit ovog društva i njegovih pojedinaca, za razliku od mnogih’čovjekoljubaca’ koji ništa ne dijele s drugima, niti na bilo koji način pomažu siromasima i ugroženima, onda imamo razloga biti još ponosniji na sebe i svoju vjeru. Štoviše, to nam postaje i dodatni poticaj za još veći angažman, te da ne nasljedujemo one koji se najčešće zaustavljaju na tome da drugima dijele lekcije što treba činiti, napose nama vjernicima, dok oni sebi prisvoje pravo jedino uzimati iz proračunskih sredstava za svoje izmišljene humane projekte, čime u biti ostvare jedini svoj cilj: napuniti vlastite lisnice. Na taj način podijele sa sobom ono što je bilo zajedničko u kasi, ali iz svoga redovito ne odvajaju za druge.

No bez obzira kako drugi živjeli oko nas, nama je mjerilo ponašanja sam živi Bog, koji je ujedno i najuzvišenija motivacija i pokretač našeg djelovanja. Zato svaki onaj tko traži put do Boga, to jest želi biti na onom putu kojim Bog dolazi nama ljudima, ne može se ne pitati trajno što mu je činiti kako bi se susreo s Bogom koji mu dolazi ususret. Pogotovo što, kako vidimo iz Evanđelja, susret s Bogom koji dolazi pretpostavlja i susret s braćom ljudima do kojih treba doći milosrdnom ljubavi. Zato neka nam i danas još snažnije odzvoni ovo pitanje: Što nam je činiti ovoga došašća? Što nam je činiti danas u Nedjelju caritasa?

I na koncu, u duhu današnjeg odlomka, valja dati i odgovor na ovo pitanje. Doista, prije svega zaustaviti nam se od aktivizma i uronjenosti u zemaljske aktivnosti. Valja nam se više okrenuti molitvi i razmišljanju noseći u srcu iščekivanje Kristova dolaska, te u tom smislu dopustiti da nas primjer Ivana Krstitelja vodi, nadahnjuje i potiče na dobra djela. Samo ako se tako zaustavimo možemo vidjeti osobe pored sebe i s njima podijeliti što treba, sukladno Ivanovu savjetu, jer nam oni koji su uronjeni u Boga najbolje mogu reći što nam je činiti u ovom trenutku i ovoga došašća kako bismo spremni dočekali Mesiju, te jednog dana bili sabrani kao žito u njegovu žitnicu.

U prohladne jesenske dane
duša se sjećanjem vraća
u bremenito djetinjstvo,
u idilične slike seoskoga života.
Otac i sin vraćahu se iz šume
s natovarenim zaprežnim kolima
koja je gotovo ponosno vukao
njihov snažni bijelac Sokol.
Dječaka je obuzelo oduševljenje
kad mu je otac pružio uzde,
a on otkrio da tako lako
može upravljati cijelom zapregom.
Usput je slušao očevu pouku:
Lako je upravljati zapregom
i dovesti doma potrebni tovar
ako imaš dobrog, upokorenog konja.
I na najmanji trzaj uzda
on već zna što mu je činiti.
Slično je i u životu ljudi:
kad nauče uzdama duha
obuzdavati strasti i naravne sile,
zapregu svoga života će
bez napora, odvažno i sigurno,
dovesti do vječnoga cilja.
Onaj tko je Bogu dopustio
da ga okrijepi krijepošću,
bit će zadivljen i ponosan
što može nositi veliko breme
i svoga i tuđega života.
 

