Nedjelja Muke Gospodnje – C
Bogoslužje današnjega dana vrlo je znakovito, sastavljeno gotovo od proturječja. S jedne strane obavlja se spomen na Isusov slavni ulazak u Jeruzalem, a s druge strane prisjećamo se i njegove muke i smrti koju je podnio tek nekoliko dana nakon toga, upravo u Jeruzalemu, čiji su ga stanovnici oduševljeno prihvatili. Zato nam današnje slavlje ukazuje na iskonsku potrebu da Krist uđe i bude prisutan u društvu, ali ukazuje i na činjenicu da se društvo, njegov grad na koji ima pravo i kojem želi donijeti blagoslov, bori protiv njega. I kao što s jedne strane čitamo o njegovu slavnom ulasku, s druge strane čitamo o sramotnom načinu na koji su ga njegovi sunarodnjaci izbacili iz društva. Osuđen je na najnečasniju smrt – umiranje na križu, i to se zbilo izvan gradskih vrata. Dakle, smrtnom osudom je izbačen iz svoga društva, proglašen opasnim i štetnim za postojeći poredak.
Bogoštovni spomen na spomenute događaje pruža i nama prigodu razmišljati o tome kako Krist ulazi i u naše današnje društvo u kojem se također, nerijetko, događa sukob oko kršćanskih vrijednosti između onih koji bi ih htjeli nametnuti snagom zakona i ustava i onih koji bi ih htjeli ukloniti. Jedni bi htjeli da on trijumfira u javnosti, misleći da je to krajnji domet i njegov cilj, a drugi mu se protive na svim razinama, odbacujući ga kao opasnost i veliku štetu za društvo. O svemu tome Isus ima svoj stav i plan koji želi provesti, najčešće skriven i jednima i drugima koji se sukobljavaju oko njega. I kao što Gospodinov slavni pohod u Jeruzalem nije pohod protiv Jeruzalema, nego pohod u korist Jeruzalema, isto vrijedi i za današnje društvo. Kristova želja i potreba da uđu u društvo i da bude prisutan u javnosti nije na štetu, nego na korist društva, pa i onda kad društvo to ne želi uočiti i priznati. On dolazi obogatiti ga iznutra, da bi društvo snagom njegove prisutnosti iz sebe izbacilo sve štetno, da bi se odreklo duhovne nečistoće i nereda.
Ulazeći u Jeruzalem pozdravili su ga mali, ponizni, jednostavni i pobožni ljudi, slaveći ga kao Onoga koji dolazi u ime Gospodnje, to jest kao Mesija i mirotvorac koji će izmiriti zemlju s nebom, što je zemlji bilo i jest najpotrebnije. Određeni krugovi društva, naprotiv, ne prežu od toga da ušutkavaju njegove učenike zabranjujući im slaviti ga kao Boga i Mesiju, međutim Isus ne dopušta takvo ušutkavanja. I danas dolazi do takvog ušutkavanja, i danas se društvo opire pokršćanjenju i pobožanstvenjenju društva. I danas se bori protiv objavljenih evanđeoskih istina. Ma koliko Isus ne pristajao da društveni moćnici ušutkavaju njegove učenike, isto tako nikad svojim učenicima nije dopustio da oni vrše nasilje nad društvom, niti da silom nametnu njegovu prisutnost i zakone društvu. On, naime, poštuje društvenu autonomiju i jedino želi biti prisutan u društvu onom snagom iznutra koja djeluje preko srca ljudi koji ga prihvaćaju.
Na tragu Isusova trijumfalnog ulaska u Jeruzalem postoje očekivanja i traženja mnogih da Isus bude trijumfalno prisutan u društvu, da uspostavi društvo po svojoj mjeri, to jest kraljevstvo istine, pravde, ljubavi i mira. Činjenica je da se to neće baš tako lako dogoditi, jer on prvenstveno uspostavlja kraljevstvo u srcima svojih vjernika, te očekuje da oni snagom svoga svjedočenja i unutarnjeg iskustva vjere i Boga, donesu dobrobit društvu. Svako nasilno, pa i trijumfalističko rješenje, bilo bi nedostojno Boga i Krista Gospodina. Ne očekuje on da u društvu mi kršćani nasilno nametnemo drugima svoje vrijednosti, nego da ih živimo i pokažemo da su one jamstvo napretka i boljitka čovjeka. Ne očekuje on da mi nasilu njega uvedemo u društvu, nego snagom duhovnog života postanemo blagoslov svima. Normalno da nam je kao vjernicima stalo da Isus sve više i dublje uđe u život društva, ali ne kao vladalac uz pomoć svjetovne moći i na svjetovan način, nego kao onaj koji može iznutra obogatiti društvo sa svim pojedincima i strukturama.
To nam opisuje i način na koji je ušao u Jeruzalem. Ujahao je, naime, na magaretu, iz čega možemo izvesti slikoviti zaključak: On može ući u društvo samo ukoliko nađe nekoga tko će biti „magare“ i unijeti ga unutra. Samo, dakle, ako bude u društvu iskrenih vjernika koji će ga prihvatiti kao svoje breme, svjesnih da na svojim leđima nose sveti teret neizmjerne vrijednosti, možemo govoriti o stvarnom Kristovom ulasku i prisutnosti u društvu. U protivnom je sve varka i opsjena.
Za kraj, dopustimo Kristu Gospodinu da preko nas uđe u društvo, u svoj Jeruzalem, jer on zna da postoji stvarna potreba da vjera uđe u javnosti, ali uvijek na način da se artikulira u duši pojedinca kao duhovna vrijednost, a ne samo izvanjska forma koju određuje zakon. Prihvatimo, dakle, Gospodina, unosimo ga u naše društvo, ne nasilno, nego naviještajući i svjedočeći vrijednosti njegova života, smrti i uskrsnuća, jer ako mi zašutimo, jao nama i cijelom društvu, jer će kamenje progovoriti.

5. korizmena nedjelja – C
Oduvijek je preljub bio teški grijeh, te je tako bio i tretiran ne samo u Starom zavjetu, nego i tijekom povijesti Crkve do naših dana. Štoviše, Mojsije je imao i odredbu da se preljubnike kazni smrću kamenovanja. Upravo zato je vrlo delikatan slučaj koji pismoznanci i farizeji stavljaju pred Isusa dovodeći ženu uhvaćenu u preljubu. Da je olako oslobodi, optužili bi ga da krši Zakon i pristrano umanjuje težinu grijeha koji je uvijek bio teški prijestup. Da je i on osudi, kao što su ono učinili, ne bi više među pukom mogao uživati status posebnog učitelja, u prvom redu punog razumijevanja i smilovanja za ljude, po čemu je bio poznat. Htjeli su ga na neki način dovesti u raskorak između Boga i čovjeka, te bi se opredjeljenje za bilo koju od tih strana smatralo pogubnom i naišlo bi na kritike i neodobravanja. Nošen božanskom snagom, Isus je međutim pronašao rješenje kojim je spasio i jedno i drugo, a ista tako se izvukao iz zamke koju su mu namjestili njegovi protivnici.
Bila je dovoljna tek jedna jedina rečenica da ušutka pismoznance i farizeje, te istim činom spasi optuženu ženu: Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen. Rješenje je to božanski veliko, jer je dao do znanja da u Božjoj prisutnosti čovjek nema pravo uklanjati grešnika iz svoje sredine bacajući se kamenom na drugoga. Istina je također nepobitna da Bog nije htio čovjeka grešnika u svome narodu, jer je čovjek stvoren da se ostvaruje u zajedništvu s Bogom i s drugim čovjekom, a ne da se troši grijehom koji ga narušavanje i prema Bogu i prema ljudima. I dok čovjek nije pronalazio druge metode uklanjanja grijeha, nego da ukloni grešnika, Isus pokazuje da Bog ipak nije iscrpio sva sredstva prije konačnog uklanjanja. Bog je imao još jednu mogućnost i to da dođe osobno među ljude milosrdno im opraštajući grijehe, te je time Isus naznačio ispravni smisao starozavjetnih odredbi, jer Bogu nije do smrti grešnikove, nego da se obrati i živi. Ako Bog išta želi, onda želi život u svetosti i pravednosti, te očekuje od grešnika da se obrate od svoga zlog puta i žive pred njim skrušeno. Sam Bog je, dakle, zainteresiran ukloniti grešnika iz ljudske sredine, ali, znajući da su svi ljudi grešnici, ne pogubljujući ih, jer bi ih morao sve pogubiti, nego radije spašavajući ih. Zato je bilo neprimjereno to što su sami ljudi uzeli u svoje ruke ovlasti glede grešnika, propuštajući pravi smisao Božje odredbe.
