21. nedjelja kroz godinu – C

Jedan od sastavnih elemenata ljudskoga života je borba. Ljudi su stvoreni kao ‘borbena’ bića, jer su njihove životne okolnosti i uvjeti takvi da iziskuju borbu, to jest trud i napor da bi ostvarili vlastite ciljeve. A koliko je njihova borba i borbenost ispravna i opravdana, to jest koliko su pogođeni načini borbe, ovisi o tome koliko su dobro definirali ciljeve. Ali, bez daljnjega, čovjek je pozvan živjeti život boreći se i konačnici pozvan je boriti se živeći kako svakodnevnicu, tako i mnoge druge posebne i zahtjevne trenutke života. U tom duhu čuli smo i današnje Isusove riječi: “Borite se da uđete na uska vrata jer mnogi će, velim vam, tražiti da uđu, ali neće moći.” A vidjevši da nas Isus poziva da se ‘borimo’, jasno je da postoji određeni način borbe koji je ne samo zakonit, već i poželjan. No, na žalost, ljudi danas ne znaju za što se treba, a za što se ne treba boriti. Ne znaju niti dozirati, za što se treba i koliko boriti, a protiv kakve bi se borbe trebali sami u sebi boriti.

Doista, kad pogledamo u društvu oko sebe, vidimo da se ljudi bore za mnogo toga u životu. Dapače, tako ih se odgaja i potiče da budu borbeni i da budu borci, upravo videći da ima ljudi koji se prepuštaju lijenosti i nemaru, te se ne bore ni za što. Odgajanje ljudi za borbu, danas se pretvorilo u psihološko savjetovanje kako ih motivirati da budu uključeni u društvenu borbu osvajanja novog prostora i novih područja djelovanja, što je najpovezanije s ekonomskim ciljevima. No problem je što se s toliko upornosti i odlučnosti ljudi pretvore u borce za krive stvari u životu. Lako se pretvore u one koji se bore za vlastiti probitak i užitak, bore se za svoj komoditet, za svoje povlastice i za svoju životnu sigurnost. No najčešće njihova borba pretpostavlja borbu za sebe, a potiskivanje ili ugrožavanje drugih, što nije tek bezazleno ostvarivanje vlastitih ciljeva. Nije rijetkost da se bore za vlastitu veličinu, ali gazeći po tužim pravima i osjećajima, po tuđim sposobnostima i dometima, pa nerijetko i po životima.

20. nedjelja kroz godinu – C

Isusove riječi u današnjem Evanđelju zvuče kao da su u suprotnosti s događajima vezanim uz proroka Jeremiju o kojem smo čitali u prvom čitanju. Naime, Isus kao da zagovara posvemašnji radikalizam i vrlo neobičnim slikama govori o učincima svoga dolaska na zemlju. U tom duhu reče da je došao oganj baciti na zemlju, svjestan da je taj oganj već planuo i on se veseli toj činjenici. Osim toga, istaknuo je da nije došao donijeti mir, već podjele među ljudima: „Oganj dođoh baciti na zemlju pa što hoću ako je već planuo! (…) Mislite li da sam došao mir dati na zemlji? Nipošto, kažem vam, nego razdjeljenje.“

Obiteljske podjele poradi Isusa

Ovom pak razdjeljenju uzrok je Isus, te se podjele po svoj prilici događaju jer netko od njih prihvaća dosljedno Isusov navještaj i provodi ga u život, a drugima on postaje sporan. Ako netko prihvaća radikalno i dosljedno Isusovu riječ, često izaziva protivljenja, te zato Isus naznači slikovito: „Ta bit će odsada petorica u jednoj kući razdijeljena: razdijelit će se trojica protiv dvojice i dvojica protiv trojice – otac protiv sina i sin protiv oca, mati protiv kćeri i kći protiv matere, svekrva protiv snahe i snaha protiv svekrve.” Za pretpostaviti je da razdor nastaje zbog toga što netko ima beskompromisnu vjeru u Isusa, dok drugi tu istu vjeru relativiziraju i žive po svome, pa među njima dolazi do nesporazuma i razilaženja. Isus ne govori ništa o tome tko inicira podjelu i zbog čega nastaje, pa se ne zna započinju li podjelu oni koji pristaju uz Isusa ili oni koji mu se protive. Možemo samo nagađati tko od njih stvara razdjeljenja, premda nas njegova riječ navodi na pomisao da su to oni koji beskompromisno prianjaju uz njegovu riječ i nauk, jer on sam reče da je došao donijeti razdjeljenje među ljude.