Svetkovina Bezgrješnog začeća

Svetkovinu Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije ove godine slavimo u posebno znakovitim i svečanim uvjetima jer se upravo danas otvara izvanredni Jubilej milosrđa. A sama po sebi ova svetkovina govori o tome kako je naša nebeska Majka bila začeta bez grijeha, upravo kako bi poslužila neizrecivom planu Božjega milosrđa. Neizmjerni Bog je htio doći među nas ljude kako bi nas izmirio sa sobom darom svoga milosrđa, no naša ljudskost nije bila prikladna da bi on u nju izlio neizmjernost svoga božanskog života. Štoviše naše duše nisu bile dostojne prihvatiti miomiris njegova božanstva. A kako mi ljudi nismo bili u stanju prihvatiti ga, pa ni dostojni spremnici njegove milosti, odlučio je stoga najprije pripraviti sebi jedno biće koje će biti u stanju primiti puninu njegova milosnoga dara. Takvu posudu je pronašao i pripremio u Mariji iz Nazareta, koju u litanijama i nazivamo Posudom duhovnom, jer se u njoj nastanila sva sila Duha Božjega.

No time što je se Bog nastanio u Mariji, on joj je iskazao milosrđe, jer ona nije imala nikakvih prethodnih zasluga po kojima bi zavrijedila takav milosni dar. Stoga je ispravnije reći da je on Mariju učinio posudom dostojnom njegove svetosti. Zato njoj anđeo Gabrijeli i govori: Ne boj se, Marijo! Ta našla si milost u Boga. Naći milost u Boga znači da joj je Bog iskazao svoje milosrđe. Bog je iskazao milosrđe Mariji iz doma Davidova time što ju je od začeća sačuvao bez grijeha začetom, čime je stvorio pretpostavke da se po njoj smiluje cijelom ljudskom rodu. Upravo na njoj se očituje da je Bog prethodio svakoj ljudskoj inicijativi i zasluzi. Bog je prvi uvijek djelovao kao milosrdni djelitelj milosrđa koji prvi pristupa i bez ikakvih ljudskih zasluga iskazuje milosrđe čovjeku. Anđeo joj, nazivajući je i milošću punom, samo objavljuje ono što je već pri začeću učinio sačuvavši je od svake ljage grijeha. I nas bi s anđelom trebala obuzeti velika radost jer je Bog pronašao jedno biće kojem je iskazao milost i milosrđe kao bi po njoj započeo provoditi plan spasenja.

Doista nas treba obuzeti radost poradi Božje odluke da Mariji iskaže milosrđe sačuvavši je od istočnoga grijeha, kako bi kao čista miomirisna posuda prihvatila u svoje biće Sina Božjega. Ako ima nešto sveto i veliko pred čime se trebamo pokloniti, onda je to ovaj Božji slobodni odabir, kao i milosni dar da Mariju sačuva od grijeha već od začeća koji joj je udijeljen ne samo za nju, ni samo poradi nje, nego poradi nas i našega spasenja. Iskazujući joj svoje milosrđe Bog želi da dar koji ona primi postane dar i baština svih naroda. U tom duhu je Marija, svjesna da je Bog izabire za sveopći znak milosrđa, i zapjevala da će je blaženom zvati svi naraštaji (usp. Lk 1,48). A zvat će je blaženom jer je po njoj Bog poslao svoga Sina, milosrdnog spasitelja po kojem se milosrđe nastanilo među ljudima.

Upravo jer je Marija primila milost od samoga začeća, anđeo joj objavljuje da Bog s njom ima poseban plan milosrđa za spasenje ljudskoga roda. Milosrđe joj je iskazano kako bi donijela na svijet Sina Božjega koji će biti sredstvo Božjeg smilovanja cijelom čovječanstvu, te će tako i ona biti važna spona Božjega milosrđa svim ljudima. Konačni plan Božjega milosrđa započinje se ostvarivati u trenutku kad Bog Mariju čuva od grijeha u svom milosrđu, to jest kad je čuva punom milosti. Primivši ovaj Božji dar Marija nije činila drugo nego je predanim životom surađivala s Bogom, te je došla do onog trenutka kad se Božji plan doista i konkretizira i ostvaruje u povijesti. Kao Bezgrješna ponudila je Božjem Sinu milosno utočište u čovječanstvu, nakon čega je on obasuo čovječanstvo puninom milosrđa darujući svoj život kao otkupninu za grijehe. Tako je Marijina bezgrješnost bila u službi oproštenja grijeha, što je bio pravi cilj Božje milosrdne ljubavi.

