Svetkovina Presvetog Trojstva

Živimo u vremenu posvemašnjeg individualizma i otuđenja ljudi jednih od drugih. U vremenu kada se svi pozivaju na svoju samostalnost, na samosvijest i na cjelovitost. To je toliko uhvatilo maha da se promiče kao pogubna ideologija u kojoj se drugoga pored sebe doživljava kao ugrozu i opasnost. Tako se žene bore protiv muškaraca i muškarci protiv žena, djeca se bune protiv roditelja i roditelji protiv djece, te teško pronalaze zajednički jezik. Uslijed toga ugroženi su međusobni odnosi upućenosti jednih na druge, te međusobnog zajedništva i povjerenja. S druge pak strane ljudi se navezuju na prirodu i na stvari, na biljke i životinje i druge oblike života koji ne pretpostavlja trajan i neopoziv odnos. Zato naše društvo djeluje kao društvo navezanih i ovisnih ljudi o tolikim vremenitim situacijama i pojavama, ali malo tko želi ući u odnos koji bi pretpostavljao dublje međusobno darivanje. Lako je ljubiti biljke i životinje, prirodu i društvo u jednosmjernom načinu ljubavi u kojemu se ne doživljava uzvraćanje one svjesne i slobodne ljubavi koja je dio našeg života i slutimo je kao vječnu i neopozivu ljubav, te se mnogi ljudi tješe kako imaju puno ljubavi i razumijevanja za svijet oko sebe. Ali nemaju istu ljubav i razumijevanje i za ljude u ovom svijetu, jer, navodno, ljudi nisu zavrijedili njihovu ljubav, za razliku od bića koja im uopće ne mogu uzvratiti ljubavlju na ljubav.

Doista, danas uočavamo da ljudi bježe od međusobnih odnosa koji pretpostavljaju trajne i stabilne odgovornosti, pa svi kažu da se ne žele vezivati jedni na druge. Majka se ne želi vezivati na majčinstvo, niti otac na očinstvo, ali su danas popularne veze koje pretpostavljaju zabavu, razonodu, užitak i svaku vrstu ugode. Uočljivo je da mnogi bježi od situacija i odnosa koji zahtijevaju odgovornost za vječno spasenje, za odgoj za neponovljive vrijednosti, te je zato lakše imati vremena za dresirati kućnoga ljubimca, nego vlastito dijete odgajati vječnim vrijednostima.

Duhovi – nedjelja Pedesetnice

Kada gospodin Isus svojim učenicima obećava poslati Duha Svetoga, tada im govori o Duhu kao o Branitelju koga će poslati od Oca: „Kada dođe Branitelj koga ću vam poslati od Oca – Duh istine koji od Oca izlaza – on će svjedočiti za mene.“ A mi kad čujemo ovu riječ Branitelj, možda i nesvjesno zauzimamo obrambeni stav, kako nam i riječ sugerira, te odmah gledamo kada, kako i od koga se braniti. Tako zamišljamo i ulogu Duha Svetoga kao onoga koji nas brani od napada izvana, a to je ovaj svijet i na poseban način Zli. Tako više o svome kršćanskom životu u Duhu Svetome razmišljamo pod vidom obrane nad nasrtaja zloga, te s Duhom Svetim više računamo kao s nekom osobnom obranom od nedaća koje imamo u svijetu. A kada je riječ o obrani, to u nama izaziva osjećaj da se moramo braniti, to jest da inicijativu prepuštamo onome tko nas napada, jer je on po nekoj logici aktivniji i agresivniji. U tome nam onda treba Duh Sveti Branitelj da obranimo svoje pasivne pozicije, da nas ipak ne odgura sa scene i ne uzme nam tlo pod nogama i prostor koji smatramo svojim u društvu.

No ovakav način življenja vjere ne bi bio ispravan ni dostatan. Na žalost, ima dio kršćana koji samo na ovakav način žive svoju vjeru, samo u kontrastu prema zlu koje nas napada i proziva, koje pokušava oduzeti teren i stjerati nas u kut. Takvi kao da žive od napada izvana, od prozivanja i agresivnosti zla, jer ne bi znali kako biti vjernici da se ne moraju konfrontirati sa zlom i Zlim. Oni bi zaboravili živjeti od Boga i biti usmjereni prema Bogu, jer u konačnici više su usmjereni traženju Zloga i njegova djelovanja u društvu, nego da sami žive od Boga i njegova svetoga djelovanja za čovjeka. Takvi kršćani u svemu što vide u društvu traže prisutnost Zloga, te mnogo toga u društvu drže zlim, kako strukturama, tako pojedincima koji žive u službi društvenoga zla.

