4. vazmena nedjelja – C

Nakon što je opća Crkva ovih dana dobila svog novog pastira papu Lava XIV. s radošću slavimo i današnje euharistijsko slavlje na nedjelju Dobroga pastira. U ovom slavlju promišljamo Kristovu pastirsku službu te kao Crkva molimo za svoje pastire na čelu s Papom i za nove pastire i nova duhovna zvanja da svi žive i rade po uzoru na Dobroga Pastira našeg Gospodina Isusa Krista. Doista njegova pastirska služba je temelj osobnosti i samosvijesti svakog pastira, te osnova zauzetog i gorljivog pastirskog djelovanja. U tom duhu odzvanjaju i njegove riječi koje čitamo u evanđeoskom odlomku: „Ovce moje slušaju glas moj; ja ih poznajem i one idu za mnom. Ja im dajem život vječni te neće propasti nikada i nitko ih neće ugrabiti iz moje ruke. Otac moj, koji mi ih dade, veći je od svih i nitko ih ne može ugrabiti iz ruke Očeve. Ja i Otac jedno smo.“

Doista, u ove dvije rečenice Gospodin je iznio veliko svjedočanstvo svoje pastirske službe i zauzetosti koje se mogu sagledati u tri točke: ovce slušaju njegov glas; on ovcama daje život vječni i jamči im sigurnost svojom rukom. Upravo ove tri točke trebaju biti odlika svakog pastira koji djeluje u Isusovo ime, te ih je potrebno bolje razumjeti. Što za nas vjernike znači kad on kaže da njegove ovce slušaju njegov glas? Zašto to ovce čine i zašto trebaju tako činiti? Slikom iz pastirskog života Isus opisuje odnos nas vjernika sa sobom, to jest svoj prema nama. Te stoga njegove riječi za nas znače ne samo da prepoznaju izvanjski zvuk njegova glasa, već to za nas vjernike znači da prepoznajemo dubinu njegova nauka i snagu istine i mudrosti koja je prisutna u njegovim riječima. Zato se poput ovaca opredjeljujemo na vjernost njegovu nauku, te ga slijedimo znajući da nas vodi prema spasenju. Nadalje, kao pravi pastir on se odlikuje time da ne oduzima život ovcama, već im daje život vječni. No Isusova posebnost je ne samo da odvodi ovce na pašnjake života vječnoga, već da on za njih polaže svoj život i upravo svojim životom im daje život vječni. A kad im svojom rukom daje sigurnost, onda to znači da im on svojom božanskom snagom jamči zaštitu. To jest nama u ovom svijetu dostatna zaštita ne može biti naša zemaljska, već je neophodna ona ljudska.

3. vazmena nedjelja – C

Nakon svoga uskrsnuća Gospodin se nekoliko puta ukazao svojim učenicima u vrlo znakovitim prigodama i na vrlo znakovit način jer je htio da im se stvarnost njegova uskrsnuća duboko utisne u život. A jer je to bio korak od presudne važnosti, te nimalo lagan, trebalo je više vremena i više različitih situacija da mi Gospodin do kraja prožme život, to jest da im uđe pod kožu. Da se oslobode straha i pritiska koji su mogli imati u Judeji u strahu od Židova, on im je poručio po ženama da odu u Galileju gdje će ga opet vidjeti. Doista, to što im je obećao, to je izvršio u današnjem evanđeoskom događaju koji je sveti Ivan zapisao u svom Evanđelju. Isus se ukazao sedmerici svojih učenika na Tiberijadskome jezeru dok su išli ribariti sa Šimunom Petrom. Nakon neuspješnog ribolova u osvit novoga dana približio im se Isus, a da ga nisu prepoznali, tražeći imaju li što za pojesti. Na taj način im privlači pozornost na sebe i svoje moguće potrebe, ali isto tako iziskuje njihovu suodgovornost i suradnju. No prvi korak je bio taj da shvate da bez njega nemaju jedan od bitnih sastojaka života, a to je hrana. Bez njega oni nemaju od čega živjeti, to jest ostaju gladni u bitnim stvarima. Ostaju uskraćeni za onu izvanrednu viziju života i za sve važne odgovore koje su kao ljudi tražili. Ostaju gladni smisla i ljubavi koja pokreće život. Ostaju potom uskraćeni za međusobnu slogu i zajedništvo kojima mogu preobraziti lice zemlje.

