20. nedjelja kroz godinu – A

Današnji evanđeoski tekst obnavlja nam u sjećanju jedan događaj koji su evanđelisti zapisali jer je bio neobičan. Neobičan je bio utoliko što se je Gospodin Isus oglušio na izričiti zahtjev i veliku potrebu jedne žene Kanaanke samo zato jer je bila Kanaanka, a koja je molila da joj oslobodi kćer od opsjednuća. S obzirom da znamo da je on poradi toga došao na svijet da istjeruje zloduhe iz ljudi i iz svijeta, tim više čudi njegovo odupiranje kako njezinu preklinjanju, tako isto i posredovanju njegovih učenika koji su ga molili da joj udovolji jer je njezina vika bila nesnošljiva. S dva kratka odgovora obrazložio je svoj stav. Najprije je učenicima rekao da je poslan samo izgubljenim ovcama doma Izraelova, a potom je rekao ovoj ženi da ne priliči uzeti kruh djeci i baciti ga psićima. No i ova žena imala je na njegove riječi odgovor koji je bio presudan da ishodi što je tražila, jer je u njoj već postojala jaka vjera u njega, u božansko obilje njegove milosti i njegovu svemoć po kojoj je znala da za njega učiniti čudo znači kao dati nekoliko mrvica hrane s obilnoga stola. Zato mu je i uzvratila: „Da, Gospodine! Ali i psići jedu od mrvica što padaju sa stola njihovih gospodara!“

Isusov odgovor ovoj ženi i njezina replika se isprepleću i upotpunjuju sliku o jednoj važnoj životnoj istini koja u ovom razgovoru nije jasno izrečena, ali je pretpostavljena. A to je istina da je Bog izabrao jedan narod da preko njega daruje svoje obilje svim narodima. S druge pak strane taj isti narod se ponašao kao izgubljene ovce, tako da ih je uvijek iznova Bog morao tražiti i privoditi u svoj ovčinjak. Drugim riječima rečeno, lutajući u bezboštvo i bezakonje odnosili su se nezahvalno i nemarno prima svim dobrima koja im je on davao.

U današnjemu svijetu supruge
čelnih ljudi u društvu nose
laskave titule prvih dama.
To je način da ih se uvaži,
premda one ni u čemu nisu
zaslužne za naslov koji im se daje.
Njihovo je jednostavno da
budu to što jesu, bez ikakvih
zasluga ili doprinosa tom naslovu.
No ako su supruge zemaljskih
vladara počašćene takvim nazivom,
koliko bi tek više trebala biti
počašćena Marija kao zaručnica
Velikoga Kralja, samoga Boga.
Ako postoji i ako je postojala
istinska dama na zemlji koja je
zaslužila prvenstvo među
svim ženama, onda je to ona
koja je ‘blažena među ženama’.
Marija je doista istinska dama,
istinska gospođa, Gospa
kako je zovemo, te je prva dama
ili Velika Gospa zbog svoje
jedinstven veličine i značaja
ne po ljudskim mjerilima
već u očima Boga Velikoga Kralja.
Zato je zavrijedila izuzetno
čašćenje na zemlji, te proslavu
dušom i tijelom u nebesima.

Svetkovina Marijina uznesenja

Kada je svetopisac htio predočiti Božju uzvišenost i svemoć, onda ga je opisivao kao kralja koji sjedi na visokom prijestolju i koji je okrunjen i okružen slavom. To je činio služeći se slikama svoga vremena i ograničenim ljudskim predodžbama kojima je trebao izraziti povjerenu objavu, a koja ga je toliko nadilazila da ne bi mogao uvijek pronaći pravu i prikladnu riječ kojom je opisati. Gospodin je bio kralj Izraelov, ali je isto tako bio kralj nad zemljom svom koji stoluje u nebesima. No onkraj ograničenih ljudskih slika i predodžbi, ostaje uvijek istina o neizrecivome Bogu koji ima vlast i moć s kojom se ne može uspoređivati nikakva ljudska vlast i moć.