7. vazmena nedjelja – B

Ovih vazmenih nedjelja čitamo odlomke iz Ivanova Evanđelja u kojima sveti Ivan prenosi Gospodinovu pouku o najvažnijim sadržajima kojima je htio poučiti svoje učenike. Tako smo čuli poticaje na vjernost, ljubav i prijateljstvo, ali sve u duhu prihvaćanja njegove pastirske uloge koju vrši svojim slavnim uskrsnućem. U današnjem pak odlomku Isus više ne govori o nekim novim sadržajima koje bi im trebao predati, nego prije svega je svjestan da ih treba potaknuti da čuvaju ono što im je već dao, jer u biti im je dao sve što je trebao i mogao dati. Zato im je i rekao da im je predao sve što je čuo od Oca svojega, ne propuštajući ništa od onog što im je trebalo za spasenje i djelovanje. Jednako kao što u današnjem Evanđelju govori Ocu da im je predao njegovu riječ: „Ja sam im predao tvoju riječ, a svijet ih zamrzi jer nisu od svijeta kao što ni ja nisam od svijeta.“

No, osim što im je predao sve što je trebao predati da ih osposobi za služenje, Gospodin je znao da ih treba upozoriti da čuvaju sve što su primili. I ne samo to, već je znao da treba za njih moliti Oca da ih on čuva da ne izgube to što im je bilo predano. U tom smislu se razumiju njegove riječi: „Oče sveti, sačuvaj ih u svom imenu koje si mi dao: da budu jedno kao i mi,“ ili pak: „Ja sam im predao tvoju riječ, a svijet ih zamrzi jer nisu od svijeta kao što ni ja nisam od svijeta. Ne molim te da ih uzmeš sa svijeta, nego da ih očuvaš od Zloga.“ Osim molitve Ocu da ih sačuva u svome imenu, Isus također podsjeća da ih je on čuvao i štitio dok je bio s njima, no sada je došlo vrijeme da ih čuva Otac. Ne radi se o tome da je on digao ruke od njih, već da ih više neće čuvati na način na koji ih je čuvao dok je bio s njima kao utjelovljeni Božji Sin.

6. vazmena nedjelja – B

U današnjem evanđeoskom odlomku Isus svojim učenicima pokazuje ispravan put života na kojemu ostati i ostvariti sami sebe u svjetlu uskrsnih darova koji dolaze od njega. Jedan od tih darova koji su potvrđeni i zapečaćeni njegovim slavnim uskrsnućem, jest njegova sveta ljubav kojom je ljubio svoje učenike do predanja za njih. Upravo ljubeći ih do kraja predao je sebe i svoju ljubav njima, te je htio da je iskuse u potpunosti i da ih ona prožme i obilježi svom snagom koja od njega dolazi. Jer Isus je poznavao svu ljudsku krhkost i nedostatnost kada je u pitanju ljubav, pa je zato imao potrebu upravo nju osnažiti i pročistiti. Ljudi doista, ljube počesto svojom egoističkom ljubavlju koju ne izgrade i kojoj ne daju božanski okvir. Takva ljubav je puna sebeljublja i potraživanja, umjesto da bude ljubav poput njegove otvorena darivanju.

Doista, njegove riječi i njegovo otkupiteljsko djelo dani su nam da se dobro preispitamo i zamislimo nad vlastitom krhkom ljudskošću koja nije u stanju biti postojana, te trajno steći ono oko čega nastoji. Slučaj je to i s ljubavlju koju mi ljudi ostvarujemo kao privremeno zapaljivo sredstvo, kao hrpu emocija u kojima nema ništa drugo osim nas. Napose kad je riječ o ljubavi prema Bogu, puni smo površnosti i formalizma, puni smo prijetvornosti i iluzija, te se zavaravamo u svojoj sljepoći i opravdavamo svoju ograničenu i površnu ljubav. Počesto smo kao ljudi i sputani tolikim sponama slabosti i unutarnjeg duševnog nereda i nemira, da ne dopuštamo Bogu pristup u vlastitu nutrinu.

