Ljudski život sliči
prostranome polju na kojemu
posijano sjemenje
donosi svoj urod.
Ali od ploda na polju
do jestivoga zrna
od kojega nastaje kruh,
proces je još uvijek dug.
Konačno razabiranje
i odvajanje dobroga zrnja
od natruha pljeve
događa se na gumnu,
kroz vršaj i vijanja.
Zato je ljudsko srce
svojevrsno gumno
na kojem se vrši odvajanje
dobroga, jestivog ploda
od svih štetnih natruha
koje onečišćuju život
i čine ga nejestivim.
A željno neprolaznog života
i vječnoga spasenja,
srce će onda protresti
i dobro provijati
svaku misao i riječ,
želju i nakanu,
da ostane samo
dobro i jestivo zrnje
koje život hrani i izgrađuje.

26. nedjelja kroz godinu – C

Prispodoba o kojoj danas razmišljamo u Evanđelju opisuje zemaljske stvarnosti i sudbine ljudi premda nije riječ o konkretnom događaju. Isus se služi ovom slikom kako bi opisao ono što se događa u svakodnevnom životu, o čemu i mi danas možemo svjedočiti. Stoga je riječ o prispodobi koja ima temelja u životu, čime se tiče svakoga od nas. A ova prispodoba ima za temu loš odnos koji ljudi uspostavljaju prema zemaljskim dobrima do te mjere da uvjetuje njihov stav prema braći ljudima. To se vidi u liku bogataša koji je potpuno obuzet svojim slatkim i lagodnim životom, te oko sebe ne primjećuje ništa drugo. Za njega Isus kaže da se ‘odijevao u grimiz i tanani lan i danomice se sjajno gostio’. Takav način život je uzrok da ne vidi pored sebe ništa drugo i nikog drugog nego vlastite užitke, te stoga nema ni osjećaja ni sućuti za potrebe onih koji su bili čak pred njegovim vratima. Bili su mu nadomak ruke, ali on nije mario pružiti svoju ruku i pomoći čovjeku koji se patio u bolesti i neimaštini u njegovoj blizini.

Pravopis je naziv pravila
koja određuju način pisanja
nekog jezika.
Postoje pravila koja
određuju interpunkciju,
druga pak velika i mala slova,
treća rastavljeno i sastavljeno
pisanje pojedinih riječi,
a četvrta su o izgovaranju glasova.
Sve uskladiti nije lako,
ali je prijeko potrebno
za svaki jezik koji bez pravila
ne može biti na razini
na kojoj je potrebno.

Slično tome postoji i
Pravopis Božjega jezika.
U njemu je interpunkcija
ne prekid i završetak govora,
već kruna života.
Stupanj pak poniznosti
određuje gdje će biti malo
a gdje veliko slovo.
Snaga zajedništva s njima
pravilo je po kojemu se riječi
pišu rastavljeno ili sastavljeno,
a i ispravno izgovoreni glas
je onaj koji odgovara
njegovoj Riječi i Istini.
A njegov Pravopis je
do te mjere ispravan
da postaje okosnica pravila
svakog ljudskog jezika,
koji je toliko ljudski
koliko slijedi pravila
neizrecivog jezika
koji nam je objavila
njegova sveta i vječna,
pravedna i istinska Riječ.

25. nedjelja kroz godinu – C

Kao pozoran promatrač pojava oko sebe, Isus je koristio svaku prigodu poučiti svoje slušatelje važnim stvarima iz duhovnoga života. Tako je i ispričao ovu neobičnu prispodobu koja u prvi mah zbuni slušatelje, jer je za ‘dobar’ primjer naveo jednog nepoštenog upravitelja koji je iskoristio prigodu i položaj da se obogati, ali isto tako da stekne bogatstvom prijatelje koji će mu kasnije pomoći, kao njegovi dužnici, kada se razotkrije što je sve radio. Najneobičnije od svega zvuči izjava da je i sam gospodar, oštećena strana u svemu tome, pohvalio nepoštenog upravitelja kako je snalažljivo postupio. Mnogi potom pomisle kako je i Isus na strani tog nepoštenoga upravitelja, te kao da njega stavlja za uzor drugima, to jest kako on onda poziva svoje slušatelje da idu putem ‘snalaženja’, što bi značilo putem podvala, prijevara i kriminala. Štoviše, Isus to nije nikada hvalio, već je to uočavao kao pojavu među ljudima, za koju i danas možemo reći da nije iskorijenjena, ma koliko se ljudi trudili ukloniti korupciju i kriminal iz vlastitoga društva. No Isus ide dalje od pojavnosti, te svojim slušateljima ističe tako zoran i općepoznat primjer, ali ne da ih potakne na zlo, već da im i preko takvih primjera uputi duhovnu pouku.