Iz te perspektive razumijemo bolje zašto je Isus tražio da doručkuje s njima. To jest tražio je od njih doručak, ali im je on sam, uz čudo čudesnog ulova, on sam pripremio bio pečenu ribu za doručak. Time im je htio skrenuti pozornost koliko je za njih važno da doručkuju s njim, jer blagujući s njim u biti blaguju njega i njegovu svetu prisutnost. Snagom uskrsnuća blagovanje njegove svete prisutnosti poprimilo je novu dimenziju, jer je postalo još intenzivnije i protkano većim otajstvom. Naime, čin sebedarja koji je izvršio na posljednjoj večeri snagom uskrsnuća počeo se ostvarivati, a oni su ga trebali otkriti i usvojiti u vlastiti život. Zato dok im pomaže da ulove ribu, cilj mu je da otkriju da bez njega ne mogu ništa.

2. vazmena nedjelja

Dok ovih dana čitamo evanđeoska izviješća, uočavamo da je događaj uskrsnuća bio toliko izvanredan da je ujedno bio zbunjujući. Apostoli, pobožne žene i drugi učenici nisu mogli pojmiti i protumačiti što se zbilo pa i onda kad su vidjeli uskrslog Gospodina. Vidjeli su da je Isus ustao od mrtvih, ali nisu znali kako se to dogodili ili što stvarno vide kad vide njegovu uskrsnu pojavu i lik. No malo po malo počeli su shvaćati da je pobijedio smrt te da su se dogodile neke važne promjene koje se tiču njegove ljudskosti. To je bila ljudska narav i pojavnost koja s jedne strane nije podlijegala zakonima prostora i vremena, a opet s druge strane zadržala je sva izvanjska obilježja koja je imala do tada. To se pokazalo i na dan uskrsnuća, ali i osmoga dana nakon uskrsnuća kada su apostoli opet bili zajedno zatvoreni u dvorani. Za razliku od prvoga dana, osam dana nakon bio je prisutan i Toma koji nije nazočio prvom Gospodinovu ukazanju učenicima. Njihove emocije su se izmjenjivale. Bilo je zbunjenosti i nedoumica jer nisu znali što se točno zbiva, ali i radosti jer su vidjeli svoga Gospodina.

Međutim, Toma je imao otvorene rane na duši nakon događaja velikoga petka i nakon Isusove muke, razapinjanja i smrti. Pogotovo što je ima velika očekivanja, te je sigurno za tri godine s Gospodinom napravio bio i neki plan svoga života koji se sada raspao kao balon od sapunice. Događaji prethodnih dana su mu bili svježi i zorni u svijesti, duboko utisnuti u dušu da je odbio vjerovati drugim učenicima da se dogodilo nešto takvo nevjerojatno kao što je uskrsnuće. Nije mogao pojmiti da netko tko je bio mučen, raspet i umro na križu pa da se pokaže živ među njima. Tomu je toliko boljelo sve to što se dogodili dva, tri dana prije da nije mogao povjerovati takvoj vijesti, pa niti onda kad su mu oni svjedočili kao očevici. Toma je nosio rane razočaranja i nepovjerenja, rane propalih planova i neispunjenih sanja.

Vazam – nedjelja uskrsnuća Gospodnjeg

Dok slavimo danas svetkovinu uskrsnuća Gospodnjega – najveći mogući Božji zahvat u povijest ljudskoga roda, uložiti nam je veliki napor duha da što bolje i dublje razumijemo što se tim događajem dogodilo za nas i što se promijenilo kako u našem životu tako i u životu svakoga čovjeka. Ovaj napor duha je nasušna potreba, a možemo ga usporediti s bolnom nedoumicom u kojoj se našla Marija Magdalena kad je primijetila da nema Gospodinova tijela u grobu: „Uzeše Gospodina iz groba i ne znam gdje ga staviše.“ Kao što se ona pita što se dogodilo s Gospodinovim tijelom, tako i dvojica učenika Petar i Ivan trče prema grobu da pokušaju naći odgovor na ovaj upiti koji je od tog trenutka i njih počeo mučiti. I njih je obuzelo ovo pitanje i želja da odgonetnu gdje je završilo tijelo njihova Učitelja ako ga već nema u grobu. Ali za dobiti odgovor na to pitanje trebalo se potruditi, trčati svim snagama i imati želju duha da iz ponuđenih znakova otkriju ono što ih zanima. Zato im je trebalo snage i hrabrosti zaviriti u Kristov grob i otvoriti svoju pamet i svoje srce vjeri u Boga na sasvim drukčiji način nego je bilo do tada. Od uhodane vjere trebalo je povjerovati na živ i konkretan način da je Bog zahvatio u ljudski život time što je uskrisio svoga Sina.

