29. nedjelja kroz godinu – B

Gospodin Bog je nas ljude stvorio sa smislom, a smisao pretpostavlja ostvarenje darova i talenata, te uspjeh u životnim naumima i planovima. I nema ništa normalnije ni zakonitije od toga da ostvarujemo vlastiti život, jer nas Bog nije stvorio da se besciljno klatarimo na zemlji, već da se ostvarujemo osmišljavajući vlastiti život i upravljajući ga jasnom cilju. U tom smislu mnogi ljudi sanjaju o velikim profesionalnim uspjesima, ostvarenjima u javnosti, doprinosima u društvu. Mnogi žive za velika djela po kojima će postati poznati i po kojima će ih drugi pamtiti. A onda i kada nema snova i planova o velikim djelima, najčešće svi bolujemo od bolesti zemaljskih ostvarenja, pri čemu u drugi plan idu ona duhovna. Tako danas i običan čovjek uglavnom sanja veću zaradu i bolje radno mjesto, ili uopće usredotočuje se na to kako poboljšati svoj materijalni status i uvjete svoga življenja. I bez obzira što jedni imaju veće a drugi manje mogućnosti, dogodi se često da i jedni i drugi sanjaju isto, to jest teže isključivo samo zemaljskoj dobrobiti, dok duhovni život služi samo kao pokriće zemaljskih prizemljenih težnji.

Nešto slično se dogodilo u Evanđelju u kojem nam sveti Marko opisuje kako su se dvojica učenika, Jakov i Ivan, Zebedejevi sinovi, odlučila sebi priskrbiti bolji položaj od drugih. Njih dvojica traže od Isusa da mu budu u slavi jedan zdesna, a drugi slijeva. Dakle traže da budu prvi do njega, zanemarujući što će drugi učenici reći. Njih dvojica su se do te mjere

28. nedjelja kroz godinu – B

Onima koji imaju iskustva u razgovoru s ljudima, dobro znaju koliko je važno znati postaviti pravo pitanje, jer ono otkriva stanje i raspoloženje duše onoga koji postavlja pitanje. Iz pitanja se pokazuje koliko je razumio dobar dio sadržaja za koji se zanima, te koliko usmjerava razgovor u ispravnom smjeru. Primjer jednog dobro postavljenog pitanja imamo u današnjem evanđeoskom odlomku u kojemu jedan čovjek dolazi pred Isusa s pitanjem: “Učitelju dobri, što mi je činiti da baštinim život vječni?” Iz nastavka razgovora vidimo da je ovo pitanje sadržavalo dva važna elementa iz kojih se zaključuje da je ovaj čovjek dobro razumio bitnu problematiku života.

Kao prvo shvatio je da u životu nisu dostatne riječi, već su neophodna djela, a kao drugo da je važno biti motiviran motivacijom života vječnoga u svim svojim nastojanjima. Ovo dvoje je prevažno znati, jer danas se život svodi na neplodne rasprava i isprazna nadmudrivanja, te pitanje djela ostane u drugome planu. Pogotovo kad se rasprave tiču vjere i Boga, spasenja i vječnosti, onda su to teme o kojima svim pričaju, ali je malo onih koji se daju uvući u ispravno djelovanje i dosljedan život koji bi morao biti rezultat i posljedica svijesti koju imamo o Bogu.

27. nedjelja kroz godinu – B

Dobro su nam poznate i vrlo jasne Isusove riječi iz današnjeg Evanđelja o nedopustivosti rastave braka. Mnogi bi htjeli, pa i u samoj Crkvi, relativizirati ih ili ih kršiti previđajući Isusovu odlučnost da obrani svetost i jedincatost braka, jer konkretni živi život nas uči da ima mnogo problema, često i nepredviđenih. Mnogi bi htjeli onda razvezivati spone kojima su se vezali i koje su se s vremenom potrošile i pokidale kao dotrajali konopi koji više ne drže. Ali Isus je jasno rekao u današnjem odlomku: “Što dakle Bog združi, čovjek neka ne rastavlja!” S jedne strane postoji konkretno životno iskustvo u kojem se vidi mnogo unesrećenih i rastavljenih, a s druge strane su nepopustljive Isusove riječi koje kategorički odriču mogućnost rastave. Zato s jedne strane treba propitati i uvažiti konkretne životne problema s kojima se ljudi susreću, a s druge bi trebalo isproblematizirati Isusove riječi o rastavi.

