Za pokretanje automobilskih motora
služi naprava zvana starter ili anlaser.
Na pokret ključa on povuče
električni naboj iz baterije,
te, stvarajući iskru, pali smjesu
kojom se pokreće motor.
Tako je i za motor duhovnog života
uvijek potreban neki starter izvana,
dovoljno snažan da pokrene
grijehom uspavanog čovjeka
iz njegova mrtvila i slabosti.
Za to služi iskra Duha Svetoga,
koji je kao oganj bačen na zemlju
kako bi zapalio srca ljudi.
To je Duh za kojeg se ne zna
odakle dolazi i kamo ide,
ali je njegov učinak
vrlo prepoznatljiv i pouzdan.
Iskrom svoga plamena,
izvučenom iz obilja božanske ljubavi,
on pokreće srca vjernih
da isto hoće i za istim teže.
Srce ne zahvaćeno tom iskrom
nalik je motoru koji se nikad
nije upalio ni stavio u pokret.

 
Ljudski život je poput brze rijeke
koja nema jednoličan tok,
nego uz ravne dijelove
obiluje izazovnim brzacima.
Zdrava duhovnost je stoga
poput raftinga za koji treba
imati dobru tjelesnu spremu,
kao i prikladnu opremu.
Značajni dio umijeća je
čuvati snagu na mirnim dijelovima
kako bi se jače zaveslalo u brzacima.
Jer kad te život donese
prema opasnim hridima,
ne možeš ih izbjeći
nego ih trebaš svladavati
prihvaćajući izazov.
A najvažnije od svega je
slušati glas skipera – kapetana
koji pravovremeno izdaje upute,
te svojim veslom kao kormilom,
upravlja svu snagu zaveslaja
uspješnom prolazu kroz tjesnac.
Ključno je stoga i nezamjenjivo,
u duhovnoj plovidbi životnim brzacima
povjeriti se glasu Krista Gospodina,
ali ne skrštenih ruku,
nego snažnim zaveslajima.
On će time on upraviti naš napor
prema vječnom cilju
do kojeg bez njegove pomoći
ne možemo sretno stići.

 
Teško bi bilo susresti čovjeka
koji bi se žalo na roditelje
jer su mu namrli i ostavili
nezanemarivu zemaljsku baštinu,
umjesto da ga razbaštine
i učine da živi poput siromaha.
Jedino je moguće susresti
ponekog nadobudnog kršćanina
koji zanemaruje vjerski odgoj
tvrdeći kako djeci
ne treba ‘nametati’ vjeru
nego čekati da dođu u dob zrelosti
da sami o tome odluče.
Dotični se olako odriču
od Boga dane duhovne baštine
darovane za zemaljski život.
Tako vlastitoj djeci uskraćuju
milosno obilje spasenja
koje im je Otac povjerio,
da ga dijele s drugima,
a napose s najmilijima.
Očito im nije došlo do svijesti
koji su nezamjenjivi dar
primili po svetom krštenju,
pa ga olako odbacuju
u ime ljudskog prava
na slobodu i samostalno odlučivanje
o vlastitim vrijednostima.
Na koncu se valja zapitati
hoće li im djeca biti zahvalna
što su ih u život uputili
kao duhovne siromahe.

 
Želeći doprijeti glasom,
riječju i porukom
do udaljenih i raseljenih
rođaka i prijatelja
ljudska riječ je tražila putove.
Od goluba pismonoše i drugih glasnika,
do pisama i brzojavnih poruka
birala je najbrži i najpouzdaniji put.
No kad je čovjek izumio brzoglas,
imao je izravnu liniju,
pa i onda kad su mu sugovornici
bili s druge strane oceana.
Želju i načine zajedništva
upili su od Gospodina
koji je uspostavio vezu s ljudima
premostivši ponor podjele
ispriječen nakon čovjekova grijeha.
Slao je on i glasnike i pisma,
ali je naposljetku poslao svoga Sina
kako bi kao Riječ Očeva
bio neposredna brzoglasna linija
između neba i zemlje,
vječnosti i vremena,
Stvoritelja i ljubljenog stvora.

 
Pri kretanju motornim vozilima
postoje prepreke i udaljenosti
koje oku nisu vidljive
ili ih se ne može dobro procijeniti,
a na koje valja računati.
Zato je vrlo korisna pomoć
imati na vozilu posebna ‘osjetila’
– senzore koji upozoravaju
na predmete izvan vidokruga
u nepreglednim ili tijesnim prostorima. Slično tome i u duhovnom životu
postoje prepreke oku nevidljive,
neuočljive i skrivene,
postavljene tako nezgodno
da ih u prvi mah ne vidimo,
ili u njih nemamo uvida.
Stoga je Gospodin ugradio u nas,
snagom svoga Duha,
senzore evanđeoskog života,
koji nas upozoravaju
na sve ono što nije Božje.
Pa i kad u prvi mah ne vidimo
da nam određeni sadržaji
mogu zadati rane i ožiljke,
goleme i nenadane štete,
ili nas čak odvesti u duhovnu propast,
Božji senzori nas nepogrešivo upozoravaju
na prepreke koje kobno prijete,
kako bismo ih na vrijeme izbjegli.