Uostalom, upravo onima koji se, navodno, bore protiv grešnika trudeći se iskorijeniti ih iz društva, trebaju grešnici, jer nisu sposobni pokazati duhovnost i duhovne vrijednosti ukoliko nemaju protivnika. Da nije grešnika ne bi se oni mogli istaknuti kao pravednici, tako da im grešnici ustvari dobro dođu za samopotvrđivanje. No kad se pojavio Gospodin Isus koji je raskrinkao njihove stavove, onda su se poslužili sirotom grešnicom da se suprotstave njemu i njegovim kritikama. Tako doista mnogima u društvu trebaju grešnici, da bi imali protivnike čijim progonima se nadahnjuju i maskiraju svoju iskrivljenu duhovnost. Jer je daleko lakše prozivati drugoga nego mijenjati sebe suobličujući se Božjoj volji i rastući do razmjera koje je on zadao. Onaj tko tako živi nemilosrdno progoneći grešnika, bori se i protiv ljudi i protiv Boga, a samo tko voli čovjeka i traži njegovo cjelovito dobro, neće se tako lako bacati osudama na druge. Tražit će najprije sebe promijeniti, jer svaki čovjek svojom slabošću i grijehom uvjetuje, to jest potiče ljudsku grešnost onih koji žive oko njega.
Pozvani smo doista uklanjati grijeh i temeljito se boriti protiv grijeha uklanjajući ga iz društva, međutim, grijeh se može i treba uklanjati na više načina, čime se također uklanja i grešnika. Tako grijeh uklanjamo i onda kad uklanjamo svoju grešnu potražnju, a ne samo nasilnim uklanjanjem grešnika. Grešnika se, istina, može ukloniti silom i iživljavanjem, s time da bi opet u onima koji to čine ostala grešna težnja i potražnja, što bi bio znak da nisu uklonili grešnika u samome sebi. Bog, dajući odredbu o uklanjanju grešnika iz svoje sredine, htio je da prvotno to naučimo o sebi i o drugome.
Žena grešnica kojoj je prijetilo da bude uklonjena bila je samo žrtveno janje na koje su svi bacali svoje grijehe, pa je trebala ispaštati u ime svih. Njezini optužitelji otklanjali su odgovornost za grijehe sa sebe prebacujući sve na nju, pa je ona kao krivac umalo izgubila život. Isus ih je, međutim, poučio da u procjenjivanju grešnosti trebaju poći od sebe a ne od drugoga. A ako pak primijete da i netko drugi griješi, što se ne može ne primijetiti, onda bi primarno bilo pomoći grešniku da se najprije oslobodi svoje grešnosti, a ne mu stavljati na leđa i svoje grijehe, kao što je bio slučaj ove preljubnice. Ako je i bila grješnica, nije griješila sama, nego su i mnogi drugi bili dionici njezina grijeha, o čemu uopće nisu htjeli razmišljati dok ih Isus nije na to upozorio.

Nešto slično se događa i danas. Ako u društvu postoji toliko javnih i otvorenih grijeha i grešnika, a ne može se reći da ih nema, nije to samo zbog onih koji su se takvima izjasnili, nego je to zato što postoji veliko zanimanje i potražnja koji stvaraju grešni mentalitet u glavama ljudi. A za takav mentalitet smo svi odgovorni, a ne samo oni koji su prozvani kao javni grešnici i koje bi bilo vrlo lako kamenovati kao krivce, a da ipak ne riješimo bitne probleme. Zato Isus veli: Tko je od vas bez grijeha, neka prvi baci kamen.
Možda bi izgledalo neprimjereno da Isus tako dovodi u vezu različite grijehe i grešnike, no očito je imao razloga. Dao je naslutiti da su i svi oni koji su sebe smatrali pravednicima u odnosu prema javnoj grešnici, ipak i samo grešnici koji se ne mogu izvući od odgovornosti. Jer nema nijednog grijeha koji ne bi imao posljedice i na cjelokupno okruženje, pa zato nitko ne može izuzimati sebe od odgovornosti. Da mi u svojoj slabosti ne žudimo za grijehom i da ga ne konzumiramo, ne bi se otvaralo prostora za grešnike. Da smo svi mi pravedniji i čestitiji, neki ljudi ne bi bili prisiljeni baviti se nečasnim stvarima, niti bi neki drugi u tim istim nečasnim stvarima pronalazili unosan posao.
Zato je Isusova poruka i pouka doista golema i obvezatna za svih nas. Pokazao nam je kako je on uklonio jednu grešnicu iz društva oslobodivši je grijeha i dvoličnih tužitelja. Njegovih riječi: Idi i ne griješi više, nije mogla prečuti. Vrijeme korizme mora i za nas biti vrijeme radikalnog uklanjanja grijeha iz života, ali najprije onoga iz svoga života. Mora biti vrijeme i korjenitog obračuna s grešnikom, ali najprije ukoliko sam to ja sam sebi. A grešnika najbolje uklanjamo kad se kajemo za svoje grijehe, te kad za drugoga molimo milosrđe i obraćenje, kako nas je Gospodin učio. Nemojmo se nećkati, nego pođimo odvažno naznačenim putem koji vodi u vječno spasenje.

4. korizmena nedjelja – C
Promatrajući pravosudni i ćudoredni život našega društva, možemo uočiti da generalno postoje dva suprotstavljena usmjerenja, to jest težnje. Naime, s jedne strane su poticatelji slobodarstva, što se pozivaju na prava i samostalnost čovjeka, a s druge strane kruti sluge zakona koji najčešće nemaju ni pravih motiva ni pravih argumenata obrazložiti vlastit stav. Imamo onih koji bi sve htjeli liberalizirati, do onih koji bi sve htjeli zakonima odrediti i nametnuti. Crkva je nerijetko na udaru i jednih i drugih. Slobodoumni slobodnjaci je prozivaju ukoliko da suglasnost na promjenu ćudorednih sadržaja i pravnih odredbi koje bi ozakonile određene nemoralne sadržaje pod krinkom slobode, a s druge strane je na udaru i od onih koji bi htjeli da se oštrije za nametanje restriktivnih zakona u društvu. Jedni je prozivaju zbog natražnjaštva i navodnog zarobljavanja čovjeka, a drugi zbog slobodnjaštva i popustljivosti u društvu. I jedni i drugi, međutim, najčešće zaboravljaju samu srž, te ostaju na nepomirljivim pozicijama jedni naspram drugih, zbog čega najviše ispašta konkretni čovjek. Nije isključeno, doduše, niti da takvi, ideološki obojeni krugovi, nekad izvrše takav pritisak na određene krugove Crkve koji padaju pod utjecaj jednih ili drugih strujanja.
U sličnoj situaciji se našao i Gospodin Isus, kako čitamo u današnjem evanđeoskom tekstu. Sveti Luka opisuje Isusovu reakcija i odgovor onima koji su imali stanovite zamjerke na njegov pristup životu i službi koju je vršio u svome narodu kao učitelj i navjestitelj Božje istine. Jedna od temeljnih zamjerki bio je prigovor zbog druženja s carinicima i grešnicima, s kojima se nije ustručavao podijeliti niti zajedništvo stola, na koje su židovi strogo pazili. Onaj tko je sebe smatrao ispravnim, pravednim i pravovjernim židovom nije sjedao za stol s grešnicima i poganima, jer bi takvo sjedanje za stol označavalo neku vrstu poistovjećivanja s onim s kojim sjedaš. Sjesti za stol s grešnikom moglo se je protumačiti kao neka vrsta odobravanja njegove grešnosti, pa su stoga pljuštale kritike na takav Isusov stav obilježen kao slobodnjaštvo. Zato su dežurni kritičari, moralni čistunci, ne malo zamjerali Gospodinu, što su iznosili na sebi svojstven način. Nisu se bili u stanju nositi sa snagom njegovih argumenata, pa su zato, umjesto da govore javno i otvoreno, radije mrmljali protiv Gospodina: Ovaj prima grešnike i blaguje s njima. Po njihovoj logici, grešnika se inače trebalo kloniti kao okuženog čovjeka, tako da sjesti za stol s grešnikom nije dolazilo u obzir niti u primisli.
