Prsten je dio nakita i ima ga
mnogo vrsta i primjera.
Najčešći i najznakovitiji je
onaj vjenčani koji je simbol
dvoje ljudi koji se vole.
A jer je ljubav savršena krepost
i poziva one koji se vole
da žive u savršenstvu ljubavi,
zato i prsten svojim kružnim
oblikom odražava i simbolizira
njihovu savršenu  ljubav
i potpuno zajedništvo.
A jer poticaj na savršenu ljubav
dolazi od Boga tvorca ljudi
i začetnika istinske ljubavi,
on sam je primjer kako se
ljubi savršeno i do kraja predano.
Zato u Pjesmi nad pjesmama
i poručuje svome narodu
– svojoj vjernoj zaručnici
da s njime sklopi savez vjernosti
i da ga ovjekovječi vidljivim znakom:
Stavi me kao znak na srce,
kao pečat na ruku svoju.

19. nedjelja kroz godinu – B

Današnji evanđeoski odlomak donosi nastavak Isusove rasprave sa Židovima nakon događaja čudesnog umnažanja kruhova. Njima se nije svidjelo što ih je kritizirao jer ga željeli iskoristiti za svoje zemaljske potrebe, umjesto da se usredotoče na njega i shvate da je on važan i da on kao kruh s neba treba biti u središtu njihove pozornosti. Oni su prema njegovim riječima pokazali veliki otpor, dok ih je on htio poučiti vrlo važnim stvarima za duhovni i vječni život. Na njihovo mrmljanje on je odgovorio riječima pouke koje su ujedno bile njima i kritika zbog oporoga stava i nepoučljivosti. Zato je s jedne strane prigovorio što se ne daju poučiti i ne prihvaćaju Božju pouku, jer on je jedini čiju pouku treba prihvaćati bezrezervno i primjenjivati u život. S druge pak strane im je predbacio što nisu niti prihvatili hranu koju im je nudio Otac nebeski, čime su pokazali da nisu ozbiljno shvaćali njegovu roditeljsku ulogu.

Doista, Bog kao pravi Otac svome je narodu pružao upravo ove dvije stvari u kojima se očituje odgovornost svakog oca obitelji: hranu i odgoj. On je hranio svoj narod kako redovitom hranom, tako isto i nebeskom manom. Ujedno je bio Otac koji poučava svoj narod svojim zakonima i uredbama, kako bi mogao sigurno hoditi putem izlaska iz ropstva, ali i putem istinske slobode. Kao Otac on je prihvaćao potpunu odgovornost za svoj narod, te je vršio svoju dužnost i poslanje na najbolji mogući način. Glede istinskih potreba svoje djece kao Otac nije mogao biti neodgovoran te ih zapustiti i zanemariti, već je pribavljao i proviđao sve što je bilo potrebno. A kako je on svoj sveti plan htio dovesti do savršenstva i punine, tako je već po prorocima najavio da će svi biti učenici Božji, kao što je i nagovijestio da će svoj narod nahraniti kruhom živim, nebeskim koji vodi u život vječni. A to što je nagovijestio u prorocima i u znakovima Staroga zavjeta, ostvarilo se u punini kad je

Premda živimo u eri motora,
ipak nije rijetkost vidjeti na moru
ni ponosne jedrenjake
i vitke jedrilice kojima je
pogonsko sredstvo vjetar.
No za takvo što,
potrebna su im jedra,
kako bi mogli iskoristiti
golemi potencijal vjetra
u vlastite svrhe i ciljeve.
Tako ova čvrsta platna,
razapeta ne brodskom jarbolu,
omogućuju svojim plovilima
putovanje po moru
i dolazak do željenoga cilja.
Slično je i s plovilima
našega ljudskog života.
Bog nam svojim Duhom nudi
izuzetno pogonsko sredstvo,
ali očekuje da mi raširimo
svoja jedra, da ne bi prohujao
pored nas bez ikakva učinka.
Točnije, očekuje da
svoje ruke raširimo
u zagrljaj poput jarbola,
a svoje srce rastvorimo
poput najljepšeg jedra
za dah njegove ljubavi
da nas pokrene i ponese
prema obalama vječnosti.

