Svetkovina Krista Kralja svega svijeta

Danas sveta Crkva slavi svetkovinu Krista Kralja čiji je puni naziv svetkovina Krista Kralja svega svijeta. Ovaj naziv nam govori o kozmičkom dometu Kristova kraljevstva sukladno predodžbi koja je o kristu postojala još od samih početaka kad je vjera prvih učenika i Crkve ispovijedala da će doći u slavi i suditi svim ljudima. Osim toga, međutim, Crkva vjeruje da stvarnost njegova sveopćeg kraljevstva nije samo eshatološka, nego je i vremenita, jer je njegovo kraljevstvo došlo među ljude i među ljudima se ostvaruje. Doista, on je htio da se njegovo kraljevstvo ostvaruje već u sadašnjem trenutku, a ne samo u nekoj, bližoj ili daljnjoj budućnosti. No ova ideja sadašnjega kraljevstva koje i u vremenu pronalzi svoje ostvarenje je prilično dvojbena i upitna. I mi smo slobodni upitati se može li Isus biti sveopći kralj kad i danas ima pojedinaca i skupina koji na spomen njegova imena progovore bijesom i mržnjom, spremni maltretirati i progoniti kako bi zatrli njegovo ime. Osim spomenute dvojbe i mnoštvo je drugih upita: Imamo li pravo mi svoga Boga nametnuti svima i zvati ga kraljem svega svijeta i svemira? Zašto mu pripisujemo takvu ulogu, zašto bismo ga htjeli proglasiti sveopćim kraljem, a on je samo naš kršćanski? Zašto ga proglasiti vladarom svih, a mnogi ga odbijaju, a čak toliko puta u povijesti osuđuju i ubijaju? U čemu je tajna njegove sveopće kraljevske službe ako je uopće ima?

Pa ipak, dok Pilat Isusa naziva židovskim kraljem želeći ga ‘vezati’ za jedan prostor, vrijeme i narod, Isus daje do znanja tom vlastodršcu da ne promatra na prikladan način njegovu kraljevsku službu, jer se ona ne vrši na ljudski način, niti može biti uokvirena na uski prostor i vrijeme. Isus mu ukazuje na to da je njegovo kraljevstvo nebesko, te ne može biti ograničeno okovima vremena ni granicama zemaljskih država. Njegovo kraljevstvo je nebesko, a time je po sebi sveopće. Ono se ostvaruje u ljudima svakog vremena i prostora koji se otvaraju Božjem spasenjskom djelovanju i sveopćim neprolaznim vrijednostima koje je Bog donio ljudima na zemlju. Zato ga ne može obuhvatiti prostor niti iscrpiti vrijeme. Ono je prisutno na svakom prostoru i u svakom vremenu gdje postoje oni koji se otvaraju Božjoj dobroti i ljubavi, koji se daju prosvijetliti njegovom istinom i postojano se bore za njegovu pravednost. Zato je kraljevstvo o kojemu govori Isus kraljevstvo istinskih i neprolaznih vrijednosti kao što su istina i pravda, dobrota i ljubav, milosrđe i mir. Kao takvo ono se rađa iz Božje istine, a crpe snagu iz njegove ljubavi, te je neuništivo u srcima onih koji ga primiše. Riječ je o kraljevstvu koje se ostvaruje u dubini duše, a onome tko ga primi daje izuzetnu duhovnu sigurnost, snagu i mir.

Isusovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta, ali ne znači da nije kraljevstvo za ovaj svijet, to jest da mu ne treba pronaći prostora ovdje na zamlji. Jer njegovo je kraljevstvo je bilo i vremenito samo utoliko ukoliko se među ljudima pojavilo i u vremenu kako bi sebi priskrbili ulazak u nj već sada za ovoga života, ali se ono ne iscrpljuje vremenitom vlašću koja prolazi, negi ima vječnu vrijednost. Ono je bilo i zemaljsko, ali samo u onoj mjeri u kojoj je htio da se ostvaruje i na zemlji. No način na koji Krist vlada u kršćanima nije onaj zemaljski odnos koji se veže na prostorni i vremeniti oblik vladavine. Njegovo kraljevstvo se ne ostvaruje osvajanjem teritorija, nego osvajanjem srca za ljubav Božju. Ono se ne ostvaruje silom i nasiljem, nego darom ljubavi i života koji iz Boga izlazi. Zemaljsko se kraljevstvo može ostvariti silom i čuvati vojskom, do njega se može doći kako vojnom pobjedom i osvajanjem, tako demokratskim procedurama, ali ono nikada ne može dati čovjeku obilje koje daje Krist i njegovo kraljevstvo. Kristovo se, naime, kraljevstvo ostvaruje darom vječnoga života, a taj dar života ne ovisi o čovjeku nego o Bogu. Ljudi poradi zemaljskoga kraljevstva oduzimaju život, dok Isus, darujući svoj život, uvodi u nebesko kraljevstvo. Stoga je Isusovo kraljevstvo u vjernicima nebeski oblik vladanja u njihovim srcima na način da ih ispunja ljubavlju, natapa blaženstvom, prosvjetljuje istinom. Zato je Isus rekao Pilatu da je došao da posvjedoči za istinu, te tko god dođe do istine Božje, dođe do one neprolazne vrijednosti koju mu ne može nitko oduzeti, jer ona s vremenom ne blijedi niti se s prostorom mijenja. Tajna njegova kraljevstva i kraljevanja doista je u tome da se otvori srce i duša vječnim i sveopćim vrijednostima koje u Bogu imaju svoj izvor. To je bilo kraljevstvo koje je od početka najavio i po kojem je htio ujediniti ljudski rod u novi Božji narod, u Božje kraljevstvo na zemlji.