Doista, najveće milosrđe koje Bog može i želi iskazati čovjeku je da ga oslobodi grijeha i da mu vrati iskonsko dostojanstvo Božjega djeteta. Bog koji jedini može opraštati grijehe ljudskome rodu i koji je oslobodio i Mariju ljage grijeha, to jest iskazao joj je milosrđe time što nije dopustio da je grijeh zahvati, stavlja svima pred oči Mariju kao model prihvaćanja njegova milosrđa i suradnje s njim. I kao što je ona bezgrješnim životom odgovorila na dar iskaznoga milosrđa, tako je i nama cilj odgovoriti na Božji poziv koji se sastoji u odbacivanju grijeha i u životu sukladnom s Božjom milošću nakon što smo po Isusu zadobili njegovo milosrđe. Marija je dokaz i primjer da je moguće s Božjom milošću ostvariti posvemašnju vjernost Bogu, te tako ostvariti prave domete ljudskosti kojima teži svaki čovjek.

Marija bez grijeha začeta bila je prvina i predokus Božjeg milosrđa ulivenog u njezino biće, koje se potom po Isus u svoj neizmjernosti izlilo i na nas. Marijino bezgrješno biće je bilo prikladna posuda i prihvatilište Božje punine, te ju je predala da se sama pri tome nije praznila. Stoga nije bez razloga ova svetkovina uzeta za početak izvanrednog Jubileja milosrđa, jer upravo u Mariji bez grijeha začetoj je početak novoga svijeta koji se odlikuje izljevom milosrđa na ljudski rod. A sam Jubilej milosrđa u nama će donijeti onoliko plodova koliko ga budemo živjeli na tragu Marijina svjedočanstva o Očevom milosrđu koje nas oslobađa grijeha i obdaruje novim životom.

Pozvali dida Matu početkom došašća da dođe na koji dan u grad, točnije u metropolu, u koju on inače nerado ide jer ne voli velike gradove za koje smatra da su bez duše. Znajući da nevoljko odlazi u grad, njegovi domaćini su ga pozvali da dođe na poznate manifestacije početkom došašća koje odišu i religioznim duhom, te će tako moći biti nazočan paljenju adventske svijeće i drugim manifestacijama koje se održavaju tom prigodom. Znali su da on voli i prati sve što ima veze s vjerom, pa su mu bacili takav mamac pri čemu je mogao spojiti ugodno s korisnim time što će obići i rodbinu koje ima i u metropoli. I tako je did Mate tim povodom otišao u grad, dok su njegovi sumještani i susjedi osjećali određenu prazninu premda je njegov boravak trajao tek par dana. Navikli su oni na svoga dida Matu, pa im je nedostajao. Stoga ne čudi da su se već iste večeri kad se vratio, oko njega skupili susjedi i znanci, pravi radoznalci, da čuju njegove dojmove. Sve oči su bile uprte u njega dok im je u svom karakterističnom monologu prenosio svoja zapažanja:

Ljudi moji, ne znam što mi je bilo pa da popustim pred stalnim navaljivanjim te odem ovih dana u velegrad, u našu metropolu. Priznajem da sam bio i dijelom radoznao da vidim što se sve zbiva, za što sam dijelom saznao iz medija, a dijelom su mi ovi moji pričali o pravom ugođaju koji se isplati doživjeti. A osim toga, nije da oni dolaze baš prečesto doma, pa sam se nekako odlučio žrtvovati i otići im u posjet kad su već toliko navaljivali. A kad sam došao imao sam što vidjeti. Iznenadio sam se da smo mi seljaci u ovo vrijeme došašća prilično zaostali. Jer kad sam došao u grad onda sam po ugođaju razaznao da su oni već došli do Božića, a mi na selu ostali na samom početku došašća. Očito mi kasnimo u svemu, pa tako i po pitanju liturgijskog kalendara. Ulice i trgovi su bili okićeni i osvijetljeni na najsvečaniji mogući način. Ja se i spontano upitah zašto. Jesu li doista oni u metropoli pobožniji od nas na selu, pa vole duže i intenzivnije slaviti Božja otajstva? A ako to nije iz pobožnosti, pitam se onda zašto to današnji čovjek dopušta, zašto se protiv toga ne buni nazivajući to imenom rastrošnost. Štoviše, zašto se nevjernici u društvu ne bune protiv ovakvih javih manifestacija vjere koje dovode nevjernike u neravnopravan položaj? Ili su napokona sada shvatili da vjernici ipak oplemenjuju svoje društvo, pa se onda nemaju razloga buniti?

No čini mi se da to što se događa nema nikakve veze s vjerom. Jer da ima, onda bi se, uvjeren sam, mnogi bunili. Kad bi se Boga vidjelo i njega nazrijevalo u svemu tome što se događa, dizali bi se protesti s raznih strana potkrijepljujući to prigovorima zbog ‘raskoši’ i ‘razbacivanja’ novca. Ali jer to sve što se čini uglavnom ne služi da se Boga otkrije, nego da ga se sakrije iza hrpe konsumističkih ponuda, onda nikome ne smeta da je javnost već sada prepuna ‘božićnog’ ugođaja. No da je kojom srećom riječ o autentičnom ugođaju koji nas vodi zauzetijoj pripravi za Božić i boljoj duhovnoj izgradnji, onda bi se već do sada digli glasovi ‘ugroženih nevjernika’ koji bi se borili za svoja prava tako da vjernicima uskraćuju njihovo pravo da svjedoče vjeru. Zato mislim, ljudi moji, da je ovo društvo u kojemu vlada bog ničega. To je bog bez imena i prezimena, bez lika i obličja. Protiv njega i njegove fantomske prisutnosti se nitko ne buni. Štoviše, on je i izobličeni bog koji izobličuje svoje poklonike. Nevidljiv je, ne samo jer ga nitko nije vidio, nego zato što i nema iza sebe tragove. On je bog fantazma, bez bitka i osobnosti, a uvukao se u mnoge pore društva i ljudskoga života, te svojom svemoćnom nemoći unosi slabost i nemoć u ljudske duše. Takav bog ne samo da nije u stanju pobožanstveniti, nego ni očovječiti čovjeka. To je bog koji nije prisutan u povijesti kao događaj koji dotiče ljudsku povijest, nego ostaje izmišljeni bog nekakve bajke i idilične čarobne poruke. Tako da je ovakva adventska manifestacija priprava za dolazak Djeda Božićnjaka, a ne priprava za blagdan rođenja Božjeg Sina na zemlji.

Zanimljivo je da suvremeni čovjek, napose ovaj napredni gradski koji je po mnogočemu ispred nas seljaka, koji se hvali dometima razuma, nema petlju raskrinkati takvu blijedu i opustošenu duhovnost koja nema nikakve veze sa životom. Žalosno je da nema snage ogoliti takozvanog Djeda Božićnjaka, a pronaći pravoga utjelovljenog Boga. Današnjem čovjeku kao da to dgovara i ne buni se što je javnost prepuna zvončića i grančica, lampica i borića, bajki i pričica. Ne protivi se tome sve dok se došašće i Božić predstavljaju kao vrijeme dječjih radosti i zabave. Očito je svima dobra ova newageovska duhovnost bez vjere u povijest spasenja i događaj Božje objave na zemlji. Sve je, dakle, dobro dok se ne govori o utjelovljenome Bogu koji je ušao u našu povijest da je preobrazi svojom snagom i Duhom. Simpatičan je sveki bezlični bog, ali ne i onaj jedini stvarni koji se utjelovljuje i očekuje od čovjeka preobrazbu pobožanstvenjenja. Zanimljivo da nisam čuo nijednoga ateistu da mu smeta što je njegova gradska uprava izdvojila novac poreznih obveznika da postave božićnu dekoraciju po gradu, jer i sami dobro osjećaju da ne služi da se događaj Boga otkrije, nego da ga se zastre. Ali im smeta vjerski odgoj i kršćanske vrijednosti, ako ih još uopće ima u društvu. A ja bih volio da se radije bore protiv ove izvanjskosti koja ničemu ne služi, umjesto što se bore protiv autentičnog svjedočanstva vjere i Crkve. No ipak vjerujem da Djed Božićnjak neće oduzeti Božić vjernicima, kao što nije, bez obzira na sve, oduzeo ni didu Mati.

