Brusilica je alatka koja služi
za glačanje i brušenje i
rezanje raznih površina
i čvrstih materijala,
keramičkih pločica ili
betonskih blokova.
Ona također mora biti
čvrsta, ali i oštra da može
dobro poslužiti svrsi.
No kako se i nama ljudima
dogodi da se s vremenom
karakter ukruti, a duša se
u zemaljskim okolnostima
stvrdne i otvrdne do mjere da
postane hrapav i neuljudan,
potrebna mu je dobra
brusilica da ga uglača.
Potrebno je da ga ugladi
i učini mekanim i ravnim,
prikladnim za zajedništvo
i otvorenu komunikaciju
i s Bogom i ljudima.
A najbolja brusilica
ljudskog karaktera je
korizmena pokora
kojom nas Gospodin
uređuje da budemo
dostojni njegova dara
i odraz njegove svete
božanske ljepote.
Reading time: 1 min
Četvrte korizmene nedjelje slušali smo Isusovu prispodobu o dobrom Ocu i izgubljenom Sinu. Bolje rečeno, prispodoba govori o dva izgubljena sina, s time da jedan od njih dolazi do svijesti da je izgubljen, a drugi to neće nikada. Doista, ovaj drugi je u biti pravi izgubljeni sin koji ne zna da je i koliko je izgubljen. A Isus je i ispričao ovu prispodobu poradi onih koji su mrmljali zato što je bio dobrohotan prema grešnicima. Zato je sveti Luka i zapisao: “Okupljahu se oko njega svi carinici i grešnici da ga slušaju. Stoga farizeji i pismoznanci mrmljahu: Ovaj prima grešnike, i blaguje s njima.” Ovim riječima Evanđelist je otkrio u čemu je bio problema koji je Isusa ponukao da ispriča ovu prispodobu. Polazeći od ove činjenice da su Isusa jedni slušali, a drugi su protiv njega mrmljali, valja nam se vratiti i u vlastitu životnu situaciju te upitati o svom pristupu Isusu. Pogotovo što smo odlučili ove korizme učiniti? Provoditi vrijeme slušajući Isusa, ili jednostavno mrmljajući i ne čineći ništa za vlastitu dušu? Na koji način se okupljamo oko njega i s kojim ciljem? Dolazimo li slušati njegovu riječi, ili ostajemo hladni i zbunjeni svime što čujemo?
Vrlo često se svećenik u pastoralnom radu susreće s osobama koje mu iznose svoje pritužbe na Boga koji je, drže, nepravedan ili u najmanju ruku neuviđavan. Pogotovo kada osobe tvrde da su se uvijek držala Boga i crkve, vjere i molitve, a onda su im se u nekom trenutku počela događati zla. Bilo da je riječ o narušenom zdravlju, ili djeci koji su pošli krivim putem i upali u probleme s ovisnošću, ili su napustili vjeru, Boga i sakramente. U svakom slučaju, mnogi se pitaju: Zašto mi je Bog to učinio? Što sam skrivio? Bio sam uredan i revan u svemu, a vidi što mi se događa! A u isto vrijeme oni koji su daleko od Boga, žive daleko bolje, ljepše i bezbrižnije. Njih ne dotakne ni bolest niti im se dogodi kakva nevolja ili tragedija u životu. Zašto je to tako? Zašto je Bog tako nepravedan?
U današnjem evanđeoskom odlomku slušali smo izviješće sv. Luke o Gospodinovu preobraženju na gori, čemu su svjedočila trojica apostola: Petar, Ivan i Jakov. No dok se Isus molio i u molitvi preobrazio, trojicu apostola svladao je san. A kad su se probudili vidjeli su ga u slavi i sjajnoj odjeći kako razgovara s Mojsijem i Ilijom. Toliko ih se dojmio prizor koji su vidjeli da je Petar zaustio: “Učitelju, dobro nam je ovdje biti. Načinimo tri sjenice: jednu tebi, jednu Mojsiju, jednu Iliji.” Tako je Petar izrekao svoje stanje i doživljaj želeći što duže ostati u toj situaciji blaženoga gledanja slave koja mu se ukazala pred očima. Htio je da potraje što je moguće duže taj doživljaj zajedništva s Učiteljem koji mu je očitovao svoju slavu. Štoviše, htio je sagraditi čak tri sjenice s namjerom da se čak neko vrijeme nastane tu na gori. Dakle, htio je tako lijepi doživljaj nastaviti živjeti na zemlji svjestan koliko je bio lijep i dobar.
