Božić – danja misa

Otajstvo Božića koje danas slavimo dira nas tako snažno, jer se radi o otajstvo Božje blizine i otajstvu Božjeg dolaska među nas ljude. Doista je neizrecivo i iz naše i iz njegove perspektive, bilo da promatramo čin i način, cilj i učinke. Utjelovio se i rodio kao čovjek tako da je s nama podijelio naš ljudski život, s ciljem da nama udijeli svoj božanski. Čudesno je ovo otajstvo po kojemu je Božje svjetlo zasjalo svim ljudima, a Bog je postajo vidljiv svim krajevima zemlje. Otajstvo je to kojim je Bog progovorio tako glasno i jasno po svome Sinu da je bilo nemoguće ne čuti njegov glas. Zato nam Božja riječ danas jasno poručuje da je Isus Krist ne samo nemoćno dijete u Betlehemskoj štalici, nego je moćna Očeva Riječ po kojoj je sve stvoreno. Nije samo Sin Marijin, nego je Jedinorođenac Očev, pun milosti i istine. Nije samo potrebno ljudsko biće oko kojega skrbe Marija i Josip, nego je vječni i neprolazni Bog od čije punine svi mi primismo i to milost na milost.

Stanimo danas pred zadivljujuću ljubav Božju koja je bila tako velikodušna i maštovita prema nama ljudima kad je izabrala roditi se kao čovjek. Zahvalimo Bogu što nas je na tako jednostavan i neobičan način obasuo svojom puninom darujući nam se u ograničenoj ljudskoj naravi svoga utjelovljenoga Sina. Doista, ovaj događaj Božje prisutnosti i objave nije bio tek trenutak prošlosti, nego je Bog došao da trajno osposobi čovjeka u svakom vremenu i prostoru za ovu nebesku viziju, za život u svjetlu i za slušanje glasa Božjega. Zato je stvarnost rođenja našega Gospodina Isusa Krista događaj koji se tiče i nas danas i našega života u zajedništvu s Bogom. Nasušna nam je potreba raspoložiti se ponovno pred otajstvom Betlehemskog Djeteta koje nas tako tiho i skromno, tako nježno i snažno poziva da se otvorimo Bogu širinom i dubinom svoga bića.

Jer kako bismo sami primili od njegove punine, neophodno je da sa svoje strane napravimo pomak prema njemu. Njegov čudesni ‘dvokorak’, korak i Boga i čovjeka, prema nama nam je primjer i poticaj. Ako je on bio spreman za nas poniziti se svodeći se na mjeru čovjeka, kako bi nas obdario nebeskim obiljem, zar mi smijemo ostati udaljeni od njega lišavajući sebe takvoga dara? Ako se on nije ustezao postati čovjekom, zar mi smijemo otezati ili odbiti dar božanskoga života? Ako njemu nije bilo sporno dati nama ispraznima i praznima od svoje punine, zar se mi smijemo zadovoljiti životom bez njegova milosnog života? Ako se on nije ljubomorno držao svoga, niti je pridržao sebi ništa od onoga što on jest, zar se mi trebamo ljubomorno držati samo sebe i uzeti od njega samo što nam se prohtije? Ako on nije pravio računicu kad se davao nama, zar mi sebi smijemo priuštiti računicu dok ga primamo? Ako on nije dopustio da ga ljudska narav ograniči, pa i kad ju je primio kao svoju, zar mi smijemo dopustiti sebi da nam ljudska narav bude prepreka i ograničenje na putu prema njemu? Ako Bog uspijeva dati nam cijeloga sebe u ljudskom tijelu svoga utjelovljenoga Sina, zar ćemo mi drsko i sebeljubno odbiti ponuđeni dar milosti ili ga primiti tek u zanemarivim količinama? Ako se Bog nije strašio prekoračiti granicu vremena, zar ćemo se mi strašiti prijeći onu vječnost? Ako Bog nije odbio zakoraknuti u prostor zemlje, zar ćemo se mi zaustaviti pred onom neba?

Ne budimo danas daleko od samih sebe, od svojega duhovnog traženja i ne bježimo od iskonskih potreba svojega života. Primimo Isusa – Božje svjetlo za svjetlo svoga duha, te u svom umu oblikujemo Božje riječi koje su plod njegove svete prisutnosti na prosvjetljenja našeg uma. Ne budimo danas siromasi duha i srca, jer nas je Bog stvorio i odredio da primamo od njegove punine, kako nas uči sveti Ivan u današnjem evanđeoskom odlomku dok razmišlja i sam o otajstvu utjelovljene Riječi. Zar možemo i smijemo živjeti ne tražeći stvarno Božju puninu za svoj život, kao da nas može obogatiti ono izvanjsko što s nama propada? Ne gušimo u sebi i ne dopustimo da netko u nama uguši ovu najuzvišeniju i najdragocjeniju potrebu da Boga do kraja spoznamo i da ga u punini primimo, a s Isusom je to postalo tako jednostavno. Jer on je konačno progovorio našim ljudskim jezikom, svakom čovjeku razumljivim i dostupnim. Po njemu koji je prihvatio poput svakoga od nas imati majku na zemlji, svatko od nas može sada imati Oca na nebu. On koji je jedno ljudsko biće zvano najtoplijom ljudskom riječi: Mama, naučio nas je reći Bogu onu najljepšu nebesku riječ: Oče. Prihvaćajući naš život utkao je svoje svjetlo u našu ljudskost i postao svjetlo ljudima. Postajući krhkim i ranjivim čovjekom, bio mu je cilj izliječiti našu krhkost i učiniti neprolaznom našu prolaznost. Ulazeći u vrijeme, jamac nam je trajne, vječne budućnosti. Postao je bespomoćno dijete ljudsko, kako bi nama podario moć da budemo djeca Božja. Prihvatio je biti nijemo ljudsko stvorenje, da mi nikad više ne budemo nijemi pred Bogom. Učinio se ovisnim od ljudi, kako bi nama pokazao put neovisnosti koji ovisi o spoznaji Boga kao Oca.