2. nedjelja došašća – C

Evanđeoski odlomak koji danas čitamo usredotočuje se na poziv i početak služenja Ivana Krstitelja, Gospodinova Preteče. Evanđelist sveti Luka nam opisuje najprije povijesni kontekst u kojem se dogodio Ivanov poziv, a onda i način kako je došlo do njega, pokazujući koji su bili sastavni čimbenici istoga. Da bi precizno naznačio vrijeme Ivanova djelovanja, sveti Luka će spomenuti tadašnju vladajuću strukturu društva poput rimskog cara Tiberija, te četvoricu upravitelja razdijeljene Palestine, ali i velike svećenike Anu i Kajfu. Bit će precizirano i mjesto gdje se događa poziv, a to je pustinja. Zanimljivo je da su za Evanđelistu svi ovi velikaši samo usputne figure, dok je u središtu događanja jedan obični pustinjak Ivan, sin Zaharijin, koji prima Božju riječ i poslanje za narod. Bog se, dakle, ne obazire na ljudske veličine i položaje, nego sebi slobodno izabire pojedince koji će imati povijesnu zadaću. Za razliku od tih istih ljudskih veličina koji su upisani u ljudske knjige, ali nisu pred Bogom ništa značili, jer nisu prihvatili služiti njemu i njegovu narodu, Ivan će revno slušati Božji glas i provoditi njegovu svetu volju.

Iz ovog evanđeoskog opisa vidimo da su neki ljudi zalutali u povijest poput Heroda, krvnika i izdajice svoga naroda i svoje vjere. Neki drugi su pak, poput Poncija Pilata i ostale trojice spomenutih tetrarha, bili nametnuti povijesti kao tirani i ugnjetavači koji su za korist silnika vršili svoju službu. Neki su se ljudi, poput Ane i Kajfe, umjesto da skrbe za duhovno dobro i dobrobit svoga naroda, radije spuštali na spletke i politikanstvo, nego da se kao duhovni vođe posvećuju proučavanju Božje riječi i posvećivanju naroda. Ima i onih koji su u povijest svoga naroda ušli kao pustolovi i egzibicionisti, kao trgovci i profiteri, a narod je čekao pomoćnike i svjedoke.

Jedini koji nije zalutao u povijest svoga naroda bio je Ivan Krstitelj, čovjek koji se iskreno prepušta Božjemu vodstvu. Jedini koji je radio za budućnost bio je on koji se povukao iz javnosti da bi mogao čuti riječ Božju. On nije izrađivao velikih planova za budućnost, niti je izricao zavodljivih obećanja. Prije svega je osluškivao glas Božji, nakon čega je mogao iznijeti njegove želje i planove. On nije najavljivao reforme, ali je tihim radom i velikom vjerom samozatajno obnavljao samoga sebe u pustinji, onkraj svih moćnika koji su počesto bili prava elementarna nepogoda. Tiho i samozatajno se pripremao s Bogom, te je potom mogao proći cijelom jordanskom okolicom dajući samoga sebe za djelo obraćenja. Znao je dobro da su svi planovi za budućnost koji ne prolaze ili ne dotiču ljudsko srce, kao račun bez krčmara ili ražanj za zeca koji je još u šumi. Samo samozatajni rad na sebi i suradnja s milošću Božjom koji dotiče i preobražava srca donosi stvarne pomake u duši, a time i doprinosi dobrobiti naroda.