4. vazmena nedjelja – B

Ljudi su se oduvijek zanosili idejom da budu gospodari samih sebe, sukladno vlastitim idejama i uvjerenjima o dometima i sposobnosti svoga mišljenja. Uvjereni su bili da ih nečiji nadzor i tutorstvo sputava i guši u njihovim ostvarenjima. A to je dobrim dijelom i točno, jer nitko nam ne ‘prodaje’ vlastite ideje bez nekog cilja i nakane, već svatko drži do svoga intelektualnog vlasništva, te kad nam nudi i servira ideje, onda je to uvijek s nekim interesom. Uvijek su ljudi, šireći svoje ideje, željeli druge ljude zarobiti, a ne osloboditi, sputati a ne odriješiti, ugušiti a ne spasiti. Pa i onda kad su se pojavljivali kao revolucionari i osloboditelji koji su htjeli osloboditi ljude od nekih struktura, uvijek su ih činili žrtvama svojih struktura. Kada su im htjeli oprati mozak od tuđih ideja, uvijek su ga potom ispirali svojim idejama, što je povijest toliko puta pokazala, sve do naših dana. Na žalost, ljudi nisu nikada htjeli savladati ovu povijesnu lekciju, već uvijek iznova padaju kao žrtve ideologa koji ih uvjeravaju da će ih netko drži sputanim, a ti isti ideolozi se nude za osloboditelje. Pogotovo kada im obećavaju da će im omogućiti da uspostave razum kao vrhovni kriterij, te ljudske odluke kao jedine mjerodavne za život društva. Kada im glorificiraju ljudsko mišljenje i prosuđivanje kao jedino mjerodavno, mnogi se zanesu s uvjerenjem kako je to izvrsno i kako će im to netko omogućiti da bez nadzora i ograničenja mogu provoditi svoju volju, na tragu odluka vlastitoga razuma.

Naravno, u takvim uvjetima ljudskoga života kao što su današnji, teško je govoriti o Kristu kao dobrome pastiru, jer je čovjek odlučio biti pastir samome sebi, uvjeren da je to moguće i da je to najbolje za njega. U takvim okolnostima ljudske naivnosti u koju ga uvlače zlonamjerni ideolozi obećavajući mu ne samo nešto što je nemoguće, već i što je pogrešno, na kriv način se predstavlja i pastirska uloga Krista Gospodina i svete Crkve. Jer upravo takva poruka kojoj je jamac Bog, jedina je novost i jedina je prava poruka ljudske sigurnosti i oslobođenja.

3. vazmena nedjelja – B

Više puta za Isusova boravka među apostolima dogodilo se da ga nisu prepoznali. I to ne samo nakon uskrsnuća, već i prije kao što je bilo dok je za vrijeme jedne oluje hodio po uzburkanom jezeru. Prestrašeni apostoli su pomislili da vide duha, to jest utvaru. To se ponovilo i nakon uskrsnuća, s time da su okolnosti bile sasvim drukčije, jer su u međuvremenu doživjeli bili Učiteljevu muku i smrt, te im nikako nije bilo logično da ga vide živa, a bio je raspet i umro na križu. Zato su bili zbunjeni i prestrašeni u trenutku kad im se ukazao uvečer na dan uskrsnuća, kao što će im se potom dogoditi i u Galileji. I dok im upravlja riječi smirenja i ohrabrenja, on uočava stanje njihova duha, pa im zato i veli: “Zašto se prepadoste? Zašto vam sumnje obuzimaju srce? Pogledajte ruke moje i noge! Ta ja sam! Opipajte me i vidite jer duh tijela ni kostiju nema kao što vidite da ja imam.” Prema Lukinu izviješću, oni su doista bili uvjereni da vide duha, ma koliko to zvučalo proturječno. Jer da je Isus bio samo duh, bio bi nevidljiv, ili da je bio neka utvara, bio bi nešto nepostojeće. No oni su, premda je proturječno, reagirali u domeni svojih iskustava. Nisu imali iskustvo uskrsnuloga čovjeka, pa im se svaka druga varijanta činila ispravnijom od te. Zato su pomišljali da je riječ o duhu ili utvari, a ne o Isusu koji je uskrsnuo u svome tijelu, to jest uskrsnućem proslavio svoje ljudsko biće.