Poklonimo se stoga danas Bogu neizmjerne ljubavi koji nam je dao svoga Sina u kojem je punina milosti i istine. Neka Isus, Svjetlo Božje koje prosvjetljuje svakog čovjeka prosvijetli i naša srca istinom i ljubavlju. Neka nam danas prodre do svijesti da smo primili neizmjernu moć, moć da budemo djeca Božja. I budimo to što jesmo živeći sukladno neizmjernome daru Božjemu, već sada na zemlji na kojoj nas je Bog obdario puninom milosti po svome Sinu. Prigrlimo čvrsto Isusa u naručje svoga srca i živimo s njime, jer samo po njemu možemo doći do vječnosti u kojoj nam nitko više neće moći ugroziti ni umanjiti ovo zajedništvo koje je po njemu na zemlju dalo plodove istinske punine. Njemu, našemu Gospodinu i utjelovljenome Bogu koji je došao da nas obdari svojom puninom, neka je svaka čast i slava već sada ovdje na zemlji, kao i u nebu gdje ćemo ga skupa s Ocem i Duhom Svetim hvaliti i slaviti po sve vijeke vjekova. Amen.

Misa ponoćka

Čitamo u ovoj svetoj noći riječi proroka Izaije, riječi pune nade svom narodu koji je čekao oslobođenje. Prorok u viziji koja nadilazi vrijeme u duhu vidi i naviješta konačni Božji dolazak u povijest za dobrobit i spasenje svoga naroda. Taj veliki Božji zahvat rođenja Djeteta koje će biti Savjetnik divni, Bog silni, Otac vječni i Knez mironosni opisuje slikama svakodnevnog života. Radi se o slikama koje izriču neizmjernu radost koju Bog daruje svome narodu. Ali radosti koje je tim upečatljivija jer dolazi nakon iskustva žalosti. Radost koju vidi prorok Izaija je kao radost onih koji su vidjeli svjetlo nakon što su hodili u tami, ili pak radost onih koji su nakon napornoga rada vidjeli plodove žetve ili borci koji nakon riskantnih bojeva uživaju radost pobjede i diobe plijena, ili pak radost onih koji su doživjeli slobodu nakon što su stenjali pod jarmom ropstva.

Ostvarenje upravo tog najvećeg Božjeg obećanja koje je izvor neizrecive radosti za cijeli narod dogodilo se Isusovim rođenjem u Betlehemu, kako reče anđeo pastirima: Ne bojte se! Evo javljam vam blagovijest, veliku radost za sav narod! Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj – Krist, Gospodin. I Evo vam znaka: naći ćete novorođenče povijeno gdje leži u jaslama. No rođenje jednog djeteta u Betlehemskoj štalici, te položenog u jasle, ni po čemu ne bio bilo posebno ni zanimljivo da nije bilo ostvarenje drevnog Božjeg obećanja, prema kojem to nije bio običan dječak, premda se rodio na sasvim običan način u skromnim sirotinjskim uvjetima. Iako rođen u takvim uvjetima, on je prije svega bio Savjetnik divni, Otac vječni, Bog silni, Knez mironosni, pa je to bio pravi razlog zašto je anđeo pozvao pastire na radost. Da nije bio ispunjenja obećanja dana po prorocima, taj događaj ne bi po ničemu mogao biti temelj radosti cijelome narodu. Ali jer je ispunjenje obećanja, postaje neizrecivim i čudesnim događajem, uporištem radosti Božjemu narodu.

Doista, kao što je nekad u proročanstvima bilo najavljeno, u ovoj svetoj noći slavimo rođenje pravoga Pastira naših duša koji je bio kadar slomiti šibu goniča, pa i onda kad će se ona slomiti preko njegovih leđa. Rodio se onaj pravi ratar na Božjoj njivi koji će skinuti jaram s pleća svoga naroda, pa i pod cijenu da ga natovari na svoja leđa kao slatki jaram i lako breme, podnošljivo jer je bilo breme spasenja. Zato je došao kao dijete da se u svemu izjednači svakom čovjeku, da okusi jednostavni život običnog čovjeka, u ničemu izuzet od tegoba ljudskosti, kako bi ljudima omogućio radost pobjede nad svim protivnicima ljudskoga roda. Došao je kao dijete prihvaćajući i sam ograničenu ljudsku razumsku narav, kako bi je po vjeri obasjao neprolaznim svjetlom Božjim.

Upravo zbog toga je i nama danas ova noć znakovita i značajna po svim svojim detaljima jer nam iz ovog događaja može biti umnožena prava radost i uvećano istinsko veselje. I danas čovječanstvo tone u vlastitoj tami i mrklini, pa i onda kad to izravno ne vidi, kad mu se tako ne čini, jer je čovjek uvjeren u svjetlo materijalnog napretka i ljudskog društva. Postao je žrtvom žalosti kad je uvjeren u radost blagostanja kao da je to najveći plijen kojega se mogao domoći. Potrošio je pravu radost onda kad je napustio život na polju Božjega kraljevstva, kad se odrekao žetve Božje milosti, a prionuo isključivo na žetvu boljega standarda, većih plaća i zarada. Postao je gubitnikom u borbi života od trenutka kad se ponaša kao pobjednik jer vrlo lako dolazi do plijena po trgovinama i trgovačkim centrima, a niti ne primjećuje da se poradi toga lišio pravog nebeskog obilja. Ne vidi kako je žrtvovao dušu i istinske vrijednosti za komad zemaljske sigurnosti. Na rubu je propasti onda kad se dao porobiti, izgubiti dušu, svetinje, vrijednosti, obitelji. Upao je u mrak onda kad je ostao bez svjetla vjere, bez žara ljubavi, bez putokaza kršćanske nade. Izgubio je bitku onda kad je se dao obezglaviti ostajući bez Boga. Ostao je bez žetve onda kad je se odrekao Božjeg blaga i blagoslova. Postao je roblje kad je se oslobodio Boga i odrekao njegove svete volje.