Bog kralj u životu Presvete Djevice

Polazeći od ove slike koja je u konačnici spasenjska slika, jer ne govori o Bogu koji sebi podređuje ljude, već koji svojom moći i vlašću skrbi oko njihovog spasenja i dobrobiti, vjernici su se služili ovom slikom kako bi dočarali sebi i uzvišenost Presvete Djevice – Majke Gospodinove. Upravo ona je pokazatelj da je riječ o spasenju kada se govori o Božjem kraljevstvu, jer ona za života nije imala nikakve uzvišene uloge u društvu i u narodu, a časti ju se kraljicom jer je doživjela spasenje na jedinstven i neponovljiv način. Naime, ona je tijelom i dušom uznesena u nebesa na način na koji nijedan drugi ljudski stvor nije imao prigodu, te je zbog toga proglašena kraljicom. I to kraljicom neba i zemlje. Njezino kraljevanje je samo potvrda Božjega kraljevstva,

19. nedjelja kroz godinu – A

U današnjem evanđeoskom odlomku čitamo o događaju koji se zbio na Genezaretskome jezeru neposredno nakon što je Gospodin umnožio kruhove i nahranio nekoliko tisuća ljudi. Isus je svoje učenike poslao lađom da idu prijeko na drugu stranu, a sam je ostao na gori pomoliti se u osami, da bi potom pošao po moru hodeći prema lađi s učenicima koji su se borili s nevremenom i valovima. Nakon što im se predstavio, ohrabrio ih i odagnao im strah, jer uz nemirno more njegova ih je pojava dodatno bila prestrašila, reagirao je potom Petar, učenik uvijek odvažan i spreman za nove izazove. Vidjevši kako Isus hodi po vodi, htio se i sam okušati u tome što čovjeku inače nije dano po prirodnim zakonitostima, te je zato i rekao Isusu: „Gospodine, ako si ti, zapovjedi mi da dođem k tebi po vodi!“ Petar je znao da sam od sebe ne može izvesti nešto takvoga, ali da bi mogao po njegovu daru i odredbi, te je zato i izgovorio tu rečenicu. Zato je na Isusov nalog i pošao prema Isusu po moru, kušajući se u iskustvu koje nije vlastito čovjeku.

No neprijatelj svakog našeg dodatnog napora i iskoraka prema Bogu i njegovu planu za nas, kao i prema izazovu koji nam pruža njegova riječ, je strah. Strah čovjeka okameni, materijalizira ga i sputa do mjere da ne može iskoristiti svoje ljudske potencijale u hodu prema Bogu, već ih pogubi i prokocka zemaljskim brigama i težinom koja ga proguta kao valovi mora ljude koji se u njima nađu. Strah je utjecao i na Petra da, unatoč početnom rezultatu i dobrom iskustvu, posumnja ne samo u svoje sposobnosti u koje se nije ni pouzdavao za takvo što, već da posumnja u Isusovu moć koja ga je držala na površini vode omogućujući mu da po njoj hodi. Strahom i nepovjerenjem u Gospodina Petar je pokvario ono početno iskustvo, što ga je umalo moglo koštati života, jer je mogao potonuti u valovlju uzburkanoga jezera.

U Petrovoj želji da hoda po vodi vidimo potrebu čovjeka da kuša nova iskustva, da ne bude krut i ukočen u jednoličnom načinu života, već da se potrudi stjecati nova iskustva. No ta iskustva trebaju biti iskustva vjere koja čovjeka vodi da ide uzvišenim putem iznad ljudskih mogućnosti i granica, snagom Božjom, jer samo Bog može čovjeku ponuditi autentično iskustvo uzvišena života i uzdignuća koje nas neće nikada potopiti u ovom valovlju ljudskom i morskom.