24. nedjelja kroz godinu – C

U današnjem evanđeoskom odlomku čitali smo tri Gospodinove prispodobe motivirane njegovom potrebom da brani grješnike i njihova prava. Zato sveti Luka zapisa: U ono vrijeme: Okupljahu se oko Isusa svi carinici i grješnici da ga slušaju. Stoga farizeji i pismoznanci mrmljahu: ‘Ovaj prima grješnike, i blaguje s njima.’ Nakon toga dodaje kako Isus onda ispriča prispodobe, jednu po jednu: o izgubljenoj ovci, izgubljenoj drahmi i izgubljenom sinu. U središtu problema i rasprave su dakle grješnici i Isusovo druženje s njima, što je nailazilo na negodovanje dežurnih kritičara kao što su bili pismoznanci i farizeji koji su zbog toga mrmljali. Iz ispričanih prispodoba i konteksta u kojem su nastale, možemo zaključiti kako Isus brani prava grješnika protiv onih koji su im uskraćivali takva prava. Dok su pismoznanci i farizeji izbjegavali kontakt s njima, pa takvo mnijenje širili oko sebe i dobrim djelom uvjetovali stav i drugih ljudi, dotle je Isus imao sasvim drukčiji stav i pristup. Nije se bojao družiti s grješnicima, i to javno i otvoreno, čime se izložio kritikama tvoraca javnoga mnijenja i ponašanja.

Sličan sukob tinja u svakome vremenu. Postoje kategorije ljudi koji su etiketirani i na koje smo od početaka upozoreni već samim kućnim odgojem. Istini za volju, ne kako bismo izbjegavali čovjeka kao čovjeka, već kako bismo se zaštitili od lošeg utjecaja, to jest od pada u grijeh. Doista, druženje sa zlim i izopačenim ljudima nije bez rizika, te ukoliko bismo se družili s razbojnicima i kriminalcima nije isključeno da bi u nečemu mogli štetno utjecati i na nas, te prenijeti svoje stavove i uvjerenja. A grješnik je netko tko ili nije ni pokušao ili nije uspio oduprijeti se grijehu

Iz ovog kuta gledano, vidimo zašto je Isusovo ponašanje izazivalo negodovanja i kritike. Ako se družio s grješnicima i blagovao s njima, onda je postojala opasnost ili da postane kao i oni ili da se u najmanju ruku solidarizira s njima i podrži ih u njihovu grješnom stavu. S druge pak strane mnoštvo je grješnika nesretnih sa samim sobom, jer nitko ne može biti sretan tko griješi, jer je grijeh uvijek jedna vrsta samouništenja. A sretan ne može biti nitko tko vidi da je grijeh samouništenje a nema snage oduprijeti mu se.