Pričajući im prispodobu o milosrdnom ocu i dva njegova sina, Isus je htio ukazati na bit svoga poslanja i razloge svoga slobodoumnog stava, a i nama ponuditi primjer odnosa i prema sebi i prema drugome i prema Bogu, ne zaboravljajući u svim odnosima preispitati vlastitu grešnost. Dva brata slika su i primjer dvaju suprotstavljenih stavova i svjetova unutar kojih se kretao i Gospodin trudeći se ukazati na nepravilnosti i jednoga i drugoga. S jedne strane je svijet raspuštenih i zapuštenih grešnika, a s druge strane svijet neporočnih čistunaca. Premda se družio s grešnicima i carinicima, ne mareći za izvanjske odredbe i zakonodavnu krutost kad je bilo u pitanju čovjekovo dobro, Isus nije bio čovjek slobodnjačkih stavova koji se u konačnici, uslijed grešnog života, pretvaraju u tamnicu. Naprotiv, bio je osoba osloboditeljskih pogleda i djelovanja kojima driješi spone grijeha. Zato je bila neutemeljena optužba farizeja i pismoznanaca, jer nije blagovao s grešnicima da bi ozakonio njihov grijeh, već, naprotiv, da bi ga otklonio navješćujući im milosrđe Božje. Bio je slobodouman samo utoliko ukoliko je želio slobodu svakog pojedinog čovjeka, pa i onog koji je zbog svojih grijeha završio kao čuvar svinja. Njegova sudbina doziva nam u pamet sličnost između valjanja u blatu grijeha i svinje koja se valja u kaljuži svoga svinjca. Nadalje, Isus je bio slobodouman utoliko ukoliko je poučio i grešnike i pismoznanca da Bog toliko ljubi čovjeka da mu nije problem ni zapreka ljudska prljavština, nego se prigiba i grli i takvog nečistog sina. U biti, samo je Otac to i mogao izvesti, dok su ljudi takvi da grešnika redovito iskoriste i dovedu ga na vrlo niske grane, o čemu bi morali voditi računa svi slobodoumnici u našem društvu koji pod krinkom slobodoumlja šire nemoral.
Isus je nedvojbeno pokazao da grešnika ne oslobađamo slobodnjačkim pristupom grijehu, niti rješavamo njegov problem strogoćom i krutošću zakona i nepomirljivih stavova. Okorjelost i hladnoću grijeha može otopiti na ispravan način samo ljubav Božja, te Isus nije drugo ni činio nego je bio Očev glas koji doziva grešne sinove da se vrate u kuću Očevu. A što je pritom morao sjesti za stol s grešnicima, nije im bilo na potvrdu grešnosti, nego za navještaj oproštenja i izmirenja s Ocem. Time je i jednima i drugima nagovijestio izmirenje koje se može dogoditi isključivo živeći po ispravnim vrijednostima, a to su vrijednosti Oca nebeskoga. Tko je usredotočen na Oca, neće srljati u grijeh, ma koliko mu to zakoni dopuštali, kao što će i onaj drugi biti svjestan da vršenje zakona nije dovoljno zajamčiti obilje milosnog života što struji u život vječni. Svojim stavom i pristupom Gospodin Isus nam je kamen zaglavni, pa neka nas i danas utvrdi ni u slobodnjaštvu ni u legalizmu, nego neka nas povede putem slobode koju možemo ostvariti dopuštajući da nas Otac primi, zagrli i u radosti uvede na gozbu života. Amen.

3. korizmena nedjelja – C
Nije samo naše vrijeme obilježeno kataklizmama, katastrofama i ostalim vrstama tragedija poput potresa koji su zadesile Haiti ili Čile, nego je u svakom razdoblju povijesti bilo takvih mučnih trenutaka i događaja pred kojima je zastajao ljudski um nesposoban protumačiti ih. Jednako zbunjen pred neprihvatljivim i tragičnim povijesnim događanjima bili su i sinovi naroda Izraelova koji su ljudsku grešnost držali mogućim uzrokom nedaća koje zadese pojedinca. Ma koliko se nudila tumačenja, opet je svako od njih podložno nesigurnosti i u traženju mogućih boljih odgovora. Zato u Evanđelju sveti Luka opisuje kako neki ljudi izvijestiše Isusa o tragediji koja se dogodila kad je Pilat pogubio neke Galilejce. S jedne strane su htjeli Isusa obavijestiti jer je i sam bio Galilejac, a s druge ih je zanimalo čuti njegovo mišljenje o samom događaju.
Isus najprije ispravlja njihove zablude koje nisu ni bezazlene. Vjerujući da Bog kažnjava ljude dopuštajući prirodne tragedije i druga zla koja jedni drugima nanose, na krivi su način čitali znakove oko sebe i imali iskrivljenu sliku Boga u kojeg su vjerovali, te je već to bio dovoljan razlog da ih Isus pouči tvrdeći im da spomenuti događaj nije prouzročen nekim posebnim grijesima, pa time nije bio ni kazna Božja.
I kao što je god Isusove suvremenike zanimalo razumjeti i tumačiti događaje, tako i mi danas postavljamo mnoštvo pitanja, koja su još uvijek prožeta velikim nerazumijevanjem. Još uvijek je tajna zašto se mnoga zla događaju čovjeku, a zbog našeg nerazumijevanja i njihove tajnovitosti nismo lišeni napasti prebaciti odgovornost na one kojima se događaju ili čak na samoga Boga. A dotle mi, uza sve to što se događa, nastavljamo živjeti bezbrižno, ne misleći o kakvoći života koji nam je živjeti. Radije postavljamo pitanja o onome na što nećemo lako naći odgovore, umjesto da odgovore tražimo u sebi i svojoj duši. Mi bismo radije da nam Bog polaže račune, nego da se mijenjamo, a samo kad budemo živjeli sukladno njegovoj riječi i volji, razumjet ćemo i pojave i znakove oko nas. Mnogi od nas su sigurno postavili pitanje o tome zašto je Bog dopustio da se dogode potresi posljednjih tjedan. Malo je, doista, onih koji bi mogli dati suvisao odgovor na to pitanje, no mnoštvo ljudi o tome raspravlja i iznosi svoje mišljenje. S druge pak strane ne znam je li se itko obratio kad je čuo za nesreće i tragedije koje se događaju u svijetu, osim što je bilo onih koji su se udaljili od Boga ne mogavši razumjeti što se događa.
Ključno je, međutim, pitanje je li nas ijedan od tih događaja poveo korak bliže obraćenju, to jest prema spremnosti u svakom trenutku stati pred lice Božje. A tko od nas može reći da je potpuno obraćen i da više nema što raditi na sebi i da mu ne treba obraćenje? Tko može reći da mu Bog do sada nije dao dovoljno prigoda za obraćenje? Tko može reći da je iskoristio svaku prigodu i sve svoje snage biti bliže Bogu i spasenju? Međutim, samo ako iz dana u dan stajemo pred lice Božje sa sviješću svoga grešnog stanja i svoje prolaznosti na zemlji, moći ćemo mnogo bolje razumjeti život oko sebe, kao i Božju spasenjsku prisutnost, što će postati preduvjet da u miru stanemo preda nj licem u lice u onaj dan kad se pojavi i kao sudac na koncu povijesti.
Bilo prirodne pošasti, bilo zla koja nanesena ljudskom rukom nepobitna su potvrda i pouka da sigurnost postojanja ne možemo graditi na prirodi niti je polagati u ljude, jer ni priroda ni čovjek nemaju u sebi stalnost niti su izvor stabilnosti. Stabilnost može biti isključivo u Bogu čijem se zajedništvu prepuštamo, Bogu koji u konačnici u svojoj ruci drži i prirodu i ljude, ma kako im dao autonomiju kretanja prema određenim zakonima. Zla koja pogađaju čovjeka, napose ona kojima čovjek zadaje bol, zagorčava i oduzima život čovjeku, kao što je činio Pilat, samo su znak da nismo dovoljno obraćeni. Takva će se zla, bez daljnjega, događati čovjeku i čovječanstvu, jer ih nikakav pravni sustav ni društveni režim ne može apsolutno onemogućiti. Pa i kad bi ih onemogućio kao sustav, događalo bi se ono što se događalo i u vrijeme Rimskoga carstva, da onaj tko je na vlasti, u ime poretka i sustava, uzima sebi za pravo prolijevati krv drugih ljudi ne podliježući nikakvim kaznama i odgovornostima.
Isus je zato htio da iz ovog događaja izvučemo stanovitu pouku koju možemo raščlaniti u nekoliko točaka. Najprije bi nam trebalo biti jasno da su svi ljudi grešnici, uključujući svakoga od nas pojedinačno, bez obzira hoće li se ili neće pogoditi neko izvanjsko zlo poput potresa, prometne nesreće ili nekog drugog oblika ljudske neodgovornosti i zla. Osim što smo grešnici, istina je također da ćemo, prije ili poslije svi umrijeti, ili, kako bi Isus rekao, svi ćemo propasti. No isto tako velika je istina da takva zla koja se dogode čovjeku nisu plod Božje osvetoljubivosti ni sudačke strogosti, nego prije svega nestalnosti svijeta i vremena, ili pak ljudske neodgovornosti. Bog nas nadasve ljubi i želi spasiti, pa je zbog toga strpljiv prema čovjeku kao vinogradar koji se trudi oko besplodne smokve čineći sve što je u njegovoj moći da bi dala ploda. I naposljetku, velika je istina također da bi svaki od nas trebao događanja u svijetu čitati kao znakove upozorenja koji nas vode prema obraćenju.
