24. nedjelja kroz godinu – B

Premda nam je vrlo poznat iz Evanđelja događaj o kojem smo danas slušali navještaj, ipak nas nanovo iznenađuje nevjerojatnim obratom i teškim riječima koje je Isus izgovorio Petru. Upravo jer nas uvijek iznova iznenađuje, možemo izvući sadržajniju pouku nakon pozornog razmišljanja o svemu što se dogodilo. Petar je, kako vidimo, reagirao burno, iskreno i, bez daljnjega, dobronamjerno. Ali on je nadasve pokazao da je neupućen u otajstva Božjega života i njegove planove spasenja. I nakon što je ispovjedio da je Isus Pomazanik – Krist, Petar nije znao sve što je trebao znati o Isusu, a u prvi mah se nije dao poučiti. On je imao svoju ideju o tome što je trebao raditi i biti Božji Pomazanik, umjesto da čuje njega samoga što objavljuje o sebi i svome otajstvu.

No Petar nije iznimka ni izoliran slučaj. Jer i danas ima članova Crkve koji burno reagiraju na neke sadržaje propovijedanog nauka pretpostavljajući svoje ljudske stavove znanju i istini koju je Crkva od Boga primila. Nije upitno da to mogu činiti u dobroj namjeri i vrlo iskreno i uvjerljivo, ali ne znači da su u pravu u tome što svojeglavo zastupaju. Jer ako su neupućeni u središnji sadržaj Božjeg nauka i djelovanja, te ne razmišljaju polazeći od spoznaje Božje, onda bi ipak trebali dopustiti da ih Isus pouči, pa ako treba i prekori, kao što je bio slučaj s Petrom. Mogu biti i teološki obrazovani, ali ako su bez izgrađene svijesti o muci i križu Gospodinovu, ne mogu ponuditi prave odgovore na pitanja i prava rješenja na probleme. Na žalost, ima onih koji i dođu do neke ispravne spoznaje o Bogu, kao što je i Petar došao do spoznaje da je Isus Mesija, ali to još ne znači da mogu Bogu držati lekcije o tome što mu je činiti i kakav treba biti. Ako su otkrili jedan djelić otajstva, to još ne znači da su do kraja poučeni ili pak, što je još bitnije, da su u vjeri prokušani. Pa i kad su u nekoj mjeri došli do ispravnih zaključaka o pojedinim dimenzijama Božjeg otajstva, to još ne znači da znaju ono najbitnije i što daje smisao pojedinoj spoznaji i što je uklapa kao okvir u smislenu cjelinu.

Zato Isus i od nas, kao i od Petra i drugih apostola, očekuje da budemo poučljivi, to jest da ne prihvaćamo samo pojedine tvrdnje koje nam se sviđaju, nego da i dalje osluškujemo Božje pouke kako bismo ih na dosljedan način spoznali cjelinu Božjeg otajstva. Jer ako nemamo cjelovit uvid u otajstvo Božje, u opasnosti smo da nas netko izigra, izmanipulira i odvrati od prave vjere. Ako nemamo cjelovit uvid i ne damo se poučiti u svu dubinu Božjega otajstva, onda smo odgovorni za svoje neznanje i za svoju ljudsku površnost. A onaj tko se ne daje poučavati svjestan da prima pouku Božju, prije ili poslije postaje nesiguran, napose u kriznim trenutcima, kako će se kasnije dogoditi i samom Petru. Zato samo onaj tko se daje poučiti pronašao je ispravan stav i put, nakon čega će u poniznosti sigurno kročiti putem vjere i iza sebe ostaviti svjedočanstvo života Bogu ugodna.

A glede pouke i poučljivosti, o Bogu nas je najbolje poučio sam Bog po svome Sinu i Duhu Svetomu. No ako nismo poučljivi vodstvu njegova svetoga Duha, nego naprasito mislimo da bolje znamo od njega, onda ćemo teško dopustiti Crkvi da nas poučava i uvodi u Božju istinu. Štoviše, tada ćemo preuzetno poput Petra htjeti Isusa poučiti o tome tko je i kakav bi trebao biti kao Mesija. Petar i drugi apostoli, međutim, nadišli su ova početna nesnalaženja, te su se dali voditi i poučiti,nakon čega su zaslužili da ih Isus ugradi u temelje svoje Crkve. Njima je potom povjerio cjeloviti nauk koji je voljom Očevom objavio svijetu, te su mu oni postali jamci i svjedoci. Zahvaljujući njima Crkva je postala stup Božje istine i sredstva zajedništva u Božjoj ljubavi. Ona se ni danas ne bi smjela dati zbuniti ni u svojim pastirima ni u vjerničkom puku zbog poteškoća na koje nailazi u današnjem okruženju. Istina je da je mnogo bijesa u suvremenom društvu, koji počesto nastaje iz obijesti, protiv ove činjenice ne samo da je živi Bog izgovorio istinu o sebi, nego da ju je povjerio poučljivim svjedocima i po njima je, podigavši na njima svoju Crkvu,prenio svim naraštajima i cijelom svijetu.

Apostoli koje je Isus poučio postali su vjerodostojni svjedoci otajstava Božjih, čime su onda zajednicu vjernika – Crkvu obdarili svojim svjedočanstvom o Božjem djelovanju za čovjeka. Crkva od tog svjedočanstva živi, pa i onda kad nekad neki vjernici burno reagiraju držeći se, poput Petra koji još nije bio poučen, svojih osobnih umjesto Božjih stavova. Upravo radi toga Crkva ne smije i ne može odustati od svog poslanja da poučava ljude istini Božjoj, ma kako doživljava pritisak u ovome svijetu od mnogih koji bi nju htjeli poučavati i držati joj lekciju. Budimo poučljivi barem mi koji smo njezini gorljivi članovi, te napredujmo u spoznajama Božjega otajstva držeći se čvrsto istine Evanđelja koju primismo u Katoličkoj Crkvi, utemeljenoj na nauku koji su Petar i apostoli primili od Gospodina. Uz to, uzmimo odvažno svoj križ i idemo za Isusom, jer sa sigurnošću znamo da nas on ljubi i vodi u život vječni u svome kraljevstvu.