Iz Ivanova poučka vidimo da odgovor na život pojedinca i na život cijeloga naroda može biti samo Bog. Sve što imamo, to jest što mislimo da imamo, ne mogu nam zajamčiti moćnici niti ćemo to moći zadržati njihovom snagom i pomoći. Jer oni uglavnom obećavaju i usmjereni su na ono zemaljsko, što je u izravnoj njihovoj nadležnosti, no ništa od toga ne možemo iznijeti izvan okvira vremena i prostora. Moćnici mogu razdijelit međusobnu vlast, kako učini Pilat i drugi tetrarsi, kako bi jedni druge držali u ravnoteži i kontroli moći, moćnici mogu stvarati nove strukture, zakone i preraspodjele, ali ne mogu donijeti narodu život iznutra. Život iznutra se događa kad se Božja riječ nastanjuje u nama i proizvodi obraćenje. Život je kad nas potiče da i sami poput Ivana pozivamo svoj narod na obraćenje i da pripravlja put Gospodinu. Jer ako budemo gradili svoju budućnost bez Boga, neće nas spasiti nikakva politička ni gospodarska elita. Naša će zemlja opustjeti, te će doći oni koji će nam je uzeti iz ruku, kao što se to nekoć dogodilo u Palestini izraelskom narodu. Jedino ako budemo imali uho za Božju riječ i pogled za njegovo spasenje, ako budemo imali noge da hode njegovim stazama, tada iznutra gradimo čvrsto i stabilno, blagoslovljeno i dugotrajno zdanje.

Ova nas druga nedjelja došašća poziva stoga na takav hod i da tražimo svoje mjesto u povijesti na takav način kakav je zacrtao Ivan Krstitelj. Dopustimo da nas Božja riječ pronađe, da nas pošalje našem narodu koji je bez nje i siromašan i izgubljen. Ne prepustimo svoj narod samo politici i samo ljudskim rješenjima, jer će to biti siromašna i mršava rješenja. Ne dopustimo da mi i naš narod kao takav budemo tek samo kronologija i zemljopis europske povijesti, nego se obnavljajmo i obnavljajmo ga Božjim Duhom za neprolaznu vječnost.

A kao što je Ivan pokazao vlastitu spremnost da bude poslušan riječi Božjoj, istu spremnost pokažimo i mi. Budimo spremni čuti Božju riječ, jer ona dolazi onima koji su raspoloženi čuti je, dok drugima ne dolazi, bez obzira na njihove položaje u društvu, pa i na njihove religiozne službe u narodu. Bilo bi šteta da živimo samo kako bismo poslužili budućim naraštajima kao kronološki okvir ili zemljopisni orijentir, umjesto da poslužimo Bogu kao glas koji viče u pustinji i pripravlja put njegova Mesije na zemlji. Ivan je pronašao svoje mjesto u povijesti jer je dopustio Božjoj riječi da pronađe njega, te je to i naša zadaća danas, bez obzira na službe i položaje u društvu i Crkvi. Učinimo to kako bi svako tijelo, to jest svaki član našega naroda, mogao vidjeti spasenje Božje.

Sizif je poznat iz grčke mitologije
ne samo kao Eolov i Enaretin sin,
nego i kao simbol uzaludnog posla.
Ljudski je genij grčke kulture,
svjestan kako mnogo toga u životu
ne ovisi o čovjeku i postaje uzaludno,
u trenutku kad se obijesno poigrava
s nadnaravnim silama i zakonima.
Tako je i Sizif prikazan kao netko
koga bogovi okrutno kažnjavaju
za sve prijevare i podvale.
Suđeno mu je bilo da gura
okruglu kamenu gromadu
uz sklisku planinsku strminu
kako bi je postavio na sam vrh.
No svaki put kad bi dogurao do vrha,
kamen bi mu se izmaknuo
i sunovratio u podnožje brda,
a on prisiljen na ponovni pokušaj.