Prihvatimo stoga i mi večeras sveti anđelov navještaj sa svom jednostavnošću i čistoćom srca kako su ga prihvatili pastiri, te pođimo srcem i duhom, umom i voljom prema svome Gospodinu koji se je radio poradi nas i radi našega spasenja. Otvorimo se ovoj radosti koja nam dolazi podariti svoje božansko obilje. Odbacimo svaki strah i tugu, jer nam se rodio Spasitelj koji nas uči vjerodostojnom načinu života. Prihvatimo izljev Božje radosti koji nam se daje po Bogu koji krijepi naše duše i daje nam da obnovimo vlastiti život u svijetu odričući se bezbožnosti i svjetovnih požuda, a živeći razumno, pravedno i pobožno. Ne budimo hladni večeras na ovu blagovijest i unesimo je u vlastite živote, u svoje obitelji, te je pretvorimo u radost za cijeli narod, pozivajući svakog čovjeka na život po Bogu koji nas jedini može obnoviti i dati da se radujemo u nadi bolje budućnosti. I mi se večeras svrstajmo među miljenike Božje, jer nas Bog obasiplje svojim mirom darujući nam svoga Sina – Kneza mira. Ne dajmo da nas itko liši ove radosti, te je kao miljenici Božji odvažno svjedočimo odajući slavu novorođenome Bogu svojim životom, dok ne prispijemo do one punine koju nam je on svojim rođenjem objavio i omogućio, koji živi i kraljuje u vijeke vjekova. amen.

U predindustrijskim vremenima
za tkanje odjevnih premeta
upotrebljavao se tkalački stan.
Tkanina se tkala isprepletanjem
uzdužnih niti zvanih osnova
i onih poprečnih zvanih potka.
Dobro nategnuta osnova
bila je podloga kvalitetnog tkanja,
a između njenih niti se utkivala potka,
u svoj raznolikosti i različitosti tehnika,
ovisno o maštovitosti i umješnosti tkalje.
Tkanje je slika ljudskoga života,
satkanog od okomitih i vodoravnih niti,
od božanske osnove i ljudske potke.
Ako osnova nije dobro učvršćena
u nadnaravnoj viziji i nebeskim uvjerenjima,
život nema ni ljepotu ni čvrstoću.
Učiti nam se na uzvišenom primjeru
Nazaretske Djevice, najizvrsnije tkalje.
Njezina čistoća i vjernost Bogu
bili su najbolji tkalački stan
na kojem je vlastitim životom otkala
prečistu i prečvrstu halju ljudskosti
vječnomu i neizrecivomu Sinu Božjemu.
On se utjelovio i rodio u krilu Djevice
kako bi tkanju ljudskog života podario
milost božanske neizmjernosti,
te ljudsku osnovu neraskidivo učvrstio
u nebu, u srcu samoga Boga.

4. nedjelja došašća – B

U četvrtu nedjelju došašća u središtu evanđeoske poruke nalazi se nazaretska Djevica kojoj Božji poslanik anđeo Gabriel naviješta da će postati majkom Sinu Božjemu. Ali anđelovo ukazanje Mariji nije slučajnost, premda je besplatni Božji dar i nezasluženi izbor. Ovom navještaju i događaju utjelovljenja Sina Božjega u njezinu krilu prethodio je njezin uzoran i vjeran život kojim postaje najizvrsniji model iščekivanja Boga. Prpoznatljiva po žeđi za Bogom i ustrajnoj želji za zajedništvom s njime Marija postaje i ostaje nedostižan uzor traženja Boga koji može pomoći i svakom vjerniku da do punine proživi vrijeme došašća kao radosnog iščekivanja Božjeg dolaska među nas. Ona je surađivala s Bogom koji ju je izabrao i dao joj neprocjenjive milosti od samoga začeća. Milost Božja pak u njoj nije bila uzaludna, tako da je Marija primila milost na milost. Živjela je tražeći Boga, trudeći se njemu do kraja svidjeti, pa je za svoju gorljivost primila milost kakvu nije ni slutila. Točnije, Bog joj je iskazao neizrecivu milost povjerivši joj poslanje majke svoga Sina.

A da Božje povjerenje u Mariju nije bilo slučajno otkrivaju nam anđelove riječi iz kojih se iščitava i stanje Marijine duše i načina života. Dodatni Božji dar imao je uporišta i u njezinu životu, te je stoga anđeo i rekao: Ne boj se, Marijo! Ta našla si milost u Boga. Ove riječi se ne odnose samo na besplatni dar bezgrješnosti, nego i na život ove čiste djevojke koja je cijela posvećena traženju dara milosti za sebe i svoj narod. Ona je doista živjela moleći milost u Boga, što je značilo da je molila za spasiteljev pojavak i za otkupljenje svoga naroda. I nije smatrala da je dostatno nešto od Boga povremeno i usputno zamoliti, nego je živjela kao prava tražiteljica milosti, do kraja posvećena vjernom traženju otvarajući svoje srce do krajnjih granica kako bi primila milosni dar, što se i dogodilo dolaskom Sina Božjega u njezino srce.