23. nedjelja kroz godinu – B

Čuli smo evanđeoski tekst u kojemu nam sveti Marko opisuje Isusovo djelovanje u krajevima dekapolskim, s posebnim osvrtom na izlječenje jednog gluhog mucavca. Evanđelist prenosi i osjećaje ljudi koji su nazočili tim događajima koji su se ‘divili preko svake mjere i razglašavali sva djela’ koja je Isus činio za dobrobiti svih onih koji su ga dolazili slušati i zadobiti uslišanje u svojim potrebama.  Divljenje koje su ovi ljudi iskusili doista je poseban osjećaj u duši jer su otkrivali i priznavali da postoji stvarnost koja ih nadilazi svojom veličinom, ljepotom, uzvišenošću. A, osim toga, onoga tko se divi prati ga osjećaj sreće i ispunjenja, jer mu je dano spoznati je, dotaknuti i biti u kontaktu s njom. Diveći se, ljudi u dekapolu su dopustili da ih ispuni svijest o otajstvu koje ih je okruživalo i koje im se približilo, napose jer je bila riječ o otajstvu dobrote i ljepote Božje koja se očitovala u Isusu.

Osjećaji i iskustvo koje su proživljavali ljudi u dekapolu dok su bili u Isusovoj blizini, trebali bi pratiti i našu vjerničku svakodnevnicu. Oni su ga slušali kako naviješta kraljevstvo Božje i promatrali kako se zauzima za sve vrste bolesnih i potrebnih, te su ostajali udivljeni svime što su vidjeli i čuli. Imajući u vidu da su glede divljenja stari filozofi govorili da se filozofirati započinje kad se u čovjeku pojavi osjećaj divljenja, što bismo mi tek trebali reći za život vjere kojim nas je Bog obdario? Ako su se ljudi divili ljudskom životu kao takvom, što bismo trebali reći mi koji smo primili božanski život? Ako su se ljudi divili pojavama u svijetu, što bismo trebali reći mi koji promatramo čudesa Božja? Ako o divljenju ovisi ozbiljnost shvaćanja dubine života, što bismo trebali reći mi kojima je Bog povjerio spoznaju cjelovitosti i svake punine života? Ako se ljudi dive ljudskim vještinama i fenomenima, koliko bismo tek mi s oduševljenjem promatrati vještinu i snagu Božju kojom skrbi oko nas i našega spasenja? Ako se ljudi dive činjenici da je čovjek biće koje se može staviti u riječ i izreći samoga sebe, za razliku od drugih bića, što ćemo reći mi kojima se sam Bog izrekao i omogućio nam da ga svojim jezikom i riječima izričemo? Ako se ljudi dive ljudskom sluhu i mogućnosti da se čuje riječ, ne samo izvanjska, nego i unutarnja, to jest misao, bit i pojam, što ćemo tek napraviti mi koji smo čuli i usvojili Božju misao?

U duhu toga bit će nam jasno da ako ima ljudi koji se dive čovjeku kao Božjem stvorenju, mi možemo ne primijetiti koje je divno čudo što smo otkupljeni. Ako ima ljudi koji se dive ljudskome, mi ne možemo ne primijetiti koje je divno čudo da je čovjek Božje djelo i da može živjeti božanskim životom. Stoga pored činjenice da možemo izgovarati božanske i neizrecive istine o životu svojim ljudskim jezikom nećemo proći kao pored beznačajne stvarnosti. Isto tako bit će vrijedna divljenja svijest da možemo slušati Božje riječi svojim ušima, te, štoviše, biti svjesni da je nama vjernicima dano ono duhovno uho kojim nepogrješivo čujemo neprevarljivi Božji glas i vrlo razgovijetno primamo njegovu svetu riječ. Ne možemo reći da nije vrijedno divljenja da mi vjernici možemo s potpunom preciznošću razlikovati dobro od zla, istinu od laži, vrijedno od nevrijednoga, ispravan put od puta zablude. Zar se ne treba diviti što imamo ispravnu spoznaju o životu te nas ne može zavarati ljudska demagogija, sotonske laži i zemaljske mode i pomodarstva? Zar nije vrijedno divljenja da mi vjernici imamo svjetlo koje trajno svijetli u duši po riječi istine i smisla koju je Bog položio u nas? Zar nije vrijedno divljenja što osjećamo živu prisutnost Božju po riječi koju čujemo u ušima i u svijesti? Po riječi koja odjekuje u srcu? Zar se ne treba zadiviti što slušamo riječi u kojima nema ništa lažnoga i ispraznoga, nego su riječi čistog života koji u nas po njima ulazi? Zar nije zadivljujuća riječ koja može postati čvrst temelj ljudskog života? Zar se ne treba diviti Bogu jer se dekapolska čudesa ponavljaju i danas u našem okruženju i u našem životu?

Strah me, međutim, da živimo u svijetu u kojemu niti znamo niti imamo vremena diviti se, jer su nam brzi ritam i obveze koje nas svakodnevno guše oduzele sposobnost divljenja. Ako smo pak izgubili osjećaj divljenja, izgubili smo osjećaj za Boga, koji je velik u svojim djelima i uzvišen u čudima kojima se svakodnevno uprisutnjuje u našoj blizini. Možda se divimo ponekoj prirodnoj ljepoti ili djelu ljudskih ruku, a da opet ne dođemo do onog konačnog divljenja životu kao takvome, to jest Bogu kao njegovu počelu. Teško se možemo diviti u ambijentu u kojem smo zapljusnuti kojekakvim silnicama i zvukovima koji onečišćuju naše uši, te živimo kao gluhi jer ne čujemo najbitnije i najsadržajnije riječi života zbog toga. Isto tako mnoštvo je riječi o koje se sapleće naš jezik i ne uspijeva razgovijetno pojmiti i izraziti uzvišenu stvarnost koju je pozvan prenijeti drugima da se i oni dive svemu što je i nas zadivilo. Dok smo uvjereni da jasno i razgovijetno govorimo, tko zna što mucamo i koje brbljarije izgovaramo, koje su zapreka stvarnoj biti i smislu našega govora. Zbog toga na žalost tako rijetko imamo prigodu čuti uzvišene riječi iz usta svojih sugovornika, te se po njima zadiviti i Bogu koji nam je dao tako čudesan dar kao što je govor, koji izriče dubinu i ljepotu života postajući nam istinsko obogaćenje. A upravo to je poslanje nas vjernika u našem društvu: po onome što mi izgovaramo i dajemo drugima čuti o Bogu i o njegovoj prisutnosti u našem životu, dati im prigodu da se zadive, kao što su se stanovnici dekapola divili Isusu.