 
Čovječanstvo je poput polja.
A nijedno polje ne rađa
ako se ne obrađuje.
Zato je i Nebeski ratar
izorao polje čovječanstva
plugom svoga križa,
čudesnom alatkom koja jedina
zahvaća dužnu dubinu,
praveći ravne brazde
što vode k nebeskom cilju.
Njegov poučak je dragocjen:
samo dobro uzorana njiva
može uroditi plodom života vječnoga.
U tom duhu poučavao je svoje
da nitko tko stavi ruku na plug,
pa se obazire natrag,
nije prikladan za kraljevstvo Božje.
A svaki onaj tko bi htio
orati njivu ljudskog roda
bez prikladnog pluga,
ostaje na samoj površini
na kojoj posijano sjeme
ne hvata dubok korijen.
Ne preostaje stoga drugo
nego slijediti primjer
Nebeskog ratara koji reče:
Tko ne nosi svoga križa
i ne ide za mnom,
ne može biti moj učenik.
Samo oranje drvom križa
na njivi čovječanstva
donosi žuđeni spasenjski urod.

 
Bilo je zadovoljstvo
promatrati na pučini mora
mladog jedrioca koji je
s toliko vještine i okretnosti
prkosio i valovima i vjetru
na običnoj dasci za jedrenje.
Čvrsto držeći jedro,
okretao ga je sad lijevo sad desno,
već prema tome kamo je namjeravao
usmjeriti svoje ‘plovilo’.
Znao je ići čak protiv vjetra
ili prkositi sili vala,
ispravnim postavljanjem jedra,
koristeći tako snagu vjetra
i onda kad je htio jedriti
i u suprotnom smjeru.
Poput jedraša na dasci je
kršćanin iskusan u duhovnom životu,
jer ne dopušta da ga
suprotni vjetrovi protivština,
ili valovi nevolja i patnja,
skrenu sa zacrtanog puta,
nego koristi i njihovu snagu
kako bi došao do željenog cilja.

Dolazak ljeta i godišnjih odmora
iskoristio je i župnik za ministrantsko ljeto
druženja, pouke i zabave
sa svojim najrevnijim pomagačima.
Jedna prigoda za pouku
bila je i na samoj plaži.
Igra u plićaku lopticama,
školjkama i kamenčićima
ponukala je župnika,
u čijoj mašiti se upalila lampica,
da ih okupi i dadne duhovni poticaj.
Uzeo je u ruku običan kamen
izvučen iz morske vode.
Dok se je voda cijedila s kamena,
uzeo je jedan drugi nešto malo veći,
razbivši njime onaj izvučeni iz mora.
Ovaj je, na divno čudo,
u svojoj nutrini bio je potpuno suh.
Poput takvog kamena je i čovjek
koji se zatvara Bogu i njegovoj milosti,
ustvrdio je maštoviti župnik.
Premda mu duguje svoje postojanje,
i premda bi prestao živjeti
kad bi ga Bog prestao podržavati u životu,
ipak nije potpuno na njega upućen.
Sliči kamenu što živi u sebi suh,
premda je uronjen u neizmjernost mora.
Kupajući se u more Božjeg milosrđa i ljubavi,
u dubini srca ipak može biti
suh, krut i tvrdokoran,
ne dopuštajući da ga
do kraja dotakne i prožme
božanska ljubav – izvor sveg života.

Postoje posebne naprave
kojima policija ispituje
istraživane optuženike
govore li istinu ili ne.
Spomenuta naprava bilježi
reakcije nekih vitalnih funkcija,
te očitava različita stanja,
detektirajući pritom naznake
simptoma laži i nesigurnosti.
Ali ne samo u kriminalističkoj obradi,
nego i inače u životu,
čovjek je sklon neistini
ili nedostatan za spoznaju istine.
Uvjeren je počesto kako je
njegovo ograničeno ljudsko mišljenje
jedina prava istina života.
Stoga nam je sam Bog
poslao svoga Sina,
onoga koji je, kao Istina,
poligraf našega života.
Uspoređujući svoje riječi
s njegovom riječju
i svoje istine s njime – Istinom,
nepogrešivo otkrivamo
ako smo i koliko smo u zabludi,
ili dosljedni na tragu istine.
S ovim neprevarljivim
poligrafom Božje istine
u potpunosti spoznajemo
koliko naše mišljenje odgovara
neprolaznoj i vječnoj istini.

 
Kao što se čovjek trudi
ostvariti vlastitu dugovječnost,
tako i hrani želi dati dugotrajnost,
kao zalog sigurnosti zaliha.
A kako nema života bez hrane,
jedno bi trebali ići s drugim.
Samo zdrava hrana, međutim,
jamči duži život.
Zvuči proturječno, ali je tako,
dugotrajna hrana,
tretirana zaštitnim preparatima,
premda trajnija od svježe,
lakše ugrožava ljudski život.
Na sličan način je Sotona
ponudio čovjeku jabuku ‘besmrtnosti’
natopljenu konzervansom grijeha,
koja ga je otrovala
umjesto odvela u besmrtnost.
Jedina hrana dugovječnosti,
u isto vrijeme svježa i nepokvarljiva,
bez štetnih i zloćudnih sastojaka,
Božja je utjelovljena ljubav,
jelo i zalog besmrtnosti.