I kad nije točno znala da će Bog prema njoj imati posebnih zahtijeva, ona je ipak bila potpuno pozorna na njegovu riječ i izvršavala sve što je od nje očekivao. Ona je stajala pred njim moleći ga da ispuni svoja obećanja i da spasi svoj narod. Takvu je molitvu smatrala istinski nasušnom potrebom. Jedino do čega joj je bilo stalo, bilo je Božje smilovanje svom narodu. Težila je k tome da ispravno razumije Boga, da pronikne u njegovu volju i da mu se pokloni u istinskom duhu poniznosti i neznatnosti. Sva pozornost njezina života bila je usmjerena prema njemu, a anđelove riječi samo nam otkrivaju njezin stav dobro poznat Bogu, poradi kojega je i našla milost u njegovim očima. Bog po svome anđelu prenosi Mariji pohvalne riječi u kojima se zrcali njezin stav i srce koje stoji pred Bogom tako intenzivno.

Mi vjernici imamo identičan poziv: živjeti tražeći milost u Boga. Ne tražimo od Boga koješta, niti zaboravimo tražiti milost za sebe i svoj narod. Prikazujmo svoje živote za druge, za dobrobit svoga naroda. Neka to bude bit našega života i Bog će nam doći ususret. Usmjerimo sve svoje snage prema spasenju, ne okolišajmo i ne trošimo život i svoje vrijeme na druge stvari koje nisu život. Budimo pred Bogom tražitelji milosti i pronaći ćemo utjelovljenoga Isusa kojega nam je donijela Marija. Raširimo svoje srce za Bog i on će nam iskazati sličnu milost kao i Mariji. Ražarimo u sebi Marijinu svijest pa ćemo i na povijesnoj sceni zajamčiti sebi bolju budućnost, pobjeđujući svaku muku i nevolju. Budimo raspoloživi za Boga poput nje, pa će se u našim dušama poroditi pravo rješenje za dobrobit čovjeka i cijeloga društva. Otvorimo mu srce tražeći milost, pa će i on nama dati sve obilje otvorenoga srca. On će nam se smilovati ako otvorimo prostor njegovu smilovanju živeći kao tražitelji njegove svete prisutnosti. Poput Marije stavimo pred njega svoju dušu, umjesto da ga poput ljudi optužujemo za tromost i udaljenost od naših životnih problema i muka.

Držimo se Marije u ovim bremenitim vremenima našega naroda i odbijmo svaku ponudu neke bolje budućnosti ako ona ne pretpostavlja dar Božje milosti, bez koje nema budućnosti ni dobrobiti čovjeku. Tražimo poput Marije i vapimo u molitvi dan i noć dok nam se ne smiluje. Imajmo srca čvrsta u Gospodinu i prionimo na molitvu i duhovni vapaj tražeći od Boga da zahvati u naše živote i u našu povijest. Ne zaobilazimo Boga u našim traženjima, nego ga stavimo na prvo mjesto. Ne budimo prikraćeni u svojim stavovima, jer ćemo biti uskraćeni za milost koju je osjetila Marija. Ako želimo dobro sebi i svome rodu i narodu, ne dopustimo da nas mimoiđe Božja milost, nego budimo pozorni na svaku riječ što izlazi iz njegovih usta.

Poput Marije prihvatimo odgovornost za spas svoga naroda, jer je samo Bog moćan spasiti ga darujući svoju milost, to jest svoga Sina, iskrenim tražitiljima koji pripravljaju srca za njegov dolazak. Molimo Marijin zagovor da nam Gospodin udijeli velikodušno i otvoreno srce koje će izgarati za posvećenje i spas svakoga čovjeka. Surađujmo s Bogom kako bi nam se mogao smilovati i kako bi sve ljude mogao privući u zajedništvo svoje ljubavi. U jednostavnosti otvorimo srce Kristu Gospodinu koji dolazi, kako bi nas ispunio milošću i podario nam bolju budućnost i vječni život.

Visoki standardi suvremenoga društva
pretpostavljaju izgradnju spalionica otpada
kao odgovor na sve veću količinu prljavštine
i pogubnog zagađenja okoliša.
Spalionice doista jamči smanjenje nečistoće,
kako u okolišu, tako i u odlagalištima.
Osim toga od spaljivanja otpada
dobije se znatna količina
toplinske i električne energije.

No ne postoji samo organski otpad,
nego i onaj duhovni nevidljivi.
Na žalost, počesto zaboravimo
počistiti ga i spaliti za čist okoliš.
Srećom sam Bog je izgradio spalionice
za zbrinjavanje duhovnog otpada
– grijeha koji prlja ljudske duše.
Dajući nam ispovijed i ispovjedaonicu
dao nam je spalionicu grijeha
i omogućio čist okoliš naših duša.
Iskrena ispovijed ujedno pokazuje
da otpad grijeha može poslužiti
i kao svojevrsna energija.
Onomu koji ga ponizno spaljuje
na božanskoj vatri pročišćenja,
spaljen grijeh mu postaje
izvorom nadahnuća i snage
za čistiju i bolju budućnost.

3. nedjelja došašća – B

Današnji evanđeoski odlomak predstavlja nam Ivana Krstitelja kao svjedoka koji svjedoči za Svjetlo svijetleći tako svojim slušateljima. Cilj mu je bio da do njih dopre njegovo svjedočanstvo te da povjeruju u Svjetlo o kojem je svjedočio. Ivan kao pravi svjedok Svjetla naviješta svome narodu da se Bog rađa u ljudskoj noći kako bi bio Svjetlo ljudima. Njegovo je svjedočanstvo i nama vrlo rječito, jer ni mi ne živimo u vremenima osobitoga svjetla, nego u civilizaciji pomračenih vrijednosti. Dok su farizeji htjeli da im svijetli Zakon, a predstavnici ondašnjeg humanističko-helenističkoga društva su bili pobornici svjetla ljudskog razuma, Ivan je svjedočio za Svjetlo Božje koje jedino ispravno i jasno svijetli čovjeku.