I premda je poruka jasna i poučna,
ipak u njoj ima i nedorečenosti.
Redovito nas ne kažnjava Bog,
nego mi ljudi sebi natovarimo
raditi tolike uzaludne poslove
jer ga ne slušamo i ne prihvaćamo,
te ne primamo njegovu milost.
Tako i oni koji se žale na njega,
u biti sami odbijaju njegov blagoslov.
Stoga bez nadnaravne pomoći,
koja nas uzdiže do neba,
kamen naših obveza i napora
ne dolazi do željenoga cilja,
nego se uvijek skotrlja
u nizinu prizemljenog življenja.
Doista, ljudski život na zemlji,
koji nije zauzeto i smisleno penjanje
putem božanskih vrhunaca,
tegobni je i uzaludni Sizifov posao.

1. nedjelja došašća – C

Današnji evanđeoski tekst, premda djeluje prijeteće kad govori o bezizlaznoj tjeskobi i strahu naroda, ipak nema za cilj zastrašivati nas, nego radije u nama probuđivati ponos dok želimo u sebi obnoviti radost zbog Božjeg dolaska među nas i njegove prisutnosti u našem životu. Upravo zato jer ovaj tekst čitamo na početku nove liturgijske godine, u prvu nedjelju došašća, postaje očito da cilj nije utjerati nam strah, nego potaknuti nas na bolju pripravu za blagdan Kristova rođenja. Isus nas potiče da ne budemo slijepi, nego da čitamo znakove oko sebe, te da se prema njima ispravno postavimo. Što se bude imalo zbiti, nije u našoj moći, ali je u našoj moći zauzeti ispravan stav pred događajima koji su sastavni dio ljudske povijesti, kako bismo mogli unatoč svemu razaznati prisutnost Sina Božjega u svijetu.

Kad promatramo samo ono što danas vidimo u svijetu oko sebe, onda doista možemo i moramo biti u strahu i iščekivanju onoga što se ima dogoditi. Ali ako podignemo glave k Bogu, onda naše iščekivanje postaje drukčije, jer nam postaje jasno što nam je činiti. Pred nama je uvijek neizvjesna zemaljska budućnost, pa i onda kad živimo u idiličnim i mirnim vremenima. I sami smo dio svijeta u kojemu možemo vidjeti da su društvo i pojedinci u stalnoj napetosti između glave ponosno podignute k Bogu i srca otežalog što privlači zemlji. Tragično je da toliki vjernici ni danas ne pronalaze razloga za ponos i za podizanje glave, jer nas brige ovoga svijeta i vremena previše privlače i uvlače u svoje procese, umjesto da se uzdignemo i dopustimo biti uvučeni u procese Božje. Jer onda kad ne usmjeravamo sebe i svoje živote prema važnim ciljevima i Božjim sadržajima, onda dopuštamo da nam se srca usmjere prema zemlji i prema proždrljivosti i pijanstvu, to jest isključivo prema skrbi za tijelo i tjelesno, umjesto da budu usmjerena prema neprolaznim vrijednostima, to jest prema punom zajedništvu s Bogom koji nam dolazi ususret.