18. nedjelja kroz godinu – B

Oduvijek se je, kako pojedincima tako i cijelome narodu, nametala velika dvojba i veliki izazov izbora između ‘dva kruha’, onog duhovnog i onog tjelesnog, onog nebeskog i onog zemaljskog. Naime, neupitno je bilo da su oba ova kruha čovjeku potrebna, te da ne može živjeti bez njih, ali je veliko pitanje bilo kojemu od njih dati prednost i kojega postaviti za temelj vlastite sigurnosti. Isto tako je fenomenološka činjenica da čovjek, a i narod, koji prizemljeno gleda, vrlo često ne vidi već samo onaj zemaljski i tjelesni kruh, dok njegovu traženju izmiče onaj nebeski. Uglavnom se ljudi posvećuju tome kako tražiti i priskrbiti kruh koji hrani tjelesni život, te ga time stavlja za temelj svoga postojanja. Tako je bilo od početka svijeta, a tako je i u našem suvremenom svijetu u kojemu većina ljudi grca u materijalizmu, zabrinuti za budućnost i opstanak. U tom smislu su na površinu isplivali takvi stavovi i posljednjih mjeseci u vrijeme krize koronavirusa, pri čemu se vidjela iznimna skrb za tjelesne potrebe čovjeka, ali se vrlo malo pokušavalo uskladiti i omogućiti svim vjernicima siguran pristup riznicama duhovnoga blaga u svetim sakramentima u kojima primaju Krista Gospodina i njegovu milost kao istinsku životnu hranu. Smatralo se važnim i nezaobilaznim tjelesni kruh, a onaj duhovni, nebeski je bio kategoriziran

17. nedjelja kroz godinu – B

Kad se odlučujemo za neku aktivnost i djelatnost, onda je važno napraviti cjelovit plan svih potreba, te predvidjeti što je moguće bolje izazove koji nas čekaju vezano uz naše planove. Doista je potrebno što cjelovitije isplanirati i predvidjeti sve važno što bi se moglo dogoditi, jer je u protivnom opasnost da sve padne u vodu i da se izjalovi zbog određenog grubog previda. Loše isplanirani detalji ili nedovoljno precizno predviđene potrebe mogu biti kobne za cijelu aktivnost ili pothvat, te cijeli plan može lako propasti zbog određenog organizacijskog previda. Jedna takva situacija je opisana u današnjem evanđeoskom odlomku. Naime, za Isusom je pošlo silno mnoštvo na drugu stranu Tiberijadskoga mora, jer su gledali znamenja koja je činio na bolesnicima, kako kaže sv. Ivan Evanđelist. Očito su i sami imali sličnih potreba ili su ga u najmanju ruku željeli vidjeti iz radoznalosti i doživjeti da čini čuda na drugima kako bi sebe obogatili takvim iskustvom. No previdjeli su da će Isus radije izabrati biti u gori na samotnim mjestima sa svojim učenicima, nego da ide u naseljena područja. A kad su pošli za njim i odlučili ga potražiti u gori, ostali su bez zaliha hrane, te ih nisu imali gdje više nabaviti.

A i u takvoj situaciji Isus pokazuje svoju osjetljivost za ljude i njihove potrebe. On brine oko toga kako im priskrbiti kruha da blaguju, da ih ne ostavi gladnima i da ne skapaju putem. Nije htio da se pokaju što su ga tražili i što su se izložili idući za njim. Nije se htio objaviti samo kao propovjednik koji vodi brigu o duhovnim potrebama, već kao Božji poslanik koji ispred sebe vidi konkretnoga čovjeka sa svim njegovim potrebama, pa i onim osnovnim kao što je potreba blagovanja kruha.

 Doušnici su ljudi koji

skupljaju i prenose informacije,

uglavnom potajno i skrivećki

da se za njih ne zna.

Redovito rade za novac

i onoga tko bolje plati,

ili pak za moćnike na vlasti

ili za one ze koje pretpostavljaju

da će doći na vlast.

Ne bi riskirali život i ugled

za sirotinju i obespravljene.

Rade za svakoga

a nikome se ne sviđaju.

Ima ih u svim režimima

i sustavima, ali su prevrtljivi

poput zastave na vjetru.

Naš Gospodin Isus je

svojim apostolima rekao

da im je prenio sve što je

čuo od svoga Oca.