Bilo bi poželjno stoga čitati događaje oko sebe kao znakove nestalnosti svijeta i vremena. I ne zavaravati se! Ako kao ljudi tražimo sigurnost, više je nego očito da sigurnosti ne može biti u zemaljskim stvarnostima, nego u vječnoj ljubavi samoga Boga. A da, dok smo u povijesti, Bog nije policajac na cesti koji čeka kad ćemo pogriješiti kršeći znakove da nas kazni, svjedok nam je sam Isus koji je došao kao dokaz njegove ljubavi i strpljenja. Došao je među nas da nas pouči čitati Božje znakove dane nam za spasenje i da nas istrgne iz nestabilnosti zemaljskoga učeći nas kako u svakom trenutku biti pod okriljem Božje zaštite i ljubavi. Takvim duhom osnaženi bit ćemo sposobni brisati povijati tuđe rane, kao što je i on činio. Pa i onda kad nije odgovorio izravno zašto se događaju razne nedaće i tragedije u svijetu, neizravno je rekao da nas svih čeka ista sudbina, to jest propast ako se ne obratimo. A s druge strane zajedništvo, ukoliko budemo obraćeni, zajedništvo s Bogom od kojeg nas ne može rastaviti nikakva nedaća. I dok ispovijedamo svoje neznanje o mnogim sadržajima i događajima, pozvani smo ipak graditi sigurnost na nedvojbenim istinama, od kojih je temeljna ona da Bog ljubi čovjeka i čini sve da ga spasi. Obraćenjem pokazujemo da to činimo na ispravan način čitajući znakove oko nas.

2. korizmena nedjelja – C
Današnji evanđeoski odlomak iznosi na površinu jednu značajnu temu i bitan sadržaj duhovnog života, u naše vrijeme vrlo zapostavljen među kršćanima. Radi se o zajedništvu s Bogom koje se ostvaruje živom molitvom, u čemu smo se kao vjernici pozvani vježbati osobito tijekom korizmenog vremena, ali i ne samo tada. Jer ako nam se korizma predstavlja kao put i škola, onda, bez daljnjega, treba biti put i škola molitve. Ne vjerujem da ćemo pogriješiti ako ustvrdimo kako među nama nema onog tko nije prošao razdoblja odbacivanja molitve, ili barem njezina guranja u drugi plan, stavljajući je po strani, a mnogo je i onih kršćana koji su doživjeli svojevrsna razočaranja u molitvu ne osjetivši njezinu njenu djelotvornost. Najčešće se pravdamo kako nemamo vremena moliti, jer je mnoštvo drugih obveza i stvari koje trebamo obaviti. Ako nekad odlučimo i odvojiti vrijeme za molitvu, to je redovito na kraju dana kad smo umorni, pa je molitva doista nedjelotvorna jer je učinjena u nesvjesnom stanju ili smo pak zaspali prije negoli smo i učinili znak križa. Ukoliko smo nekad odlučili izdvojiti koji trenutak usred dana, redovito se nametnu „važnije“ stvari u dnevnom redu, radilo se o ozbiljnim ili neozbiljnim stvarima. Svi nađemo vrijeme u danu za osobne užitke i sitna zadovoljstva, ali za molitvu i ne baš tako lako. Ali zato imamo mnoštvo dobrih izgovora zašto nismo molili: učenik se izgovara dužnošću učenja, student studiranja, a profesori spremanjem predavanja. Radnik polaže pravo ili na obvezu rada ili potrebu za odmorom, a kućanica na neodgodivo obavljanje kućanskih poslova. Takvih je izgovora mnogo, ne samo kao izgovor za nedostatak vremena za dnevnu molitvu, nego čak i za nedjeljnu svetu misu.
S druge strane svi smo imali prigodu susresti i upoznati i one kojima je nedjeljna misa u 10 ili 11 sati prerano, a i vremenski uvjeti im ne idu uvijek na ruku. Tako da je ili hladno ili vruće, a kad je snijeg ili kiša, svakako je nemoguće i riskantno ići u crkvu. Ali kad ta ista obitelj koja ima dobrih pokrića za vjerničku neodgovornost i lijenost nabavi sebi kućnoga ljubimca kojega treba izvesti u 5 ili 6 sati ujutro kako bi obavio nuždu, onda to nije rano. Tada nas u tome ne mogu omesti niti vremenske nepogode, nego se cijela obitelj oko toga zdušno zanima i revno organizira do te mjere da nikome to nije teško. Mnogi od nas su imali prigodu iskusiti kako smo uvečer umorni pomoliti se Bogu, a u isto vrijeme možemo, ako treba, nastaviti gledati televiziju, surfati po internetu ili se zabavljati na računalu i po nekoliko sati duže od zacrtanoga plana za taj dan. Prema molitvi se postavljamo tako kao da je vrijeme molitve izgubljeno vrijeme, ili pak kao da mi nekom drugom, očito Bogu, činimo uslugu kad molimo, a ne sami sebi duhovnu dobrobit.
Iz svega rečenoga vidimo kako vremena imamo napretek za sadržaje koje smo odredili kao prioritete, dok u isto vrijeme za molitvu koja bi trebala biti duhovna hrana i duhovno ispunjenje, baš ne marimo i ne ostavljamo joj dovoljno prostora, niti je stavljamo na dužno mjesto u životu. Međutim, uredno ćemo se uvijek upitati, kad nam nešto zaškripi u životu ili se dogodi kakva nezgoda, gdje je Bog i zašto se nije zauzeo i prema dobrom cilju usmjerio stvari. Ne zaostaju pitanja niti o smislu ni praznina koja nas prati, bilo da se radi o praznini duše i nezadovoljstva životom, do one koja nas prati u međusobnim odnosima koji su također sve siromašniji i siromašniji.
Iznesena problematika stoga nas potiče tijekom ove korizme napraviti radikalni preokret u životu opredjeljujući se za ozbiljni život molitve pred Bogom, na što nas poziva i Isusov primjer u današnjem Evanđelju, dok su, s druge strane, trojica apostola slika naše ljudske slabosti. Isus izabire Petra, Ivana i Jakova da pođu s njime na goru gdje se želio moliti u samoći i dok se on molio, oni su spavali. Dok im je on želio ponuditi primjer molitve, kako bi i sami naučili moliti, i molitvom se promijenili i preobrazili kao što je i sam napravio, oni su bili nesposobni osjetiti njegove poticaje. Vjerojatno im se molitva i uranjanje u Boga i njegov život nije učinilo tako životno bitnim da bi sa žarom pratili Isusa u molitvi, pa su se, uslijed slabosti, prepustili snu. Očito su i sami imali predrasuda o potrebi i koristi molitve, te su je prakticirali samo kad su trebali obaviti svoju vjerničku dužnost, a možda ni tada jer nisu pripadali baš onim gorljivim, i do u tančine vjernim, sljedbama koje nisu propuštale izvršiti nikakvu izvanjsku odredbu Zakona. Međutim, nisu znali da je molitva čin unošenja cijeloga postojanja u zajedništvo i komunikaciju s Bogom, čin prikazivanja sebe i svih svojih sposobnosti Ocu nebeskom i njegovoj svetoj volji, čin klanjanja Bogu i zdušnog prihvaćanja svake njegove riječi, odredbe i zakona, svjesni kako nas samo takav život može učiniti sretnima i ispunjenima. Moliti, kako nam svjedoči Gospodinovo preobraženje, znači ozbiljno stati pred Boga, sa svom snagom i ozbiljnošću do te mjere da nas Božja riječ i volja mijenja i preobrazi. Što se tiče Gospodina, kroz njegovu ljudsku narav se Božja prisutnost samo pokazala prisutna, to jest objavila na izvana, dok je za nas, slabe i grešne ljude, potrebna prije ćudoredna i duhovna promjena života, a tek potom možemo nastaviti hod putem istinskog preobraženja. Stoga u događaju Gospodnjeg preobraženja, Evanđelist opaža kako su se s Isusom ukazali u slavi Ilija i Mojsije i razgovarali s njime. Jer nitko tko ne sluša zauzeto Zakon i Proroke ne može za sebe reći da istinski moli, jer ne može ostvariti pravu životnu komunikaciju s Bogom ako ne sluša njegove riječi koje su bile naviještene po prorocima i ako ne vrši njegovu volju koja se očituje u Zakonu.
Molitva pak koju mi ljudi prakticiramo, najčešće je površno naklapanje riječi i neka vrsta neodređenog sterilnog zajedništva s Bogom, a ne unošenje cjelinom života u božanski život. Korizmeno molitveno vježbanje potiče nas stoga da zauzmemo jasne stavove prema Božjoj pouci i poruci. Potrebno nam se na koljenima izboriti za čvrst stav kojim prianjamo uz Božji nauk. A koliko je samo kršćana koji prihvaćaju dio Božjih zapovijedi, a dio odbijaju, kao da ih Bog nije sve objavio za ljudsku dobrobit. Zato nam i Isusovo preobraženje svjedoči da je poznavanje Zakona i Proroka pravi korizmeni put koji završava Izlaskom, to jest uskrsnim spasenjem. Gospodin nam je naznačio put pozivajući nas svojim primjerom kako učiti istinski moliti idući u susret Ocu u punoj svijesti za njegovu veličinu, dobrotu, ljepotu, žar i sjaj. I kao što se ne možemo izložiti suncu a da ne osjetimo učinke njegove topline i sjaja na tijelu, tako isto i izlaganje u molitvi Ocu nebeskom ne može biti bez spoznaje i primanja blaženog života kojeg se onda dosljedno i vjerno držimo. Kao što se Gospodin preobrazio u molitvi, tako i nas dodir Božjeg bića, kad mu izložimo svoju nutrinu, bez daljnjega mijenja, čini profinjenijima, obogaćenijima, preobraženima. Korizma je prigoda, ne propustimo takvo iznimno vjerničko iskustvo.