Ivan je posvjedočio da je to svjetlo Isus, te je rekao farizejima da je Krist netko tko stoji među njima, a kojega ne poznaju. Poput farizeja ni danas mnogi ne doživljavaju Isusa tako stvarnim i živim, mnogi mu ne dopuštaju pristup u vlastiti život da ih prosvijetli i obasja im pute. Mnogi bježe od njegova sjaja, jer radije vole tamu vlastite duše i tapkanje u mraku ljudskosti, nego da Kristu dopuste da im u ljudskosti zasja Božjim svjetlom. Mnogima se Isus čini kao neko udaljeno, neznatno, tiho svjetlo samo zato što dolazi u skromno i ponizno u ljudskome obličju, a ne u blještavilu i sjaju ovozemaljske moći i sile. Štoviše, danas ne samo pojedinci, nego i cijela društva prave odmak od Isusa i njegova božanskog sjaja praveći se kao da ne postoji i kao da im ne treba njegovo svjetlo. Ali i onda kad čovjek ne poznaje, ne priznaje i odbacuje Božje svjetlo hodeći radije po mraku, kad sebe uzdiže i proglašava svjetlom, i tada potvrđuje da je smisao ljudskoga života tražiti svjetlu, u svjetlu živjeti i o svjetlu svjedočiti. Taj smisao nas upozorava da ipak postoji i tama koja visi nad čovjekom kao trajna opasnost duhovne pogibelji sposobna ugasiti ljudsko svjetlo.

Ali Ivan je dobro znao da ako nema Božjeg svjetla, ako nam ono ne dolazi u noći naše ljudskosti, onda smo mi ljudi osuđeni na tamu, jer ljudskost ne može čovjeku svijetliti trajnim i neugasivim svjetlom. Ma koliko se ljudi trudili, ljudski razum i ljudski život ne mogu biti svjetlo neugasivo, svjetlo koje pobjeđuje tamu grijeha i smrti. Ako smo imalo skromni i svjesni svoje ograničene ljudskosti, tko to od nas onda može preuzetno sebe proglasiti svjetlom i pozivati se na moć da drugima obasja put? Tko to od nas može imati svjetlo života, ako isključimo Boga iz svoga bića? Svi mi imamo nešto svijetloga u sebi, ali nitko od ljudi sam po sebi nije svjetlo neugasivo i trajno da može druge voditi kroz tamu ljudske povijesti i dovesti do cilja u vječnosti. Ivan je bio svjestan da nema čovjeka koji bi mogao biti svjetlo koje svijetli u svakom vremenu i prostoru, ma kako bio svet i pravedan, učen i sposoban. Zato je za sebe ne samo svjedočio da nije Mesija, nego da nije niti neki od proroka, jer je znao da samo istinitim svjedočanstvom može svjedočiti za Svjetlo.

U tom duhu Ivan nam postaje putokaz i poticaj našem vjerničkom svjedočenju, napose u došašću dok se pripremamo za blagdan rođenja onoga koji je Mlado Sunce s visine. Jer samo u onolikoj mjeri u kojoj smo odraz Božjega svjetla možemo manje ili više jasno i trajno svijetliti, to jest svjedočiti svome naraštaju. Ivan je ostavio takav trag u povijesti svoga naroda i čovječanstva, ne time što se predstavljao posebno učenim i mudrim, nego time što je svjedočio za Božje svjetlo. U svoj svojoj veličini, bio je svjestan svoje malenosti pred Bogom, jer je bio samo čovjek koji je sve dugovao Bogu. Bio je čovjek nedostojan driješiti obuću s nogu onoga koji dolazi, a ipak u odnosu na druge ljude svijetlio je svojim primjerom. Njegov sjaj nije bio nepoznat niti farizejima, koji su mu stoga dolazili i raspitivali se o njemu, no on je sam najbolje znao da je bio daleko od toga da bude svjetlo. Premda su ga ljudi izrazito cijenili, on je ipak bio ponizan i svjestan sebe, te je odbijao i svaku pomisao da zauzme Mesijino mjesto pripisujući sebi njegov ugled i njegove ovlasti. Čuvao se tako ohole uznositosti koja je bila grijeh protiv samoga Boga.

A opet, nije bilo drugoga načina nego da o Svjetlu svjedoči svijetleći. Kao što se zdravljem svjedoči o dobrom liječniku, a dobrim urodom o kvalitetnom sjemenu, tako isto samo svijetlim životom možemo svjedočiti o Svjetlu istinskom. A svijetli život svjedočanstvo je kreposti i dobrih djela, svjedočanstvo je obraćenja i prihvaćanja Boga u svom životu. Poput Ivana ni sami ne bježimo od odgovornosti takvog svjedočenja, jer svjedočenjem za Svjetlo unosimo Božje svjetlu u duše vjernika.

No kako bi nam zasjalo Božje svjetlo u duši, valja se pripraviti poput Ivana ljubavlju prema istini u kojoj sagledavamo sami sebe kao ograničene i nedostatne ljude. Tada ćemo lakše shvatiti kako nam Bog dolazi ususret kako bi nam podario svoje Svjetlo, Sina svoga. Kako bi po našem svjedočanstvu zasjao drugima, neka najprije zasja u nama. Učinimo da naši bližnji, promatrajući sjaj našega života, povjeruju u Svjetlo koje svijetli iz naših duša. Bez straha svjedočimo da samo rođeni za svjetlo i budimo svjetlo po Bogu – Svjetlu istinskome koje se utjelovljuje u našoj duši. Dopustimo Božjoj ruci da zapali naš duh svojim sjajem i ispunimo se božanskim životom, kako bismo bili gorljivi i vjerodostojni svjedoci Svjetla Božjega, te kako bismo mnoge koji žive u tami uveli u njegov sjaj koji nema zalaza.