Kada se u nekim prijašnjim
vremenima bez vatrenog oružja
poput onoga koje ljudi danas
posjeduju i nazivaju vatrenim,
trebalo je imati prikladnu opremu
kako za napad tako za obranu.
Jedan od važnih dijelova
obrambene opreme bio je štit
kojim se štitilo od ubojitog
protivničkog oružja i oruđa.
Napose je bio važan za obranu
od dalekometnog oružja
kao što su strijele i koplja,
ali je bio koristan i obrani izbliza
protiv udaraca mača
i drugih smrtonosnih naprava.
Takvim ‘smrtonosnim’ oružjem
i drugim napravama služi se
i neprijatelj ljudskoga roda
koji izdaleka i izbliza pokušava
usmrtiti čovjeka ubojitim
oružjem grijeha i svakog zla.
Želeći svoje vjernike poučiti
duhovnome boju i zaštititi od zla,
sveti im je Pavao preporučio
cijeli sustav obrane, a između
ostaloga im je rekao da si
priskrbe i dobar štit protiv
ognjenih strijela zloga:

 „U svemu imajte uza se štit vjere:
njime ćete moći ugasiti
ognjene strijele Zloga.“
Ovim posebnim oružjem vjere
branimo se od navala zla koje nas
pokušava usmrtiti ili barem
teško raniti grijehom i slabošću,
kako bismo se sačuvali neporočni
i cjeloviti za slavu nebesku.

Preobraženje Gospodinovo – A

Dok danas slavimo blagdan Gospodinova preobraženja čitamo izviješće svetoga Mateja o samom događaju koji se zbio na visokoj gori koju je Isus izabrao za mjesto očitovanja svoje uzvišene slave trojici učenika. Ovu visoku goru sveti će Petar kasnije u svojoj Poslanici nazvati Svetom gorom, jer je na toj gori vidio sjaj svetosti svoga Gospodina i Učitelja. Odlazeći na goru, Isus bira trojicu učenika: Petra, Jakova i Ivana, jednako kao što bira osamu kao najprikladnije ozračje za otajstveno očitovanje za koje se spremao. No nakon što je prošao sam događaj preobraženja pred njihovim očima, i kada su se već vraćali s gore, Isus im je dao vrlo neobične upute kako se ponašati nakon ovog jedinstvenog iskustva. Štoviše, čak im je zapovjedio kako se trebaju ponašati: „Nikomu ne kazujte viđenja dok Sin Čovječji od mrtvih ne uskrsne.“ Dakle, Isus je htio da oni steknu duhovno iskustvo njegove slave, ali im je zabranio da drugima prenose to iskustvu sve dok on ne uskrsne od mrtvih. Očito je imao dobar razlog kada je samo njih trojicu izabrao za to iskustvo, a još veći razlog kada je i njima trojici zabranio da o tome govore dok ne dođe prikladno vrijeme.

Ova zabrana je neobična, jer im nudi određeno iskustvo koje ih je ispunilo izuzetnim dojmom. Neobična, jer onda se postavlja pitanje zašto ih je poveo na goru da im pokaže svoju slavu i sjaj preobraženoga lica ako im je zabranio da o tome govore. Takva zabrana krši sve odredbe našeg ljudskog shvaćanja, jer ako postoji nešto što želimo drugima povjeriti, onda je to neko izuzetno iskustvo, neka posebna spoznaja koja nije dana drugima, već samo nama. S druge pak strane, kao što je dosljedno logično, ova zabrana nije apsolutna, već relativna i vremenita, inače ne bi imalo smisla njegovo preobraženje pred njima. Jer ako ih je izabrao da ih povede sa sobom na goru, imao je cilj, a taj cilj nije mogao ostati zatvoren i privremen unutar granica njihova iskustva i nije Isus to napravio samo radi njih trojice.

Naprotiv, napravio je nešto što će im biti povjereno da propovijedaju svim ljudima, a ne samo neka privatna objava i privatno iskustvo za njihovu internu uporabu. Doista, Isus ih izabire da budu „očevici njegova veličanstva“, kako će nešto kasnije sveti Petar zapisati u svojoj Poslanici kada se bude spominjao ovoga događaja. No kada ih izabire za očevice, ne želi da budu parcijalni, jer i najveći događaj pokazivanja slave, ako se ne shvati i ne stavi kao kamenčić u cjelinu mozaika, ne može kasnije biti plodonosno naviješten drugima.