Upravo to se dogodilo kada su ušli u Kristov grob: povjerovali su u njegovo uskrsnuće od mrtvih koje su Pisma davno najavila, a njima je to bilo skriveno. Na sličan način može ostati i nama skrivena snaga Kristova uskrsnuća, ako se ne približimo njegovu grobu sa svim žarom srca otkrijemo odgovor no to presudno sudbonosno pitanje koji se tiče i nas i našega života. Ako nam pitanje uskrsnuća nije najvažnije pitanje koje sebi danas postavljamo, onda teško da nam današnji dan može značiti više od običnog obreda kojim smo ispunili obvezu da proslavimo ovaj najvažniji kršćanski blagdan. Ali ako i nas ovo pitanje muči iz dubine duše, ako smo mi osobno zainteresirano saznati što se dogodilo s Kristom, ako tražimo istinsku blizinu i dodir s njime, onda ćemo snagom Duha Božjega nazrijeti koliko danas stojimo pred čudom živoga Boga koji je uskrisio svoga Sina da bi nama zajamčio uskrsnuće i život vječni.

Velika subota – uskrsno bdjenje

U ovoj velikoj i svetoj noći razmatramo čudesna divna Božja djela, kako ona starateljska, tako i ona otkupiteljska. Bog je vrlo ljubavi, te iz te ljubavi izviru nadahnuta djela kojima je od ničega stvorio zemlju, a onda još nadahnutije na njoj stvorio život i kao krunu samoga čovjeka. Kao nadahnuti tvorac svega skrbio je o svemu što je stvorio, jer onaj koji ljubi na posvemašnji način ne može nego skrbiti do kraja o svemu što je njegovo. Njegova skrb se očitovala dodatno u tome što je čovjeku nakon grijeha dao nadu u povratak u zajedništvo, te ga je u Abrahamu pozvao na vjeru da će jednom doći vrijeme predanja u ljubavi. No onaj iskonski Božji plan koji je bio kao jedno veliko zdanje čovjek je ugrozio grijehom i otpadom, nevjerom i hladnoćom vlastitoga stava i duha. Grijeh je bio kao potres koji je ozbiljno narušio odnose povjerenja između čovjeka i Boga, a time onda i samo zdanje čovjekova života.

Ali Bog toliko ljubi čovjeka da se nije dao ničim obeshrabriti. Jer je vrelo nade, vjere i ljubavi, nije htio dopustiti da čovjek to iskonsko vrelo zatrpa svojim grijesima. Jer je on čvrst oslonac i temelj zdanja života, nije želio je pokazati da čovjek ne može do kraja razgraditi taj isti temelj postavljen u svijet, a još više u ljudsku narav koja je stvorena na sliku njegovu. On koji je vodio povijest ljudskoga roda, nije dopuštao da to povijest sile zla razore i pretvore u pustoš. Zato je od samoga početka predvidio i način na koji će sanirati temelje zdanje koje je sam izgradio, a čovjek ga urušio dajući više povjerenja sotoni nego njemu. Znao je što će u svojoj ljubavi napraviti da izliječi ljudsku narav čiji je korijen počeo gnjiti. Dosita, stanje ljudskoga roda moglo se usporediti s narušenom građevinom koji razara potres grijeha ili sa stablom kojemu je počeo odumirati i sušiti se korijen, jer je odbio pružiti svoje žile do božanskog izvora. A ako temelji neke zgrade nisu dobri onda je upitno sve što se izgradi iznad površine. I što se više gradi, te potom postane veća razvalina. Ili ako stablo ne prima dovoljno vlage, upitni su plodove koji rastu po granama.