1. korizmena nedjelja – C
Događaj opisan u današnjem Evanđelju, na početku korizme, trebao bi nam ponuditi bitnu predodžbu i temeljno poimanje ovog liturgijskog vremena. I kad razmišljamo o činjenicama koje stoje u pozadini uspostavljanja korizme kao svetog vremena priprave za događaj uskrsnuća Gospodnjega, onda je nezaobilazan Isusov primjer i životni stav o kojem danas razmišljamo. Korizma je vrijeme od četrdeset dana, jer je naš božanski Učitelj četrdeset dana proveo u pustinji, čime je potvrdio praksu starozavjetnih proroka i učitelja koji su se također znali povlačiti u četrdesetodnevnu samoću pred Bogom. Evanđelist nedvosmisleno bilježi kako je Isusa Duh vodio četrdeset dana pustinjom, a isto tako veli kako tih dana nije ništa jeo. Upravo na tragu Isusova primjera Crkva je već od starine uspostavila i prakticirala četrdesetodnevnu pripravu za Uskrs u duhu opisanog događa. Kao što se Gospodin povukao u pustinju četrdeset dana, tako i korizmeno vrijeme traje isti broj dana. I kao što Gospodin tih dana nije ništa jeo, tako je i Crkva zamislila da vrijeme korizme bude vrijeme posta, pokore i ozbiljnog odricanja.
Samoća koja se provodila u Božjoj blizini pretpostavljala je svojevrsni odlazak iz svakodnevnice, to jest bijeg od svagdašnjih obveza i susretanja, pa je za takvo što najprikladnija bila pustinja, koju su ljudi inače izbjegavali jer nije pružala pogodnosti i obilje kojem svaki čovjek po naravi teži. U pustinji, nadalje, čovjek zauzima pokorničarski stav pred Bogom koji se sastoji u uskraćivanju i svođenju na minimum osnovnih ljudskih potreba kao što je jelo, piće, spavanje. Stoga se stječe svijest i osjećaj da je korizma vrijeme posta, pokore i odricanja, što nije krivo, ali ni dostatno. Ona je vrijeme kad se manje jede i pije, barem u određene dane, no to još uvijek ne označava njezinu pravu bit.
Dok s jedne strane predstavljamo sebi u glavi korizmu kao odricanje od nečega, zaboravljamo da korizma nije prvenstveno odricanje, nego zajedništvo života s Bogom, život od Boga i život po Bogu. Odricanje, post i pokora izviru iz života koji Bog preporuča i očekuje od čovjeka kao voda iz izvora, kao posljedica iz uzroka. Samo tako odricanje i korizma mogu biti ukrijepljeni u korijenu, te Napasnik ne može ništa takvoj duši koja je uz svoga Boga. Korizma nedvojbeno jest vrijeme pokore, posta i odricanja, ali ukoliko bismo se zadržali samo na izvanjskom vršenju pokorničkih čina, ne ulazeći u dubinu, razloge i značenje, ostali bismo na rubovima vjerskog doživljaja korizme. Uz sve što bismo napravili, ne bismo došli do biti korizmenih pokorničarskih vježbi, niti bismo utemeljili korizmu u njenom božanskom temelju. Pretvoriti korizmu samo u neku disciplinski nametnutu praksu koja traje četrdeset dana, što se pretvara u iščekivanje da što prije prođe, nema previše smisla. Takvo poimanje korizme pretvorilo bi se u trapljenje bez duše, poput kuće bez dobrog temelja ili računa bez pokrića. Takva pobožnost i religioznost Bogu ne treba, a čovjeku ne donosi pravu duhovnu korist kojoj bi trebali biti usmjereni svi ljudski čini. Zato korizma treba biti posebno plodno i bremenito vrijeme nasljedovanja Gospodinova.
Ovu istinu jasno nazrijevamo u Evanđelju, u odgovorima koje Gospodin daje Napasniku. Kod prve ponude da Gospodin kamen pretvori u kruh, čime bi, navodno, dokazao da je Sin Božji, Isus jasno ukazuje napasniku da treba živjeti od svake riječi koja izlazi iz usta Božjih, a ne samo od čudesnih događaja. Kod druge ponude u kojoj ga Napasnik želi opčarati svjetskom moći i bogatstvom, pod uvjetom da mu se pokloni, Isus odgovara, kako se treba klanjati isključivo Bogu svome i njemu jedinome služiti. Kod treće napasti, naposljetku, Sotona izaziva Isusa da učini korak kojim bi povećao ili ostvario svoju slavu mimo Boga. Skokom s Hrama mogao je sebi priskrbiti slavu, usmjeravajući ljude da se dive njemu, a ne da iskazuju slavu Stvoritelju. Isus je jasan i kratko odgovara: Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega.
Gospodinovi odgovori napasniku postaju put nama vjernicima kojim nam je ići kroz korizmu, jer samo na njemu možemo ukrijepiti i osmisliti pokorničarski hod. Umjesto da trče samo tamo gdje se spominju i očekuju čudesa, gdje se pojavljuju „čudotvorci“, trebali bi živjeti od svake riječi koja izlazi iz Božjih usta. Umjesto da traže samo najbrže i najlakše načine bogaćenja i stjecanja moći, trebali bi imati želju klanjati se i služiti Bogu svemogućemu. Umjesto da traže svoju slavu i popularnost među ljudima, bilo bi poželjno kad bi vjerom i vjernošću davali slavu Bogu svojemu. Gospodin Isus nas stoga poziva da i sami živimo korizmu težeći pravim duhovnim vrijednostima, to jest da je ukrijepimo prvenstveno kao vrijeme razmatranja Božje riječi, kao vrijeme klanjanja Gospodinu i slušanja njegova glasa, te vrijeme potpunog predanja njegovoj volji. Korizma ukrijepljena u Gospodinovu primjeru, potom će ukrijepiti nas u autentičnom vjerničkom iskustvu i dostojanstvu, snagom kojih ćemo hoditi radosnije prema proslavi uskrsnuća Gospodinova koje i nama jamči uskrsnuće i život vječni u njegovu Kraljevstvu. Amen.

6. nedjelja kroz godinu – C

Evanđelje današnje nedjelje iznosi na vidjelo jednu od najposebnijih Isusovih tema i propovijedi u kojoj se ogleda posebnost njegova nauka. Njegov govor se kreće oko četiri vrlo značajne stvarnosti života oko kojih se trudi svaki čovjek, jer mu o njima ovisi procjena vrijednosti i kakvoće života, pa tako ono što govori Isus postaje vrlo zanimljivo i aktualno i nama danas. Svaki čovjek, kako nekad tako i sad, ima potrebu pronaći u svijetu stanovitu utjehu ili zadovoljenje potreba, potom priskrbiti dovoljno jela, ostvariti zatim ozračje radosti i veselja i naposljetku biti priznat među drugima. Nijednom čovjeku nije u naravi zapisano da mu je svejedno hoće li pronaći utjehu ili neće, biti gladan ili sit, hoće li plakati ili se smijati, te biti priznat ili odbačen u sredini u kojoj živi. Upravo jer nikome nije svejedno što će mu život donijeti ili što će sebi priskrbiti na spomenutim poljima, oduvijek su se ljudi trudili priuštiti sebi što je moguće više utjehe, hrane, smijeha i priznanja među ljudima. Nisu svi, doduše, u tome jednako bili uspješni. Uvijek je postojao dio onih koji su se oko toga bolje trudili i snalazili, dok su mnogi drugi, redovito obespravljena većina, ostajali kratkih rukava, zakinuti za najosnovnija prava, bez obzira u kojem društvenom uređenju živjeli. I u Isusovo vrijeme bilo je mnoštvo onih koji su nastojali nešto steći, zasititi se, koji su se željeli smijati i biti priznati među ljudima u svom ljudskom dostojanstvu, a da u tome nisu uspijevali, kao što je bilo i onih kojima je to polazilo za rukom. Isus se najprije obraća kategoriji neuspješnih, želeći ih svojom riječju utješiti, ohrabriti, obradovati i nahraniti, dajući im do znanja da ih je on primijetio, da će se on zauzeti za njihov slučaj i izboriti se da i oni dođu do ostvarenja svih svojih prava i zasićenja potreba.