Živimo počesto oborene glave, bilo da se osjećamo potišteni, bilo da smo poniženi, bilo da smo nesigurni u životnom hodu, bilo da se osjećamo potpuno u mraku. Zato nam Isusove riječi zvuče prije svega kao ohrabrenje usprkos svega što se oko nas događa i što se ima dogoditi: Kad se sve to stane zbivati, uspravite se i podignite glave jer se približuje vaše otkupljenje. Doista se nemamo čega stidjeti ni zašto osjećati poniženima od trenutka kad nam Bog dolazi ususret da nas pridigne iz našeg poniženja. Nemamo razloga biti postiđenima jer Bog nam oprašta iskazujući nam svoje milosrđe želeći da upravimo svoj pogled prema njemu. Ne treba biti niti potišten, jer nam je s Bogom došlo rješenje naših problema. Nemamo zašto niti biti nesigurnima, jer nam odsada Bog daje jasnoću na putu i sigurnost u hodu. Doista, ono što bi moralo biti izvjesno i temelj radosti je nebeska budućnost koju primamo u baštinu onda kad podižemo glavu, to jest uzdižemo svoje biće k Bogu. Kao što je nekada to vrijedilo kad je Isus izgovarao te riječi, tako vrijedi i danas za nas.

A stječe se dojam da mi vjernici ne pronalazimo dovoljno razloga da budemo ponosni i da ponosno dignemo glavu. Kao da trpimo neki nametnuti kompleks krivnje, te ne uspijevamo dovoljno dobro sagledati vrijednost i bogatstvo vlastite vjere koju nudimo svome narodu, društvu i državi. Kao da zaboravljamo dani doprinos i zadaću pred poviješću i vječnošću. Ne smije nam se dogoditi da zaboravimo da nam Bog dolazi ususret i da ga susrećemo u svojoj povijesti, u prostoru i vremenu koje nam je darovano. Upravo on koji k nama dolazi daje nam sigurnosti i poziva na ponos, te jer smo svjesni svijeta u kojemu živimo i od kojega ne možemo crpiti svoju stabilnost, ponosni smo jer nam Bog želi dati svoju moć i obasuti nas svojom slavom. Imamo se razloga uspraviti i podići glave jer nam se približava Bog otkupitelj da nas obasja prejasnim svjetlom svoje istine.

Zato se nemamo pravo stidjeti i skrivati u mraku, jer nas Bog poziva na svoje svjetlo, da krenemo ususret Sinu Čovječjemu koji dolazi kako bi bio naša radost. Nemamo pravo lutati jer nam dolazi onaj tko je Put i koji nam daje potpunu duhovnu sigurnost i mir. Ne smijemo sebi dopustiti da izdišemo od straha i zlih iščekivanja, kad nam Bog upravlja svoju riječ, te vođeni njegovim glasom nismo prepušteni ljudskome srljanju u grijesima i prijestupima. Ne trebamo biti u tjeskobi, jer dolaskom Sina Božjega prošlo je vrijeme tjeskobe i vrijeme mraka. Podignimo stoga glave pred svime onim što se događa, ne dopustimo da nas zatekne dan Sina Čovječjega kao dan osude i propasti, nego kao dan našega otkupljenja. Zato on i dolazi u našu povijest da nam omogući da s njim lakše krenemo u budućnost. Podignimo stoga glave, očistimo srca i savjesti, te tako dočekajmo onoga koji dolazi među nas da nas spasi i obdari životom vječnim.

U izložbenom paviljonu stajalo je
golemo drveno raspelo
s prikazom Krista izduženim
u neobičnoj snazi i izražajnosti.
Zadivljeni posjetitelj galerije
tražio je odgovor na pitanje
što je nagnalo umjetnika
na takav neobičan izričaj.
Jer nadnaravnom veličinom
i neobičnim proporcijama
Kristova raspetoga tijela
umjetnik je očito svjedočio
vjeru u Kristovo gospodstvo.
Bio je nadnaravne veličine
jer je svevišnji moćni Bog
ponizno sišao u ljudsku narav.
No i u trenutku najvećeg poniženja
Bog se očitovao golemim
u neizrecivom milosrđu.
Bio je izduženih proporcija
jer je smrtnog čovjeka uzvisio
do neslućenih nebeskih razmjera.
U Kristu na križu raspetome,
vječnom Kralju svega stvorenja,
neizmjerni Bog se sveo
na najmanju moguću mjeru.
Ali je upravo tada po njemu
čovjek postao najvećim
u božanskoj uzvišenosti.