No on nije bio uhoda

koji krišom izdaje onoga

koji ga šalje već vjerodostojni

prenositelj Očeve riječi i volje.

Isus je glasnik koji naviješta

otajstva i istine kraljevstva

a ne doušnik koji odaje tajne

na štetu svoga nadređenog.

Pogotovo što je pokazao

da je upravo on donio

radosnu vijest siromasima

i obespravljenima, i to ne

protiv volje svoga Oca

koji želi spasenje i dobrobit

svakog svoga djeteta.

Tako je odlučno opovrgao

kriva mišljenja svih onih

koji su Boga držali

zločestim čuvarem tajni života,

a dokazao da je ljubitelj

i objavitelj svega što je

istinski ljudsko i vrijedno.

16. nedjelja kroz godinu – B

Božja riječ koja nam je upravljena danas podsjeća nas na vrlo precizne i konkretne zadaće i odgovornosti koje nam Gospodin daje. Na žalost, počesto doživljavamo vjeru kao proizvoljno i stihijsko življenje, a Boga kao nekoga tko nam je prepustio na volju kako ćemo živjeti svoju svakodnevnicu, te se redovito usmjerimo na to da drugima ne činimo zlo. Zadovoljni kad ne činimo zlo, vrlo rijetko se, ili nikako, pitamo o tome što nam je činiti da vršimo volju svoga Gospodina. Većina kršćana živi kao da nema nikakvoga poslanja, već samo s uvjerenjem da je najbitnije da ne čine neki grijeh, dok sve ostalo nije njihova briga. Tako se mnogi posvećuju svojim obvezama i zemaljskim poslovima kao da je nešto sasvim normalno, dok s druge strane i ne misle da bi što drugo trebali činiti u vjerskom smislu, osim zadovoljiti onaj minimum. Mnogi vjernici uopće i ne znaju da imaju neko poslanje pred Bogom, to jest da imaju zaduženje koje im je on dao da vrše u svijetu.

Ali prije svega u današnjim čitanjima naglasak je stavljen na vjernost i precizna zaduženja pastira. Već prorok Jeremija potvrđuje da je pastirima naroda Gospodin dao vrlo jasne zadaće i zaduženja. Zato ih i kori i opominje jer nisu vršili revno i predano svoju službu, te su krivi za duhovnu propast naroda, to jest, slikovito rečeno, Božjih ovaca, kako ih zove prorok. Pastiri su, dakle, trebali znati što od njih Bog očekuje kad su prihvatili tu zadaću, te su je trebali vršiti sukladno njegovu nalogu.

Državni pečat je službeni biljeg
za ovjeru državnih isprava
i važnih dokumenata,
posebno zakona i ukaza.
Njime su se služili carevi i kraljevi,
te ugledni plemići i velikaši.
A čuvar državnog pečata
provjerava jesu li međunarodni
dokumenti, ugovori i isprave
koje obvezuju državu prošle sve
potrebne zakonske procedure
i jesu li u državnom interesu.
Nakon što on provjeri
valjanost donesenog akta,
predsjednik države ga potpisuje.
A kraljevstvo Božje ima pečata
kojemu je čuvar Gospodin Isus
a to je pečat Duha Svetoga.
Ne samo da je njime opečatio
sve zakone, uredbe i odredbe
izišle iz Očeva vječnog ureda,
već ga je utisnuo u svako srce
koje pripada Očevu kraljevstvu.
Snagom Duha Svetoga
opečatio je pečatom ljubavi,
umočenim u svoju svetu krv,
svako biće kao Božju svojinu.
Tim čudesnim pečatom
utisnuo je u naša srca
zakon svoje ljubavi koji
posvećuje i daje smisao svim
drugim zakonima i odredbama
kojima nas je svemogući Bog
od početka svijeta obdario
za naše spasenje i život vječni.

15. nedjelja kroz godinu – B

Kad je Isus počeo slati svoje učenike kao suradnike svoga poslanja, dao im je konkretnu zadaću i pripadajuće ovlasti. Zato Evanđelis piše: “Dozva Isus dvanaestoricu te ih poče slati dva po dva dajući im vlast nad nečistim dusima.” Apostoli su trebali naviještati kraljevstvo, to jest upozoravati narod da je došlo kraljevstvo Božje, da je došao Mesija.