Svetkovina uznesenja Marijina

Svima nam je poznata važnost ključeva za svakodnevni život i funkcioniranje, za sigurnost i miran život. Jer sva dobra koja posjedujemo i stječemo, trebamo znati zaštititi i čuvati. Za takvo što su neophodni ključevi i drugi sigurnosni sustavi na bazi ključa i zaključavanja. Tako je bilo nekada kada se, doduše, čovjek više oslanjao na metalne ključeve nego na digitalne ili neke druge vrste. Svakako je princip i funkcija ključa uvijek ostao isti.

Čuvarica Božjeg Ključa

Istim slikama se može opisati i ljudsko spasenje, jer nakon ljudskog grijeha vrata raja su čovjeku ostala zatvorena a pristup nedostupan. Od tada čovjek želi povratak u raj, ali ne ostvaruje bitne preduvjete, to jest on sam u sebi nema snage otvoriti vrata raja čije je zatvaranje skrivio. Da bi otvorio ta vrata raja, trebao mu je poseban ključ. No taj ključ ne može napraviti on, već ga može jedino dobiti od Boga. Zato u knjizi Otkrivenja Krist se predstavlja kao onaj koji ima ključ Davidov: „Ovo govori Sveti, Istiniti, Onaj koji ima ključ Davidov i kad otvori, nitko neće zatvoriti; kad zatvori, nitko neće otvoriti.“ (Otk 3,7) Upravo Krist koji je došao i utjelovio se jedini je imao taj ključ kojim se otvaraju vrata raja i vječnosti, te je jedini mogao omogućiti čovjeku povratak u raj. Štoviše, jer se utjelovio i bio je potomak Davidov, on sam je bio taj ključ Davidov po svom svetom utjelovljenju. Po njemu su ostvarena obećanja da će Bog jednom otvoriti rajska vrata.

No Božje otajstvo koje se utjelovljuje trebalo je primiti i zaštititi u svijetu i na neki način držati pod sigurnim ključem da ga ovaj svijet i njegovi gospodari ne onemoguće u naumu. Upravo je Marija ključem poniznosti i čistoće svoga srca njega zaštitila u svojoj utrobi kao dijete, jednako kao što ga je kasnije u odgoju  štitila svojom brigom i ljubavlju. Jer samo poniznošću i ljubavlju se može zaštiti Božje otajstvo, Marija je bila kvalificirana ključarica koja ga je prihvatila u sigurnosti svoje utrobe koja je ostala zaključana pred grijehom i zlom u posvemašnjoj čistoći. Trebalo ga je nositi u utrobi, dati svijetu i drugima, a opet ga imati pod ‘sigurnim ključem’ da ga ne ugroze u njegovoj cjelovitosti i jedincatosti.