Kako bismo se snašli u šumi informacija
pohranjenih na društvenim mrežama,
te pronašli upravo ono što nam treba,
postoje tražilice ili pretraživači.
Oni su specijalizirana Web mjesta
kojima je glavna funkcija olakšati
potragu za traženim podatcima.
No kako čovjek nije samo tražitelj
u svijetu medijske komunikacije,
nego je ponajprije tražitelj smisla,
to jest razloga i nade življenja,
potreban mu je životni pretraživač.
A jer i u svijetu traženja smisla
ima šumu od koje ne vidi stablo,
njegovo traženje je mukotrpno,
pa nerijetko čak opasno i bolno.
Stoga, da se ne izvrgne riziku
da traženje smisla i vrijednosti života
postane traženje igle u plastu sijena,
Bog mu nudi nezamjenjivu pomoć
vještih i iskusnih pretraživača.
Kršćanin kojemu je Krist svet u srcu
ima nepogrešiv pretraživač
i svakome tko traži smisao i cilj
spremno daje utemeljen odgovor
i obrazlaže nadu koja je u njemu.

Neki filozofi još u starim vremenima grčke filozofije, a bilo je sličnih tvrdnji i u novije doba, nisu moglo pojmiti Boga koji dolazi u doticaj s materijom i skrbi za svoja stvorenja. Takve ideje bile su motivirane različitim razlozima. Neki su Vrhovno biće ili Prvi princip držali nepokrenutim pokretačem svega, ali ujedno i nepokretnim, za razliku od kozmosa koji se kreće, mijenja i propada. Štoviše, odbijali su svaku pomisao da bi se mogao kretati kao tvrdnju nespojivu sa zahtjevima savršenog Božjeg bita. Prema filozofima Božje savršenstvo je takvo da ne dopušta ikakav pokret. Bog je savršen jer se ne kreće, jer bi svako kretanje uključivalo promjenu i nestalnost, a time i nesavršenstvo u njegovoj božanskoj biti. Prema tome bilo bi nedostojno Boga da se bavi prizemljenim i ljudskim stvarima, jer bi onda i sam bio poistovjećen s njima, te u istom promjenjivom procesu u kojem one nastaju, mijenjaju se i prolaze. Bog koji bi se bavio ljudskim sudbinama i životima, drže isti, bio bi krhak i ranjiv, kratkovjek i prolazan poput ljudi.

Božja skrb o neznatnima

Ali ne samo da Bog nije takav da bi smatrao nedostojnim sama sebe baviti se pitanjima ljudskog života skrbeći oko čovjekove dobrobiti, nego, štoviše, u ljubavi prema čovjeku nije smatrao nedostojnim samoga sebe pozabaviti se onim najnižim i najnedostojnijim u ljudskom životu, to jest grijehom. Stoga nam već prva stranica Svetoga pisma svjedoči o njegovoj odluci da pomogne čovjeku pobijediti grijeh. U tom je duhu i Božji narod primajući objavu ujedno razumijevao da je Bog dobri stvoritelj koji se brine za ljude. Njemu nije svejedno kako žive i što rade, nego se zanima za ono što oni čine. Ali ne kao zločesti sudac koji jedva čeka kako će ih uhvatiti u prijestupu i prekršaju, nego kao dobri Otac koji s ljubavlju prati svoju djecu. To su i prvi ljudi zaboravili i, od njih unaprijed, naraštaji zaboravljali. Htjeli su dio svoga života živjeti bez Boga, zaboravljajući da je posvuda i da sve vidi, u nekom zakutku zemlje gdje ih on ne bi vidio. Tako su zemlju pretvorili u mračni prostor ljudskog skrivanja, umjesto da bude obiteljski dom zajedništva, pun svjetla i vedrine.

No ipak Božjemu oku nisu mogli umaći, jer ono je bilo u njima, u njihovoj duši i savjesti. Ono je gledalo iznutra, a ne kao ljudi izvana. Zato ga nisu mogli ukloniti, a da ne ubiju sami sebe, jer ono je bilo najdublji dio njih. Pa i kad su ga udaljavali od sebe, ostajao im je prisutan u savjesti. Poradi toga ga nikada nisu niti mogli do kraja zatomiti praveći se da ne postoji, te je uvijek ostao kao kontrolna lampica koja ukazuje na njegovu prisutnost. Čovjek je, doduše, mogao vlastitom ohološću zamračiti svoj pogled do mjere da se ne susretne s njegovim, te je u svojoj sljepoći pomišljao da ga Bog ne vidi, samo zato što je sam bio slijep za Boga. Mali ljudski stvor se gordio i pravio velikim, , to je Bog ima manje u njemu što gledati. Što je bio veći sam u svojim očima, to je bio manji u Božjim očima. Što je glumio veću veličinu, to je bio sićušniji za Boga. Tako su prvi ljudi umišljajući sebi veličinu i hoteći je ostvariti bez Boga, uskratilo ljudski rod za istinsko blaženstvo za koje su bili stvoreni.

Pa ipak i o takvim ljudima Bog je skrbio, jer je želio njihovo spasenje od grijeha i život u punini sukladan njegovu božanskom planu. S tim ciljem pozvao je u postojanje jedno čisto bezgrješno biće koje je bilo toliko jednostavno i čisto da je njegov pogled mogao počinuti na njoj. Njezino bezgrješno biće je dokaz ne samo da je Bog stvorio čovjeka, nego i da skrbi o njemu da živi čistim i vjerodostojnim životom dok ne prispije do punine zajedništva s njime.