Stoga kad se bolje propita njihova situacija, onda se uočava da su grješnici u ono doba i u onom okruženju bili zakinuti za određena ‘prava’, to jest za normalan život u ondašnjem društvu. U Isusu su pronašli nekoga tko nije mario za ljudske obzire, već je pristupao čovjeku kao čovjeku, te je na taj način postao zagovornikom njihovih prava u odnosu na pismoznance i farizeje, to jest u odnosu na ondašnje uvriježene stavove i javno mnijenje. Međutim, on nije branio njihova prava na kriv način, to jest da se solidarizira s njihovim grijehom, već da im pomogne da se izvuku iz njega. Ljudsko pravo je uvijek pravo na čist i neporočan život, a ne na grijeh i na zlo. Ljudsko pravo je upoznati Boga i vrijednosti, te živjeti sukladno tim vrijednostima. Isus nije podržao njih u nekim lažnim pravima, kao što bi bilo pravo na grijeh i na izopačenost, na zastranjenje i na obmanu, već je podržao njihovo pravo da i oni upoznaju milosrđe Božje, te da počnu živjeti novim životom. Ako je primao grješnike i s njima blagovao, činio je to da ih pouči istini Božjoj i da ih izvede na njegov put, a ne da im odobri grijeh i da ih potakne da u njemu nastave živjeti.

Stoga vidimo da je Isus na ispravan način bio branitelj prava grješnika, jer im je on omogućio da se vrate u pravo zajedništvo s Bogom i s ljudima, to jest da preko oproštenja pred Bogom mogu mirno doći i u zajedništvo s ljudima. Božje milosrđe i oproštenje bili su jamstvo da mogu od tada mirno gledati u oči svakome čovjeku, radosni što su susreli Isusa koji im je donio to isto milosrđe, te je njime obranio i njihova stvarna prava. I danas je ova poruka vrlo aktualna, jer i danas postoje etiketirani i izolirani grješnici koje dobar dio ljudi izbjegava, s time da je danas situacija drukčija, jer određene kategorije grješnika danas ne traže Isusa da bi se preko njega vratili u zajedništvo s Bogom i ljudima. Naprotiv, danas žele uvjeriti svijet da imaju pravo na grijeh, te da svi moraju prihvatiti njihov izbor kao zakonit i valjan, a ne izopačen i razoran. Na taj način oni silom zakona i moćnoga lobiranja vraćaju sebe u društvo i stavljaju na nedodirljivi pijedestal, zaštićeni ljudskim zakonima i silom svjetskih elita. No unatoč svemu ne mogu reći da su obranjena njihova stvarna prava, jer su sebi dali pravio na grijeh, a time na duhovno samouništenje.

Neka nas stoga Gospodin danas osposobi razumjeti i prihvatiti sve što nas je svojim primjerom poučio. Nadasve, da se obratimo od grijeha i da otkrijemo svoje pravo na čist i pobožan život, što nas jedino može dovesti do prave sreće i radosti, koja će jednom biti okrunjena u vječnosti.

23. nedjelja kroz godinu – C

Nitko od nas u svojoj sredini ne voli proračunate ljude, premda se svakome od nas događa da smo u određenim stvarima u većoj ili manjoj mjeri proračunati. No nisu nam po volji ljudi koji u svemu traže svoju računicu i ništa ne rade bez računice. U tom smislu zlorabe i ljude oko sebe, jer drugi nisu osobe s dostojanstvom, već samo dio njihove računice, što znači da u svakome pored sebe traže način kako se njime okoristiti za vlastiti probitak. Svakome su mrski oni koji su spremni i rodbinske i prijateljske veze promatrati isključivo kroz prizmu materijalne koristi. Onaj tko je proračunat pokazuje da ne poštuje i ne cijeni ljude kao svetinju do koje bi mu trebalo stati, jer je čovjek po sebi dragocjenost. Naprotiv, proračunati ljudi promatraju ljude oko sebe samo u onoj mjeri u kojoj ih mogu iskoristiti za ograničene i prizemljene ciljeve. Proračunatu čovjeku ne znači ništa ni prijateljsko ni rodbinsko

22. nedjelja kroz godinu – C

U današnjem evanđeoskom odlomku čitamo o jednoj svakodnevnoj situaciji koja je Isusu bila prigoda uputiti duhovnu pouku svojim slušateljima. Naime, nema ništa jednostavnije od svakodnevnoga druženja koje se obavljalo redovito uz obiteljski stol i prigodne gozbe. No i u tim svakodnevnim situacijama ljudi su pokazivali vlastitu razinu duhovnosti obojene probitcima umjesto da uživaju u jednostavnom zajedništvu, pa Isus nije mogao a da ih ne pouči ispravnoj duhovnosti i ispravnom stavu i u svakodnevnom životu. Primijetio je naime kako određeni ljudi biraju prva mjesta na gozbama, te mu je bilo jasno da su ljudi i takve prigode za zajedništvo pretvorili u sredstva vlastitih dokazivanja i pokazivanja vlastite veličine koja izvire iz mora taštine u kojoj žive.