19. nedjelja kroz godinu – C

U današnjem evanđeoskom odlomku Gospodin priča nekoliko prispodoba, to jest koristi nekoliko slika kojima nam skreće pozornost na vrlo važne stvari u životu. Uočljivo je da te slike pričaju o svakodnevnom životu kakav je bio u ono vrijeme. Jedna slika govori o slugama koji bdijući čekaju svoga gospodara da se vrati sa svadbe, da mu mogu otvoriti čim pokuca. Druga slika je o domaćinu koji pazi na svoju kuću da ga kradljivci ne pokradu. Treća prispodoba je o gospodaru, upravitelju i slugama, to jest o tome kako je važno da gospodar pronađe pametnog i razboritog upravitelja da ga postavi nad svojim imanjem. U protivnom, zli upravitelj bi zlorabio svoj položaj živeći izopačeno i nanoseći štetu gospodarevim slugama. Četvrata slika je o dvojici nepokornih slugu koji ne slušaju gospodara, pri čemu jedan izravno pozna volju gospodarevu, a drugi je ne pozna izravno. Prvi od njih će zato dobiti veću kaznu jer se protivio gospodaru, ali i drugi će biti kažnjen jer je trebao biti toliko uviđavan da otkrije tu istu volju. U pozadini ovih Isusovih pouka je njegova želja da pouči svoje učenike kako se odnositi prema zemaljskom bogatstvu, to jest da im pokaže u čemu trebaju pronaći pravo bogatstvo, što ćemo sada vidjeti.

Uistinu, traženja bogatstva se može pokazati i objasniti slikom služenja, to jest upravljanja ili gospodarenja. Naime, Isusov nauk pretpostavlja da u životu postoji lanac služenja. Točnije to može biti lanac dobrog ili lošeg služenja. Tako iz ovih prispodobama čitamo da postoje oni dobri sluge koji služe svoga gospodara i budno čekaju da se vrati živ i zdrav sa svadbe. Ako su budni i postojano služe svome gospodaru, oni vode brigu o cijelom imanju, a nadasve o njemu. Primjer za to je onaj dobro nadstojnik imanja koji dok čeka svoga gospodara kojemu služi, zna da služi i cijeloj kući i svim ukućanima kojima daje hranu u pravo vrijeme.

18. nedjelja kroz godinu – C

Uvijek su ljudi imali vrlo važan odnos i prema stvarima koje posjeduju. Mnogo toga im je neophodno, ali u isto vrijeme sve što posjeduju ili žele posjedovati postaje im izazov da ne mogu razlikovati potrebno od nepotrebnoga, korisno od nekorisnoga. Jer u posjedovanju stvari imaju osjećaj ne samo uspjeha već i sigurnosti. Uvjereni su da što više posjeduju, da su time uspješniji to jest ostvareniji, pa to vole pokazati sebi, a i dokazati pred drugim ljudima (od kojih su bili uspješniji). Tako računaju da se životna sigurnost i uspjeh mjere količinom novca i zemaljskih dobara, pa što više dobara i uspjeha, to smatraju i da je život sigurniji. Veliki je problem to što takav osjećaj zavara čovjeka, ako se ne bori protiv njega duhovnom izgradnjom. Ako čovjek ne uočava što je uistinu važno u životu, jednostavno ostaje zatvoren u takvo ograničeno poimanje života nastavljajući se truditi oko svega oko čega se do tada trudio ne shvaćajući koliko promašeno živi. Upravo zato je sam Bog od početaka upozoravao čovjeka da ne isprazni vlastiti život trudeći se oko zemaljskih ispraznosti, već da ga nastoji ispuniti neprolaznim bogatstvom, to jest istinskim smislom i pravim vrednotama.

Koliko je važno čuvati se ljudskih ispraznosti govori nam Božja riječ koju smo danas slušali, a na poseban način odlomak iz Lukina Evanđelja. U opisanome događaju Gospodin upozorava svoje slušatelje da paze skupljaju li u životu ono što osiromašuje ili ono što obogaćuje život. Umijeće života je znati dobro razlikovati zalihe koje treba skupljati. To jest trebalo bi znati tražiti i skupljati ono što Isus kaže kada veli: “Klonite se i čuvajte svake pohlepe: koliko god netko obilovao, život mu nije u onom što posjeduje.” Gospodin, dakle, potiče ljude da traže život i da im život ne bude u posjedovanju, već posjedovanje u životu. On zna da je sam život dublji i sadržajniji od onih izvanjskih dobara kojima su ljudi posvećeni.