Upravo to je razlog zašto ih Isus vraća u stvarnost učeći ih da je doista on taj, te da nije riječ o prividu niti o previdu, već o stvarnom uskrsnuću. Zato im daje prigodu da ga dotaknu i osjete da je to on i da je živ i stvaran. Pokazujući im samoga sebe, Isus im je dao milosnu prigodu i dar da otvore oči za božansku stvarnost koje je s jedne strane duhovna, ali isto tako uvijek je konkretna i utjelovljena u ljudski život i potrebe. Otvorio im je oči da otkriju Boga koji ljubi čovjeka, te ga iznenađuje mjerom svoje ljubavi i dobrote, no u isto vrijeme pozivajući ga da i sam učini taj napor otvaranja očiju, pameti i srca za neizmjernu mjeru dobrote Božje.

Naviještenje Gospodinovo

U trenutku kada Gospodin šalje anđela Gabriela Mariji u Nazaret, ona je iznenađena tim susretom i riječima koja su bile izgovoreno. Anđeo je pozdravlja vrlo znakovitim pozdravom: „Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom!“ Marija je zbunjena njegovim pozdravom i željom da ostane u Božjoj prisutnosti, to jest da se ne da smesti, već da nastavi biti u Gospodinu koji ga je poslao kao svoga glasnika da joj otkrije svoje naume i nesaglediva otajstva svoga života. Ali ne samo da joj otkriva svoje naume, već joj objavljuje da njegovim naumi imaju veze i s njome, to jest da računa s njezinom suradnjom. A njegovi sveti naumi su naumi utjelovljenja njegova Sina koji je trebao biti iz loze Davidove i zasjesti na prijestolje Davida, oca njegova. Uz to, što se tiče njegovih nauma s njome, rečeno joj je da je našla milost u Boga, te da će ona biti ona koja ima začeti i roditi onoga koji će ujedno biti i Sin Svevišnjega. I na samom završetku, nakon što je anđeo objasnio kako se ima dogoditi ovo veliko otajstvo, Marija je prihvatila ponijeti teret ove nove odgovornosti koju joj Gospodin stavlja na leđa: „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!“

Marijina spremnost

Marija je spremno prihvatila služiti Bogu i izvršiti njegov sveti plan. Ali njezina spremnost nije samo na razini spremnog odgovora i izgovorenih riječi. Njezina spremnost je prije svega pripravnost života. Jer je bila puna milosti, bila je spremna izvršiti što Bog od nje očekuje. A puna milosti je značilo i da je puna poniznosti, osoba potpuno prema Bogu okrenuta i na Boga oslonjena. Marija je bila toliko ponizna da nikada nije ni razmišljala o tome koliko je sveta i uzvišena. U njezinim očima samo je Bog bio svet i uzvišen, a čovjek je pred njim trebao biti skroman i jednostavan, svjestan njegove veličine i svoje malenosti.

2. vazmena nedjelja – B

Postoji jedna narodna izreka koja glasi: „U strahu su velike oči.“ Moguće da se sličnom izrekom služio sveti Toma u trenutku kada su mu drugi apostoli rekli da su susreli Gospodina u nedjelju njegova uskrsnuća u večernjima satima. Oni su mu pokušali dokazati da si vidjeli Gospodina, a on je odbijao vjerovati pozivajući se na pravo i potrebu da bilo koju tvrdnju dokaže provjerom vlastite ruke: „Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg čavala i ne stavim svoj prst u mjesto čavala, ako ne stavim svoju ruku u njegov bok, neću vjerovati.“ Bio je uvjeren da su pogriješili, jer su bili u mraku iza dobro zatvorenih vrata, a uz to su bili i u strahu. Zbog toga su, prema njegovom mišljenju, vidjeli ono što su htjeli vidjeti, a ne ono što je stvarno bilo. Jer čovjek u takvim uvjetima vidi dvostruko, ili pak od nečega vidi nešto nepostojeće. Zato se i je tako odvažno ponudio da će vlastitim rukama provjeriti to što oni kažu da su vidjeli. Moguće, po njemu, da su imali neko priviđenje u polumračnoj prostoriji u kojoj su bili skriveni, što zbog slabog osvjetljenja u što zbog straha u kojem su bili.