Zato je nama ovaj evanđeoski odlomak ispit savjesti znamo li promatrati čudesna Božja djela oko sebe i u sebi. No on nam je ujedno i poticaj da se trgnemo i da otvorimo oči i uši duha, kako bismo se mogli diviti Božjoj prisutnosti, njegovu djelovanju i nauku. Tek kad otkrijemo da nam je Isus podario duhovnih sluh, shvatit ćemo da bismo bez njega u svijetu bili gluhi. Kad dopustimo da nam on razriješi sponu jezika, otkrit ćemo da bismo bez njega o pravom životu znali tek samo mucati vrlo nerazgovijetno. Evanđeosko svjedočanstvo koje smo čuli prigoda je da se zadivimo nad darom kojim nas je obdario kad nas je osposobio da čujemo duhovne tonove i da progovorimo duhovnim jezikom. Ako smo iskreno svjesni dara vjere kojim nas je prosvijetlio i milosti kojom je očistio naše uši od nečistoća ovoga svijeta i osposobio naš jezik da daje hvali živimo i pravomu Bogu, onda je nemoguće ne zadiviti se nad tim darom i otajstvom. Nemoguće je šutjeti i ne posvjedočiti drugima kako je Bog očistio naše i uši i razriješio sponu jezika. Dajmo se stoga oduševiti djelima našega Gospodina koja smo iskusili u vlastitom životu, te oduševljavajmo i druge da se počnu diviti ljepoti kršćanskog života u Gospodinu.

U povijesti klasičnoga ratovanja
od staroga do srednjega vijeka
mnogi su čvrsti gradovi pali
ne zbog sigurnosti glavnih vrata
niti zbog pomanjkanja hrabrosti
posade branitelja i stanovnika,
nego zato što je neprijatelj
uspio ući na neka mala vrata
koja nisu bila dobro čuvana
ili su i sama ostala zaboravljana
u brizi da se osiguraju glavna.
Nešto slično se događa
i u neminovnom duhovnom boju
koji svaki pojedinac vodi
tijekom svoje povijesti
protiv oholog starog napasnika
i vlatitih slabosti i napasti.
I kad učvrsti osnovne utvrde
vlastitog karaktera i duhovnosti,
uvijek mora zdušno paziti
i na sitne detalje i slabosti.
Neprijatelj kroz njih ulazi u dušu
gotovo umiljato i nenasilno,
služeći se laskanjima i dodvoravanjima,
kao kroz mala i nečuvana vrata.
A kad jednom uđe unutra,
onda će s vremenom
razorni učinak biti isti
kao da je sa silom provalio
na dobro čuvani glavni ulaz.
Zato smo pozvani budno čuvati
misli, poglede i želje,
jer je napasniku katkad
dovoljno tako malo prostora
da putem osjetila prodre u dušu
i svlada je u njezinoj kući.

22. nedjelja kroz godinu – B

Jeruzalemski farizeji i pismoznanci koji su se zanimali za Isusovo djelovanje radoznalo su promatrali svaki detalj kako Isusova ponašanja, kao i ponašanja njegovih učenika. Pratili su tako i zamjerali da jedu kruh neopranih ruku, što su smatrali nečistoćom neprimjerenom jednom pobožnom židovu, a napose ako se radi o učenicima nekog rabina koji se dičio time da poučava božanski nauk. Prema poimanju farizeja svaki način učitelj u narodu je trebao biti vrlo obziran i precizan u vjernosti zakonskim odredbama i narodnim predajama koje su nastale s nekim razlogom i ciljem. Svojim kritikama iznijeli su tako i očekivanja prema Isusu i njegovim učenicima. Učenici nisu marili za predaju starih, a Isus nije pokazao nimalo žala zbog njihova dokidanja. Prema farizejima oni su trebali biti upućeniji u Božje zakone i zapovijedi, te prednjačiti svjedočanstvom pred drugima ne omalovažavajući pobožne predaje starih. Ali kako to nije bio slučaj, tako su onda pismoznanci i farizeji u puku pokušali narušiti ugled koji je Gospodin uživao razglašavajući svoje mišljenje i iznoseći svoje osvrte na njihovo ponašanje glede običajnog pranja ruku, čaša, vrčeva, lonaca i hrane.

Najveći strah farizeja i pismoznanca koji je iz toga proizlazio je da narod ne poprimi poganske običaje, te da se onda time ne pomiješa s drugim narodima, te da ne postane nečistim narodom poput poganskih naroda. Isusov odgovor je sasvim jasan i javan pred očima svega puka. Ti isti čuvari predaja zanemarivali su mnogo bitnije od svega, a to je sačuvati čisto srce naroda pred Bogom i slobodno od svake zle namisli i grijeha. Jer ako je naroda tako vjeran i svet, čist i pravedan, odakle onda tolika zla kojima se ljudi međusobno ugrožavaju, pa čak i uništavaju? Isusov govor pretpostavlja pitanje: Zar su sama od sebe nastala bludništva, krađe, prijevare, ubojstva, preljubi, lakomstva i prijevare? Ujedno je ovo popis onih najočitijih zala i grijeha kojih nije bio izuzet ni Božji narod, premda se hvalio činjenicom da je bio vjerni, izabrani, sveti narod. Ujedno je ovo bio prijekor njihovoj dvoličnosti jer su navodno bili čuvari dobrobiti naroda, uvjereni da čuvanjem predaja vode narod u budućnost, a previđali su da narod može imati budućnost ne čuvanjem predaja starih, nego čuvanjem Božjeg ćudorednog zakona i zapovijedi, to jest čuvanjem srca i nutrine od zaraza i nečistoća grijeha. Zato najveće blago i kapital jednog naroda oko kojega treba uznastojati jest upravo čistoća srca i zajedništvo s Bogom njegovih članova. Ako narod skrbi oko čistoće duha i srca, onda će bez obzira na količinu izgubljenih ili promijenjenih ljudskih predaja sačuvati svoj ponos, cjelovitost i identitet. Upravo to postaje izvor stvarne dobrobiti na kojoj se onda treba graditi budućnost jednog naroda.