Doista ne treba bježati od činjenice da je svojevrstan problem što ima mnogo supružnika među kojima nema više sadržaja zajedništva koji bi trebao biti i kada nema spona ljubavi koje ih povezuju. Činjenica je da mnogi trpe i ne snalaze se sa svojim bračnim drugovima, te da je

Suvremena duhovna scena
slična je bespućima s mnoštvom
oznaka i smjerokaza.
Mnogo je ponuda i ponuđivača
koji danas ljudima nude
svoje ‘duhovne’ usluge,
to jest usmjeravaju ih
u nekom svom smjeru.
Gotovo da zaskaču ljude
na svakom uglu i trgu
nudeći nešto svoga,
pod izlikom dobre ponude
za ljudsko dobro.
No tko ozbiljno zastane
pred tim ponudama
postaje mu jasno da su to
samo ponude lutanja
po zemaljskim bespućima.
Samo je jedna ponuda
ona istinska božanska
kojoj autor nije čovjek,
već Bog koji je sišao s neba.
I ne nudi nam jeftini hod
ljudskim bespućima,
već uzvišenim putovima
koji sa zemlje vode k nebu,
a kojima je sam hodio.
Zato je pravi i nepogrešivi
putokaz njegov sveti križ
kao božanska ponuda
u šumi ljudskim obmana.
Tko njega slijedi,
neće se izgubiti,
nego će vječno
spasenje zadobiti.

26. nedjelja kroz godinu – B

Iz prve rečenice današnjeg evanđeoskog odlomka vidimo da su se i apostoli u nekim situacijama ponašali nezrelo, a nakon toga se čak i hvalili time. Sveti Ivan je tako ispričao Isusu kako su vidjeli nekog čovjeka koji je u Isusovo ime izgonio zloduhe, a njima to pak nije bilo pravo pa su mu se suprotstavili i priječili mu: “Učitelju, vidjesmo jednoga kako u tvoje ima izgoni zloduhe. Mi smo mu branili jer ne ide s nama.” Ivan je, dakle, kao ključni razlog iznio to da dotični ne ide s njima, te su onda smatrali da im ugrožava djelovanje i rad samim time što se služi Isusovim imenom. Nisu bili usredotočeni na dobro koje je činio što je izgonio zloduhe, nego su sebi dopustili takvu nezrelost da ga sprječavaju poradi vlastite ambicije. Bez obzira što su išli s Isusom, ipak su uz ono glavno poslanje da naviještaju i da čine dobro ljudima, dopustili sebi da im poraste ego. Te su doživjeli da im je djelovanjem ovoga čovjeka bio ugrožen njihova ‘veličina’ i ona posebnost koju su mogli osjetiti da su bili jedini koji čine nešto dobroga vršeći Učiteljevo poslanje. Dok su djelovali uz Isusa i po njegovu nalogu, bili su svjesni da ih je on izabrao za djelo koje su vršili, te im nije odgovaralo da ih netko neovlašteno ugrožava. U biti dotični im nije sprječavao djelovati, jer ‘posla’ je bilo i za njih i za njega, već je njih smetalo

25. nedjelja kroz godinu – B

U središtu današnjeg evanđeoskog odlomka je spor koji je tinjao među Isusovim učenicima oko toga tko je od njih najveći. Svi su pred svojim učiteljem zauzimali pobožan stav dok su slušali njegove pouke, ali onda bi njemu iza leđa pokazivali svoje pravo lice. Nakon što bi ih on poučavao otajstvima svoga života, pred kojima su ostajali zbunjeni jer ih nisu razumjeli, kasnije dok bi hodili, prepuštali bi se svojim raspravama u koje su bili mnogo upućeniji, nego u njegova otajstva. Mnogo bolje im je odgovaralo govoriti o vlastitim ambicijama i željama, nego pozorno slušati što on govori, te nastojati razumjeti smisao njegovih riječi.

Svjestan njihovih ambicija i nezdravih želja, Isus je znao da ih treba poučiti i od njih odstraniti svaku takvu primisao i neurednu težnju koja bi ih navela da se podižu jedan iznad drugoga, a kasnije je mali korak da budu jedan protiv drugoga. Isus ih uči da razvijaju neke druge težnje u sebi kojima će ostvariti pravo zajedništvo i osmisliti vlastiti život. Ako traže samo sebe i svoje ostvarenje, sigurno će ostati zakinuti i osiromašeni, jer Bog se ne daje onima koji traže sebe, već onima koji traže njega. Zato samo tražeći Isusa, mogu pronaći i sebe. Doista, najvažnije stvari u životu se ne mogu

Vjerujem da nema toga od nas
tko nije iskusio u ljetnim mjesecima
koliko su dosadne muhe
ali i drugi slični insekti.
Kada ih nešto privuče,
onda se ne daju lako otjerati,
te se uporno vraćaju i lete
oko pojedinca smetajući mu
i dovodeći ga do iritiranja,
ljutnje i bijesa, jer teško
pronalazi načina otkloniti
takvu dosadno biće od sebe.
Poput takvih sitnih dosada
u duhovnom životu su laki grijesi,
koji nas uporno salijeću kao
dosadne muhe koje teško
uspijevamo odagnati od sebe.
Makar nam neće ugroziti život,
ipak nam oduzimaju mir duše,
ako ih ne znamo otjerati od sebe.
Zato je potrebna velika ozbiljnost
pred tima malim napasnicima
duhovnoga života, jer što ih
prije od sebe uklonimo,
lakše ćemo i radosnije ići
putem duhovnoga mira
i napretka prema željenom cilju.