No ovo na što je Isus upozorio svoje suvremenike i sugovornike da ne biraju prva mjesta i da se ne uzvisuju pred drugima, nije bio samo njihov problem, već je pomalo to problem svih nas i ljudi u svakome vremenu. Jer svakome od nas se događa da sebe visoko cijenimo, te uz to očekujemo da nas drugi jednako tako cijene. I sami već znamo gdje je naše mjesto u tuđemu životu, već prema mjeri veličine kojom smo sami sebe izmjerili. A onaj tko se tako postavi u životu, pokazuje kako ima očekivanja od drugih ljudi, te je time napravio najveći previd. Znači da je stupio u komunikaciju s drugima ne bez primisli, kao što bi trebao, već s jasnom i preciznom nakanom kako bi izgradio vlastiti položaj, poboljšao ugled i pokazao svoju veličinu. Umjesto da služimo drugima i činili sve da ih obogatimo svojom prisutnošću i iskustvom, mi usiljeno tražimo ‘pravo’ mjesto koje nam oni trebaju dati u svome životu. U biti tražimo priznanje za vlastitu veličinu i apetite, umjesto da budemo jednostavni i dopustimo da se dogodi život, pa i razmjena životnih vrijednosti. Neupitno je da svatko od nas nekome može i treba značiti, ali da mi polažemo pravo na to da budemo netko u tuđemu životu, pokazuje nedostatan osjećaj za ljude oko nas, pa i za ono što drugi trebaju biti u našemu životu.

Doista, takvim stavom pokazujemo da ne znamo koje mjesto imamo u tuđemu životu, niti kako se stječe određeno mjesto ili pravo da budemo netko nekome drugome. Takvo mjesto ne stječe se umjetnim nametanjem, niti izvanjskim ugledom i bogatstvom, već isključivo vrijednošću duše. Onaj tko izgrađuje svoju dušu kako bi njome bio svjedok Božje dobrote može zauzeti pravo mjesto u tuđemu životu, ali doista tada se neće dogoditi da on zauzme mjesto ili da tuđi život popunjava svojom ljudskošću, već isključivo Božjim darom iznutra. I samo onaj tko ne donosi sebe u tuđi život, već donosi Boga, taj zna koje mu je mjesto u nečijemu životu i neće nikada pokušati na nametljiv način uzeti prostor u duši onih koje poznaje i s kojima živi. Doista, nikada neće stavljati sebe u tuđi život, već će u svaku poru prostora u nečijoj duši nastojati donijeti Boga.

Upravo to je činio Gospodin Isus, koji i kad je dolazio na ljudske gozbe i bio dio njihove svakodnevnice, ali ne s ciljem da poveća svoj ugled, već je u svakom trenutku naviještao Boga, te je znao kako svi trebaju biti svjesni Božje prisutnosti, a ne da svojataju pravo na svoju veličinu i priznanje vlastitoga dostojanstva. Ali čovjek bez skromnosti i koji ima očekivanja od drugih, izgradio je krivu sliku o sebi i o svome životu, a da toga u prvi mah nije ni svjestan. On uvijek drugima donose sebe, a ne Boga, te se mora dogoditi neki neuspjeh ili neugodna situacija kako bi to shvatio. A tada, umjesto da se popravi, on se uvrijedi na ponašanje onih oko sebe kad ogole njegovu veličinu.