Doista, ovo je istinski Isusov poučak o sveopćemu kraljevstvu, poučak koji nije razumio Pilat, a ni židovstvo onoga vremena. Taj poučak su nakon uskrsnuća razumjeli Isusovi učenici koji su primili božanski – kraljevski život, te su ga kasnije navijestili pozivajući sve ljude da se otvore takvom obliku Božjega vladanja na zemlji koji i njih same uzdiže do kraljevanja u nebeskoj slavi. Taj poučak razumijevamo i mi danas te s pravom slavimo Isusovo sveopće kraljevstvo zalažući se za poštivanje sveopćih, to jest sveljudskih, vrijednosti po kojima želimo da Krist zavlada u svim srcima. Zato Krist kraljuje u srcima kao Božji jamac sveopćih i vječnih vrijednosti među ljudima, a ne kao kralj neke ograničene skupine, na ograničenom prostoru i u određenom vremenu. Poklonimo mu se od srca zahvalni za kraljevsko dostojanstvo kojim je i nas obasuo kad nam je povjerio da i sami svjedočimo istinu poradi koje je i on došao na svijet, te ga molimo da nas održi u ovom dostojanstvu do onog konačnog ulaska u njegovo vječno nebesko kraljevstvo.

Marioneta je zanimljiva lutka,
povezana nevidljivim nitima
s prstima nadahnutog umjetnika.
Dovoljan je tek pokret prsta
za pomak nekog od njezinih udova.
Pronalazi mjesto i ulogu u javnosti,
jer je prikladna za šaljive predstave,
i pogodna za dječje zabave.
No problem joj je beživotna ovisnost.
U sebi nema životvornog duha
niti odiše dahom slobode,
jer uz svu društvenu korist
samo je oruđe u tuđim rukama.
I nije loše što postoje marionete
u prigodnim dječjim predstavama,
gdje mališanima uljepšavaju trenutke.
Problem je što postoje u društvu i politici,
kao i one u upravi i gospodarstvu.
U tom duhu je golema tragedija
današnjega, modernog čovjeka,
kad se odriče svete veze
ljubavi i zajedništva s Bogom,
ne želeći vidjeti da tada postaje
beživotnom marionetom svijeta.
A najgore od svega ako se vjernik
u svom odnosu prema Bogu
postavi kao marioneta bez duše.
Kada postaje slijepi poslušnik,
umjesto radosni suradnik,
kad je bezvoljni izvršitelj,
umjesto slobodni ljubitelj
volje i naloga svoga Oca.

33. nedjelja kroz godinu – B

Današnji evanđeoski odlomak je prilično složen, a i vrlo težak razumjeti nama ljudima koji bismo htjeli da svaka Isusova riječ ima školsku logiku i jasnoću. No mnoge stvari ne razumijemo upravo zato što naš konkretni praktični život ne odgovara snazi Kristova života i nije do kraja vjeran njegovoj riječi. Da živimo do kraja dosljedno onda bismo dobro razumjeli svaku riječ, te bi ona našla odjeka u našim grudima. Doista, riječ Kristova koju čitamo u današnjem Evanđelju upozorava nas na posljednje stvarnosti našeg ljudskog života, o kojima mi ne razmišljamo baš tako često. Stavljamo ih po strani i držimo ih u podsvijesti kao da nisu stvarne, a u biti one su neminovne i nitko ih od nas ne može izbjeći. Isus nas pak želi poučiti kako je u životu mnogo toga neizvjesno, ali je izvjesno samo jedno da ćemo se jednom suočiti s istinom života i smrti, to jest da će nam pomrčati sunce i da mjesec više neće svijetliti, te da će nam jednom zvijezde pasti s neba, te će se i sile nebeske poljuljati. Da bi nam predočio neminovnost naše smrti i potrebu da o njoj na vrijeme razmišljamo Isus se, dakle, služi slikom propasti svijeta koja zorno predočava i jasno upozorava na buduće događaje kojih ćemo i sami jednom biti dionici i sudionici.

