16. nedjelja kroz godinu – A

Drugu nedjelju za redom slušamo Isusove pouke u prispodobama uzete iz poljodjelskog seoskog života, a kojima je Gospodin opisivao važne duhovne stvarnosti. Dok je prošle nedjelje naglasak više bio na osobnome primanju sjemena Božje riječ i plodnosti, ovisno o mjeri i raspoloživosti primanja, dotle ove nedjelje slušamo prispodobu koja daje sličnu pouku, ali upravljenu za život društva. Jer o plodnosti ili neplodnosti pojedinca ovisi također i plodnost i neplodnost društva u cjelini. Doista, gotovo da nema nekoga od nas koji nije imao nešto što bismo mogli nazvati neobičnim iskustvom. Naime, kad se baš svojski potrudimo da sve činimo dobro, kad se založimo da sve što činimo bude na slavu Božju i sukladno njegovoj volji i odredbama, upravo tada prolazimo kroz velike kušnje i nailazimo na velik prepreke u životu. To nas tjera da se pitamo odakle i zašto se događa tako da upravo onda kad radimo sve kako treba, dođu kušnje i nevolje, razne protivštine i dodatne poteškoće? Ili pak to možemo vidjeti jasno i u odgoju djece. Nema toga roditelja koji ne želi dobro svojoj djeci i koji ne teži k tome. Potom ima i velik broj onih koji se trude do kraja prenijeti sve vrijednosti, odgojiti ih kao prave kršćane i vjernike. Koliki su se samo pitali kako je to moguće i zašto se događa da dijete kojemu se da sve najbolje

15. nedjelja kroz godinu – A

Isus je vrlo aktivno promatrao ljudski život na zemlji, jer je, uostalom, radi toga i uzeo ljudsku narav i postao utjelovljeni Božji Sin. Bilo mu je stalo do čovjeka, ali je toliko puta morao otkriti da se sam čovjek ne ponaša na način dostojan svoga imena, niti svojim življenjem odražava onaj bitni smisao svoga postojanja. Štoviše čudio se neobičnoj pojavi koja je za mnoge ljude bila svakodnevnica, a to je da nijedno biće ne može tako živjeti i djelovati na svoju štetu kao čovjek. Nerazumna bića živeći po prirodnoj sili vlastite naravi i instinkta skrbe oko vlastite cjelovitosti i dobra, a čovjek kao razumsko biće koristi svoj razum za nerazumno življenje. I to je golemo proturječje ljudskoga života, pa čak neka vrsta samoubilačkog djelovanja kojim čovjek sam u sebi guši i ubija duhovni život.

A najveća ljudska nerazumnost sastoji se u tome da ne prepoznaje

14. nedjelja kroz godinu – A

U današnjem Evanđelju čitamo dvije kratke Isusove izreke, ali tako prodorne i duboke da se pred njima treba zamisliti. I ne samo to, već ih treba uzeti u obzir u praktičnom životu, jer su one nastale kao plod njegova promatranja života, te vrijede kao trajno pravilo. A Isusovo pravilo nije nikada neka lijepa teorija poput filozofskih teorija, već je riječ o nauku života koji je njemu tako jasno poznat, jer pozna božanske vrijednosti i domete ljudskoga života. S druge pak strane, kao utjelovljeni Bog promatrao je i život ljudi, te je jasno uviđao da njihov život počesto ne odgovara vrijednostima koje je Bog dao ljudima.

Upravo kao takav uočio je jednu zakonitost: Što su ljudi sebe smatrali pametnijima i samosvjesnijima,

13. nedjelja kroz godinu – A

U današnjem evanđeoskom odlomku Isus daje dvojake preporuke. S jedne strane su to preporuke apostolima i svima koje šalje da naviještaju njegovo ime, a s druge strane riječ je o preporukama za one koji primaju njegove poslanike. S učenicima je više nego jasan kad im tumači kakva treba biti njihova ljubav i vjernost ako žele biti njega dostojni. Nije im dopušteno ljubiti ni oca ni majku, ni sina ni kćer više nego njega, jednako kao što im nije dopušteno grčevito čuvati svoj život, već biti spreman izgubiti ga poradi vjere u njega. No njihov takav stav pred njim nije važan samo za njege, već je na dvostruk način važan za one kojima su poslani. S jedne strane vjernosti i ljubav prema Gospodinu pretpostavka su i temelj vjerodostojnosti navjestitelja, a s druge strane omogućuju i onima koji ih primaju zavrijediti istovjetnu nagradu.

