Devalvacija je vid novčane reforme
koju pokreće država zakonskim putem
izjednačujući papirnu valutu
kojoj je pala vrijednost
s njezinom metalnom podlogom.
Na takav potez država je prisiljena
kad iza novca više ne stoji
stvarna i tvarna vrijednost
podržavana radom i sredstvima.

I što vrijedi za novac
kad ostane bez pokrića,
pa neminovno slijedi devalvacija
– rušenje njegove vrijednosti,
vrijedi i za ljudski život.
Život bez vjere u Boga
doista je bez pravog pokrića,
zbog čega ni riječ ni misao
nema više dužnu težinu,
a ni ponašanje svoga temelja.
Samo je vjera podloga životu,
te, kao temelj njegove vrijednosti,
najbolja zaštita od obezvrjeđenja.

Skok u vis je jedna
od atletskih disciplina.
Cilj je preskočiti letvicu
postavljenu na određenu visinu,
pri čemu oni bolji športaši
diktiraju ritam podižući je
na izazovnije visine,
što onda moraju slijediti
i drugi skakači.

Krist Gospodin je preskočio
križem visoko podignutu letvicu,
pozivajući i nas da ga nasljedujemo
u ovoj atletici duha i spasenja.
Tko se odvaži izdići se iz grijeha,
vinuti se iznad svoje ljudskosti
i ograničene zemaljske veličine,
te se dopusti uzvisiti po križu,
ostvario je pravu visinu čovještva.
Samo izdižući se odvažno
iznad letvice križa patnje i muke
dolazi se do stvarnog uzvišenja,
kao što je primjerom pokazao
Uskrsli, Gospodin i Pobjednik.

Recikliranje je proces izdvajanja
određenih materijala iz otpada
i njihovo ponovno korištenje.
Redovito se može reciklirati
papir, staklo, plastika, željezo
i drugi slični materijali
koji se prerađuju u nove proizvode,
čime se štiti i okoliš od smeća.
Poznato je pak da reciklirani materijal
nema istu kakvoću kao onaj izvorni,
te je samo dijelom dobar
koliko tvar u prvotnom obliku.

Poput ekološke reciklaže
postoji projekt i one ljudske
– obnova ranjenog tkiva ljudskosti
razdiranog grijehom, zlom i strašću.
No svaki pokušaj obnove bez Boga
tkiva ozlijeđene i nagrižene ljudskosti,
završava na tome da bude samo reciklaža
uslijed koje se gubi kakvoća.
Autentična obnova ljudskog života
ostvaruje se isključivo
snagom uskrsnuća Gospodinova
koje vraća iskonsku cjelovitost
i jamči vječnu trajnost ljudskoj naravi.

Plemenitog podrijetla,

lijepo izblanjana i dotjerana,

bila sam na putu

da mi sudbina dodijeli rijetku sreću,

da ostvarim planove

kao malo koje drvo na svijetu.

Istesana od palestinske cedrovine,

obrađena po svim zakonima zanata,

dogurala čak do upraviteljeva dvora,

plamtjela sam od želje

za budućim ostvarenjima.

Vrtoglavo su mi se po glavi

vrtjele kombinacije boja, brojki i slova.

Mogla sam biti povjerena

nekom velikom umjetniku

kao podlogu za kakvo remekdjelo,

ili znanstveniku za ispisivanje stručnih formula

i otkrivanje prirodnih zakona.

Možda sam mogla poslužiti kao ploča

da tabula rasa – prazna ploča dječjih duša

bude poučena slovima pismenosti,

premda se ne bih bunila niti

da su na moju plohu upisali

sadržaj ploča Mojsijeva Zakona.

Od toliko sanja pružila mi se prigoda

da jednim trojezičnim natpisom

ispunim Zakon i Proroke,

znanost i umjetnost,

samo je uvjet bio

da se dadnem prikovati na križ.

Od tada s ponosom nosim

urezano Ime: I. N. R. I.