Ljudi, na žalost, često žive tako da ne prepoznju život u sebi. Sposobni su vidjeti kako život u smokvi buja i kad dolazi vrijeme njezina roda, a ne prepoznaju kad stvarni život u njima samima buja i dolazi svome plodu. Štoviše, često žive tako da život u njima ide na manje, da ide kraju, da se troši, umjesto da ide k punini ploda. Događa se da ga nikad nisu znali usmjeriti prema onoj neprolaznoj plodnosti, nego prema ljudskim ostvarenjima koja čovjeka najčešće više troše nego čine plodnim. Redovito uspijemo prepoznati naravni život i njegov tijek u živim bićima oko nas, ali u sebi i oko sebe ne uspijevamo prepoznati milosni tijek života koji je među nas donio sam Bog, a koji bi nama ljudima trebao biti tako naravan. Razmišljajući o toj pojavi vidimo da bolje na podražaje reagira smokva koja, kako dolazi ljeto i vrijeme plodnosti, omekšava i tjera lišće, a sami ne uspijevamo prepoznati da je došlo ljeto i da grije sunce božanskoga života ljudskome rodu. Došao je među nas Božji Sin koji je izgovorio neprolazne riječi, a mi ih ne slušamo i ne prepoznajemo kao takve, nego živimo u suhoći i hladnoći, umjesto da iz njegove prisutnosti i riječi crpimo svježinu i toplinu za plodnost svoga života. Tada nas ne bi budući život strašio kao da je riječ o propasti, nego bismo u njemu prepoznavali puninu prema kojoj težimo i prema kojoj je protegnuto naše biće.

Samo tko se uči od smokve, to jest tko omekšava svoje srce, takav može sebi dopustiti plodove života. U omekšanu srcu koje dopušta da u nj prodiru božanski sokovi u njegovim grudima može buknuti život. No s druge pak strane, ako se ne natapa božanskom ljubavi, tada se ne može dogoditi ništa. U protivnom će se dogoditi da se usredotočujemo na koješta što nam nije važno, umjesto da se posvetimo životu milosti i zajedništva s Bogom po kojemu buja naš život. Zato Isus hoće da se usredotočimo na sadašnji trenutak, te da vlastitu vječnost ne promatramo kroz prizmu događaja koji će doći u jednoj dalekoj budućnosti, nego kroz prizmu sadašnjosti koja se već sada događa. A da se sada događa i da je vrlo aktualna može se razaznati slušajući Isusovu moćnu riječ. Kad osjetimo da je neprolazna i kad osjetimo da buja u našim životima, onda nam postaju jasne i one nejasne riječi današnjeg Evanđelja. Ako nam snaga Isusove riječi progovori u srcu, onda ćutimo i znamo da je blizu, da je na vratima, te da se ono što je on izgovorio zbiva u našem životu.

A onaj tko osjeti da je Isusova riječ konačna u njegovoj duši, te da je to riječ punine od koje se ne može više imati, osjeća da je došla punina vremena, te mu ne preostaje drugo nego da se pripravlja na vječnost pogleda čvrsto usmjerenoga na onoga tko dolazi na oblacima, jer ćemo ga nazrijeti na obzorjima našega života. Tako ćemo mi vjernici osjetiti da smo primili neizmjerni dar od kojega uzvišenijega nema, svjesni kako nas ništa ne može poljuljati niti onda kad se sile nebeske budu ljuljale, da nas ništa ne može oboriti, pa ni onda kada zvijezde budu s neba padale, da će nam istinsko svjetlo svijetliti i onda kad pomrča sunce i mjesec. Opredijelimo se stoga za ovu neprolaznu stranu života, utisnimo u srce riječ koja neće nikada uminuti, kako bismo u njoj uživali po svu vječnost. A Gospodin nam je blizu, na vratima, pa ga nastojmo prepoznati i otvoriti mu vrata svoga srca. Ne dopustimo da prođemo mi i ovaj naraštaj, a da se za nas ne zbude njegov dolazak koji nas obdaruje životom vječnim i raduje nas neprolaznošću.

Riječ je o suvremenom izrazu
koji označava nehuman postupak
nasilnog mijenjanja uvjerenja.
Najčešće vrste pritiska su
onaj fizički, psihički i socijalni.
A željeni cilj i rezultat im je
dovesti pojedinca da,
odbacivši prethodna uvjerenja,
prihvate nove ideje i stavove.
A suvremeno društvo
na putu poganskog bezboštva
usavršilo je mehanizme
kojima dovode čovjeka
da odbacuje solidna uvjerenja
utemeljena u Bogu i objavi,
a u korist ljudskih izopačenih.
No pogubnost ovog ispiranja
je u tome što se izvodi
ne kao nehumani pritisak,
nego pod krinkom slobode
i davanja prava čovjeku.
U tom smislu je tragično da
ljudi nečista srca i sumnjiva morala
kreiraju kulturne i društvene
tijekove, gibanja i zbivanja.