Veliki petak

U ovoj svetoj jubilejskoj godini koju slavimo kao hodočasnici nade, dolazimo do središnjeg trenutka koji je prekretnica u našem poimanju nade. A taj ključni trenutak je Kristova muka i smrt na križu. Upravo imajući u vidu njegovu svetu muku i smrt lome se koplja s obzirom na poimanje života i budućnosti prema kojoj težimo. Jer svi mi, pa i kao hodočasnici na zemlji, često imamo iskrivljeno poimanje nade. Uglavnom je poimamo kroz prizmu zemaljskih dobara, mirnoga života, neprestanog društvenog boljitka i napretka. U okviru svih naših predodžbi gajimo onda i osjećaj nade, te njime pokrivamo sve svoje želje i potrebe. Tako se nadamo da će se ispuniti sve ono što sebi planiramo i želimo, što je plod naših ljudskih računica i projekcija. Međutim, ako smo se odazvali na Božje hodočašće, onda mi nismo odredili cilj toga hodočašća, već sam Bog koji nas po životu svoga Sina uči da je cijeli život veliko i sveto hodočašće.

I to je Isus pokazao svojim životom, jer je prošao zemljom čineći dobro. No njegov prolazak zemljom, kako to slavimo u ovim svetim obredima, došao je svome kraju na način na koji nitko nije očekivao, osim njega koji je za sve to znao. Njegovo hodočašće kao da je naglo prekinuto nasilnim uhićenjem, lažnim suđenjem i nepravednom osudom, strašnim razapinjanjem, bolnim umiranjem i izdisajem na križu. I dok je odveden kao nedužno i nezaštićeno janje na klanje, nitko nije shvatio da će upravo odlazak na križ biti cilj njegova hodočašća, te da će smrt na križu biti otvaranje proslave neprolaznog jubileja. A sam križ bit će oruđe njegova hodočasničkog poslanja i predanja jer će ga svojim umiranjem posvetiti i staviti nam ga u ruke.

Veliki četvrtak

Dok u ovoj svetoj jubilejskoj godini slavimo sveto vazmeno trodnevlje dobro se prisjetiti da je Božji Sin došao među nas ljude kao istinski hodočasnik ljubavi kojemu je bio cilj nas ljude obdariti svojom ljubavlju. Ali i on je kao i svaki drugi hodočasnik trebao logističku potporu među nama kada je došao i kada je vršio svoje nebesko poslanje. I sam je kao čovjek trebao našu pomoć, te se oslanjao na onaj najbliži krug s kojim je dijelio svoju svakodnevnicu, kao što je bila njegova sveta Majka. Ali isto tako i krug rođaka, učenika i apostola bio je takav da je računao i na njih. Primao je pomoć i drugih prijatelja kako što su bili Lazar, Marta i Marija, koji su ga rado primali u svoj dom kad je prolazio njihovim krajem. Štoviše bilo je i drugih pobožnih duša, kao što su bile neke žene koje su išle za njim iz Galileje, koje su mu posluživale od svojih dobara. Sve u svemu računao je na njihovu pomoć i prisutnost u svome životu na različite načine za vrijeme svoga hodočasničkog poslanja među ljudima.

S druge pak strane kao Božji Sin on je tim istim ljudima donosio mir i duhovnu svježinu. Jer u konačnici, premda su mu mnogi pomagali i bili na raspolaganju, on ipak nije došao da mu se služi, već je došao služiti njima da dođu do veće spoznaje Boga i njegova spasenja. On je došao među svoj narod da mu navijesti da bude hodočasnički narod, kao što je i on bio istinski hodočasnik koji je došao iz krila Očeva.

Cvjetnica – Nedjelja muke Gospodnje

Na današnju nedjelju spominjemo se slavnog Isusova ulaska u Jeruzalem koji se zbio u ozračju proslave blagdana Pashe, a neposredno prije nego će podnijeti svoju muku, te stoga ovu nedjelju nazivamo dvostrukim nazivom. Ona je s jedene strane cvjetna nedjelja, ili palmena nedjelja – dominica in palmis, kako joj kaže latinski naziv, a s druge strane je nedjelja muke Gospodnje, jer čitanjem izviješća o Muci daje se ključ čitanja svih dolazećih dana i događanja. Isus dakle ulazi u Jeruzalem svjestan da ima podnijeti muku i smrt, te ga stoga nije moglo zanijeti ni zavarati klicanje mnoštva dok se spuštao niz Maslinsku goru. On je dobro znao koje je njegovo poslanje i što se ima zbiti, te je u tom duhu i ušao u Jeruzalem jašući ponizno na magaretu. Uistinu, sa svime što se događalo oko njega bio je sporazuman, te je također to odobravao, s time da je dobro znao da se sve molitve i iščekivanja puka imaju ispuniti na otajstven način. A to znači ne u zemaljskom smislu i ostvarenju zemaljskih dobara i blagodati, već u onom nebeskom i božanskom smislu po kojem se dogodila radost oslobođenja ljudskoga roda po njegovoj muci i smrti, po daru njegova života i svetoj krvi.

