2. nedjelja kroz godinu – A

Dan nakon Isusova krštenja na Jordanu, sveti Ivan Krstitelj je imao prigodu ponovno ga vidjeti te za njega posvjedočiti svojim učenicima da je Sin Božji. Između ostaloga tom zgodom je rekao: “Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta! To je onaj o kojem rekoh: Za mnom dolazi čovjek koji je preda mnom jer bijaše prije mene! Ja ga nisam poznavao, ali baš zato dođoh i krstim vodom da se on očituje Izraelu.” Upravo zato što ima potrebu da on posvjedoči za Isusa i da učini sve da se on očituje Izraelu, Ivan svojim učenicima ukazuje na njega i usmjerava ih prema njemu. Kako vidimo, sveti Ivan shvaća i svoje poslanje kao preteče da učini sve da se Mesija očituje Izraelu. Njegove riječi znače da Isus nije bio očitovan, ili pak da nije bio očitovan u dovoljnoj mjeri, te on smatra svojom zadaćom služiti njegovu očitovanju. Zato se postavlja pitanje kako je moguće da Sin Božji nije bio očit i očitovan Izraelu, te isto tako, što može ili treba učiniti smrtni čovjek poput Ivana da se on očituje narodu.

Naime, Bog je napravio tako očit čin da je postao čovjekom. Od nevidljivoga postao je vidljiv, te je time učinio najveći mogući korak očitovanja čovjeku. No upravo je to kod ljudi izazvalo dodatno nerazumijevanje. Nisu razumjeli da će moćni Bog postati nemoćnim čovjekom s ciljem da se punije očituje. Narodu koji je živio u tolikom neznanju, a iščekivao je moćni Božji zahvat u povijest, trebalo je ponuditi pojašnjenja i otvoriti im oči da vide da je se Bog očitovao kao ponizni Jaganjac koji odnosi grijehe svijeta. Upravo jer se Božji Sin učinio toliko očitim, narodu je bio neočit, te je Ivan Krstitelj trebao pomoći da postane očit, to jest očitovan Izraelu. Jer Bog nije očit na način koji bismo mi poželjeli i na koji zamišljamo, te mi ne razumijemo da je više nego očit.

Krštenje Gospodinovo

Slaveći nedjelju krštenja Gospodinova spominjemo se trenutka kad je Gospodin odlučio stupiti na društvenu scenu, te iz skrovitoga života u Nazaretu započeti svoje javno djelovanje. A izabrao je kao privi čin tog javnog djelovanja ili nastupa otići na krštenje koje je na Jordanu dijelio narodu Božjemu sveti Ivan Krstitelj. Kako vidimo iz evanđeoskog odlomka, njegov pristup je ponizan a nastup jednostavan, jer on dolazi pred svetog Ivana spreman u krštenju prignuti svoje koljeno pred Bogom. Baš zato jer je to bilo krštenje obraćenja i pokore, Ivan ga je od toga odvraćao znajući da Isusu ne treba krštenje. Osim toga, svjestan da je pred njim Mesija, Ivan se nije osjećao dostojnim podijeliti mu krštenje. No morao je popustiti u trenutku kad je Isus inzistirao da tim činom ispune „svu pravednost“, kako nas izvještava Evanđelist. Isus, dakle, dolazi sa svom jednostavnošću i ničim ne izaziva pozornost, već se suobličuje svemu onome što je bilo prikladno za bilo kojeg čovjeka. On u potpunoj poniznosti započinje svoje služenje svome narodu, jer je poniznost preduvjet stvarnog osobnog uspjeha, kao i napretka kojem treba težiti društvo i narod. Bio je svjestan da je došao kao Mesija da bude spasitelj svoga naroda, te je tim više njegov potez znakovit.

Mi vrlo dobro znamo da se mi ljudi ne ponašamo tako kada nastupamo u javnosti ili kada se trebamo pokazati pred drugima preuzimajući važne službe u društvu. Vidimo da se u takvim ili sličnim prigodama, redovito treba izazvati pozornost javnosti i medija. Kada se po prvi put preuzimaju važne službe i događaju promjene, kada nastupaju mladi i talentirani pojedinci koji su nada svoga društva, sazivaju se tiskovne konferencije i objavljuju najave i izviješća o dolasku takvog pojedinca koji će donijeti prevagu ili značiti zaokret i pomak u svakom pogledu. To je prigoda da mu se dopusti da iznese plan, da dadne obećanja i da nastupom oduševi pristaše za revno nasljedovanje i potporu.