Živimo u vremenu kad se slične stvari događaju i u našem društvu. Oko nas se događaju velike preobrazbe u društvu, te se onda dokidaju mnogi običaji i predaje naših starih po kojima se nekada živjelo. Izmijenio se i ritam i način života, te su mnogi zabrinuti kako ćemo izgubiti samosvijest i kako će nas kao narod ugroziti globalizacija i ostali društveni procesi u našoj okolini. Strah nas je kako ćemo se pretopiti s drugima ili da će nas drugi svojim običajima preplaviti. No ako Isus nije izrazio žalost zbog dokidanja predaja starih u njegovo vrijeme, zar bismo mi trebali biti zabrinuti što se u naše vrijeme dokidaju određeni običaji i predaje? Držim da ne bismo!

S druge pak strane Isus je jasno izrazio da je veći problem što narod olako previđa odredbe zakona Božjega, a daje se zavarati mišlju da je dostatno čuvati predaje starih da bi se zajamčila budućnost. I za nas danas vrijedi ista stvar. Jer nije problem što smo se odrekli određenih predaja starih, nego je problem što olako uvodimo mnoge uredbe ljudske, mnoge izmišljene ‘običaje’ nametnute medijima, javnošću i pomodarstvom, a da nismo svjesni koji je njihov konačni cilj i učinak u našoj svijesti i životu naroda. Štoviše, nije problem što s vremenom nestane poneki običaj, nego što smo na račun toga olako ostavili razmatranje Božjih zapovijedi i njihovu poruku za život. U suvremenom svijetu ušli smo u proces stvaranja i prihvaćanja ljudskih običaja nauštrb ili protiv Božjih, a koji malo tko prepoznaje i na kojega ne upozorava kao na najveći problem kojem smo izloženi danas. A da smo usred upravo takvog procesa prepoznajemo po nebrizi za ćudoredni život, koji ne samo da se ne štiti u javnosti nego se i sustavno gazi uvođenjem suvremenih običaja kao standarda ponašanja. Doista nije poteškoća što ćemo odbaciti određene stare običaje, nego što se odričemo najveće vrijednosti – vjerničke duše oplemenjene vjernošću Bogu i svetom Evanđelju. Pogubno može biti to što oko sebe dopuštamo procese stvaranja običaja koji zauzimaju mjesto Božjih zapovijedi i koji onečišćuju srce ovog naroda odvlačeći ga daleko od Boga. Zato ne bismo trebali biti zabrinuti tek iz nekih nostalgičarskih razloga što mnogi ne mare za običaje naših starih, nego što mnogi danas ne vrše revno i vjerno Božje zapovijedi kao što to nekad činjahu naši stari. Doista, naši pređi se othrvaše na vjetrometini povijesti ne zato što su imali pučke običaje, nego zato što su bili vjerni Bogu i njegovim vrijednostima.

Stoga nas današnji evanđeoski odlomak poziva da ne previđamo olako ono što je Božje, nego da ga zauzeto njegujemo upravo to. Zato bismo trebali mnogo bolje detektirati svaki izvor nečistoće koji se putem suvremenih ‘običaja’ želi ugnijezditi u našim srcima, te bismo prema takvim procesima i postupcima trebali biti mnogo kritičniji i odlučniji, kao što je Isus odlučno pokazao svome narodu čega bi se trebao čuvati da ne onečiste svoje srce. Prionuti nam je uz Boga i njegovu riječ, volju i zapovijedi, jer ćemo samo tako priskrbiti budućnost sebi i svome narodu.

Našavši se na udaljenom otoku,
strani bogati turist
s vrlo sofisticiranim mobitelom
bio je više nego ponosan na sebe
i na sposobnost snalaženja
u pomalo rustičnim uvjetima
u kojima je provodio godišnji odmor.
Uz pomoć različitih programa
otkrivao je točan položaj,
kao i moguće ceste i putove
koji su ga vodili do odredišta.
A ne treba ni spominjati
da je i svim svojim prijateljima
slao poruke i elektroničku poštu,
fotografije i video zapise
izazivajući dijelom njihovu zavist.
No ostao je zatečen i preneražen
kad je trebao napuniti bateriju
svoga suvremenog iPhonea
kakvog nitko na otoku nije imao,
jer je zakazala žica kabela
uslijed nepažljivog i čestog savijanja.
Upravo jer nitko nije imao takav mobitel,
nitko mu nije mogao pomoći
na tom zagubljenom otoku
na kojem nije bilo ni u trgovini
takve vrst punjača za mobitel.

Ovaj događaj slika je kršćanina koji,
ma koliko razvijen i suvremen,
ne može opstati u pustari
suvremenoga svijeta i vremena
ukoliko mu se prekine dotok
energije Božje pomoći i snage.
Krist Gospodin mu je kao punjač
koji ga ispunja silom Duha Svetoga,
te je stoga dužan skrbiti oko toga
da u životu nikad ne obeskrijepi
njegovo čudesno djelo spasenja
kojim nas je spojio na čisto vrelo
svetog i nesebičnog Božjeg života.

21. nedjelja kroz godinu – B

Današnji evanđeoski odlomak donosi rasplet rasprave koju je Isus imao sa svojim sunarodnjacima nakon čudesnog umnažanja kruha, nakon što im se predstavio kao kruh života. Njegove riječi nisu bile pretvrda besjeda samo mnoštvu koje ga je i tako tražilo samo zato što su jeli kruha i nasitili se, te su priželjkivali još takvoga kruha, nego je njegov govor bio pretvrd govor mnogim učenicima, te su reagirali sablažnjavajući se da bi na kraju i odstupili od njega. Evanđelist sveti Ivan ne propušta primijetiti i opisati njihovo držanje pred Gospodinom kad je riječ o ovako važnoj temi. Isto tako ne propušta prenijeti kako se Isus postavio prema njima i što im je rekao u tim prijelomnim trenucima dok je u njihovoj duši trajalo previranje. A kad su ga mnogi napustili, sveti Ivan zapisa i da je tada upitao dvanestoricu: Da možda i vi ne kanite otići?