Posljednjih desetljeća napretka
znanstvenici su napravili
velikih koraka u izučavanju ljudskih gena.
Pozorno su istraživali gensku kartu,
te ujedno dešifrirali cijeli genetski kod
o kojem ovise one nasljedne
i tolike druge osobine svakog bića.
Uočavajući pravilnosti i nepravilnosti
došli su do nepobitnog zaključka
da mnoge bolesti i nedostaci u razvoju
ovise upravo o pogreškama u kodu.

Nitko, međutim, nije uočio
da je vjera sastavni dio
genetike ljudskog bića.
O njoj ne ovisi samo
ispravan razvoj ljudske osobe,
nego i njezino vječno spasenje.
Zbog nedostatka vjere
nastaju nesagledive posljedice.
Vjera je ključ cijelog ljudskog koda,
jer je u njoj sadržana bit
onog što čovjek u sebi jest.
Nevjerom i drugim grijesima
nastaju pogubne mutacije
koje dovode ljudsku narav
do otklona od biti i cilja
koji je Gospodin zapisao
u genetskom kodu
kad je stvarao čovjeka.
Zato svaki onaj tko želi izbjeći
štetna iskrivljenja svoje naravi,
te doći do cjelovite i zdrave osobnosti,
treba se vratiti izvornom Božjem kodu,
odbacujući izopačenja grijeha.
Jer nasljeđe koje nosimo u genima,
zapisano u kodu vjere,
doista je golemo i neprocjenjivo:
stvarno i istinsko bogosinovstvo.

Kada trgovci i prodavači
žele istaknuti proizvode
posebne kakvoće i vrijednosti,
onda im je poznato značenje
rukom izrađenih predmeta.
Pogotovo su na cijeni oni unikatni,
što pokazuje i velika cijena
kojom su procijenjeni.
Takvi se predmeti izvedbom
i brižno izrađenim detaljima
razlikuju od onih serijskih
izrađenih na tvorničkoj traci.

Slično tome može se govoriti
i o čovjeku kao Božjoj rukotvorini
i Božjem neponovljivom unikatu,
oblikovanu s puno pažnje
i neizrecive ljubavi.
Svaki brižno izvedeni detalj
pokazuje da se ne radi
o industrijskom serijskom proizvodu,
nego o jedincatom stvorenju.
Doista svaki je čovjek unikat,
jer Bog ne stvara ljude serijski,
nego im osobno daje osobni život,
te je svaki jedincato ljubljena jedinka.
No umjesto da čovjek prepozna
svoju neponovljivu jedincatost,
spreman je se grijehom degradirati
pretapajući se u industrijsku masu,
bez jasne osobnosti i identiteta.
Olako se odriče posebnosti
i nezamjenjivih obilježja
koja mu može podariti
samo ljubav vječnoga Oca
čije su ga brižne ruke oblikovale.

Ptica koja se nađe u krletci,
tješi se da je riječ
o prozračnoj nastambi,
s mnoštvom prozora.
Ali u biti svi su joj beskorisni,
jer kroz nijedan ne može izići vani,
i nijedan od njih ne vodi u život i svijet.
Tješi se također da se radi
o sigurnom i zaštićenom mjestu,
ali nerado priznaje sebi i drugima
da su joj u njoj krila zakržljala
a tijelo potpuno omlitavilo.
I ma koliko obilje u krletci vladalo,
ona ptici uopće ne dopušta
zadovoljiti stvarne želje
i zasititi istinske potrebe
za letom i slobodom.

Slično vrijedi i za čovjeka
zarobljena u zemaljsko obilje,
koji provodi dane
živeći kao ptica u krletci.
Tješi se da ima svega u izobilju,
ali nikada nije kušao pravu slobodu
ni ljepotu opredjeljenja
za duhovne neprolazne vrijednosti.
Ima sve što mu treba za život,
ali sebi nije priuštio doživjeti
da na krilima ljubavi ide
prema trajnom odredištu
i cjelovitom ostvarenju
kamo ga zove vječna Ljubav.