Isus, s druge strane, u nekoliko rečenica tako žestoko kritizira one koji su se usredotočili isključivo na to da njima bude dobro, zanemarujući što će biti s golemim mnoštvom, poniženim i pogaženim u svom dostojanstvu i svojim pravima. Isus se na takve obrušava doslovno prijeteći odmazdom koja će se jednom obrušiti na sve one koji su živjeli zadovoljavajući na zemlji svoje potrebe. Zato i izgovara svoje „jao“: jao vama bogataši, jao vama koji ste siti, jao vama koji se sada smijete, jao vama kad vas budu hvalili.
S pravom postavljamo pitanje: Zašto to Isus čini? Je li možda zavidan bogatašima i imućnicima? Smeta li mu ljudska sreća i ostvarenje? Isusa doista nije smetalo što netko zasićuje svoje ljudske potrebe, nego je uočio da u krivim sadržajima i na krivi način traže utjehu. Jer ako bogatstvo samo po sebi može dati utjehu, onda čovjeku ne treba ni Bog ni duhovno bogatstvo kojim ga želi obdariti. Ako mu je dostatno zemaljsko bogatstvo, tada mu ono postaje vrhovna norma djelovanja, te u ime njega odbacuje i Božji i ljudski zakon, to jest nastoji ga zaobići vodeći se isključivim kriterijima bogaćenja. Ako mu je bogatstvo jedini kriterij, tada mu nije stalo do ljudi, pa niti pogledati onoga pored sebe, nego se brine isključivo samo za se, zanemarujući drugoga.
Gospodin Isus vrlo je dobro znao da je istinita ona narodna da „jednome ne svane, dok se drugome ne smrkne“, to jest da se jedan ne smije dok drugi ne počne plakati. Mi ljudi, na žalost, najčešće ostvarujemo svoju sreću preko tuđih leđa, preko tuđe nesreće, svoje bogatstvo stječemo siromašeći drugoga, to jest kradući, varajući i pljačkajući, kako nam to svjedoče brojne afere koje pune stranice tiska posljednjih mjeseci. Iz dana u dan postaje bjelodanije da se nitko nije mogao preko noći obogatiti, a da nije bilo nauštrb drugih, da nije iskorištavao druge ili varao državu, što se opet prebijalo preko leđa običnog čovjeka. Tko je mogao steći ogromne količine novca, a da se nije bavio nečasnim unosnim poslom ili pak poštenim poslom na nečastan način? Potvrdu nam o tome daju tolike kriminalne afere lokalnih moćnika i umišljenih direktorskih veličina koji su se ponašali kao da raspolažu svojim novcem, a ne nečim iza čega stoje žuljevi čestitih ljudi koji su to stekli svojim radom. Čudi i boli što se oni koji upravljaju novcem poreznih obveznika ponašaju kao da je to njihovo, kao da to ne pripada jednom narodu i ljudima koji mukotrpno skrbe o svojim obiteljima. Čudi i boli što takvom lancu zla kao da se ne nazire kraj, dok onaj Nečastivi i Zli likuje što mu je i naš narod pao u vrlo prozirnu zamku.
Eto zašto se Isus tako obrušava na mentalitet ovoga svijeta, jer svaki naš ljudski pokušaj da osiguramo sebi blagodat, uglavnom se odražava negativno na drugoga. Svaki moj „blago meni“, odražava se na drugoga kao „jao njemu“, jer ne znamo zemaljsku blagodat ostvariti nego uglavnom u suprotstavljenosti prema drugome. I što netko stvara veći svoj „blago meni“, to je s druge strane veći i „jao“ drugima kojima sam uskratio mogućnosti i oduzeo zakonita sredstva i prava, što nam potvrđuje i povijest i sadašnjost.
Pa i kad znamo da razmišljanjem o ovom evanđeoskom tekstu nećemo riješiti našu društvenu situaciju, ostalo nam je ipak razumjeti zašto Isus upućuje ove riječi, jer ih ni on ne izgovara samo kao socijalnu pouku za zemaljski život, premda su, bez daljnjega, izvrsna dijagnoza i današnjeg stanja. On ih izgovara da bismo se mi kao vjernici opredjeljivali za život prema nebeskim vrijednostima, to jest da bismo skromno i ponizno živjeli svoje postojanje ne dajući se zavarati programima blaženstava ovoga svijeta u koja nas uvlači i na koja nas navlači Zli. Padnemo li u napast da se ostvarujemo po načelima ljudskih blaženstava, sebi ćemo priskrbiti Isusov „jao“, a ako želimo uživati vječno blaženstvo, to nipošto ne bi bilo poželjno. Neka nam iskustvo i riječ božanskog Učitelja bude jasno svjetlo i orijentir u našim ljudskim lutanjima između „blago“ i „jao“, u protivnom, budemo li kao ljudi birali, izabrat ćemo sebi sigurnu propast koja pridonosi i osiromašenju cijelog ljudskog roda.

5. nedjelja kroz godinu – C
Čovjek je u određenom smislu biće navika. Navikava se na druge ljude tako da i ne zamjećuje njihovu posebnost niti prima poticaje koji mu, jer dolaze od drugih i drugačijih, obogaćuju svakodnevnicu. A to nikad nije dobro, kao što nikad ne bi bilo dobro niti da se navikne roditelj na dijete, a dijete na roditelja, jer bi to značilo da se promatraju zasjenjena pogleda bez bistrine i prodornosti koji u ljubljenima promatra jedincatost. Navikavanje na drugoga donosi, bez sumnje, veliki previd, uslijed čega ne vidimo njegovu posebnost, pa onda i različitost kojom nas obogaćuje.
Navikavamo se tako na svoje navike kojih se ne oslobađamo lako, a i ne trudimo se previše, jer bismo onda izgubili izgovor i pokriće za slabost i uhodan život u kojem nema mjesta za posebne događaje ni ljude. Nije stoga rijetkost da se, onda nužno pokazuje i u svakodnevnici kao bolesno stanje međuljudskih odnosa, jer danas nije uobičajeno da dijete poštuje starije, ne samo na ulici i na trgu, autobusu i tramvaju, školi ili crkvi, već i svoje najbliže ukućane, jer za to u sebi nema velikog razloga. Navikavamo se na bolesnu ravnopravnost s drugima, jer drugi su isti kao i mi. Navikavamo se na naviknutost na druge, gdje nam ništa ne predstavljaju ni nositelji autoriteta, kao što su učitelji i vjeroučitelji, svećenici ili državni poglavari, a čak i na roditelje se zna podići ton i ruka.
I kao što se god navikavamo na ljude, ista takva naviknutost na Boga koja u sebi nosi manjak sposobnosti divljenja i poštivanja događa se u odnosu prema Bogu, te nam onda Bog ništa ne znači i ne govori. Ma koliko bi Božji pojavak u ljudskom životu trebao biti obilježen neponovljivim i neizrecivim darom prisutnosti i milosti, ipak se i nama kršćanima dogodi da se naviknemo na govor o Bogu, pa čak i na sudjelovanje u svetim obredima, a da ne osjetimo njegovo božansko djelovanje koje dira dušu i mijenja život. Gotovo me strah da ne mislimo tako često, duboko i ozbiljno o značenju njegove prisutnosti, niti da se uživljavamo u nenadmašivu i nepogrešivu poruku i pouku koja izlazi iz njegovih usta dajući smjer ljudskim koracima u hodu kroz prostor i vrijeme. Čini mi se da ne mislimo sa svom ozbiljnošću na to tko je Bog, te što bi za nas ljude trebao značiti susret s njime, ovdje na zemlji, gdje nam je iskazao čast i pokazao ljubav utjelovivši se i postavši čovjekom. Kao da smo izgubili osjećaj za sveti strah i poštovanje držeći ili uobičajenim takvo Božje ponašanje, ili ga pak i ne primjećujući. Štoviše, navikavamo se govoriti o Bogu, pa čak izgovarati i njegovo sveto ime, pristupati pričesti i drugim sakramentalnim činima, a da se ne približimo Bogu s dušom na koljenima, puni iskrene zahvalnosti i žarke ljubavi.
Pokazuje se time kako smo se navikli na Boga kao na sebi ravnopravnog građanina ili prolaznika pred kojim smo izgubili divljenje i poštovanje, s kojim se više ne susrećemo, nego samo usputno mimoilazimo. Takva navika nas onda ostavlja ravnodušnima do te mjere da ne vidimo veličinu i neuobičajenost njegove prisutnosti. Umjesto da u nama poraste divljenje što smo otkrili Boga koji je došao među nas ljude, koji nam se približio utjelovivši se u našu životnu stvarnost, zakazujemo potpuno stvarajući naviku unutar koje uspostavljamo odnos s njime. U mnoštvu navika ravnopravnosti i jednakosti, navikli smo se tako i na govor s Bogom i o Bogu, kao sasvim uobičajenom i ne previše bitnom biću, o kojem nešto znamo, ali uglavnom njegovu prisutnost ne doživljavamo. Navikli smo se na rutinski život u kojem nam je sve ravno, u kojem Bog ne čini nikakav zahvat, te ga baš i ne uzimamo ozbiljno u obzir, niti ga držimo moćnijim od nas.