Iz ovih njegovih riječi moglo bi se iščitati određeno razočaranje i okus gorčine u duši, te bi bilo dobro upitati se zbog čega  se tako osjećao. Mogli bismo čak pomisliti da je bio gotovo tužan jer ga ni vlastiti učenici nisu shvatili, što bi bio njegov veliki neuspjeh. Te umjesto da bude ponosan kako veliki broj ljudi ide za njim, morao se suočiti s činjenicom da su mnogi idući za njim slijedili ipak sami sebe. Ako je i planirao da će oduševiti mnoštva naviještajući Božju riječ, morao je ipak doći do toga da ga tek mali broj ljudi ispravno shvaća i da ga zdušno prihvaća, a i oni uz svoje ljudske slabosti i borbe u vjeri. Sada se postavlja pitanje je li Isus bio razočaran zato što mnoštvo nije prihvatilo bit i srž njegove poruke? Je li ga tištalo to što je ostao samo s malim brojem vjernih sljedbenika on koji je planirao napraviti revoluciju spasenja u narodu Božjemu? Je li ga bolio neuspjeh, nerazumijevanje i odbacivanje? Je li ga boljelo to što su drugi revolucionari i obnovitelji u narodu imali veći broj sljedbenika od njega koji je gledao kako ga napuštaju oni na koje je računao? Ista pitanja nam je postaviti i u današnje vrijeme kad slušamo kako na zapadu svake godine određen broj ljudi istupi iz Crkve. Boli li Isusa što se smanjuje u nekim zemljama broj vjernika? Je li zabrinut zbog toga? Je li opterećen time da netko drugi ne nadmaši brojem i ljudskom snagom, moći i prestižem njegove vjernike? Je li mu važan broj kako bi dokazao ozbiljnost i nezamjenjivu važnost svoje poruke i djela spasenja?

Na ova pitanja nam odgovor daje evanđeoski odlomak koji smo čuli. Nakon što je sa zanosom propovijedao Božju riječ za dobro naroda Božjega, Isus sada mora uočiti da je njegovo djelo dovedeno u pitanje, ali ga ne boli duša radi sebe i svojeg interesa, nego ga boli radi njih jer nisu razumjeli riječi života vječnoga. Bilo mu je žao njih što nisu dopustili da ih Otac privuče i što su ostali zakinuti za istinsko razumijevanje života. Bilo mu je teško u duši jer je vidio da nisu razumjeli niti potrebu i mogućnost vlastitog spasenja, kao ni to koliko ih je on mogao obdariti razumijevanjem pravoga života. Sigurno se osjećao sjetno jer su odbili primiti njegovu božansku snagu u svoje živote, jer nisu razumjeli da je on Svetac Božji koji je sišao s neba radi njihova spasenja. Bio je razočaran, u konačnici, ako netko ide za njim kao učenik koji navodno vjeruje, a nije shvatio ni doživio bit njegove poruke i djela koje je izvršio. A iz svega toga se zaključuje da njemu nije bilo stalo do broja, nego do kvalitete razumijevanja njegove poruke. To je uočljivo i iz pitanja koja je postavio: Zar vas to sablažnjava? A što ako vidite Sina Čovječjega kako uzlazi onamo gdje je prije bio? jer je upitima samo pospješio njihovu odluku i opredjeljenje. Bio je svjestan da od polovičnih ljudi koji se ne snalaze u vjeri nema koristi ni on, a ni ljudi. Zato ih je potakao da se izjasne, te da i sam može zaključiti na koga računati kao prave suradnike svoga poslanja. Htio je da oni dođu do zaključka da nema smisla ići iza njega, a ne biti uvjereni u njegovo božanstvo i njegovu poruku spasenja.

Bilo kako bilo, bio velik ili malen broj onih koji su ga slijedili, on nije mogao zanijekati sebe, niti je išao na kompromise glede svoje osobnosti i poruke koju je navijestio. Ako se i žalostio što su ga mnogi napustili, nije to činio radi sebe, vlastite taštine i neuspjeha, jer je bio pravi Bog, nego se žalostio radi njih jer su odbacili prigodu vlastitog spasenja. Stoga se i danas pokazuje istinitim da vjeru odbace i napuste Isusa oni koji ne traže ozbiljno Boga i svoje spasenje, kao i oni koji od njega ne dobiju što su očekivali. Od Isusa ode onaj tko nije znao da je vjera Božji dar, a ne njihov proizvoljni stav o Bogu, te onda, kad Isus ne zadovolji njihove zahtjeve i prohtjeve, kad se ne prilagodi njihovu poimanju vjere, oni se ne daju voditi nego okrenu leđa. I danas zato mora biti jasno da onoga tko ide za Isusom ne smije voditi ljudska motivacija, jer će prije ili poslije napustiti onoga kojega slijede, budući da on nije došao na zemlju udovoljavati našim ljudskim prohtjevima nego nas voditi putem spasenja.

Stoga se ne može reći da se Isus obeshrabrio zbog maloga broja onih koji su ga slijedili i nasljedovali. Sasvim je bio svjestan da je najgore ako ga netko slijedi fizički ili mehanički, a ne nasljeduje ga duhom, izborom vrijednosti i stilom života. Bio je žalostan jer nisu razumjeli ono što je Petar razumio, da onaj tko je doživio da Isus ima riječi života vječnoga, doista nema kamo drugo ići. I za nas je ovo jasna poruka da očekuje od nas da ne budemo samo broj u njegovoj Crkvi, zajednici vjernika, nego istinski gorljivi vjernici koji su se dali privući snagom Očeve ljubavi i prave vjere, te odvažno idu i ponosno svjedoče dar koji su primili kad su upoznali Isusa Sina Božjega.