A onaj tko krene putem ispiranja
mutnom vodom ljudske truleži,
uopće se onda ne trudi čistiti
nego grčevito opravdavati
nečistu svijest i grješnu savjest.
Bog nas, naprotiv, poziva na proces
kajanja i ispiranja cijeloga bića
od natruha grijeha i svakog zla
u čistoj vodi s božanskog izvora.
Samo tako neopozivo izgrađujemo
ispravne i čvrste stavove
ukorijenjene u Božjoj istini
koje nikakvo ispiranje mozga
ne može dovesti u pitanje.

32. nedjelja kroz godinu – B

U današnjem evanđeoskom odlomku vidimo kako Isus iznosi zaključke o socijalnom stanju u društvu svoga vremena, te time svojim sunarodnjacima daje smjernice za budućnost. U tom duhu upućuje svoje učenike i narod čega se trebaju čuvati, a prema čemu bi trebali kao takvi težiti. Razvidno je iz evanđeoskog događaja i Isusove pouke da je ključ od kojeg polazi Gospodin u osobama, a ne u novcu. Prema Isusu budućnost naroda nije u ljudskom ugledu i častima koje uživaju pismoznanci, pa niti u ulaganjima i novcu kojim raspolažu bogataši, nego prije svega u tihim i skromnim, odgojenim i samozatajnim osobama poput siromašne udovice koji daju život, a ne samo viškove za dobro drugih. Stoga, samo onaj tko je pun pobožnosti i poštovanja prema Bogu i njegovu daru nama, može dati svoj obol od kojeg žive drugi ljudi.

Bogataši onoga doba su držali da količina novca osigurava dobrobit i budućnost izraelskog naroda, pa čak vjere i Hrama. Bili su uvjereni da oni novcem hrane, podržavaju i ispovijedaju vjeru, a u biti njihovo nastojanje se svodilo na pokušaj da novcem kupe svetinju, to jest da preko novca darovana za Hram steknu ugled. Tako vidimo da nisu darivali, nego dvolično davali kako bi došli do boljih položaja i većeg ugleda. Darivali su da bi im se iskazivale počasti dok šeću u dugim haljinama, da bi ih se pozdravljalo po trgovima, kako bi imali prva mjesta u sinagogama, gozbama i javnim skupovima. I bili su samouvjereni jer su znali kako onda na račun sirotinje namiriti sebe, to jest kako će nadoknaditi ono što su dali za javne poslove ili opće dobro. Takvi daju u zajedničku blagajnu, ali samo da bi uzeli više, stvaraju o sebi lijepu sliku da prikriju zle namjere.

Ali Isus je znao da pravu dobrobit naroda jamče samo svete i izgrađene duše koje su spremne žrtvovati se za narod, poput siromašne udovice koja s istinskim uvjerenjem živi za vjeru i Hram, svjesna da samo iskrena i čvrsta vjera može biti temelj buduće dobrobiti. Ako pojedinci nisu izgrađeni do mjere da znaju razborito upravljati onim što imaju, te ulagati u svoju duhovnu korist i zajedničku dobrobit, onda novca nikad neće biti dosta u nekom društvu. A i da ga bude uvijek više, nikad ne bi poslužio spasenju, nego bi dotičnome nanio veliku štetu. Ukoliko novac nije uložen s ispravnim ciljem i darovan čista srca, ako nije dan iz pobožnosti i sa željom da se uveća bogobojaznost, onda je samo balast koji ubrzava propast kako pojedinca tako i društva. Ako sredstva kojima se raspolaže, kako osobno, tako i u obitelji i društvu, nisu uložena sukladno vječnim i neprolaznim principima dobra, pravde, istine, ljubavi i milosrđa, onda je to novac koji kvari i uništava ljude. To znači da nam sad sjedne na račun ne znam koliko milijardi, bilo u gotovini bilo u raznim oblicima investicija, ako mi time ne bismo bili bliži Bogu, bilo bi nam uzalud. Ako bi nas novac koji stvaramo i posjedujemo odveo u razvrat i bezboštvo, te nas tako udaljio od pravih vrijednosti života, ako bi nam ga netko dao, ali uvjetujući nas da ga iskoristimo kako bismo Boga udaljili iz svoga života i života svoga naroda i društva, onda bi svaka lipa bila laž i obmana.

Vidimo stoga da se dobro pojedinca i naroda ne može zajamčiti količinom novca, jer novac kao takav ne jamči ni sreću ni dobrobit, ma koliko nam se to činilo. Istinska dobrobit se može zajamčiti odgojenim i čistim dušama koje prepoznaju istinske vrijednosti, te se za njih odgajaju i potiči druge svojim primjerom na takav odgoj. Jednostavna pobožnost siromašne udovice je najbolji primjer, jer je ona za dobrobit svoga naroda uložila cijelu sebe, a ne samo novac koji, uostalom, mnogi iskoriste sebi i svome narodu na propast jer se njime služe kako bi uvećavali osobnu taštinu i uskogrudni privatni interes. Štoviše, mnogi, tome smo svjedoci i u našem vremenu i društvu, umjesto u opće dobro, ulažu novac u zlo i nećudoredan život kojim se upropaštava duša i zaustavlja bilo života.