Upravo zato što nije bilo straha da njihovo klicanje shvati u zemaljskom smislu, niti da njime zavlada neki samoponos, dopustio je da mu kliču: „Blagoslovljen Kralj, onaj koji dolazi u ime Gospodnje! Na nebu mir! Slava na visinama!“ Uopće nije ima dvojbe oko svoga kraljevstva, jer ih je uvijek učio da je njegovo kraljevstvo nebesko kraljevstvo i da on kao kralj dolazi s neba i ulazi u naš zemaljski grad kao nebeski kralj koji dolazi u ime samoga Boga. Nadalje, dolazi u ime Božje ne da nad nama vlada na način na koji vladaju zemaljski kraljevi, već da nas nauči živjeti kraljevski, a to će reći božanski. Došao je kao kralj da nas ljude izmiri s nebom, te zato sveti Luka prenosi da su mu klicali i: „Na nebu mir!“ No to bi bilo proturječno, jer na nebu je inače uvijek mir, a na zemlji je nemir, pa je možda trebalo klicati: Na zemlji mir! Mađutim, postojao je nemir i rat između neba i zemlje, jer su ljudi živjeli grešno i bezbožno, pa je zato došao on da uspostavi mir između  neba i zemlja. Nebo je bilo ‘nemirno’ ili bolje rečeno na nebu nije bilo mira, jer zemlja nebu nametnula rat.

5. korizmena nedjelja – C

Nakon što pročitamo Evanđelje današnjega dana možda se danas i sablažnjavamo pitajući se kakvi su to bili ljudi pismoznanci i farizeji koji su se bavili time da javno izlažu osudi i kazni ženu koju su uhvatili u preljubu. Jer uvjereni smo da bi danas bili osuđeni oni koji bi takvo što pokušali. Njih bi javnost i mediji vrlo brzo otkrili i prokazali kao protivnike čovječnosti i promicatelje nesnošljivosti. Naravno, to je samo zato što je stav današnjega čovjeka štititi određene kategorije ljudi, pa i određena ponašanja koja su nekad bila nezaštićena, pogotovo ako se radilo o grijesima. Jer danas se mnogo toga želi proglasiti normalnim, te se pokriva plaštem privatnosti koji je dovoljno velik da pokrije mnoga loša ponašanja. Pa ipak to sve ne može u čovjeku utažiti žeđ za skandaloznim i potrebu da osuđuje druge i njihova ponašanja, kao što su imali i farizeji i pismoznanci. Ne može se primijetiti da i danas javnost i vijesti koje se vrte po medijima dobrim dijelom žive od sadržaja koje možemo nazvati skandaloznima, te da ih rado i često pretresa i od njih živi. Tako uz radoznalost ljudi razvijaju i onu urođenu sklonost komentiranja i osuđivanja drugih ljudi, čime skreću pogled i pozornost sa samih se na druge ljude. Po tome vidimo da se vrijeme nije ništa promijenilo u odnosu na nekada. Pa i onda ako nekoga ne bismo kamenovali kamenjem, ima i danas mnogo kamenovanja riječima i postupcima, osudama i nepomirljivošću koji mogu biti tvrđi od kamenja.

S druge pak strane ti isti ljudi koji se bave osudama i prozivanjima, manje ili više javnima, najprije govore o sebi, a onda tek o drugima. Jer svojim riječima i postupcima svjedoče najprije o tome što im je u srcu, a potom se tek vidi i zna nešto i onima o kojima govore, to jest o onima koje prozivaju, sude i osuđuju. Oni koji se bave time da hvataju druge u prijestupu drugima očituju žalosno stanje svoje duše, ali i beskraj svoje dvoličnosti i izopačenosti. Takve stvari Isus vrlo brzo prozre, što je pokazao u događaju koji smo danas čitali. Vrhunac farizejštine je u ime prava i pravednosti hvatati ljude u prekršaju i osuđivati ih. Poradit takvih je Isus rekao: „Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen.“