Marijina bezgrješnost

Marija se, stoga, s pravom naziva neznatnom službenicom, jer je svjesna da je sve Bog za nju učinio. Njezina je zasluga bila u tome što je čuvala Božji dar. Neznatna je jer nije pred Bogom gradila svoju ljudsku veličinu niti se imala potrebu skrivati od Boga. Znala je da o sebi i svom životu ne može donijeti bolju procjenu od one koje Bog daje, kao što ne može biti veća u ljudskoj veličini od božanske neznatnosti koju živi pred Bogom. Samoj sebi nije mogla dati bolju ocjenu od one koju on daje o njoj. Zato je i ona sebe mogla ispravno sagledati samo u svjetlu njegova sjaja i u zrcalu njegova pogleda. Ona je mogla biti velika samo kao zaogrnuta njegovom veličinom. Toliko jednostavna pred njegovim licem nije imala razloga zavaravati ni sebe ni njega. I što je bila manja u svojoj ljudskosti i sebi samoj, to je bila veća u njegovim očima. Bila mu je potpuno otvorena i izložena do mjere da ju je potpuno prožeo svojim pogledom.

A ono što je u njoj gledao bile je upravo njezina neznatnost, o čemu ona svjedoči pjevajući hvalospjev Veliča: „Što pogleda na neznatnost službenice svoje: odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom.“ Doista, pogledao je baš njezinu neznatnost, jer on ne gleda kao što ljudi gledaju u sjaj i blještavilo površne pojavnosti, nego gleda u ljepotu i dubinu srca. A ona je dopustila da se njegov pogled do kraja nastani u njoj. Ne samo onaj pogled savjesti kao trag njegove prisutnosti, nego onaj pravi milosni pogled kojim se u njoj nastanila njegova prisutnost. Bila je do kraja osvijetljena tim pogledom koji joj je bio kao štit i sjena od žege ovoga svijeta, a opet najveći sjaji i dar topline njegove ljubavi.

Kad je Bog Mariju učinio bezgrješnom, u njoj je pogledao ljudsku neznatnosti, ali ju je pogledao pogledom kojim je htio s ljubavlju zamilovati svakoga čovjeka i privući ga u svoj zagrljaj. Nazaretska se Djevica pak u svoj jednostavnosti otvarala Božjem pogledu, pred kojim je rasla nastavljajući živjeti u bezgrješnosti. Bila je milosti puna po prisutnosti njegova pogleda koji joj je bio nadnaravno svjetlo u duši. Zato se, po Marijinu primjeru, ljudska neznatnost sastoji u bezgrješnosti, što je ujedno i najveća veličina. Dok se ljudi trude kako omiljeti ljudima, dok sanjaju svoje snove o ljudskoj veličini i uzvišenim ostvarenjima na zemlji, neznatni ljudi sanjaju jedino o tome kako se svidjeti Bogu. Strogo se paze da ga ne povrijede i ne prouzroče da se njegov pogled otkloni od njih, jer je svjetlo s njegova lica najdragocjenije blago kojim raspolažu.

Na Marijinu primjeru tako je očita čudesna razmjene darova. Bog joj je podario dar čistoće od grijeha, a ona je prihvatila kao najuzvišeniji dar, ne misleći ni u jednom trenutku na ljudske ambicije i veličine, na zemaljska ostvarenja i nezdrave želje. Jedino je mislila o tome da bude dostojna njegova pogleda. Bog je najprije svrnuo pogled na nju i darovao joj je bezgrješnost, a potom je svrnuo pogled na njezinu potpunu vjernost, te joj je povjerio i svoga Sina da ga kao majka dadne na svijet. Povjerenu zadaću je ona izvršila na jedincat način, te je plod svoga prečistog srca odgajala u savršeno čistom ambijentu. Jer Marija nije samo kao dar primila da je bez grijeha začeta, nego je ona bezgrješno živjela uzvraćajući Bogu sve što joj je darovao.

Služeći Bogu i njegovu planu spasenja Marija je kao bezgrješna bila najbolja službenica, jer je time pokazala da je bolje od ijednog čovjeka razumjela bit života koja se sastoji u neporočnom življenju pred Bogom. Doista je neznatnost vrijedna divljenja shvatiti da je takav život vrjedniji od svih blaga i svake druge ljudske i zemaljske vrijednosti. Upravo kao neznatna bezgrješna službenica ostaje trajnim znakom nama vjernicima da kao djeca Božja otvorimo oči za Božji pogled. Otkriti nam je, njezinim zagovorom, Božju neizmjernu skrb za ljude, te u jednostavnosti srca, poput naše Majke, uzvratiti neporočnim i svetim životom.

2. nedjelja došašća – B

Druga nedjelja došašća stavlja nam pred oči lik Ivana Krstitelja čije je djelovanje neposredno prethodilo početku Isusova javnog djelovanja. Jer je Ivan pripremao narod da dočeka pojavak Gospodnji, zato je figura koja može i nama pomoći da se pripravimo za blagdan Božića kojim slavimo Isusovo rođenje, to jest pojavak među ljudima. Prva je kršćanska zajednica Ivanovo djelovanje prepoznala kao istinsko proročko djelovanje. Doživljavajući Ivana kao vjerodostojnog Božjeg navjestitelja, najbolje se može opisati riječima proroka Izaije koji veli: Evo šaljem glasnika svoga pred licem svojim da ti pripravi put!