Takvim životom navike živio je i Šimun Petar dok nije susreo Isusa na obali Genezaretskog jezera, kako nas izvještava evanđelist sveti Luka u današnjem odlomku. Živio je životom ribara loveći ribu, pripremajući barku, ispirući mreže. Tako je bilo i onog dana kad ga je Isus zamolio da otisne malo od kraja. Petar nije znao da se na njegovu barku ukrcao sam Bog i vjerojatno je iz puke uljudnosti napravio to što je Učitelj od njega tražio. Nije ni doživljavao ni opažao Božju prisutnost u nekoj iznimnoj mjeri, a napose nije ju tražio u ljudima, premda se ne može reći da nije htio biti iskreni pripadnik svoga naroda. No taj dan mu je bio sasvim neuobičajen u odnosu na sve druge dane njegova života. Riječi pouke što su tekle iz Isusovih usta toliko su ga se dojmile, jer je iz njih strujala božanska snaga, tako da je bio ponukan pozorno slušati istinu koja je zvučala mnogo drukčije nego ikad do tada dodirujući najdublje pore bića. Mogao se čuditi kako već prije nije osjetio takve riječi koje su silazile u dubinu duše i činile da se osjeća posebno, sasvim promijenjen i preporođen samo zato što je ovog Božjeg Učitelja počeo doživljavati iznimnom osobom.
Na temelju Isusova nastupa, a potom i nakon čudesnog ulova ribe, u Petru je sazrjela svijest da Isus nije bio običan čovjek, ma koliko se to u prvi mah moglo činiti. Naprotiv, on je bio iznimna osoba, pa je Petar morao napredovati u toj spoznaji sve dok nije došao do istine da je Sin Božji. Morao se udaljiti od svojih predrasuda i navika kojima je susretao ljude, a napose Čovjeka koji je nosio i naviještao Boga. To je izrazio pokazujući svijest o svojoj neznatnosti kad veli: Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine! Isusove riječi i čudesni ulov ribe dovele su Petra do spasonosne spoznaje i poštovanja za Isusa kao Boga, u svoj neobičnosti i iznimnosti u kojoj se pokazuje, ukazujući Petru kako mora nadići svaku ljudsku predodžbu o Bogu koja bi mirisala na naviku.
Ova spoznaja je postala i preduvjet promatranja ljudi novim očima, očima čovjeka željna da ih privede spasenju promatrajući u njima grešnike poput sebe, ali ne samo grešnike, jer se više nije navikavao da su ljudi isti kao i on. Već je u njima promatrao iznimnu Božju mogućnost koju je Bog u njih stavio i koju je Isus želio iznijeti na vidjelo. Zato je Petar od tada, kad počinje ljude loviti, počeo u ljudima promatrati grešnike pozvane na spasenje, što će biti najveća spoznaja kako čovjek može biti neobičan, biće na koje se, kao i na Boga, ne smije naviknuti, niti u sebi niti u drugima. Ako je Isus u njemu, običnom ribaru otkrio ribara ljudi, ako je on u Isusu iz Nazareta otkrio Boga, onda je doista neophodno poći tim putem razbijanja navika na Boga i na božansko oko sebe i u sebi, te je samo pitanje trenutka kad ćemo u sebi otkriti skrivenu neizmjernost koju Gospodin želi da osjetimo, a da se na nju ne navikavamo.
Dopustimo stoga svome Gospodinu da nas trgne iz naše ljudske uljuljanosti u navike uslijed kojih ne vidimo veličinu Božje svetosti, da bismo kao kršćani uspostavili s Gospodinom odnos istinskog štovanja i klanjanja, kao što je Petar započeo na svojoj lađi na Genezaretskom jezeru. Tko dopusti da mu Krist, na takav način uđe u život, osjetit će se sasvim posebnim, te će dobro razumjeti Petra i njegove prijatelje, koji nakon tog događaja pođoše za Isusom, istrgnuvši ih iz uhodanih obrazaca života vjere, kao i loših navika ophođenja s Bogom i ljudima.

 
4. nedjelja kroz godinu – C
Svi znamo što danas znači liječnik, te da nam život bez dobrog medicinskog sustava ne bi bio ni približno ugodan, siguran i bezbrižan, premda nikad ne može biti u potpunosti, pa da su i ne znam kako opremljene bolnice i vrsni liječnici. Zdravstvo je stoga jedna od bitnih sastavnica našega društva jer nam pruža određenu sigurnost i zaštitu protiv zdravstvenih tegoba i nedaća bolesti i kojekakvih patnja. U vremenu u kojemu živimo mislim da se medicinska znanost može doista pohvaliti i stanovitim uspjesima i dostignućima, te danas nitko više ne ponavlja izreku koju smo čuli u današnjem Evanđelju: Liječniče, izliječi sam sebe! Medicina i liječnici danas imaju takvo iskustvo, kao i mogućnost vježbe i eksperimenta, učenja i usavršavanja, tako da im nije neophodno i prikladno ponavljati tu izreku. Ta izreka je postojala u Gospodinovo vrijeme kad je svaki liječnički zahvat, za razliku od onog što se događa danas, bio u najvećoj mjeri nesiguran. Zbog nedostatka specijalizacija i specijalizanata uspjeh je bio vrlo upitan. Nije imao tko ni čime uspostaviti kvalitetnu dijagnozu, te izvesti potrebni zahvat.
I dok se danas medicinska scena korjenito promijenila u odnosu na Gospodinovo vrijeme, jer su liječnici opremljeniji, osposobljeniji i s više iskustva, dotle nam duhovna „zdravstvena“ scena pokazuje iste simptome kao i nekada. Za razliku od tjelesnog vida, duhovno zdravlje čovjeka se nije nimalo poboljšalo, već bolesno stanje ostaje jednako sporno i bolno, od one prve bolesne zaraze na Adamovu tkivu do posljednjeg rođenog djeteta. Međutim, nije tragedija u tome što se situacija nije mnogo promijenila, već što duhovno bolesni čovjek ne prihvaća dijagnozu. Dok vjerujemo liječnicima i bolničkom osoblju, kliničkim i bolničkim aparatima da su sposobni dati nam pravu dijagnozu, dotle se baš nerado upuštamo u propitivanje duhovnoga zdravlja i duhovne dijagnoze. Dok nam je vrlo stalo da znamo stanje svoga zdravlja, s druge strane kao da se strašimo, ili, štoviše, ponašamo se kao da nam nije u interesu uspostaviti duhovnu dijagnozu. Nadalje, postoji čak prava opasnost da nekome ukažete na duhovnu bolest, taj postaje alergičan smatrajući to neprimjerenim i nedopustivim, povredom osobnih prava i intime.
Što se tiče Isusovih sunarodnjaka, pa onda i reakcije svakog čovjeka koji se opire kad mu netko pokušava „uspostaviti duhovnu dijagnozu“, dijelom su (bili) u pravu, jer nema nijednog čovjeka kojemu ne treba duhovna dijagnoza, te tako se može uzvratiti spomenutom uzrečicom: Liječniče, izliječi sam sebe! No, trebali su priznati da su u zabludi, jer kao prvo on nije bio Josipov sin, bez obzira što u to nisu imali uvida. To ga je razlikovalo od svih drugih ljudi, Adamovih sinova, kojima je najprije trebalo izliječiti sebe, da bi nekom drugom mogli nešto predbaciti. Stoga je, kao drugo, bio liječnik koji nije trebao najprije sebe izliječiti da bi pokazao liječničko umijeće i da bi uspješno postavio dijagnozu. Vjerojatno su ga slušali zadivljeni dok im nije išao ukazati na činjenicu da je i njima donio oslobođenje i vid, to jest da se tu pred njima ispunilo Božje pismo koje su trebali primijeniti najprije na sebi. Bilo im je zanimljivo slušati ga i povlađivati mu dok su držali da on njima povlađuje, ali kad su shvatili da im „uspostavlja dijagnozu“, reagirali su tako oštro da su ga čak htjeli strmoglaviti s litice. Tako se potvrdilo da ljudi vole povlađivati samo onima koji njima povlađuju, to jest koji potom prihvaćaju slušati njihovu volju i ponašati se sukladno njihovim željama. Čim se ne dogodi sukladno njihovim željama, njihova reakcija poprima sasvim suprotan predznak.