A samo ako imamo osoba sposobnih za samoprijegor, odricanje i žrtvu, poput udovice iz Evanđelja, onda možemo računati na budućnost. Ako će se među nama uvećavati bogoljubnost, ako će biti samozatajnih svetih osoba koje drže do vjere i pobožnosti, ako će biti onih koji će živjeti od krijeposti i za krijepost, koji će vrijednim smatrati ono što od Boga dolazi, onda će ovaj narod imati pretpostavku za bolju budućnost. Molimo da se to dogodi i danas.

U suvremenom svijetu živi se ubrzano,
uslijed čega je i okoliš ugrožen
velikom količinom zaglušujuće buke
automobila i drugih prometala.
A kako bi se smanjilo stvaranje
i štetan utjecaj buke u naseljima,
te omogućio miran život građana,
jedna od mjera je i izgradnja
građevina za zaštitu od buke.
Radi se prije svega o zidovima,
različite vrste i materijala,
koji upijajući smanjuju stvorenu buku.
U životu kršćana bilo bi neophodno
izgraditi slične zaštitne barijere
koje štite od suvišne buke
i šumova ovoga svijeta.
Jer ukoliko žele čuti Božju riječ
u svoj njezinoj snazi i jasnoći,
neophodno je priskrbiti tišinu
u kojoj razgovjetno odjekuje.

Svetkovina Svih svetih

Danas na svetkovinu svih svetih liturgija svete Crkve nudi nam na razmišljanje neobičan odlomak u kojem se uopće ne govori o svetosti na način na koji smo navikli razumijevati svetost na koju Bog poziva svoj narod još od Staroga saveza. Istina, u evanđeoskom tekstu koji smo čuli Isus poučava svoje učenike blaženome životu, to jest prije svega tješi i hrabri pojedince koji na ovoj zemlji trpe, te mi tek u svjetlu današnje svetkovine zaključujemo da je njegov navještaj blaženstava poziv na put svetosti dostupan svim ljudima, a po kojem se jedinom dolazi do istinske sreće. Kao što je ovaj tekst o blaženstvima početak Isusova Govora na gori kojim naviješta novi život, tako je govor o blaženstvima početak svetosti i uvod u pravi život već ovdje na zemlji, a koji će biti okrunjen puninom u njegovu kraljevstvu.

Međutim, malo tko bi se, ne samo od Isusovih suvremenika, nego i od naših, složio s tim načinom koji Isus promiče kao put svetosti, to jest blažena života, jer malo tko smatra da bi se moglo u situacijama koje je Isus naveo govoriti o ikakvome blaženstvu. Čak štoviše, po sili svoje naravi većina ljudi bježi iz odnosa i situacija koje je Isus nazvao blaženima, a mi bismo ih nazvali situacijama svetosti. Prema kategorijama ovoga svijeta, svet, to jest blažen život kojemu ljudi teže, sastojao bi se u ljudskim i zemaljskim sadržajima koji čovjeku pružaju sreću i zadovoljstvo, te ga kao takvoga čine ispunjenim. Zato danas, sukladno tome, jedni obećavaju čovjeku blažen ili sretan život u razvijanju razumske spoznaje i određene vrste znanja, dok drugi čovjeka žele usrećiti i obdariti blaženstvom time što mu nude zemaljska dobra i užitke. No sreća koja se ostvaruje na taj ljudski način, a čega smo svi svjesni, ipak je prolazna i kratkotrajna, te nas ne ispunja istinskim osjećajem zadovoljstva, blaženstva i punine, kao što nas može ispuniti život utemeljen na vrijednostima koje nam je ponudio naš Gospodin.

Doista, istinski nas može ispuniti i dovesti u potpuno blaženstvo samo život koji ne zanemaruje bitno, to jest ne prezire stvarne međuljudske vrijednosti kao što su dobrota, sućut, pravednost, milosrđe, istinoljubivost. Da nije onih koji su spremni na evanđeoski način darivati se drugima, staviti u prvi plan dobro čovjeka kao takvoga, misleći na dobro osobe a ne poistovjećujući dobro s materijalnim interesom, ljudski život bi doista bio lišen najvećeg bogatstva. Zato je Isusova riječ s jedne strane kritika onih koji su uvjereni da se sreća i bolja budućnost ostvaruje uvećavanjem bogatstva, moći, zemaljskih posjeda i zemaljske radosti, a s druge strane je poticaj onima koji vide da se prava sreća i budućnost društva, pojedinca i naroda, ostvaruje uvećanjem čistoće srca, dobrote, pravednosti i milosrđa.