17. nedjelja kroz godinu – C

Kršćanin bi po svojoj definiciji trebao biti biće molitve. A kad to znamo tim više nas začuđuje činjenica koju uočavamo u Evanđelju, a to je da Isus svoje učenike nije učio moliti, dok je Ivan Krstitelj, međutim, u tome bio revniji. No s druge pak strane Isus nije zanemarivao molitvu, jer je on sam molio često. Štoviše, moglo bi se reći da je bio neprestano uronjen u molitvu, što nije moglo proći neopaženo. Tako isto i ovom zgodom kad su ga učenici uočili da moli, smogli su hrabrosti da ga upitaju da ih nauči moliti. Isus pristaje na njihov zahtjev govoreći im što trebaju moliti. No dok ih poučava riječima molitve koju je sveti Luka prenio u kraćem obliku nego je imamo kod sv. Mateja, ne uči ih samo izgovaranju riječi, premda im nudi i određene riječi kojima se trebaju služiti i sadržaje za koje trebaju moliti. Isusu je prije svega važan način i smisao molitve, jer riječi trebaju pratiti ispravan odnos prema Bogu, a ne biti kao neke magijske, više ili manje ‘jake’ ili ‘moćne’ riječi kojima trebamo Boga umilostiviti.

Upravo zato ne može se naučiti moliti. Može se naučiti određene formule, ali to još nije molitva. Molitvu treba živjeti, jer ona očituje koliko je živ naš odnos s Bogom. Molitva nije nikakva magijska tehnika ili čarobna formula, niti je izvanjska manifestacija, već je prije svega životni stav pred Bogom. Takav stav je imao Isus koji je onda trajno bio uronjen u molitvu, te je i sve drugo što je činio i govorio izviralo iz njegova molitvenog stava s Ocem. U tom duhu on nije pokretao nikakve velike molitvene inicijative ni lance, pa nije niti njih učio molitvenim formulacijama, no poticao ih je na iskren djetinji i prijateljski odnos s Bogom. Upravo zato uz riječi molitve kojoj ih uči, on priča i dvije prispodobe da im predoči na koji način treba moliti. Jedna prispodoba je o prijatelju kod kojega treba iskati da posudi kruha, a druga je o ocu koji svojoj djeci daje sve ono dobro što ištu. U molitvi trebaju imati veliko povjerenje u onoga u koga ištu, te pokazati ustrajnost srca koje treba iskati, tražiti i kucati, da bi mogli primiti i pronaći, to jest da bi im se moglo otvoriti. Tko ne njeguje prijateljski i djetinji stav pred Bogom, da izgovori ne znam koje riječi i molitve formule, daleko je od prave molitve.

16. nedjelja kroz godinu – C

U događaju opisanom u današnjem evanđeoskom odlomku čitamo kako je Isus došao u kuću svojih prijatelje Marte i Marije koje su mu pružile gostoprimstvo. No pri tome njih dvije nisu na isti način iskazale to gostoprimstvo. Marija je ostala uz Isusa slušati ga i s njim razgovarati, a Marta je bila zauzeta posluživanjem, pa je to dovelo do nesporazuma između njih dvije do mjere da je Marta tražila od Isusa da on presudi u njihovom slučaju. Ona je bila povrijeđena da mora sama brinuti oko Isusa, dok je smatrala da njena sestra Marija ne čini nište korisno. Doista, svatko od nas bi zaključio isto, uvjeren da je baš u ime gostoljubivosti i Marija trebala dati svoj obol da njihov prijatelj i ugledni gost bude počašćen na primjerenoj razini. Na takvo što nas obvezuju ne samo prijateljske veze prema osobi koju dobro poznamo, već i svaka uljudnost, bez obzira o kome se radilo. No najzanimljivije u svemu tome je da je Isus pohvalio Mariju tvrdeći da je izabrala bolji dio, što bi značilo da se ona ispravnije postavila, premda nije napravila ništa korisnoga za Isusa, niti je olakšala brige i trud svojoj sestri. To potvrđuju Isusove riječi kao odgovor na Martin poziv da se i on uključi u rješavanje njihova spora: “Marta, Marta! Brineš se i uznemiruješ za mnogo, a jedno je potrebno. Marija je uistinu izabrala bolji dio, koji joj se neće oduzeti.”