Bogojavljenje – Tri kralja

Otajstvo današnje svetkovine svjedoči nam o tome da je događaj rođenja Sina Božjega na zemlji bio događaj za sve ljude i narode, a ne samo za izbrani Božji narod. Današnji evanđeoski odlomak svjedočanstvo je koje govori u prilog toj činjenici. Trojica mudraca s Istoka su došla pokloniti se novorođenomu židovskom kralju. Kad su stigli u Jeruzalem oni su obznanili i način kako su došli do važne vijesti o rođenju novoga kralja: „Gdje je taj novorođeni kralj židovski? Vidjesmo gdje izlazi zvijezda njegova pa mu se dođosmo pokloniti.“ Da nije riječ o mudracima, mogli bismo pomisliti da su ljudi kojima se slučajno ukazala neka zvijezda koju su potom protumačili kao zvijezdu židovskoga kralja, te da su pošli do Jeruzalema da istraže što mogu o njemu. Ali jer je riječ o mudracima koji su vidjeli jednu novu zvijezdu i došli do zaključka da je to zvijezda židovskoga kralja, onda je nevjerojatnije da su se kao učenjaci bavili promatranjem svijeta, pa i zvjezdoznanstvom koje je bilo dio znanosti koja se bavila proučavanjem nastanka svijeta i njegova uređenja. Jer je pitanje nastanka i uređenja svijeta ticalo se i neba i nebeskih tijela, njihova kretanja i značenja, nas navodi na pouzdani zaključak da je riječ o ljudima koji su stekli naziv mudraca jer su otkrivali ljepotu i značenje svega stvorenoga, te time i zvijezda.

No ako je riječ o zvjezdoznancima, onda se s pravom pitamo nisu li onda ozakonili upotrebu različitih praksi čitanja i pogađanja sudbina iz položaja zvijezda. Ili pak jesu li prešutno dopustili upotrebu gatanja i vračanja i drugih tehnika proricanja ljudske sudbine koje se temelje na promatranju zvijezda i njihova položaja? Nisu li i oni bili tek neki od praznovjernih ljudi koji posežu za magijom i magijskim moćima, pa iz položaja zvijezda odgonetaju ljudske sudbine? Zar se onda nisu upustili u aktivnosti koje je sam Bog od početka zabranjivao, a koje su davale povjerenje silama prirode i govorile o njihovom utjecaju na ljude? Zar nisu promatrajući zvijezde i nebeski svod više vjerovali u sile prirode, nego u samoga Boga i rasporedbu njegove milosti za nas ljude?

2. nedjelja po Božiću – A

Veličina božićnog otajstva nas nuka da uvijek dublje i opsežnije promišljamo što se to dogodilo za čovjeka time što je Božja Riječ – Sin Božji postao čovjekom. U tome su nam istinsko i neiscrpno vrelo nadahnuća riječi današnjeg Evanđelja u kojem sveti Ivan u nekoliko rečenica daje sažetak cjelokupne povijesti spasenja, ostavljajući nama na dublje promišljanja svaku pojedinu riječ. Jedna od stvari koja je vrlo upečatljiva je da sveti Ivan predstavlja Božjeg Sina kao Logosa i Stvoritelja svega, onoga koji ima stvarateljsku i stvaralačku maštovitost. On je Božja Riječ po kojoj je sve stvoreno i koja svemu daje život. No osim što svemu daje život, on čini da život bude svjetlo, te omogućuje ljudima da žive tim svjetlom prosvjetljeni. Štoviše, da žive s mogućnošću da drugima budu nositelji dara svjetla neugasivoga. Tako je Božji Logos bio istinski umjetnik koji je kao Božja Mudrost sve stvorila dobrim i razložnim, te je ostavio zadaću i svakom čovjeku stvaralačke mudrosti i dobrote koji je i sam imao u punini. Jednom riječju, ostavio je čovjeku zadaću da bude umjetnik po svojoj slici prema kojoj je i stvoren. Nadalje, prosvijetlio je ljude svojim svjetlom koje im je život onda kada misle ono što Bog misli, kada osjećaju ono što Bog osjeća, kada traže živjeti s njime i poput njega. Jer tada su na vrhuncu svoga nadahnuća i tada pronalaze rješenje za sve poteškoće i izazove. Živeći u Božjem svjetlu čovjek postaje pravi umjetnik i izvorni tvorac, jer mu Bog povjerava moć sličnu svojoj.

Marija Bogorodica

U Poslanici Hebrejima jedna misao o bratstvu među ljudima ovako glasi: „Dolikovalo je da Onaj radi kojega je sve i po kojemu je sve – kako bi mnoge sinove priveo k slavi – po patnjama do savršenstva dovede Početnika njihova spasenja. Ta i Posvetitelj i posvećeni – svi su od jednoga! Zato se on i ne stidi zvati ih braćom, kad veli: Braći ću svojoj naviještati ime tvoje, hvalit ću te usred zbora.“ (Heb 2,10-12) Svetopisac je uistinu svjestan da su svi ljudi od Boga, no isto tako da im treba spasenje i spasitelj kojega je sam Bog poslao i po patnjama doveo do savršenstva da bude Početnik spasenja. No nakon toga, s pravom ih može zvati svojom braćom, te ističe da ih se ne stidi.