U prijašnjim vremenima
kad nije bilo razvijenih
suvremenih obramebnh sustava
ljudi su ipak imali strategije zaštite.
Podizali su sebi promatračinice
na povišenim mjestima
s kojih se jasno vidjelo u daljinu,
te se imalo dobar pregled
nad cijelom okolinom.
Prema potrebi se davalo upozorenje
kako bi se obavijestilo stanovništvo
na dolazak neprijatelja
i druge moguće opasnosti.

Takvim sustavom zaštite
dobri Bog je obdario svoju djecu
kad im je kao promatračnicu
darovao križ svoga Sina.
Penjući se na sveti križ
i dajući se prikovati
poput Gospodina i Učitelja
vjernik stječe bolju uvid
na uzvišenu ljepotu života
i njegove neprolazne vrijednosti.
S promatračnice svetog križa
promatra ga se cjelovito
iz Kristove perspektive,
te pogled seže dalje
sve do vječnih obzorja.

Onako preko ljeta susretne did Mate pred svojom kućom mnogo prolaznika. Selo je življe nego preko zime jer je i mnogo ‘gastarbajtera’ koji pokoji tjedan provedu na rodnoj grudi. Njima u tuđini život nije lagan jer svijet u kojemu žive je nemilosrdan, pogotovo za one koji bi htjeli živjeti prema uvjerenjima i vrijednostima koje su primili kod kuće. I zvona su svečano slavila naviještajući selu svetkovinu zaštitnice „Marijina uznesenja“ ili kako se pučki kaže „Velike Gospe“, pa je cijelo selo bilo na misnom slavlju koje se nastavilo za obiteljskom stolom kojem su se pridruživali prijatelji i rodbina i iz drugih sela. A potom se uredno sjelo u hladovinu te uz čašu domaćeg vina prebirale uspomene.

Među onima koji su raspravljali bio je poneki čudan svat ili gost. Bilo je i onih koji su čuli koješta u tom svijetu gdje učene glave raspravljaju o mnogim temama, pa su onda i sami nemalo bili zbunjeni nekim primjedbama. Tako oni koji bi se htjeli pokazati pametnijima od Boga i od njegove Crkve kojoj je on povjerio objavu, među neupućenima s toliko uvjerenja raspravljaju i govore, kao da su popili svu mudrost svijeta, kako je dogma o Marijinu uznesenju neka papistička dogma koja nije sadržana u Svetome pismu. A daljnji zaključak prema kojem nakon toga vodi sva njihova argumentacija da onda katolici stvaraju neke svoje istine koje Bog nije objavio te više vjeruju papi i njegovoj službi, nego Svetome pismu. Po toj njihovoj logici Katolička Crkva se time udaljila od iskonskog nauka te je treba vratiti u prave okvire…

Više…

20. nedjelja kroz godinu – B

Rasprava koju je Isus vodio sa svojim sunarodnjacima nakon čudesnog umnažanja kruha došla je svome vrhuncu kad su sudionici rasprave počeli raspravljati o istinskoj hrani kojom se trebaju hraniti ljudi. Dok je Isus nastojao u svojim sugovornicima potaknuti vjeru u njegovo božanstvo i usmjeriti ih da od znaka umnoženoga kruha počnu vjerovati u njega kao kruh s neba, oni su se, ne želeći povjerovati, na razne načine izvlačili. Osim što su se čudili kako im on o kojemu znaju tko je, odakle je i čiji je može za sebe reći da je kruh koji je s neba sišao, branili su se i drugim argumentima. Jedan od najjačih je bio taj da su se busali u prsa da su pravi vjernici što su dokazivali tvrdeći kako su njihovi očevi jeli manu u pustinji, te s tog naslova nisu prihvaćali ono što im Isus govori, niti su htjeli napraviti ikakav dodatni korak u vjeri.

Zanimljivo je da se oni nisu ustručavali ovako smiješnog argumenta kojim su htjeli dokazati svoju vjeru i vjernost Bogu. Isus im govori o potrebi da povjeruju u njega, a oni se brane time da su potomci slavnih očeva koji su vjerovali i koji su blagovali manu u pustinji, iz čega iščitavamo da su živjeli od stare slave. To je kao da gladni beskućnik, kad ga pozovete za stol da ga nahranite, odbije vaše gostoprimstvo i pomoć tješeći se kako je njegov otac neka davno bio imućan i kako je svaki dan jeo do sitosti. Bila bi doista to smiješna utjeha i šuplja priča koja ga ne bi nahranila. U konačnici, to nitko tako i ne čini u svakodnevnom životu jer bi bilo protiv zdrave pameti. No vidimo da se u duhovnom životu čini i takvo što nepametno. I ne samo da se to čini, nego postoji hrpa opravdanja i razloga za takvo nepametno ponašanje prema Bogu i prema samome sebi.

Žalosno je, međutim, što su u ime stare slave svojih očeva odbili kušati kruh koji im je Isus donio s neba. Uz to mnogo bolji od onoga koji su jeli njihovi očevi u pustinji. Kao da je Isus govorio protiv njih, a ne za njih, time što ih je pozvao na živu i osobnu vjeru koju bi okrunili blagujući kruh s neba. A oni se opravdavahu formalnom i obrednom vjerom, to jest izgovarahu se običajima i tradicijama. Kao da je mogao postojati izgovor kad je riječ o odbijanju Božjeg dara kao što je bio dar kruha živoga kojim se stječe život vječni. Kao da je bilo suvislo i razumno biti formalni ili tradicionalni vjernik i ništa više od toga. Kao da ima ikakvog značenja i smisla biti vjernik iz običaja jer sam rođen u vjerničkoj obitelji, ako to nije osobni izbor i živi odnos s Bogom.