Danas dok slavimo svetkovinu Svih svetih držimo da su mnoga naša bezimena braća živjela sukladno Isusovoj riječi, te su nam svojim životom do sada namrli i prenijeli iste evanđeoske vrijednosti za koje se danas mi trebamo boriti. Čvrstom vjerom znamo da ih je Gospodin obdario slavom nebeskom jer su na zemlji slijedili put njegovih blaženstava, a ne ljudske blagodati. I nama danas koji se nalazimo pred istim izazovom oni su nam poticaj i primjer, jer uvijek ostaju iste okolnosti života i isti izazovi pred svakim čovjekom i naraštajem. Njihov život nam je svjedočanstvo i jamstvo da se može izabirati evanđeoske vrijednosti i da se može u njima pronaći smisao već za ovoga života, ma kako bilo teško i zahtjevno živjeti prema njima. Oni su svjedoci da nas vjernosti Isusovoj neprolaznoj i neponovljivoj riječi čini blaženima, te nam jamči i onaj vječni i neprolazni život. Iz njihova primjera iščitavamo da Bog nikome ne uskraćuje blaženstvo i puninu života, nego naprotiv nudi ga i velikima i malima, i učenima i neukima. Jednom riječju Bog poziva svakoga da se odazove na put svetosti kako bismo zemlju pretvorili u dom istinskog zajedništva u kojemu ima smisla živjeti u međusobnom poštovanju i ljubavi. A to se događa samo onda kad smo na zemlji otvoreni Božjim darovima i istini života, nakon čega nas Bog nagrađuje i svojim blaženstvom za svu vječnost.

Isusove riječi nas, doista, pozivaju na svetost svakodnevnoga života koja se ne mjeri akademskim stupnjem i titulom, nego spremnošću duha da se otvori kraljevstvu Božjemu. Ne mjeri se veseljem i užicima ovoga života, nego sposobnošću da se nosimo sa žalostima u ovoj dolini suza u kojoj nam je proživjeti određeni broj godina i dana. Riječ je o svetosti koja se ne mjeri vrijednostima zemaljskih posjeda, nego krotkošću života kojom primamo Boga za svoju baštinu. Štoviše, svetost na koju nas poziva Bog ne mjeri se zasićenošću ukusne hrane i zadovoljstvom opojnih pića u kojima ljudi uživaju, nego glađu i žeđu za Božjim neprolaznim vrijednostima. Svetost na koju nas Isus poziva nije bezobzirnost koja nas gura da mislimo najprije i isključivo na sebe, nego se očituje u dobroti kojom iskazujemo milosrđe svome bližnjemu. Jer svetost se ne sastoji u briljantnom razumu i tečnom govorništvu, nego prije svega u čistoći srca koje je pogledom duha kadro zaviriti u srce Božje. Svetost nije ni u tome da tražimo za sebe prostor i vrijeme u kojem nas nitko ne ometa da se nesmetano bavimo svojim poslovima, nego u tome da izdvojimo vremena i ostavimo prostora za one kojima je potrebno donijeti mir u nemirnu dušu objavljujući im da su djeca Božja. Svetost se ne poistovjećuje niti sa zemaljskim vrijednostima pravne države, nego se prepoznaje po borbi za obespravljene i zanemarene do mjere da se i sami izložimo progonu i prozivanju onih kojima nije stalo do istinske pravednosti u društvu.

U tom smislu put svetosti koji nam naznači Isus, put je kojim su prošla mnoga naša braća i sestre, te sada uživaju slavu nebesku, a mi im ovim slavljem zahvaljujemo i častimo ih. Oni su Božju riječ primali i od nje živjeli, spremni i na nerazumijevanje i progone od onih koji nisu htjeli da oni čovjeku i svijetu navijeste i dadnu Boga. Jer su živjeli su sa svom jednostavnošću u svojim obiteljima držeći se čvrsto evanđeoskog nauka, potvrđuju nam da svetost nije egzibicija niti zvanje za vjerske čudake, nego stil života za sve ljude koji iskreno traže Boga i vječno spasenje. O tome koliko ćemo se svi mi opredjeljivati za put svetosti, ovisi i budućnost našega naroda. Što nas bude više spremnih prihvatiti Isusova mjerila svetosti, to će nam društvo biti stabilnije i čvršće. Imat ćemo unutarnju snagu i vitalnost za ovaj život, kao i nagradu života vječnoga. Sveti koji su išli ispred nas pokazali su nam da je jedini ispravni put biti svet sukladno Isusovu pozivu, pa se stoga ne izvlačimo ni mi od ove odgovornosti, nego idimo odvažno putem svetosti za dobrobit i spasenje svoje i svojih najbližih, kao što učiniše mnogi sveci koji nam danas u ovom slavlju svijetle svojim primjerom.