24. nedjelja kroz godinu – B

Događaj opisanu današnjem Evanđelju doista je zanimljiv i poseban, jer s jedne strane sveti Petar nadilazi samoga sebe time što dopušta da ga u nadahnućima vodim sam Bog, te ga dovodi do toga da Isusa prepozna kao Krista, to jest Božjeg Pomazanika i Mesiju. Petar ide onkraj mišljenja ljudi, te odvažno iznosi svoje mišljenje o Isusu, čime je učinio pravi pogodak i pokazao se sposobnim misliti samostalno i donositi utemeljene zaključke nadahnute odozgor. Ali taj korak je bio tek prvi korak, istina, neophodan i važan, ali tek početak osobnog shvaćanja Isusa i njegova spasiteljskog poslanja.

S druge pak strane Petar se nije potpuno odlijepio od ljudskog mišljenja, jer spoznaju koju je primio nije znao artikulirati u konkretan život, to jest nije mogao s duhovne svijesti prijeći u ispravnu praksu onoga što je Mesija trebao biti. U stvari, on je mislio da promišlja dosljedno. Time što je prepoznao Isusa kao Mesiju napravio je prvi korak.  A u drugom je je trebao prepoznati njegovo poslanje u Božjem narodu i za Božji narod. Petar je bio uvjeren da razmišlja sasvim dosljedno time što je Isusa odvraćao od muke i smrti koju je Isus otvoreno najavljivao svojim učenicima. Petrova ljudska logika bila je u tom trenutku ipak samo ljudska, te nije uspijevao vinuti se u shvaćanje koje im je Isus htio ponuditi. Njemu je bilo nespojivo da Mesija treba trpjeti i biti ubijen. Poput mnogih svojih sunarodnjaka držao je da

23. nedjelja kroz godinu – B

Današnji evanđeoski odlomak iz pera svetoga Marka opisuje jedno od Isusovih čuda. Riječ je o ozdravljenju gluhoga mucavca kojega su donijeli pred Isusa da položi na nj ruke. Isus je ovoga čovjeka ozdravio na neobičan način utiskujući svoje prste u njegove uši i dotičući njegov jezi, te upravljajući pogled u nebo i izgovarajući riječ “Effata”, što znači “Otvori se”. No uz ovo vrlo neobično iscjeljenje, u ovom odlomku je i više drugih znakovitih elemenata koji ističu Isusovo mesijansko poslanje i njegovu božansku prisutnost među ljudima. Upravo te njegove riječi i naredba ušima da se otvore, nakon čega se i jezik oslobodio svojih spona, pripomažu da sagledamo dinamiku cijelog događaja upravo pod prizmom otvorenosti ili zatvorenosti prema Bogu i ljudima. Vidljivo je iz ovog događaja da nije samo ovaj gluhi mucavac imao zatvorene uši, niti je problem bio samo u tome što nije mogao komunicirati s ljudima, kao što je razvidno da je bilo i onih koji su imali otvorene oči duha ne samo prema Isusu, već i prema bratu čovjeku.

Što se tiče zatvorenosti, već je rečeno da je ovaj čovjek imao problema s ušima. Bio je gluh, a zbog toga što su mu uši bile zatvorene nije mogao dobro niti artikulirati svoj govor.

Metla je jedno od pomagala
kojim se služimo kako bismo
držali čistim svoje prebivalište,
stan, kuću i okućnicu.
Redovito se njome čisti pod,
te uklanja prašina i paučina,
kao i razna druga onečišćenja
do kojih dođe neprimjetno
u svakodnevnome življenju.
I u duhovnom životu,
slično tome, ima mnogo
prašine i smeća koje se,
što primjetno što neprimjetno,
uhvati na stjenke duše,
te je onečišćuje i kvari ozračje
koje u njoj treba vladati.
Zato joj je neophodna
duhovna metla pokore
i odricanja da je učini
dostojnim prihvatilištem
živoga Boga koji može
prebivati samo u čistoj duši.