Riječi koje Isus upravi Marti vrijede za ljude svih vremena, pa tako i za nas danas. I današnji čovjek se brine i uznemiruje za mnogo toga, no samo je jedno od svega toga potrebno, a to mu izmiče. Doista, upravo to jedno i najpotrebnije svi mi polako zaboravljamo, kao što je zaboravila i Marta od tolike užurbanosti da usluži Gospodina. Brinemo se za toliko stvari, do mjere da svoje brige razvijemo do savršenstva, ne prepuštajući ništa slučaju. Svoju posvemašnju skrb živimo još s osjećajem odgovornosti pred Bogom uvjereni da pred njim i poradi njega moramo skrbiti oko toliko detalja, što se najbolje očituje u primjeru odnosa roditelja i djece. Između nebrige i brige, roditelji izabiru brinuti o svojoj djeci, pa im u ime te brige sve servirati na gotovo u životu, misleći da ih na to poziva i Gospodin.

15. nedjelja kroz godinu – C

Današnji evanđeoski odlomak je vrlo složen. S jedne strane je Isusova pedagoška metoda sasvim jasna i zanimljiva, a opet s druge strane ostaje neprihvaćena. Na pitanje zakonoznanca što treba činiti da baštini život vječni, Isus ne daje izravan odgovor, već svog sugovornika motivira da sam dođe do ispravnog odgovora. A ovaj, umjesto da zahvali Isusu što mu je dao prigodu da dadne izvrstan odgovor, išao se opravdavati pitajući Isusa da mu objasni tko je njegov bližnji, to jest koga on to treba ljubiti kao sebe samoga. Iz teorije, spustio je razgovor na konkretnu praksu života u kojoj nisu uvijek sve teorijske stvari sasvim jasne i gdje se ne ponašamo dosljedno držeći se papirnatih odredbi, već radije nekog svog praktičnog i pragmatičnog osjećaja za stvarnost. Nastavljajući u stilu dobrog pedagoga Isus mu priča prispodobo o milosrdnom Samaritancu, nakon koje je zakonoznanac opet imao prigodu odgovoriti ispravno na ono pitanje: Tko je moj bližnji? Isus ga je doveo do toga da ispravno zaključi da je bližnji čovjeku koji je upao među razbojnike bio onaj koji mu je iskazao milosrđe, te ga je potom pozvao da ide i da sam čini tako.

No polazeći od ovog evanđeoskog odlomka možemo razmišljati i o svojoj osobnoj situaciji. Slično kao što zakonoznanac svojim upitom zaobilazi prave nakane ili pak kao što svećenik i levit zaobilaze ranjenog čovjeka iz nekih svojih razloga, možemo primijetiti da tako činimo i mi sami. Svaki od nas mnogo puta zaobilazi važne sadržaje. A svaki put kad se to dogodi, možemo reći da se u konačnici radi o zaobilaženju čovjeka. I mi smo ljudi u tome kako zaobići čovjeka vrlo vješti i stručni. Čak to činimo i pod krinkom stručnosti, znanja ili čak same humanosti. Naime, i ovaj zakonoznanac je bio vješt postavljati pitanja, ali i još vještiji u tome da zaobilazi pravi problem, to jest da pokaže svoje nakane.