Kad nakon više godina prođemo
krajevima kojima smo se nekada
vozili i obilazili uzduž i poprijeko,
iznenadimo se koliko se toga
u međuvremenu napravilo.
Gotovo ne možemo prepoznati
oštre krivine u kojima smo usporavali,
niti strme jaruge i klance,
kao ni krivudave uzvisine
koje bi se nadvijale nad ponorima.
Cestograditelji su posljednjih godina
izveli pothvate uloživši velike napore
te su ostvarili dobre rezultate
sagradivši mostove i vijadukte,
izravnavši krivine i premostivši ponore,
probivši brda i nadvisivši doline.
Ono što je djelovalo nemoguće,
ostvarilo se na korist putnika
i sigurniju vožnju do odredišta.
Ali i u duhovnom životu
postoje vješti cestograditelji
sposobni sagraditi na zemlji
nebeske nadvožnjake i mostove
iznad prizemljenih misli i interesa.
Tamo gdje se činilo nemogućim
pronaći dobar i pouzdan put,
bez rizika od provalija i ponora,
pokazali su da je moguće
otkriti uzvišeno rješenje.
U tom smislu Sin i Duh Sveti
siđoše s neba na zemlju
da izravnaju što je krivudavo
i učine glatkim što je hrapavo.
Pa putniku do neba nije više prepreka
ni duboka dolina ni visoka gora
jer oni sagradiše cestu spasenja
sve do Očevih nebeskih dvora.

30. nedjelja kroz godinu – B

Sveti Marko u današnjem Evanđelju opisuje događaj koji se zbio jednom zgodom dok je Isus izlazio iz Jerihona okružen mnoštvom svijeta. No na tom izlazu iz Jerihona sjedio je slijepi prosjak Bartimej koji je iskao milostinju i pomoć prolaznika, s nadom da će mu se smilovati. Iako u nevolji, i premda je živio od pomoći dobrih ljudi, ipak je bio obazriv, te je sjedio pored puta da nikome ne bude smetnja dok ulazi i izlazi iz grada, jer vjerojatno nije htio nikoga svojim stanjem ‘prisiliti’ da odvoji od svoga  ako nije htio dati dragovoljno, od srca. No kad je čuo da blizu njega prolazi Isus Nazarećanin, nije više bio tako tih, samozatajan i nenametljiv, nego je počeo iz sveg glasa vikati: Sine Davidov, smiluj mi se! A kad su ga mnogi stali ušutkivati, nije se dao smesti, nego je bio toliko uporan da je još jače vikao.

Kad potom razmislimo s malo odmaka o svemu što se zbilo, onda vidimo u kakvoj je bezizglednoj situaciji bio. Srećom spasila ga je jasna svijest i vjera u Isusa uslijed koje nije htio propustiti ovu jedinstvenu priliku susreta s Mesijom. Međutim, osim što je bio lišen vida, te tako u velikoj životnoj potrebi, morao se još nadvikivati s mnoštvom onih koji su mu bili preprjeka da dođe do Isusa. Kamo sreće da su oni bili toliko zauzeti slušajući Isusov nauk i obuzeti potrebom da ne izgube nijednu njegovu riječ, te da poradi toga ništa drugo oko sebe ne primjećuju. Tada bi ih on razumio što u prvi mah nisu primijetili jednog tihog slijepog prosjaka pored ceste. No sigurno mu je bilo neprihvatljivo da mu onemogućuju susret s Isusom, nakon što su shvatili da je im je on negdje iza leđa, slijep i bespomoćan pored ceste.

S druge pak strane, oni koji su ušutkivali Bartimeja da ne iznese Isusu svoje potrebe, pokazali su da, ne mareći za slijepog prosjaka, nisu dobro slušali Isusa niti razumjeli njegov nauk i poslanje. Ako im je njegov zahtjeva za pomoću parao uši, te ih ometao u slušanju, nisu razumjeli da im kroz krik potrebnika progovara i sam Isus. Ako mu i nisu u prvi mah pridali na važnosti, poradi svojih mmogućih sebičnih potreba da čuju navještaj riječi, ipak su u drugom trenutku, kad su čuli njegov vapaj, mogli bili priskočiti u pomoć. Time bi onda i u praksu provesti Isusovu riječ koja ih je uvijek poticala na ljubav i milosrđe.

Stoga je sasvim zakonito zapitati se kako je moguće da netko ne dopusti nekom potrebniku da se susretne s Isusom? Što ih je moglo na to navesti? Da su slušali Isusa, onda bi im bilo jasno da trebaju takve tražiti i pomagati im da dođu do Isusa i da mole pomoć i smilovanje. Ako nisu htjeli da Bartimej zamara Učitelja, onda su se i oni trebali maknuti od njega i pustit ga da u miru ide svojim putem. Ali ako su ga pak ušutkivali jer nisu htjeli da Isusa naziva Sinom Davidovim, to time Mesijom, onda su pokazali da su bili blizu Isusa, slušali ga i gledali, ali nisu dobro ni čuli ni vidjeli. Zato je i njima Bartimejev glas, a i kasnije ozdravljenje, bila prigoda da progledaju, te da zadobiju i pravi sluh za Božju riječ.