Rođeni za bratstvo

Stvarajući čovjeka i utiskujući u njega zakon rađanja i širenja ljudske vrste, Bog je ljudima bio izvor života. I koliko god se širili, ostajali su uvijek jedan ljudski rod koji ima dvostruko srodstvo: tjelesno i duhovne. Srodstvo po tijelu se zove i krvnim srodstvom, te je pretpostavljalo stanovite osjećaje i suosjećanje među onima koji su članovi istoga srodstva. Ništa manje nije trebalo biti i ono duhovno srodstvo. No grijehom stvari su se korjenito promijenile. Čovjek je pokidao veze koje su postojale, te je njegova krv postala zaraženom. Ta zaražena krv ili narušeni odnosi samo su se prenosili s koljena na koljeno. Konačna posljedica je da ljudi nisu više bili braća jer su primali život od istog pretka, već su prije svega primali smrt. Bili su rođeni za bratstvo, no njihovo bratstvo je bilo bratstvo u smrti, umjesto bratstvo u životu. Više im nije bio život jamstvo savršene jednakosti, već je to bila smrt. Jedino je ona jamčila ljudima da ima nešto u čemu su svi jednaki. Jedino u smrti vlada savršena jednakost i pred njome su bili svi isti. Premda Sveto pismo kaže da je Eva majka svima živima, pretvorila se u majku svima mrtvima, svima koji su bili određeni za smrt.

Sveta Obitelj Isusa Marija i Josipa

Živimo u vremenu koje sa sobom nosi brzinu življenja i mnoštvo aktivnosti, što u velikoj mjeri utječe i na međuljudske odnose, a time i na brak. Vidimo da postoji i neka varijabla: što brže vrijeme, to slabiji odnosi i labavije veze među ljudima, jer im nedostaje temeljitog promišljanja i utemeljenja vlastitih odluka u kvalitetnim izborima. A opet s druge strane, jer im nedostaje osobne temeljitosti, kvalitetne i ozbiljne odluke donose sporije, jer im nedostaje ispravna vizija budućnosti. Tako je danas mnogo onih koji se teško ili nikako odlučuju za brak, pa ga i odgađaju do krajnjih granica, ali za suživot bez odgovornosti i veze bez obveze odlučuju se vrlo brzo. A mjeri u kojoj je površno odlučivanje o zajedništvu, toliko brzo se i ugrožava brak i obitelj rastavama i drugim oblicima međusobnog udaljavanja i odbacivanja supružnika.

Božić – rođenje Gospodinovo

Sivjet u kojem živimo iziskuje od nas profesionalnu stručnost koja nas potom tjera da se sve više i više usredotočujemo na pojedine dijelove ili pojedina područja života ili profesionalnog djelovanja. Posljedica toga je da riskiramo izgubiti cjelinu, a biti vrlo stručni i uspješni na svom području rada i djelovanja. To međutim nije prihvatljivo ni za tehničku dimenziju života, a kamo li za život kao takav. Jer svima nam je jasno da je iznimno važno upoznati cjelinu da bismo dobro znali vrednovati i pojedine dijelove. Naime, potrebna je dužna ravnoteža i suodnos između te dvije stvarnosti, u protivnom nam život ili posao može otići u pogrešnom smjeru. Zamislimo kakav bi bio život kad bismo znali samo dijelove bez cjeline. Na primjer, kad bismo imali ispred kuće parkiran auto, te znali što je motor, a ne bismo znali čemu služi auto. Kad bismo imali računalo i znali što je tipkovnica, a ne bismo znali čemu služi računalo kao takvo. Doista bismo bili punu proturječja i besmisla kad bismo bili u takvoj situaciji. Zato je čovjek biće obilježeno smislom cjeline, te kao takav zna dobro upotrijebiti predmete koje ima oko sebe, budući da je kadar uklopiti ih u cjelinu i dati im smisao. U konačnici, uopće ne možemo niti reći da dobro poznamo neki predmet ako mu znamo pojedine dijelove, a ne znamo smisao njegove cjeline. Stoga se međusobno prožima razumijevanje svrhe pojedinog dijela i spoznaja smisla cjeline.