Naime, Isus je rekao apostolima: “Tko vas prima, mene prima; a tko prima mene, prima onoga koji je mene poslao. Tko prima proroka jer je prorok, primit će plaću proročku; tko prima pravednika jer je pravednik, primit će plaću pravedničku.”

12. nedjelja kroz godinu – A

U današnjem evanđeoskom tekstu Isus želi osnažiti svoje učenike i osposobiti ih da budu hrabri pred ljudima kojima se neće uvijek svidjeti sadržaj koji oni naviještaju: “Ne bojte se ljudi. Ta ništa nije skriveno što se neće otkriti ni tajno što se neće doznati. Što vam govorim u tami, recite na svjetlu; i što na uho čujete, propovijedajte na krovovima. Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, ali duše ne mogu ubiti. Bojte se više onoga koji može i dušu i tijelo pogubiti u paklu.” Sudeći prema ovim Isusovim riječima, Isus je uočio bojažljivost i ustručavanje svojih učenika da naviještaju ono čemu ih je on poučavao. Uočio je zbunjenost i ustručavanje svojih učenika kojima nije bila nepoznanica moguća reakcija javnosti na učenja njihova Učitelja. Oni su jako dobro znali da se njegov nauk nije uopće sviđao onima koji su dominirali društvenom i vjerskom scenom njihova naroda, te su stoga bili na mukama kako se postaviti i što govoriti. Htjeli su biti vjerni Učitelju, ali bilo ih je strah suprotne reakcije, jer oni koji raspolažu moću, redovito ne prežu od drastičnih mjera i progona da zadrže probitke i utjecaj na ljude.

11. nedjelja kroz godinu – A

U današnjem Evanđelju Isus pred svoje učenike stavlja tešku zadaću, a to je zadaća da mole za vrijedne radnike u žetvi Gospodnjoj: “Žetve je mnogo, a radnika malo. Molite dakle gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju.” Tim riječima htio im je skrenuti pozornost na goruće pitanje Crkve, od onoga vremena pa do danas: imati vrijedne radnike na duhovnom polju Božjemu koji će predano raditi za dobro naroda Božjega. Pogotovo jer je sam uočio i iskusio da je narod bio ‘izmučen i ophrvan kao ovce bez pastira’. No ovaj Gospodinov vapaj je višestruko problematičan, pa ga valja dobro propitati i pronaći pravi odgovor.

Kao prvo, problematičan je jer je riječ o narodu koji je imao svoje pastire. Narod Božji je imao svećenike i pismoznance koji su u njemu djelovali, no očito nisu imali potrebnu vještinu i trud da djeluju kao pravi pastiri i pravi radnici u žetvi Gospodnjoj. Ili nisu znali čuvati ovce Gospodinove da ih dovedu do života vječnoga, ili nisu znali žeti da skupe žito u Božju žitnicu, to jest u hambare vječnosti. Svakako, stanje naroda je govorilo o tome da nešto nije bilo u redu,

Tijelovo- svetkovina presvetoga Tijela i Krvi Kristove

Zaborav Boga je jedna od najpogubnijih bolesti naše uljudbe i suvremenoga čovjeka. I to ne samo zato što zaboravlja Boga, već što sebe vodi do pravoga apsurda: to čini svjesno i sustavno. Proturječje da netko želi svjesno zaboraviti Boga, da ga želi odbaciti, jer ga tim činom želje da ga zaboravi i učini nevažnim u svom životu ipak priznaje. To nije običan zaborav, već izopačen i grešan zaborav kojim suvremeni čovjek svjesno ulazi u suprotstavljanje i sukob s Bogom. Zaborava Boga se događao od početaka čovječanstva, u većoj ili manjoj mjeri, bilo na razini pojedinca bilo na razini cijeloga naroda ili društva, no naše vrijeme kao da je prevršilo mjeru otaca i njihove nevjere i bezboštva. Zato smo čitali u prvome čitanju kako je Mojsije poticao izraelski narod da se sjeća puta kojim ga je Gospodin Bog vodio, te napose upozorava: “Nemoj zaboraviti Gospodina, Boga svoga, koji te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva; koji te proveo kroz onu veliku i strašnu pustinju, kroz zemlju plamenih zmija i štipavaca, suhim i bezvodnim krajem; koji ti je izveo vodu iz stijene tvrde kao kremen; koji te u pustinji hranio manom, nepoznatom tvojim ocima, da te ponizi i da te iskuša te da na kraju budeš sretan.”