Ivan je uistinu kao glasnik bio onaj za kojega se moglo reći da je pripremao put Gospodinu. Njegovo poslanje kao glasnika i nama vjernicima dragocjen je pokazatelj i putokaz jer i sami živimo s jedne strane u trajnom iščekivanju i pripravi, što nam je neophodno poradi naše slabosti i grješnosti, a s druge strane Krist je već među nama, samo što uvijek ne prepoznajemo na pravi način i u pravom intenzitetu njegovu svetu prisutnost. Ivan koji je prvi od ljudi prepoznao njegovu prisutnost u svijetu, nije to učinio po nikakvoj magijskoj formuli, nego je primio tu spoznaju kao dar od Boga, a koja je ujedno bila i rezultat cijeloga njegova života i nastojanja.

Ivan je, dobro znamo, po Božjem poticaju, posvetio svoj život i vrijeme slušajući Božju riječ, ne umišljajući sebi nikakvu posebnu veličinu. O tome nam svjedoči njegov život u poniznosti i odricanju, kao i poziv na obraćenje koji je upućivao svome narodu, a koji je dolazio iz dubine njegova srca i iskustva pred Bogom. Premda je Ivan bio glas koji viče u pustinji, on o Bogu svjedoči na sasvim običan način. Ivan nije pravio nikakve posebne manifestacije, ni vratolomije. Nije se služio privlačnim vratolomijama ni čarobnim formulama, nije izazivao pozornost čudaštvom, pa ni čudotvornošću, nego je vikao čista srca, srcima ljudi zanesen istinom Spasiteljeve blizine. Budio je savjesti i svijesti na obraćenje, to jest ukazivao je svojim sunarodnjacima na prisutnost Božju u vlastitoj nutrini koju treba poravniti za Boga. Jer put o kojem je govorio prorok nije bila izvanjska infrastruktura, nego je prije svega to bio put u ljudskome srcu, svijesti i savjesti koji se pripravlja i poravnava pozornošću za Božju riječ i prihvaćanjem njegove svete volje.

Bog koji dolazi za sebe traži glasnika koji je kadar osjetiti u srcu njegovu prisutnost. Samo ako ima Boga u srcu glasnik može i oko sebe prepoznati njegovo djelovanje, milosni trenutak u kojem se na svijet izlijeva očitovanje Božjeg milosrđa. Izabirući sebi glasnike, Bog u njihovim srcima pokreće osjetljivost za svoju riječ, čini ih pozornima na poticaje svoga Duha, potiče ih da se oblikuju i razvijaju sukladno božanskim smjernicama i zakonima. Pravi glasnik upija stoga njegovu prisutnost, odiše svetošću i odvažnošću, te shvaća nezamjenjivu važnost riječi koju mu je Bog spustio u srce. Nakon toga pomno gaji taj sveti osjećaj u srcu i čini sve da ga zadrži kao najveću dragocjenost, poradi koje se odriče svega što mu nudi svijet. Zato je i Ivan znao da se glasnikom Božjim postaje kroz mukotrpan proces odricanja od sebe i svoje ljudske volje i navika, te susljednim prihvaćanjem Božjih vidika i vidokruga življenja. Pozoran je na Božja obećanja do mjere da je mogao i u srcima drugih ljudi pripravljati put Gospodinu koji je već prije pripravio u svome srcu. Samo nakon što je u njegovu srcu zvonko odjeknuo Božji glas, mogao mu je postati gorljivim glasnikom.

Jer Bog koji dolazi, dolazi tiho, na sasvim ljudski način, sa svom jednostavnošću i poniznošću čovjeka koji dragovoljno i s ljubavlju prihvaća. Njegova poniznost i diskretnost zbunjuje mnoge koji ga nisu očekivali i ne očekuju u takvom ruhu. Zato je potreban glasnik kako bi ljudska srca i savjesti bili pripravljeni prepoznati Boga u neobičnom ruhu i obličju u kojem se suobličio čovjeku. Zadaća koju je on imao u svijetu i svome vremenu, zadaća je koja čeka svakoga od nas, jer kršćanin je pozvan biti navjestitelj Kristove prisutnosti u svijetu i njegova dolaska onima koji ga nisu upoznali ili ga poznaju površno i krivo. U svakom slučaju ne možemo bježati od odgovornosti da Isusa danas ljudi upoznaju i po našem svjedočenju i našoj glasničkoj raspoloživosti. Razmatrati nam je stoga Ivanov lik i djelovanje kako bismo i sami razabrali što nam je činiti da i mi postanemo Kristovi vjerodostojni glasnici.

Okamenjeni životinjski ili biljni ostaci
iz geološke prošlosti zovu se okaminama.
Od njihova postojanja sačuvana je ljuštura,
kao znak o nekad prisutnom životu.
I ma koliko bila čvrsta i otporna,
nije bila jamstvo protiv smrti.
Ali dok može biti razumljivo
da nakon što život napusti neko biće
može ostati ljuštura kao svjedočanstvo,
nije razumljivo da se živa bića
za života pretvore u okaminu,
te da hodaju svijetom beživotni.
Od okamina nisu naučili
da sami po sebi ne mogu sačuvati
život koji struji njihovim bićem.
To je proturječna sudbina ljudi
koji zanemaruju duhovni život
i upućenost na Boga životvorca,
jedino vrelo neprolaznog života.
Dok svako biće po naravi teži
nedohvatljivoj trajnosti života,
dotle čovjek bezobzirno odbacuje
dar vječnosti po Božjoj milosti.
Umjesto da život pretvori
u svjedočanstvo neprolaznosti,
radije se pretvara u okaminu,
odbacujući ćudoredne vrijednosti,
bez životnog daha i identiteta.
No ne može trajno sačuvati život
oblažući ga izvanjskošću,
nego samo ako ga iznutra obogaćuje
vjerom, nadom i ljubavlju.