17. nedjelja kroz godinu – A

U današnjem evanđelju smo čuli tri kratke prispodobe o kraljevstvu nebeskome koje Isus prispodobljuje blagu skrivenom na njivi, traganju za lijepim biserjem i mreži koja se baca u more. Iz svake od ovih prispodoba najprije je jasno da Isus naglašava da je kraljevstvo nebesko jedna vrsta bogatstva ili vrijednosti prema kojoj treba težiti. Riječ je o neupitnoj vrijednosti koju bi svatko, tko se razumije u blago i vrijednosti, htio posjedovati to jest sebi priuštiti, te je jasno zašto Isus kraljevstvo nebesku uspoređuje s blagom na njivi ili s lijepim biserjem. No s druge pak strane ostaju i neku upiti vezani uz ove prispodobe kojima se Gospodin služio u svojim poukama. Naime, iz njih bi se mogao steći dojam da je on pitanje otkrivanja i pronalaska kraljevstva nebeskoga sveo na puku slučajnost ili lutriju, to jest igru sreće. Jer kad je riječ o blagu na njivi, onda se može samo nekome posrećiti da pronađe to blago, jednako kao i trgovcu koji može nakon mnogo traženja negdje slučajno pronaći biser koji želi za sebe. No isto tako i jedan i drugi su sigurno morali napraviti mnogo pokušaja dok im se jednom nije posrećilo da pronađu ili otkriju to što su tražili. Slično tome se može reći i za mrežu koja se baca u more. Unatoč velikoj želji da dođu do obilatog ulova, ribari nikada ne znaju hoće li to tako i biti. Koliko se puta dogodi da bace uzalud, te da ništa ne ulove. Zato i treća prispodoba o kraljevstvu nebeskom kao o mreži koja ulovi mnogo raznovrsne ribe ostavlja dojam da se onome tko je došao do životnoga obilje moralo posrećiti kao što se posreći ribarima da dođe do bogatog ulova.

Na tragu toga se postavlja onda i pitanje: zagovara li Isus ulazak u kraljevstvo nebesko kao običnu slučajnost koja se nekima posreći poput trgovca kojemu se posreći, između tolikih drugih trgovaca, pronaći dragocjeni bise, ili čovjeka kojemu se posreći naći na nekoj njivi skriveno blago. Pitanje je, je li kraljevstvo nebesko doista nešto skrovito, misteriozno, udaljeno od većine ljudi do mjere da se može tek nekima posrećiti da ga pronađu i da u njega uđu. Doista, govori li Isus o svome kraljevstvo kao o nečemu skrivenom što ne mogu svi pronaći, to jest o mreži za koju se ne zna kada će i koga zahvatiti i učiniti ga ulovom kraljevstva? Ova pitanja postaju tim izrazitija kad znamo da i u naše vrijeme ima ljudi koji su uvjereni da je pitanje položaja čovjeka na zemlji, pitanje sreće, te da je ona kao takva nestalna, te se nekima ukaže prilika dohvatiti je, dok drugima ne.

Deoksiribonukleinska kiselina
skraćeno se zove DNK, a sadrži
genetske upute za poseban biološki
razvoj staničnih oblika života.
Osnovna je molekula nasljeđivanja
i odgovorna je za prenošenje
nasljednog materijala i osobina,
od boje kose do sklonosti
prema nekim bolestima.
Kao što se DNK nasljeđuje od
roditelja, tako je isto prisutna
Osim toga, DNK svake osobe
naslijeđen je od roditelja,
te se bez njezina koda neće
događati ni novi život a da
ne bude obilježen nasljednim
osobinama prethodnika.
Kao što posjedujemo biološku
DNK od tjelesnih roditelja,
tako imamo i onaj duhovni DNK
od Boga, našeg Oca i stvoritelja,
na čiju smo sliku stvoreni.
Doista, kodirani smo njegovim
bićem, životom i darovima:
nesebičnom ljubavlju i milošću,
jasnom istinom i dobrotom,
koje su utkane u naše postojanje,
te nas određuju u djelovanju
sve do dolaska u vječno blaženstvo.