Svetkovina Presvetoga Trojstva

Čitali smo u prvom čitanju današnje svetkovine Presvetoga Trojstva da je se Bog objavio Mojsiju kao Onaj koji je jest. Premda neizreciv, dopustio je Mojsiju da ga zaziva u onom obliku u kojem je ljudima dano da se Bogu obraćaju. No nadasve, Bog se objavio kao Bog “milosrdan i milostiv, spor na srdžbu, bogat ljubavlju i vjernošću”. Onaj koji jest i ne može biti drugačiji. Jer uistinu jest milosrđe i milost, ljubav i vjernost. Da milosrđe i milost nisu bitna obilježja Boga, onda Bog ne bi ni stvarao ni opraštao ljudima njihove grijehe i prijestupke. Da ljubav i vjernost nisu obilježja njegova bića, zar bi i ljudi mogli postojati i razviti međusobno zajedništvo ljudskoga roda koje počiva ne na mržnji i nevjernosti, već upravo na ljubavi i vjernosti. Čovječanstvo počiva na darovima koje prima od Boga, to jest na sličnosti koju ima s Bogom po stvarateljskom činu. Čovjek je kao slika Božja, slika njegova milosrđa i milosti, a nadasve slika njegove ljubavi i vjernosti koje su bit njegova božanskog života.

Duhovi – nedjelja Pedesetnice

Danas na svetkovinu Pedesetnice, kada se spominjemo silaska Duha Svetoga na apostole i prvu kršćansku zajednicu, čitali smo Božju riječ koja nam je ispripovjedila da se dolazak Duha Svetoga očitovao kao dar jezika. Tako sveti Luka u Djelima apostolskim zapisa: I pokažu im se kao neki ognjeni razdijeljeni jezici te siđe po jedan na svakoga od njih. Svi se napuniše Duha Svetoga i počeše govoriti drugim jezicima, kako im već Duh davaše zboriti. Kako vidimo, Duh Sveti se i u svome silasku na Apostolsku zajednicu, a kasnijem očitovanju preko učenika, pokazuje kao dar jezika, to jest govora. A u drugo čitanju sveti Pavao govori Korinćanima da nitko ne može reći ‘Gospodin Isus’ osim u Duhu Svetom, čime i on ističe da je naš govor bitno upućen na Duha Svetoga. Ništa drukčiji naglasak nije niti u Evanđelju u kojemu sveti Ivan opisuje Duha Svetoga kao dar uskrsloga Gospodina koji dahnu u svoje učenike govoreći: Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im.

7. vazmena nedjelja – A

Isusove riječi koje slušamo u današnjem Evanđelju djeluju malo čudno i diskriminirajuće barem u nekom svojim dijelovima. On, naime, moli samo za one koje mu je Otac dao, a ne za sve ljude. A bilo bi za očekivati da moli za sve budući da znamo da ljubi sve, pa prema njemu stvaramo i tako dobrohotan dojam čovjekoljupca koji gotovo zatvorenih očiju hoda svijetom i naviješta univerzalnu ljubav. I ne samo prema ljudima, već prema svim bićima. No iz ovog odlomka se ne stječe takav dojam, to jest možemo nazrijeti takvu sliku. Jer dok upravlja Ocu molitvu za apostole, on otkriva da je samo njima objavio ime Očevo, te čak izričito kaže da moli za njih, a ne za svijet. Čak i neupućenom promatraču upala bi u oko ta nelogičnost, pa ne činili se i nama da bi bilo logičnije da moli za svijet da se obrati, da ljudi u svijetu postanu bolji, pogotovo što su apostoli i tako već Očeva svojina i njemu pripadaju. Ne bi li bilo bolje da moli za one nepokorne, nego za ove koji su i tako prihvatili Oca i podvrgavaju se njegovoj volji i odredbama?