14. nedjelja kroz godinu – C

Današnji evanđeoski odlomak govori nam o Isusovoj pastoralnoj strategiji koju je pokazao dok je svoje učenike slao da naviještaju radosnu vijest pripremajući put pred njegovim dolaskom. Učenici su trebali ići po dvojica u svaki grad i svako mjesto kamo je on kanio doći. To znači da je on morao najprije dobro snimiti stanje na terenu, okupiti njih, pripremiti ih za poslanje, dobro ih rasporediti i dati im upute, te tek tada poslati da naviještaju. On sam je morao dobro poznavati bilo svoga puka i osjetiti njegove potrebe, jednako kao što je morao znati da tom istom puku ne nudi samo one sadržaje koje oni kao ljudi trebaju, već im nudi i nosi Božje darove. A Božje darove mogu primiti samo ako se raspolože duhom za božansko obilje koje se ne poistovjećuje sa zemaljskim dobrima. Upravo na to on skreće pozornost svojim učenicima, jer ih šalje da idu pred njim, to jest da pripremaju srca ljudi na ono što potom ima uslijediti.

No da bi učenici mogli pripremati srca ljudi na Mesijin dolazak, oni sami moraju biti pripremljeni. Njihova priprema pretpostavlja više elemenata. Kao prvo moraju sebi posvijestiti da su u službi Božjoj i da idu kao radnici u njegovu žetvu. To znači da je pravo sjeme u srca ljudi posijao sam Bog svojom milošću i Duhom, a oni tom doprinose, no nemaju glavnih zasluga, već je zasluga Božja. Upravo zato moraju biti i ljudi molitve, svjesni da Bog računa s njima i sa svim ostalim radnicima u svojoj žetvi da ubere plodove svoga rada i ljude dovede do života vječnoga. Kao bitni dio njihove opreme mora biti odricanje i nenavezanost na zemaljska dobra. Zato im veli da ne nose sa sobom ni kese, ni torbe, ni obuće. Njihovo oruđe mora biti pouzdanje u Boga i njegovu providnost, a bogatstvo mora biti u tome da pridobiju ljude za Boga, u protivnom ne mogu biti dostojni Isusova poslanja. Uz sve rečeno, važni dio Isusove pastoralne strategije tiče se upravo pastoralnog cilja: cilj je bio ući u kuću, to jest u grad. To ne znači samo ući tjelesno u neki prostor, već znači donijeti poruku Božjega mira među one koji su prijatelji mira i koji prihvaćaju njegovo mesijansko djelovanje, sadržaje i ciljeve.

Sveti Petar i Pavao

Dok je naš Gospodin Isus poučavao svoje učenike kao utjelovljeni Božji Sin, oni nisu mogli vidjeti njegovo božanstvo smrtnim očima. Vidjeli su njega kao čovjeka i nastojali su izvesti određene zaključke o njemu, to jest na neki način pojmiti tko bi on mogao biti u svojoj biti, uz ono što su vidjeli očima i iskusili kao ljudi boraveći s njime. I nije im bilo lako zaključiti da je on Božji Sin, jer su dobro znali da je Bog kao takav jedan i nevidljiv, kojega naša predodžba ne može obuhvatiti a naš jezik ne može izraziti. Štoviše, za jednog vjernika Židova bilo je nepojmljivo zamišljati Boga kao biće koje ima sina. Upravo po tome je Petrov odgovor bio revolucionaran, za razliku od svih ostalih odgovora koji su, gledano ljudski, bili daleko logičniji od njegova odgovora. To je potvrdio i sam Isus riječima kojima je pohvalio Petra, ali mu je ujedno rekao da to što je izgovorio, nije izgovorio sam od sebe već po Božjem nadahnuću: „Blago tebi, Šimune, sine Jonin, jer ti to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima.“ Doista, takav zaključak jednog pobožnog židovskog vjernika nije bio moguć, osim po Božjem nadahnuću. Da je takvo što izgovorio nekakav poganin koji je imao mitološko poimanje bogova i držao da postoje različita božanstva, još bi se moglo razumjeti. Da je takvo što rekao neki poganin koji je inače mislio da se o božanskom svijetu može misliti što ti padne na pamet, još bi se dalo prihvatiti. Pogani su uistinu bili daleko od shvaćanja da je Bog jedan i nevidljiv, te bi mogli u nekom površnom smislu govoriti o sinu nekog od bogova, a da im to ne predstavlja nikakvu prepreku ni umu ni njihovu pravu da o bogovima misle koješta.