Često se i mi kršćani nalazimo u situaciji u kojoj je bio slijepi prosjak Bartimej. Na ovaj ili na onaj način uvijek ima u društvu određen broj ljudi koji se ispriječe između nas i Isusa. Ima onih koji ne žele da naš vapaj dođe do Učitelja, koji ne žele da ga susretnemo i da primimo njegove milosti. Nađe se ljudi koji žele prigušiti naš vapaj Isusu i našu potrebu da ga susretnemo na ulicama našega grada i društva, jer ne žele da se objavi kao Božji Sin i Mesija. Ima ih koji kršćane ušutkuju iz neznanja, ali i onih koji čine svjesno, potiskujući njihov glas koji doziva Isusa i koji može očitovati svijetu Isusovu moć, to jest Isusa pokazati kao pravi put čovječanstvu koje često luta po bespućima.

Zato se i nama postavlja temeljno pitanje: Imamo li mi kršćani snage vikati i vapiti Isusu usprkos ušutkivanja? Hoćemo li dopustit da nam društvo priguši zaziv i da nam odnese Isusa izvan dometa našeg krika? Hoćemo li dopustiti da nas ušutkaju i ostave pored puta u mraku sljepoće? Ali ne samo nas, nego čovjeka kao takvoga? Hoće li onemogućiti da im pokažemo da preko nas Isus daruje vid svijetu obasipljući ga svjetlom i da preko nas daje glas svim patnicima u njihovim patnjama i potrebama? Imamo li snage nadjačati one koji našem narodu i društvu nude bezbožnu viziju, koja čovjeka ostavlja u tami i stranputici?

Doista, treba se znati nositi sa zaglušujućom bukom ovoga svijeta kojoj je cilj onemogućiti da naš glas dopre do Isusa, te da se po nama pokaže njegovo milosrdno uslišanje. I treba znati podići glas da ne dopustimo da oni koji nas ušutkuju budu glasniji od nas koji vapimo za njegovom svetom prisutnošću i zahvatom kako u našem životu, tako i u životu svih potrebnih u društvu. Ne možemo dopustiti da nas u društvu u kojemu živimo smjeste na margine, pored puta i da nam ne dopuste reći da dobro čujemo jer čujemo Isusov glas, ili pak da želimo dobro vidjeti nudeći pogled na svijet Isusovim očima. Štoviše, ne možemo dopustit da ijedan čovjek kao čovjek bude u društvu stavljen na rub, pored ceste, nego da bude u središtu pozornosti sa svim svojim potrebama, kao što je bio našem Gospodinu.

Budimo stoga odvažni poput Bartimeja i ne dopustimo da Božje Svjetlo prođe pored nas, a da mi ostanemo u tami i sljepoći. Ne dopustimo da nam Božja Riječ bude na dohvat, a mi gluhi i neupućeni. Ne dopustimo da pored nas prođe onaj koji je Put, a da mi ostanemo pored puta sjediti. Ne dopustimo da pored nas prođe onaj u kojem su sva blago Božje, a da mi ostanemo vječiti siromasi i prosjaci koji jedva nakupe koju mrvicu za život. Razbudimo u sebi žarku vjeru, te se njome spasimo! Progledajmo i pođimo za Isusom putevima ovoga svijeta i putem vječnosti!

Svaki čovjek po sili naravi
poradi umora teži k tromosti.
Podložan mrtvilu i lijenosti,
rado bi izbjegao napor i rad.
I dok ga golica ideja
da bi mu lakše bilo
kad rada ne bi bilo,
ipak ne bježi od istine
kako je u biti neminovno
ali i vrlo korisno raditi.
S tom sviješću svaku večer
stavlja pored uzglavlja
malu napravu zvanu budilica.
Kako nije imun na njezin zvuk,
često bi je najradije ušutkao
ili kaznio za prodorni zvuk
koji ga budi iz dubokog sna
i poziva da ustane iz tople postelje.
Ali ipak zna da ona nije kriva,
nego da radi isključivo
za njegovo dobro.
Prema njoj se odobrovolji,
a bude joj čak zahvalan,
kad nakon ustajanja
udahne svježi zrak
i osjeti miris novog jutra
što ga ispunja radošću.

Poput tjelesnog postoji
i duhovno mrtvilo i tromost,
kao što i ljudski duh pozna
razdoblja svjetla i tame.
Ponekad danima i tjednima
živimo sa zaspalom sviješću
i umrtvljenom savješću.
A kako ne bismo ostali
bez živosti za Boga
i lišili se njegove svježine
što natapa željnu dušu
kao miris jutra i svježina rose,
on nam je dao kao budilicu
svoju riječ što odzvanja:
Vrijeme je već da se oda sna prenemo
jer nam je sada spasenje bliže
nego kad povjerovasmo.
Noć poodmače, dan se približi!
Odložimo dakle djela tame
i zodjenimo se oružjem svjetlosti.
Kao po danu pristojno hodimo,
ne u pijankama i pijančevanjima,
ne u priležništvima i razvratnostima,
ne u svađi i ljubomoru, nego zaodjenite se
Gospodinom Isusom Kristom
i, u brizi za tijelo, ne pogodujte požudama.

Ako je svetom Augustinu
baš ova riječ bila budilica,
dobro bi bilo da i nas prodrma.