To je bio razlog da je odlučno odbijao vjerovati da su oni dobro vidjeli, što ga je navelo da odluči ostati zatvoren u svojoj nevjeri. Dok su ostali apostoli polako otvarali svoj um shvaćanju svega što se dogodilo, premda ni njima nije bilo jednostavno, on je radikalno odbijao prihvatiti njihovo svjedočanstvo.

Vazam – nedjelja uskrsnuća Gospodnjega

Danas na nedjelju uskrsnuća Gospodnjega čitamo odlomak iz Evanđelja svetog Ivana koji je jedan od dvojice učenika koji su prvi stigli na Isusov grob i tako, uz Mariju Magdalenu, bili povlašteni svjedoci uskrsnuća Gospodnjega. Sveti Ivan opisuje neke neobične detalja koje nitko drugi nije zabilježio ni opazio. Tako se prisjetio da su on i Šimun Petar trčali prema Isusovu grobu nakon što im je Marija Magdalena prenijela vijest da je kamen s groba dignut. Evanđelist ne propušta prisjetiti se ‘prestižne’ trke u kojoj je on prestigao Petra, premda je potom prepustio Petru da prvi uđe u grob. Neobičan je detalj i to da je, došavši do ulaza u grob spazio povoje gdje leže, a kad je Petar ušao u grob i on je ugledao „povoje gdje leže i ubrus koji bijaše na glavi Isusovoj, ali nije bio uz povoje, nego napose svijen na jednome mjestu“. Ovih nekoliko detalja iz Ivanova opisa su ujedno i vrlo znakoviti detalji koji su njemu dali razmišljati, jednako kao što i nama otvaraju oči duha prema istini Gospodinova uskrsnuća. Jer povoji koje je Ivan uočio označavali su posljednju sponu kojom je Isus bio ‘sputan’ nakon muke i smrti na križu. No Isus je se oslobodio upravo te posljednje i posebne spone koje se ne oslobađa lako nijedan čovjek. A oslobodio se na način da ih je ostavio iza sebe kao svjedočanstvo svoje pobjede, kao dokaz svoje snage i mira u kojem je izvršio planiranu pobjedu nad smrću.

Velika subota – vazmeno bdijenje

U Evanđelju ove svete noći čitamo kako su tri žene, Marija Magdalena, Marija Jakovljeva i Saloma,  rano ujutro prvoga dana u tjednu išle na Gospodinov grob da pomažu njegove mrtvo tijelo. Osim žalosti, tjeskobe i tuge koja i je ispunjavala, bile se zabrinute i radi svoje nemoći. To otkriva njihov razgovor u kojem su se pitale: „Tko će nam otkotrljati kamen s vrata grobnih?“ Poštovanje i ljubav prema Učitelju ih vodi k grobu, ali one su pune konkretnih briga koje su nadilazile njihove snage. Jer i uz najbolju volju, nedostajala im je tjelesna snaga za takvo što, no one su svejedno išle na njegov grob s nadom da će na ovaj ili onaj način već nešto riješiti. Jer za otkotrljati kamen s grobnih vrata trebalo je nešto alata i par snažnih muških ruku, ali nijedan od apostola iz straha nije se usudio poći s njima.

No ovaj njihov upit: „Tko će nam otkotrljati kamen s vrata grobnih?“ nije samo njihov, već se tiče svakoga čovjeka, premda na nešto malo drukčiji način. Jer nema toga čovjeka tko ne postavlja ovo pitanje samome sebi: „Tko će mi otkotrljati kamen s vrata grobnih moga groba?“ i kolikogod se čovjek trudio, nikada ne može od sebe odagnati ovo pitanje, jer je ono utkano u njegovu bit i njegov smisao. Od trenutak kada osjeća da je primio život, ne može se ne pitati od koga je dobio život i na koji vremenski rok. Ne može se ne upitati što će biti s njime kada prođe taj vremenski rok, a ova zemaljska dionica života prođe ili se sruši kao kula od karata. Ne može se ne upitati ima li šanse da netko otkotrlja kamen s vrata grobnih i pusti u mračnu grobnicu onaj neumrli dašak života, da mu kosti ožive i iz praha se vrate u novo postojanje. Ne možemo ne poželjeti barem da nas netko pusti iz groba na konačnu slobodu i nepovratni život.