Ova situacija iz Evanđelja podsjeća nas na mnoge naše vjernike koji već godinama nisu prekoračili prag crkve da dođu na nedjelju svetu misu ili na potrebnu ispovijed, ali kad ih sretnete jednako se busaju kako su iz vjerničke obitelji. Osim toga nerijetko navedu kako su i oni svojedobno bili ministranti i kako su primili sve sakramente, a ne zabrinjavaju se da od posljednjeg sakramentalnog slavlja već godinama nisu više pristupili u Božji dom. Ponetko se nađe čak da sočnom psovkom dokazuje kako je ‘Hrvat i katolik’, vjerojatno zato jer nitko češće od njega ne spominje Božje ime tijekom dana. Neki od njih su pak ponosni da imaju u rodbini nekog svećenika ili časnu sestru ili eventualno da su u kontaktu s nekim od prethodnih župnika, za koje počesto ne znaju da su se već mnogo godina prije preselili u vječnu kuću Očevu. Takvi izgovori su im najveće pokriće za duhovnu lijenost i pustoš kojoj su izložili sebe i svoje obitelji. Kao da se radi o sporednim stvarima života, a ne tako važnim i dragocjenim kao što je život vječni i skrb za cjelovito dobro na koje nas Bog poziva. Umjesto da sve to što nabrajaju bude poticaj za veću gorljivost njima postaje izlika i izgovor za duhovni nemar. Umjesto da im izbistri svijest i ražari duh, u njima je sve obamrlo i utrnulo, zamrlo i zgaslo do mjere da i ne vide kako su duhovno mrtvi, zapušteni i neupućeni.

Zato bi i nama danas Isusove riječi trebale biti žurni poziv na duhovnu zauzetost. Naročito da ražarimo vjeru u njega i u njegovu svetu utjelovljenu prisutnost u euharistiji u kojoj je ostao kako bi nam se dao za hranu života vječnoga. Naše je da svim žarom radimo oko svoga spasenja, da se trudimo oko sebe barem toliko da probudimo i potaknemo u sebi želju za besmrtnošću koja nam je darovana kao dar njegova tijela i krvi u euharistijskom kruhu. Trenutak je da u svjetlu Isusovih riječi prihvatimo odgovornost i za one oko nas koji i sami traže i trebaju hranu života vječnoga, te da im skrenemo pozornost da nam je nju donio Sin Čovječji prinosom svoga tijela. Vrijeme je da u sebi razbudimo apetite za vječnošću koji su u nama negdje obamrli ili zakopani, jer smo se posvetili samo ovom tjelesnom izvanjskom životu koji nas samo omamljuje svojim ponudama ali nam ne daje neumrli vječni život. Shvatimo ozbiljno Isusove riječi na način na koji ih je izgovorio, te se držimo postojano njegova svetog stola s kojega nam nudi kruh života vječnoga.

Razmišljanje uz svetkovinu Uznesenja Marijina

Bog je tijekom povijesti spasenja davao svome narodu obećanja da će ga uvesti u zemlju kojom teče med i mlijeko, a koja je po njegovim obećanjima i dobila naziv obećana zemlja. A Abraham je bio prvi kojemu je Bog obećao dati zemlju kojom je hodio jer je bio spreman napustiti sigurnost svoje zemlje i očinskog doma i poći u zemlju Božjeg objavljenja, da stekne istinsko iskustvo Boga slušajući njegov glas i čvrsto se njega držeći. Isto je tako Gospodin obećao Abrahamovu sinu Izaku, pa onda Jakovu dok nije od njega nastao cijeli narod koji se smatrao baštinikom Abrahamovih obećanja jer je bio dionikom njegove vjere. Stoga su pobožni Izraelci iščekivali da se na potomstvu, to jest u izabranom narodu ostvare dana obećanja. U njima su trebala biti sabrana sva očekivanja i sve nade od Abrahama pa do posljednjeg pripadnika naroda koji se imao roditi. Da su očekivanja Izraelova bila upravo takva prenijet će Marija u svom Veliča u kojem veli kako će se Gospodin spomenuti „dobrote svoje prema Abrahamu i potomstvu njegovu dovijeka“. Kad Marija kaže “spomenu se dobrote svoje” isto je kao da kaže ispuni svoja obećanja. Isto tako vidimo da se nije radilo o vremenitom, privremenom ili kratkoročnom ispunjenju obećanja, nego o onom konačnom. Očito je da nam izrazom ‘dovijeka’ Marija izriče da su takva obećanja trebala biti napokon ispunjena u potpunosti. Božji su darovi neopozivi, te je i njegovo obećanje bilo nepogrješivo dano, s time da je trebalo čekati konačno ispunjenje nakon kojega se nije imalo što više dopuniti. Obećanje o kojemu je riječ trebao je biti događaj s obilježjem konačnosti nakon kojega jedino još preostaje ona vječna punina.

Potomstvo Abrahamovo

A što se tiče obećanja da će se Bog spomenuti potomstva Izraelova, radi se prije svega o cijelom Božjem narodu koji je bio Božja baština potekla od Abrahama. Njemu je Bog obećao zemlju u baštinu, što su Izraelci u prvi mah doživjeli u zemljopisnom a ne duhovnom smislu. Kad su potom tu istu zemlju izgubili, bili raspršeni i postali sluge jačih gospodara, onda su iščekivali Mesiju spasitelja da im vrati nazad baštinu pobjeđujući sve ostale narode. Od tog trenutka obećanja su pretpostavljala i dolazak Mesije koji je također trebao biti iz istog naroda, dakle potomak Abrahamov, član izabranog naroda. Štoviše, obećanja će zadobiti jasniju konturu jer će ga sveti proročki spisi pobliže opisati kao Sina Davidova, dakle Mesija kralj iz slavne Davidove dinastije.

Bog je odlučio dovijeka se spomenuti svoje dobrote Abrahamu, to jest odlučio je dovijeka iskazati mu milosrđe i ostati vjeran obećanjima dajući mu Mesiju po kojem će ispuniti i obećanje spasenja. Bog je bio vjeran svome narodu – potomstvu Abrahamovu na način da ga je htio spasiti uvodeći ga u vječni život, što je bio čin dobrote prema ocima kojima je obećao da ih u svojoj dobroti neće zaboraviti. Marija je znala da je došao taj trenutak Božje dobrote kad je primila Sina Božjega pa je zato i zapjevala Bogu koji ispunjava svoja obećanja. No Sin Božji i njezin Sin, i sam potomak Abrahamov, došao je radi dobrote prema Praocu i njegovu potomstvu. Došao je onaj obećani Potomak Abrahamov u kojemu su svi narodi primili blagoslov. A taj blagoslov je bio u tome da Abrahama i njegovo potomstvo obdari životom vječnim.