Tako mi ljudi, osim što imamo krivu sliku o sebi, ujedno je teško ispravljamo, dok smo skloni olako suditi druge i ‘popravljati’ ih onda kad imaju nedostanu sliku o našoj veličini. A mi se ne znamo spustit na zemlju, dok bismo rado druge spuštali kako bismo mi bili veći uz njih ponižene. Zato nas Isus govorom o poniznosti uči steći pravu sliku o sebi. A kad nam govori da na gozbe pozivamo one koji nam ne mogu uzvratiti, uči nas voditi brigu o onima koji se redovito zapostavljani i zabačeni. Praveći gozbu za njih i skrbeći o njima, učimo se poniznosti zahvaljujući kojoj stječemo pravu sliku o sebi i pokazujemo pravo lice koje valja pokazati pred drugima. Nastojmo stoga naučiti od Gospodina koje nam je mjesto u tuđemu životu, te učeći se poniznosti ispraviti krivu sliku koju imamo o sebi, kao i krive nakane koje nosimo sa sobom kad je riječ o drugim ljudima. Sve čemu nas uči on nam je pokazao svojim primjerom, pa stoga prihvatimo školu poniznosti u kojoj ćemo ispraviti krivu sliku o sebi, te ćemo pomoći drugima da dođu do spoznaje Božje.

21. nedjelja kroz godinu – C

Današnje Evanđelje svjedoči o jednom dijalogu između Isusa i nekog čovjeka koji je pitao Isusa je li malo onih koji se spašavaju. Naizgled, pitanje je sasvim zakonito i ozbiljno. Jer nema ništa važnije ni ozbiljnije nego se zanimati za spasenje. Dapače, hvale je vrijedno, u svijetu u kojemu mnogi i ne razmišljaju o spasenju, poticati razgovor o toj temi i na neki način tražiti prave odgovore o spasenju. No zanimljivo je da Isus ne odgovara izravno na pitanje, već svoj odgovor usmjerava prema drugim sadržajima, to jest usmjerava prema jednoj drugačijoj perspektivi pozornost onoga koji je pitao i svih koji su slušali.

Počesto smo i mi samo radoznali i težimo za otkrivanjem odgovora na neka zamršena pitanja, ali u biti ne želimo jasnoću glede spasenja. Štoviše, bježimo od nje odlazeći u

20. nedjelja kroz godinu – C

Nema toga od nas ljudi koji nije u pojedinim situacijama načinio određeni kompromis, jer u zajedničkom životu valja imati razumijevanja i prema drugima, te ne provoditi samovolju ili terorizirati druge svojim stavovima, uvjerenjima i odlukama. Sve se to čini u ime zajedničkoga života i neophodne sloge koja treba vladati u uređenim ljudskim zajednicama kao što su obitelji ili države u kojima živi jedan narod ili više njih. Međutim činjenica je kako se ljudi često ne snalaze koje su sadržaji i koji je prostor kompromisa, a gdje bi trebali imati čvrsta uvjerenja koja ne podliježu nikakvim kompromisima, jer nisu takva da bi se njima moglo trgovati. Doista postoje stvari koje su čovjeku dane i kojima je on zadan, te ih ne može mijenjati, dok s druge strane ima mnogo toga što je manje bitno i drugotno u životu, gdje se onda može razmišljati o kompromisima i dogovorima poradi kvalitetnijega zajedničkog suživota u društvu.

U tom smislu znamo da je i naš Gospodin Isus došao među ljude kako bi im donio

Svetkovina Marijina uznesenja na nebo

Čovjek je oduvijek sanjao doći do neba, pa i onda kada je samo sanjao letjeti. No upravo takva njegova želja svjedoči o njegovim duhovnim upućenostima prema nebeskim visinama. Ali jedno je bila želja i potreba dosegnuti nebesa, a drugo je bila stvarnost i mogućnost. Nikada nitko nije uspio ostvariti tu vječnu želju i težnju koja postoji u ljudskim grudima. Jer je nebo bilo i previsoko i predaleko, nedostupno za običnoga čovjeka da bi se mogao do njega popeti, to jest uzići na nebesa.

Isus otvara nebesa

U povijesti ljudskoga roda, međutim, dogodilo se nešto izuzetno onda kad je Sin Božji sišao s neba utjelovivši se kao čovjek. Služeći se slikovitim govorom možemo reći kako je Bog