30. nedjelja kroz godinu – B
Sveti Marko u današnjem Evanđelju opisuje događaj koji se zbio jednom zgodom dok je Isus izlazio iz Jerihona okružen mnoštvom svijeta. No na tom izlazu iz Jerihona sjedio je slijepi prosjak Bartimej koji je iskao milostinju i pomoć prolaznika, s nadom da će mu se smilovati. Iako u nevolji, i premda je živio od pomoći dobrih ljudi, ipak je bio obazriv, te je sjedio pored puta da nikome ne bude smetnja dok ulazi i izlazi iz grada, jer vjerojatno nije htio nikoga svojim stanjem ‘prisiliti’ da odvoji od svoga ako nije htio dati dragovoljno, od srca. No kad je čuo da blizu njega prolazi Isus Nazarećanin, nije više bio tako tih, samozatajan i nenametljiv, nego je počeo iz sveg glasa vikati: Sine Davidov, smiluj mi se! A kad su ga mnogi stali ušutkivati, nije se dao smesti, nego je bio toliko uporan da je još jače vikao.
Kad potom razmislimo s malo odmaka o svemu što se zbilo, onda vidimo u kakvoj je bezizglednoj situaciji bio. Srećom spasila ga je jasna svijest i vjera u Isusa uslijed koje nije htio propustiti ovu jedinstvenu priliku susreta s Mesijom. Međutim, osim što je bio lišen vida, te tako u velikoj životnoj potrebi, morao se još nadvikivati s mnoštvom onih koji su mu bili preprjeka da dođe do Isusa. Kamo sreće da su oni bili toliko zauzeti slušajući Isusov nauk i obuzeti potrebom da ne izgube nijednu njegovu riječ, te da poradi toga ništa drugo oko sebe ne primjećuju. Tada bi ih on razumio što u prvi mah nisu primijetili jednog tihog slijepog prosjaka pored ceste. No sigurno mu je bilo neprihvatljivo da mu onemogućuju susret s Isusom, nakon što su shvatili da je im je on negdje iza leđa, slijep i bespomoćan pored ceste.
S druge pak strane, oni koji su ušutkivali Bartimeja da ne iznese Isusu svoje potrebe, pokazali su da, ne mareći za slijepog prosjaka, nisu dobro slušali Isusa niti razumjeli njegov nauk i poslanje. Ako im je njegov zahtjeva za pomoću parao uši, te ih ometao u slušanju, nisu razumjeli da im kroz krik potrebnika progovara i sam Isus. Ako mu i nisu u prvi mah pridali na važnosti, poradi svojih mmogućih sebičnih potreba da čuju navještaj riječi, ipak su u drugom trenutku, kad su čuli njegov vapaj, mogli bili priskočiti u pomoć. Time bi onda i u praksu provesti Isusovu riječ koja ih je uvijek poticala na ljubav i milosrđe.
Stoga je sasvim zakonito zapitati se kako je moguće da netko ne dopusti nekom potrebniku da se susretne s Isusom? Što ih je moglo na to navesti? Da su slušali Isusa, onda bi im bilo jasno da trebaju takve tražiti i pomagati im da dođu do Isusa i da mole pomoć i smilovanje. Ako nisu htjeli da Bartimej zamara Učitelja, onda su se i oni trebali maknuti od njega i pustit ga da u miru ide svojim putem. Ali ako su ga pak ušutkivali jer nisu htjeli da Isusa naziva Sinom Davidovim, to time Mesijom, onda su pokazali da su bili blizu Isusa, slušali ga i gledali, ali nisu dobro ni čuli ni vidjeli. Zato je i njima Bartimejev glas, a i kasnije ozdravljenje, bila prigoda da progledaju, te da zadobiju i pravi sluh za Božju riječ.
Često se i mi kršćani nalazimo u situaciji u kojoj je bio slijepi prosjak Bartimej. Na ovaj ili na onaj način uvijek ima u društvu određen broj ljudi koji se ispriječe između nas i Isusa. Ima onih koji ne žele da naš vapaj dođe do Učitelja, koji ne žele da ga susretnemo i da primimo njegove milosti. Nađe se ljudi koji žele prigušiti naš vapaj Isusu i našu potrebu da ga susretnemo na ulicama našega grada i društva, jer ne žele da se objavi kao Božji Sin i Mesija. Ima ih koji kršćane ušutkuju iz neznanja, ali i onih koji čine svjesno, potiskujući njihov glas koji doziva Isusa i koji može očitovati svijetu Isusovu moć, to jest Isusa pokazati kao pravi put čovječanstvu koje često luta po bespućima.
Zato se i nama postavlja temeljno pitanje: Imamo li mi kršćani snage vikati i vapiti Isusu usprkos ušutkivanja? Hoćemo li dopustit da nam društvo priguši zaziv i da nam odnese Isusa izvan dometa našeg krika? Hoćemo li dopustiti da nas ušutkaju i ostave pored puta u mraku sljepoće? Ali ne samo nas, nego čovjeka kao takvoga? Hoće li onemogućiti da im pokažemo da preko nas Isus daruje vid svijetu obasipljući ga svjetlom i da preko nas daje glas svim patnicima u njihovim patnjama i potrebama? Imamo li snage nadjačati one koji našem narodu i društvu nude bezbožnu viziju, koja čovjeka ostavlja u tami i stranputici?
Doista, treba se znati nositi sa zaglušujućom bukom ovoga svijeta kojoj je cilj onemogućiti da naš glas dopre do Isusa, te da se po nama pokaže njegovo milosrdno uslišanje. I treba znati podići glas da ne dopustimo da oni koji nas ušutkuju budu glasniji od nas koji vapimo za njegovom svetom prisutnošću i zahvatom kako u našem životu, tako i u životu svih potrebnih u društvu. Ne možemo dopustiti da nas u društvu u kojemu živimo smjeste na margine, pored puta i da nam ne dopuste reći da dobro čujemo jer čujemo Isusov glas, ili pak da želimo dobro vidjeti nudeći pogled na svijet Isusovim očima. Štoviše, ne možemo dopustit da ijedan čovjek kao čovjek bude u društvu stavljen na rub, pored ceste, nego da bude u središtu pozornosti sa svim svojim potrebama, kao što je bio našem Gospodinu.
Budimo stoga odvažni poput Bartimeja i ne dopustimo da Božje Svjetlo prođe pored nas, a da mi ostanemo u tami i sljepoći. Ne dopustimo da nam Božja Riječ bude na dohvat, a mi gluhi i neupućeni. Ne dopustimo da pored nas prođe onaj koji je Put, a da mi ostanemo pored puta sjediti. Ne dopustimo da pored nas prođe onaj u kojem su sva blago Božje, a da mi ostanemo vječiti siromasi i prosjaci koji jedva nakupe koju mrvicu za život. Razbudimo u sebi žarku vjeru, te se njome spasimo! Progledajmo i pođimo za Isusom putevima ovoga svijeta i putem vječnosti!