Prve korizmene nedjelje razmišljamo o kušnjama kojima je bio izlože naš Gospodin prije početka svoga javnog djelovanja, a nakon četrdeset dana provedenih u pustinji. Radi se o tri napasti, to jest izazova kojima sotona kuša njegovu vjernost Bogu, premda u nijednom trenutku to ne govori otvoreno. Sotona doista ne otkriva svoje prave namjere, ne otkriva karte niti pokazuje svoje adute, a tri kušnje su samo mamac na koji želi uhvatiti Gospodina i nanijeti mu duhovni poraz. Znajući da ga ne može uhvatiti na nikakvu banalnost, sotona se vješto maskira u dobrotvora koji ima cijeli niz dobrih ponuda za Gospodina. Ponude ne samo da se naizgled čine vrlo dobrima i prihvatljivima, već se tiču vrlo važnih sadržaja ljudskoga života. Prva se tiče kruha i preživljavanja, druga se tiče vlasti i bogatstva, a treća slave i popularnosti. A kako se kušnje tiču bitnih odrednica ljudskoga života, jasno je zašto se mnogi ljudi upravo u njima zapliću, a nema nijednoga koga takve ponude ne bi zanimale.
Današnji evanđeoski odlomak donosi nam više kratkih Isusovih pouka u slikama – prispodobama. Nemoguće je posvetiti se iscrpno svakoj od njih, onda je korisnije ovim razmišljanjem produbiti jednu konkretnu misao. A kako se nekoliko ovih izričaja i slika tiče oka, vida i gledanja, Isus time pruža dovoljno razloga da se upravo tu temu izdvoji za središnju poruku ove nedjelje. Gospodin, naime, ističe da ne može slijepac slijepca voditi, inače će obojica pasti u jamu. Time nam sugerira da ne budemo slijepi, ali isto tako da ne budemo slijepi vođe, to jest slijepi pomagači slijepcima. No kako pomoći slabovidnim osobama ili onima kojima je neki predmet upao u oko pa im onemogućuje dobar vid, kao što može biti zrnce prašine ili nešto slično? Nije li logično da ga pokušamo odstraniti i tako pomognemo svome bratu otklanjajući mu zapreku za dobar vid? Ali čini se da je sam Isus kritičan prema takvom pokušaju da pomognemo svome bratu, jer nam osporava pravo na takvu inicijativu govoreći: “Što gledaš trun u oku brata svojega, a brvna u oku svome ne opažaš?” Kao da bi bilo bolje ostaviti trun u oku bratovu, nego mu pomoći izvaditi ga.
Danas mnogi ljudi žele biti posebni razvijajući neku osobinu po kojoj će se razlikovati od drugih. U ime toga postaju, ako treba, i čudaci, te se i izlažu i raznim rizicima. A sve u ime toga što ne žele biti jednoobrazni, i uniformirani poput drugih ljudi. Sebe doživljavaju posebnima i tako se predstavljaju drugima. A svoju posebnost izražavaju na više načina: odjećom i obućom, noktima i frizurama, različitim uresima i tetovažama. U svakom slučaju čovjek u sebi nosi potrebu biti drugačiji od drugih i ne činiti ono što drugi čine, već se razlikovati barem nekom nijansom od njihova stava i ponašanja. Mnogi kao da se boje redovitog života u kojemu će biti poput ostalih. Kao da je taj redoviti život dosadan do te mjere da nitko ne želi takva redovita iskustva, već teži nečemu posebnom. Uslijed toga traže neka nova, neredovita i drukčija iskustva kojima žele ispuniti svoj život, jer doista i stoji činjenica da je život dan za ona važna i snažna iskustva za koja se isplati živjeti.