16. nedjelja kroz godinu – A

U današnjem evanđeoskom odlomku čuli smo nekoliko Gospodinovih prispodoba o kraljevstvu nebeskome. No važno je reći da u ovim prispodobama Gospodin ne predočava ono konačno stanje kraljevstva nebeskoga koje će biti u vječnosti, već nam predočava stanje kraljevstva nebeskoga koje se ostvaruje u svom zemaljskom hodu. Jer na nebu će biti onaj konačni ostvareni oblik kraljevstva, dok se ovdje na zemlji radi o kraljevstvu nebeskome koje prolazi kroz sve zemaljske i ljudske poteškoće i izazove. Riječ je o kraljevstvu nebeskome koje se provlači i probija kroz nevolje ovoga svijeta, ili u najmanju ruku kroz procese rasta i sazrijevanja kao što posijano zrno prolazi kroz različita razdoblja od sijanja, pa do umiranja i novoga rađanja.

Neprijatelji kraljevstva

Ali osim što je mnogo ljudskih procesa koji se tiču razvoja kraljevstva nebeskoga jer se ono razvija među ljudima, te ga je Isus prilagodio njihovu rastu i razvoju, Isus u prvoj od današnjih prispodoba upozorava i na još jednu opasnost koje svi moramo biti svjesni. Riječ je o tome da postoje i duhovne sile zla koje se otvoreno bore protiv kraljevstva nebeskoga želeći spriječiti njegov rast i napredak. Isus zato reče da postoji otvoreni neprijatelj koji se trudi pokvariti sve dobro koje je Bog napravio ljudima spuštajući kraljevstvo nebesko u njihovu stvarnost: “Kraljevstvo je nebesko kao kad čovjek posije dobro sjeme na svojoj njivi. Dok su njegovi ljudi spavali, dođe njegov neprijatelj, posije posred žita kukolj i ode.“ Kako vidimo, neprijatelj se služi vrlo pakosnom strategijom. Želi biti neprimjetan, da se odmah ne otkrije što je napravio. Trudi se ne ostaviti tragove iza sebe, tako da nitko ne vidi što se dogodilo sve dok klasje ne počne rasti i razvijati se. Na taj način neprijatelj kraljevstva želi napraviti pomutnju u Božjem djelovanju i planu, a da ne bude raskrinkan. Zato radi pod krinkom noći i na način da pokušava zamesti svoje tragove.

15. nedjelja kroz godinu – A

Jednom zgodom Isus je vrlo zanimljivom prispodobom o sijaču i sijanju zrnja pokušao objasniti Božja nastojanja da objavi sebe i kraljevstvo nebesko, počevši još od starozavjetne objave, pa sve do vrhunca kada je Bog progovorio po njemu, svome utjelovljenom Sinu. U istoj toj prispodobi protumačio je i dinamiku odbijanja Božje riječi upravljene čovjeku, a koju mnogi od onih kojima je upravljena, zbog ovih ili onih razloga ne uzimaju ozbiljno i duboko, to jest ne prihvaćaju je na onaj način na koji im je upravljena s puno brižnosti i ljubavi. No kako se Božja riječ nikad ‘ne vraća bez ploda, nego čini ono što Bog hoće i obistinjuje ono zbog čega je poslana’, tako je i Isus prispodobom potvrdio da uvijek ima onih koji joj pripreme plodno tlo te ona u njima donosi obilat rod. No u svemu tome ostaje ipak zagonetno Isusovo obrazloženje o govoru u prispodobama. Kad su ga apostoli pitali zašto govori u prispodobama, rekao im je sljedeće: „Zato što je vama dano znati otajstva kraljevstva nebeskoga, a njima nije dano. Doista, onomu tko ima, dat će se i obilovat će, a onomu tko nema oduzet će se i ono što ima.“

Ove Isusove riječi i primijenjena logika zvuče sasvim neispravno, pa onda i nepošteno, a k tomu i nemilosrdno. Gotovo da nas podsjećaju na bespoštednu logiku stjecanja i bogaćenja u kapitalističkome svijetu kojom se vodi suvremeni čovjek. Ponajprije, ima mnogo onih kojima je ‘dano’, a da se ne zna odakle im je to ni kako su do toga došli. Potom ima onih kojima je dano sasvim zakonitim putovima, a da se nisu mučili oko toga što im je došlo u baštinu.