U suvremenom svijetu
raširena je i unosna djelatnost
grana estetske medicine
zvana plastična kirurgija.
Ona pretpostavlja zahvate
koji se tiču uljepšanja,
to jest uklanjanja deformacija
nastalih naravnim putem,
protjecanjem vremena i nezgodama.
Velik je broj onih koji su spremni
za ljepši izgled izdvojiti
i pozamašne sume novca,
ali ne mogu zaustaviti vrijeme
koje prije ili poslije razgradi,
kako ljepotu, tako i zdravlje.

Poput plastičnog kirurga
Otac je nebeski izvršio zahvate
na izobličenom ljudskom biću.
No, ipak, dok brižno uklanja
površinske vidljive nedostatke,
ujedno oblikuje cijeloga čovjeka
vjerno motreći sliku svoga Sina.
Pod njegovom rukom nestaju
ne samo bore vremenitosti,
pretvorene u vječne zasluge,
nego očinskom rukom ispravlja
sva iščašenja, ožiljke i deformacije
podarujući nam neizrecivu ljepotu
i neprolaznost života vječnoga.

Stvoren od sapunice i dječjega daha

koji ga je ispuhivao kroz plastični obruč,

mali je balon od sapunice bio zabrinut

za vlastitu budućnost i sudbinu.

Hoće li proći poput prethodnih balončića

koji su odmah po ispuhivanju,

željni samostalnosti i slobode,

padali put zemlje u samouništenje,

rasprsnuvši se čim bi je dotakli,

a da nisu pravo ni zaživjeli?

Mislili su da krhka opna

može jamčiti cjelovitost njihova postojanja,

zanemarujući što svojom kratkotrajnošću

žaloste i onoga od čijeg su daha bili sazdani,

jer on se žarko želio diviti njihovoj čaroliji.

Zato je upotrijebio sve svoje snage

da se vine visoko u zrak,

dopuštajući malome tvorcu

da pažljivo podmjesti ruku ispod njega

dok se lagano spuštao zemlji,

te da ga održi nekoliko trenutaka duže u životu.

On, sićušni proizvod,

satkan od daha svoga tvorca

i krhke opne, shvatio je koliko je ovisan

o ovoj maloj ruci na čiji se dlan nježno spustio.

Zahvaljujući njoj poživio je dovoljno dugo

da na svojoj opni osjeti toplinu i sjaj sunca,

i da se nevine razdragane oči

zacakle udivljene zbog njegove ljepote.

Istini za volju,
čudila se samoj sebi.
Osjećala se tako bespomoćnom,
neuglednom i nezgrapnom,
te je imala mnoštvo prigovara
na svoj izobličeni stas.
Nije znala odakle joj
taj izduženi tanki vrat,
vrlo neskladan i nerazmjeran
sa zaobljenim širokim tijelom.
Osim toga od vrha do dna
provučene su bile nekakve žice,
i, što je najgore, nejednake debljine,
kao da nijedna nije imala veze
ni išta zajedničko s drugom.
A kad ju je dohvatila ruka
vještog virtuoznog glazbenika,
najprije se prestrašila.
Nije je samo brižno gladio,
nego joj je počeo žice zatezati.
Pomislila je najprije
da će joj puknuti vrat od natezanja
ili srce od tuge i boli,
ali se nije dogodilo ništa od toga.
Čim je potom uslijedio lagani dodir
osjetila je ugodne trnce po tijelu.
Doista, gitaristova ruka je
maestralno znala svoj posao.
Nijedna prečka na dugom vratu
nije mu bila suvišna,
niti žica neodgovarajuća.
Pa čak je i ona praznina u utrobi
najednom prestala biti prazna,
ispunjena milozvučnim zvukovima
što su se ‘zarazno’ širili prostorijom.

Tako se i naša prazna ljudskost
u rukama nebeskog Umjetnika
ispunja jekom njegovih tonova,
prenoseći radoznalim slušateljima
opojne zvukove evanđeoske radosti.