Postavlja se pitanje tko može i treba naviještati kraljevstvo Božje danas nakon Isusa. Može li to bilo tko Ili mora biti kvalificiran ili ovkašten za takvo što? Mora li to biti neki biskup ili svećenik ili može bilo koji vjernik? Ili je najbolje prebacivati odgovornost i lopticu jednih na druge? I danas mnogi vjernici misle da njihova zadaća nije naviještati Evanđelje, već da je to zadaća klera u Crkvi, jer su oni kompetentni i kvalificirani navjestitelji. A svećenici i kler pogotovo od Drugog vatikanskog sabora na ovamo smatraju da svi vjernici imaju svoju navjestiteljsku zadaću, te da trebaju prihvatiti svoje odgovornosti. Doista, i u jednim i drugim izjavama ima istine, jer činjenica je da su biskupi i svećenici dobili službeno zaduženje naviještati Gospodina Isusa, njegovo uskrsnuće i njegovu riječ. Ali činjenica je da se od svakog krštenika očekuje da svojim životom svjedoče milost koju su primili. Oni su po krštenju Kristu suobličeni, te trebaju pokazati i drugima da mu u svemu sliče, da je njihov život suobličen njegovu, te da utiskuju u stvarnost oko sebe duh vjere koji su primili i dah kojim dišu.

Na žalost, danas dok tako jedni drugima u Crkvi prebacujemo lopticu ili dijelimo zaduženja, a sami prvi ne zasučemo rukave živeći gorljivo i predano za Krista, pojave se mnogi koji unose nemire i nered u ljudske duše. Pojave se propovjednici i sekte koje Isus nije ovlastio da propovijedaju u njegovo ime, a koji sebe smatraju kvalificiranim jer su prošli poneki tečaj čitanja Biblije, no daleko su od duha Isusove radosne vijesti i njegova kraljevstva. Ili se pak na ljudskom obzorju pojavljuju oni koji s toliko uvjerljivosti i uvjerenja zastupaju i promiču svoje ljudske istine da im mnogi povjeruju i hvataju se u njihove mreže, a da i ne vide da su žrtve prevara, obmana, a redovito i iskorištavanja.

Zato je trenutak da cijela Crkva, svećenici i vjernici, postanu svjesni i odgovorni pred poslanjem koje su primili. Isus je svoju Crkvu ovlastio da vrši njegovo poslanje, i to ne samo svećenike. Oni bi doduše trebali biti kompetentniji naviještati riječ, a pogotovo što imaju vlast nad sakramentima, no i svaki vjernik se treba truditi oko vlastitih kompetencija da može na što vjerodostojniji način vjernički svjedočiti živeći dosljedno i svjesno. I oni su ovlašteni tako Krista nabiještati u svojim obiteljima i u društvu gdje žive, jer im Krist nije dodijelio tek neku pasivnu i sporednu ulogu u Crkvi. Jednako tako je moliti i za svećenike da obnove svoj apostolski navjestiteljsku žar kojim će vršiti nesebično i bezinteresno svoje poslanje i tako čistiti svijet od nečistih duhova koji ljude uvlače u nečist i nečastan život. Molimo za one koji će Kristovom snagom sveto i dosljedno živjeti i tako omogućiti Kristu da preko njih djeluje i obnavlja svijet svojom božanskom moći.

Vlasnički list ili vlastovnica je
dokument u koji se upisuju
podaci o vlasništvu nekretnina.
Sličan vlasnički list je potpisao i
Adam kad je sama sebe prodao,
to jest predao u posjed Sotoni,
bez ikakvog povoda i razloga.
Sotona ga je tako prevario
da je sama sebe, bez opiranja,
vlastoručno prepisao njemu
u vlasništvo, to jest u ropstvo.
Baš zato je Krist došao na svijet
i predao samoga sebe
kako bi svojom krvlju
otkupio od Sotone taj list,
te ga trajno prikovao
na drvu križa kao dokaz
otkupnine i otkupljenja.
Time je nas ljude vratio
pod vlast Bogu – našem
zakonitom gospodaru,
to jest pridružio nas je sebi,
te nismo više svoji, već
sada njemu pripadamo.
Ali nije to učinio da bi
provodio nad nama tiraniju,
već da bi nam dao
pravu slobodu u Bogu.