Ma koliko negativna njihova reakcija, ona ipak sadržava nekoliko istina: a) svakom je čovjeku potrebno duhovno ozdravljenje; b) duhovno bolestan čovjek nema puno moralno pravo drugome nešto reći jer je i sam u istoj situaciji koja ga očituje kao nemarna za lijek; c) duhovno bolestan čovjek ne može bolesniku do kraja pomoći; d) budući da je svaki čovjek duhovno bolestan čovjek, može mu pomoći samo Bog. Svi spomenuti elementi nam ukazuju onoga tko je bio potpuno zdrav, cjelovit i izliječen, kakvim se Isus i predstavio svojim sumještanima u Nazaretu. Objavio se kao Božji Sin koji je uzao našu ljudsku narav, ali nedotaknutu zarazom iskonskoga grijeha, da bi svojim životom bio liječnik i lijek našim ranama. Možemo reći, upravo nas ovaj evanđeoski događaj poziva pristupiti Gospodinu, ispovjediti svoju nedostatnost i dopustiti mu da nam napravi duhovnu dijagnozu te nas potom svojim životom iscijeli od naše slabosti i grešnosti, kako bi onda i naš život s pravom mogao, poput njegova, postati ljekovit drugima.

3. nedjelja kroz godinu – C
U suvremenom svijetu znanosti i tehnologije, posebno su na cijeni ljudi koji se školuju u inozemstvu, u dobrim školama, velikim i opremljenim učilištima i sredinama gdje se događa golem protok misli i ideja. Naravno, da se od takvoga, kojemu je bilo omogućeno kvalitetno školovanje i stručno usavršavanje, mnogo očekuje kad se vrati u svoju domovinu i svoj kraj. On postaje predmet medijske pozornosti i interesa, te nastaje ozračje iščekivanja što će dotični napraviti da opravda povjerenje. Očekuje se da donese i napravi preokret, to jest raskid s dotadašnjom stvarnošću, budući da sad postoje znanstvene pretpostavke za boljitak, ili zamah u nečem novom što do tada nije bilo poznato ili što eventualno nije imao tko pokrenuti. Zahvaljujući tako složenoj situaciji najveća pozornost je usmjerena na početak rada i djelovanja, na nastupne riječi i poteze koje bi morale odraziti njegove planove i smjernice.
Takvom postupku podložni su ljudi u društvu, bilo da se radi o profesorima ili političarima, o prosvjetnim djelatnicima ili gospodarstvenicima. Upravo za nastupna predavanja i nastupne govore društvo u cjelini, a napose medijska javnost ih prati pozorno ukoliko se od njih očekuju spomenuti pomaci i opća dobrobit. To je kao kad dođe novi profesor na fakultet ili u školu, te održava svoj prvi sat, pa ga đaci ili studenti promatraju mnogo pozornije procjenjujući i njegove osobne odlike, kao i stručne sposobnosti. Ili da premijer ili predsjednik države održavaju svoj prvi govor „naciji“, logično je da su na početku djelovanja izloženi većem zanimanju javnosti, nego u kasnijem radu, jer se svi vodimo logikom da se po jutru poznaje dan. Danas se uistinu mnogo očekuje od onih koji prođu svijetom, te steknu svjetsko iskustvo i svjetsku slavu svojim djelovanjem i otkrićima ili imaju odgovorne uloge u društvu. Vjerojatno od svih drugih, njihov rodni kraj očekuje osobito mnogo, te prati svaki pokret, pamti riječ i procjenjuje sposobnosti i mogućnosti, te se stoga u takvim prigodama ne biraju samo riječi, već i izvanjska dopadljivost, no u konačnici to se svede na varku vrlo vještog prikrivanja unutarnje ispraznosti.
Kao što se događa u svakodnevnom životu u navedenim primjerima, slično se dogodilo i Isusu na početku njegova javnog djelovanja po galilejskim mjestima, a napose u Nazaretu, mjestu gdje je othranjen. Isus je svojim sumještanima bio velika nepoznanica, jer je najvećim dijelom živio skromno radeći posao u poočimovoj tesarskoj radionici, te je djelovao kao i svi ostali Izraelci u kojima nije bilo prijevare ni osobitih životnih ambicija. Međutim, znao bi on naći trenutaka samoće, znao bi se udaljiti od mjesta u određenim razdobljima, kada mu baš i nisu mogli ući u trag, te su mogli vjerovati kako je negdje išao na posebno školovanje, jer mu je čitanje Pisma išlo prilično dobro za okolnosti u kojima je živio u malom mjestu koje se nije moglo pohvaliti obrazovnim mogućnostima. Svaki put kad bi se vratio nakon izbivanja, imao im je štogod novoga reći, pa su mogli pomisliti kako svoje vrijeme koristi za doškolovavanje u nekom od većih gradova gdje se mogao susresti s poznatim učiteljima i pismoznancima. Tako je bilo i ovaj put, s time da nakon izbivanja nije više poučavao i raspravljao privatno i odmjereno sa svojim rođacima i sunarodnjacima u Nazaretu, kako nam opisa sveti Luka u Evanđelju, već se glas o njemu počeo širiti u cijeloj Galileji.
Koliko je novi učitelj privukao pozornosti, svjedoči Evanđelist kad kaže da kad kaze da su ga mnogi slavili, te je i sam mogao doživjeti trenutke euforije nakon takvog dočeka i prihvaćanja riječi koju naviješta, te bi se moglo zaključiti da je i on pobrao vrlo velik uspjeh. No, u njegovu ponašanju ne moze se vidjeti ništa od svega onoga što pokazuju obični smrtnici koji uzimajući društvene uloge promiču, prije svega, sebe, što je i razumljivo ako nastupaju samo kao ljudi.
Isus se predstavlja na potpuno drukčiji način, jer je njemu u prvom planu sasvim nešto drugo, a ne osobna promidžba i ambicija. On se posvetio objavljivanju svoje punine, a ne traženju tehnika za prikrivanje praznine. Zato ukoliko ovaj njegov nastup možemo i usporediti s nastupom neke poznate osobe iz javnosti, ipak se sadržajno razlikuju kao nebo i zemlja. Jer kad se Isus predstavlja, ne hvali se školom, strukom i diplomama, već se predstavlja kao nositelj Božjeg poslanja, kao onaj na kome počiva Duh Sveti. Time je uputio na svoju intimnu bit, koju ne mogu uvećati ni uljepšati privjesci ljudskih ostvarenja, budući da ima ures pomazanja Duha Svetoga od kojeg ne postoji veći ures i veći sadržaj u biti pojedinca. Isus se ne hvali ostvarenjima ni posjedima, nego iznosi na vidjelo sadržaj duše prožete Duhom Svetim. Nakon što je sazrele vrijeme da počne provoditi svoje poslanje, Isus se predstavlja u drugom svjetlu, premda uvijek ostaje i isti. Svojim rođacima, poznanicima i prijateljima u nastupnom govoru mora pokazati dio sebe koji nisu prije toga vidjeli, niti su znali da postoji. Zato su svi u sinagogi bili radoznali vidjeti i čuti njegov nastup i stav prema onima s kojima je do tada dijelio prostor i vrijeme na drukčiji način. Ako su ga do tada prihvaćali talentiranim sinom svoga kraja, od tog trenutka trebali su ga uvažiti kao učitelja. Do sada je bio učenik svoje sinagoge, i to vrlo redovit i nadaren, a sad je u svojstvu učitelja nastavljao svoje djelovanje, do sada je bio slušatelj riječi, a sad je postao njezinim propovjednikom i tumačem, no i u jednom i drugom slučaju gorljivim vršiteljem.
Nadalje, njegov program se ne sastoji od bombastičnih revolucionarnih najava koje bi na umjetan način trebale izmijeniti tijek ljudskog života i povijesti. Ne najavljuje korjenite društvene promjene koje bi se trebale dogoditi reformom sustava, već izlaže program koji zahtijeva promjene u čovjeku koji jedini može donijeti promjenu sustava kao plod i zbroj osobnog zauzimanja svih pojedinaca. Ma kako citirane riječi iz proroka Izaije mogle zvučati poput programa koji poziva na ostvarenje socijalne pravde i jednakosti, čime bi zacijelo draškao uši radoznalaca i podizao očekivanja svih ljudi dobre volje željnih poboljšanja društvenog statusa, njegov program je primarno religiozni i osobni. Bitna Isusova poruka je vraćati vida slijepima koji ne vide zbog oholosti, proglasiti oslobođenje sužnjima grijeha, na slobodu pustiti one koje je tlačila smrt, proglasiti godinu milosti Gospodnje svima onima koji bijahu u nemilosti sotone. Sve zajedno potom postaje preduvjet i zdravih društvenih odnosa u kojima se može ostvarivati željena jednakost i pravda.
Isusov nastupni govor u nazaretskoj sinagogi morao bi i nama kršćanima biti programatski govor koji izvire iz svijesti da smo djeca Božja koja su primila Duha Božjega, iz čega se potom rađa konkretno poslanje u svijetu koje smo pozvani objaviti i oživotvoriti snagom tog istog Duha. Njegovom prisutnošću i djelovanjem bolje upoznajemo sebe, ali i druge sa samima sobom i primljenim poslanjem, čime se osposobljujemo za odgovorni kršćanski život koji neće biti prodavanje demagogije i naviještanje lažne humanosti, već nepatvorena komunikacija s Bogom za odlučniji nastup u svijetu kojemu treba navijestiti novost i radost Evanđelja.