Ono što vidimo da je važno za onu praktičnu stranu života i rada, jednako je važno za život kao takav, a nama ljudima, na žalost, to izmiče. Jer kojeg smisao ima biti dobar radnik u okviru svoga profesionalnog djelovanja, ako ne znamo što je život kao takav? Kojeg smisla ima biti vrhunski stručnjak u jednom području ili grani života, ako nemamo uvid u cjelokupni nacrt života ili, slikovito rečeno, kojem stablu pripada dotična grana? Najčešće, na žalost, poznamo samo naš mali kut i uski vidokrug, što nas ne čini kvalificiranima govoriti o životu i smisleno ga živjeti. Za takvo što su nam potrebna šira obzorja života i jasniji uvidi u smisao, ljepotu i sklad cjeline. Nismo usredotočeno na vječnost koja obuhvaća cijelu lepezu vremena, već se zabijemo samo u svoju malu točku osobne kronologije života, pa se ponašamo kao ljudi koji ne vide ni dalje ni bolje ni više od toga. A ono što ljudskom vidu najviše nedostaje to je onaj božanski vidik ili božanski kut promatranja života. Dok u detalje i tančine raščlanjujemo život iz ljudske perspektive, nedostaje nam pogled na cjelinu koja daje smisao svemu, svakom pojedinom dijeli u svakoj njegovoj pojedinoj točci.

Božić – rođenje Gospodinovo (ponoćka)

U svojoj brzopletosti, a i zato jer nam nedostaje cjelovit pregled života, mi ljudi bismo do ostvarenja htjeli doći preko noći. Zato postajemo nestrpljiva bića kad se radi o našoj koži, umjesto da se potrudimo razumjeti cjelinu događanja i biti svjestan da samo dio sveukupnosti života, a ne tek samo pojedinci koji se bore za svoj sitni probitak. Posebno smo nestrpljivi u nevoljama i patnjama, kao i pred dobitkom koji je najčešće privid koji nam golica maštu, pa često i izbacuje iz ravnoteže. Nestrpljivi smo onda kad mislimo da smo mi napravili svoj dio, te da sad još netko drugi treba odraditi svoj. A kad je riječ o Gospodinu, najčešće ne vidimo svoje slabosti i propuste, pa bismo htjeli da on umjesto nas vadi kestenje iz vatre. Naše nestrpljenje je toliko da bismo svoje snove htjeli ostvariti preko noći, bez velikog truda i napora, bez osobnog ulaganja i zalaganja.

A kad se činilo da tami i mrklini nema kraja, Bog šalje svoje svjetlo, kako nam večeras utješno govori prorok Izaija: Narod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku; one što mrklu zemlju obitavahu svjetlost jarka obasja. Doista, kad je narod upao u tminu i kad je ta tmina dosegla svoj vrhunac da nisu više vidjeli izlaza niti imali slamke nade, Bog je odlučio ispuniti svoj sveti naum i obasjati nebeskim svjetlom svoj naroda. I kada je Rimsko carstvo bilo na vrhuncu svoje moći, te popisom stanovništva pokazivalo mišiće nad Izraelom, Bog je odlučio doći upravo u tom tamnom trenutku postojanja svoga naroda i pretvoriti ga u trenutak svjetla za sve narode. Kao odgovor na sve mrkline i potonuća naroda u močvaru povijesti,

4. nedjelja došašća – B

Jedna od važni stvari u životu je vještina planiranja. Ona se tiče kako života u cjelini, tako i svih ostalih aktivnosti i djelatnosti, na poseban način onih važnih životnih događaj ili zahvata. Svakome je od nas jasno da to treba znati pomno isplanirati ako želimo ostvariti naume i postići uspjeh. Upravo zato jer je riječ o važnim stvarima, njih ne priopćujemo svakome, dok ne dođe za to vrijeme, već redovito tražimo osobe od povjerenja kojima možemo reći više nego drugima. Takve osobe trebaju biti sposobne razumjeti što namjeravamo, te također dobronamjerne da nas podrže u svim tim naumima. Ukoliko ne zadovoljavaju ovakve uvjete, sigurno je bolje da im ništa ne govorimo o svojim naumima, jer nam ih samo mogu dovesti u pitanje i upropastiti ih. Uistinu, ako netko nije u stanju razumjeti bit i dubinu našeg plana, on će ga baciti pod noge obezvrjeđujući ga i omalovažavajući ga. Ako je pak osobna zlonamjerna, jedva će čekati da nešto dozna, pa da nam podmeće klipove da ne ostvarimo svoje zamisli. Zato je važno, kad je riječ o planovima, izabrati prave osobe kojima povjeriti, ali isto tako i pravi način i prikladan trenutak za objaviti.

Što vrijedi za nas ljude, vrijedi i za Gospodina koji nam se približavao, očitovao na naš ljudski način i otkrivao nam svoje od vijeka utvrđene planove. Njegov plan otkupljenja i djela spasenja vječan je kao što je vječna i njegova ljubav. No otkrivao ga je postupno, premda tome kako ga je tko mogao slijediti, počevši od prvoga čovjeka, i tako redom.