Tako tek s Gospodinom Isusom postaje jasno do kraja što sadržajno podrazumijevaju Božja obećanja, to jest o kakvoj zemlji obećanje je riječ. On objavljuje da se radi o baštini života vječnoga koju su slutili starozavjetni pravednici. Zato će Isus s pravom reći o Abrahamu da vidje njegov dan: Abraham, otac vaš, usklikta što će vidjeti moj Dan. I vidje i obradova se. (Iv 8,56) Ako je Abraham uskliktao što će vidjeti Kristov dan, dan pobjede nad smrću i otvaranja vrata života vječnoga, koliko je tek više Marijin Veliča iskaz iste vjere i još jasnijeg ‘gledanja’ tog dana? I ona je vidjela kao neposredan taj isti dan koji je od davnine slutio Abraham, te se obradovala radošću silnom i zapjevala svjesna da se Bog po njoj spomenuo Abrahama i obećanja njemu danih. Zato je ona umjesto Abrahama i za Abrahama zapjevala u radosti i uskliktala kad je taj Dan došao. Točnije, znala je da ih Bog nije nikad ni zaboravio, ma koliko je narodu bilo dugo čekati pa su čak u svojim mislima lutali misleći kako ih je odbacio i svoja obećanja zaboravio. Marija je bila svjesna da je došao obećani trenutak ostvarenja po Mesiji kojem je ona podarili ljudski život, pa se moglo reći da je se spomenuo tih obećanja kojima je u konačnici bio uvijek vjeran, ali je trebao pripremiti uvjete u svome narodu da ih i ostvari. A sve je bilo spremno onda kad je za sebe izabrao i cjelovitom milošću uresio srce nazaretske Djevice da po njoj ispuni obećanja dajući zemlji Spasitelja kojemu će ona biti majkom.

Krilo Marijino

No ako se prvo obećanje Božje ostvarilo po Mariji, drugo se ostvarilo na Mariji na nebo uznesenoj. Dakle, ne samo da je Marija znala da Bog drži svoja obećanja time što joj je povjerio da bude roditeljka njegova Sina na zemlji, nego je to znala kad je uznesenjem na nebo potpuno ušla u njegovu vječnost i uronila u božanski život, čime nam je i sama, uz svoga Sina, postala najočitijim znakom da Bog ispunjava svoja obećanja. Kao takva postaje znakom nade i utjehe i svima nama. Jer Bog nije ispunio obećanja samo prema svome Sinu kojega je poslao na svijet i kojega je uskrisio od mrtvih, nego ih je počeo ispunjavati i prema ostatku potomstva Abrahamova u koje se po vjeri ubrajamo i mi. Doista, svima je obećao da će nas obdariti životom vječnim i besmrtnošću, što je Abraham dobro naslutio. Tako da Abrahamu nije obećao samo potomstvo-potomka, nego je po tom potomku njemu i svoj drugoj djeci zajamčio puninu života prema kojoj je u vjeri hodio. Zato je Abrahamu bilo rečeno da će po će izliti svoj blagoslov na sve narode, a on da će postati ocem naroda. Tako je po Mariji, kćeri iz Abrahamova potomstva Bog sebi podigao Potomka počevši u njemu ispunjavati svoja vječna obećanja i dovijeka biti milostiv sinovima ljudskim okupivši ih u jedan narod kojem su otvorena vrata života vječnoga.

Marija je prva od svih Abrahamovih potomaka primila puninu dara života vječnoga, te se može reći da je i njezino slavno uznesenje na nebo dokaz da se Gospodin spomenuo svoje dobrote i ispunio svoja obećanja koja se tiču vječnosti, a kojima je on vjeran odvijeka dovijeka. No ovaj događaj je unio neke promjene u našem ljudskom izričaju glede spasenja pravednika. Do Gospodinova dolaska za one koji su se smatrali svetima i pravednima govorilo se da su u ‘krilu Abrahamovu’ gdje iščekuju konačni mesijanski zahvat i ulazak u kraljevstvo Božje, no nakon što je Gospodin otvorio vrata raja i omogućio spasenje, a nakon što je Marija prva cjelovito spašena i dušom i tijelom, više se ne govori da sveci i pravednici idu u krilo Abrahamovo, nego u krilo Marijino. Jer je zavrijedila u krilo primiti Sina božjega, zavrijedila je dvostruku čast: da ona bude uznesena u krilo Božje kako bi u svoje krilo dozvala i privlačila djecu Božju.

Jer je Marija sada dušom i tijelom u nebu može se reći da je njezino krilo prihvatilište svetih, kao što se nekada govorilo za krilo Abrahamovo. Jer je ona sada doživjela savršenu slavu, i dušom i tijelom, možemo reći da je Abraham sada u njezinu krilu i da uživa slavu lica Božjega iščekujući konačno otkupljenje svoga tijela. Jer je bio pravednik i jer je u vjeri hodio, sada je doživio sreću da bude u krilu svoje kćeri koja ga je savršenstvom vjere i čistoćom života pretekla i prethodi mu do konačnog ostvarenja. Tako se dogodio veliki zaokret spasenja, kojem je Abraham kao pravednik težio, a Marija mu je bila onaj presudni čimbenik. I dan Marijine proslave u nebu je dan Kristov koji je Abraham vidio u duhu i poradi kojega se je obradovao.

Oni koji su živjeli pravedno iščekujući u krilu Abrahamovu ostvarenje Božjih obećanja, sad su se preselili u krilo Marijino kad su se ta ista obećanja ostvarila. Sad se i sam Abraham preselio u njezino krilo gdje je primio nagradu života vječnoga, te iščekuje konačno spasenje i svoga tijela. Marija je bila prava kći Abrahamova na kojoj se ispunilo i obećanje o cjelovitom spasenju. Ona je prva prethodila svom praocu, te se on mogao radovati vidjevši i njezin dan, dan njezine proslave u nebu, jer je to bio dan i njegove proslave, dan kad se njegovo potomstvo počelo proslavljati. I za sve nas koji se stavljamo pod njezine skute na zemlji može se reći da idemo prema tome da nas ona privuče u svoje krilo u životu vječnome. Jer ona se prva dala u potpunosti privući Božjom ljubavlju pa tako sada može i nas privlačiti.